Ilija Kecmanović

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search

Ilija Kecmanović, rođen 1902. godine u Bosanskoj Kostajnici, je bosanskohercegovački književni historičar i kritičar.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Ranu mladost preveo je u Banjoj Luci, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Studirao je u Beogradu, Zagrebu, Beču i Parizu. Diplomirao je 1925. godine na Filozofskom fakultetu u Beogradu, na kojem je 1957. stekao i doktorat nauka odbranivši disertaciju Život i djelo S. S. Kranjčevića. Karijeru srednjoškolskog nastavnika počeo u Banjoj Luci 1928. godine a nastavio u Pančevu, Sarajevu, Beogradu i Novom Sadu. 1933. godine je uhapšen i otpušten iz državne službe u Beogradu zbog umnožavanja i rasturanja letaka protiv državnog uređenja. Kasnije se ponovo zaposlio u Beogradu, pa u Banjoj Luci. Početkom rata 1941. sa porodicom odveden u koncentracioni logor u Capragu, ali se uspio prebaciti u Srbiju. Kao pripadnik NOP-a, preko Barija i Splita, vratio se u pobunjenu Bosnu pa u tek oslobođeno Sarajevo, gdje postaje urednik kulturne rubrike Oslobođenja, a odmah zatim pomoćnik ministra prosvjete BiH, pa rektor Više pedagoške škole u Sarajevu (1946-1947), upravnik Narodne biblioteke BiH (1947-1951). [1]

Prije rata, sa Nikom Milićevićem, pokrenuo u Sarajevu napredni "mjesečnik za kulturne probleme" Jugoslovensku reviju (1930). Bio je takođe urednik beogradskog izdavačkog preduzeća Kosmos (1937-1938), poslije rata urednik Pregleda (1946-1948), Brazde (1950-1951), Enciklopedije Jugoslavije za BiH (od 1951), Života (1954-1956). Predsjednik Udruženja književnih prevodilaca BiH (do 1963), predsjednik Saveza književnih prevodilaca Jugoslavije (1963-1966), član ANUBiH, član P.E.N. kluba.

1930-ih godina bio je zagovornik socijalne literature, od književne kritike tražio da književnost posmatra u kontekstu "mnogobrojnih činjenica vezanih za naše doba", zalagao se za naprednu društvenu misao u književnosti i kulturi. Kao književni historičar, pisao o nizu srpskih pisaca 19. stoljeća (o Vuku, Njegošu, Markoviću, Lazareviću, Sremcu, Matavulju), o ličnostima i pojavama iz književne i kulturne prošlosti BiH (o I. F. Jukiću, Martiću, Kranjčeviću, Ćoroviću, Kočiću, Šantiću, Gaćinoviću, i dr.). Prevodio sa njemačkog, francuskog i ruskog. Sarađivao u listovima i časopisima Mlada Bosna, Jugoslovenska revija, Život i rad, Glas jugoslovenskog profesorskog društva, Pregled, Izraz, Život, Oslobođenje, Književne pobune, Borba, Politika, NIN, i dr.

Umro je 1975. godine.

Bibliografija[uredi | uredi izvor]

  • Vuk Karadžić - njegov život i rad 1947.
  • Vuk - Njegoš - Svetozar Marković 1949.
  • Vuk Karadžić, uz izbor iz njegovih istorijskih spisa 1951.
  • I. F. Jukić; Putopisi i istorijsko-stenografska građa 1954.
  • Izabrani spisi Grge Martića (priredio) 1956.
  • Silvije Strahimir Kranjčević, monografija 1958.
  • Ivan Franjo Jukić, monografija 1963.

Prevodi sa francuskog:

  • K. Ane: Potresla se zemlja sa istoka 1922.
  • K. Sforca: Neimari savremene Evrope 1932.
  • O. de Balzak: Ceoski lekar 1945.
  • G. de Mopasan: Pripovijetke 1950.
  • O. de Balzak: Muzej starina 1952.
  • O. de Balzak: Mutivoda 1954.

Prevodi sa njemačkog:

  • E. E. Hot: Najamna kućerina 1933.
  • V. Hauf: Prosjakinja sa Pondezara i druge pripovijetke 1935.
  • K. Maj: Duh Ljana Estakade 1951.
  • K. Maj: Sin lovaca na medvjede 1952.

Prevodi sa ruskog:

  • S. S. Mokuljski: Volter i njegova škola 1947.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Đuričković, Dejan; Srpski pisci Bosne i Hercegovine, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Istočno Sarajevo, 2013.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

  • Kujača, Triša; Ilija Kecmanović - Život i delo, Svjetlost, Sarajevo, 1999.
  • Kecmanović, Ilija; Vuk Karadžić - njegov život i rad, Svjetlost, Sarajevo, 1947.
  • Marković, M.; Jedna poema - jedan proces (o suđenju I. K. i Niki Milićeviću zbog komentara uz Poemu o Hristu), Oslobođenje, 15. XI 1959, XVI, 4178