Iluzija

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigaciju, pretragu
Iluzijski prikaz osnosa veličina uključenih komponenti

Iluzija (lat. illusio = obmana, varka, od illudere = igrati se, ismijavati). Iako se u doslovnom smislu ovaj termin odnosi obmanu, privid, pričinjavanje, utvare, varke, neutemeljenu nadu ili tlapnju, umišljanje, zabludu, a zatim i maštarije, snove; fikcije, nedostižne ideale i netačno tumačenje, neobjektivno prosuđivanje stvarnosti, u praktičnoj psihologiji i psihijatriji ima svoja konkretniza značenja.[1]

U psihologiji, prvenstveno se uzima kao opažajna varka ili percepcijska iluzija. To je percepcija čija sadržina manje ili više nije u skladu sa stvarom podražajnoj situaciji, što se može dokazati neovisnim opažanjem. Iluzije su inače raširena normalna i srazmjerno konzistentna pojava u opažanjima. Ponekad se potpuni sadržaj doživljaja ne može predvidjeti analizom objektivnog podražajnog stanja i porijekla stimulacije. Iluzije su posljedice funkcije čulnih organa i procesa u mozgu, pa se zbog toga njihovo poznavanje koristi u razumijevanju percepcije općenito.[2][3][4]

Iluzija je, dakle izmještanje smisla percepcije, uzrokovano načinom na koji mozak normalno prima, organizira i interpretira informacije. Iluzije mogu uključiti sva čula, ali su najpoznatije i najčešće vizuelne, jer informacije čula vida često prevladavaju nad onima iz ostalih specijalnih receptora. Procjnjuje se da čak oko 85% ukupnih informacija o okolnom svijetu i sopstvenim stanjima dolazi iz čula vida.

Razlikuje se od obične obmane, što je karakteristika šizofrenije i drugih psihopatoloških stanja, jer halucinacija je stanje kada se ono što nije empirijski prisutno u stvarnosti u datom trenutku. Halucinacija je, u stvari, definiza kao "percepcija bez objekta".[5]

Opis[uredi | uredi izvor]

U slučaju iluzija, predmet se u stvarnosti opaža ali, iz različitih razloga, u izmijenjenoj percepciji. Na osnovu ovog kriterija, razlikuje se više vrsta iluzija, a najčešće su:

  • Iluzija uzrokovana nepažnjom i trendom kompletiranja: javlja kada smo usmjerili malo pažnje na stimulanse iz okoline. Primjer: Neko govori s nama i mi imamo tendenciju da završimo riječi ili fraze koje smo upravo pažljivo čuli i u slučaju da se čitaju štampani nedostaci.
  • Afektivna iluzija: Percepcija stvarnosti je promijenjena iz emocijskih stanja, u kojima je osoba u datom trenutku. Primjer: Hodanje noću u šumi kada strah izaziva da emocije koje navode na pomisli da su sjenke koje se vide čudovišta ili životinje.
  • Pareidolija: Usljed loše definirane stvarnosti, nepotpune, slabe iluminaije, ulazi se u fantazije. pomoću elemenata i slika u internoj psihi; osobe uključuju procese fantastičnog prijema čulnih stimulacija. Primjer: gledajući oblake, ona tumači oblicima kao fantastičan figure). U psihološkom smislu, ovaj fenomen se zove "[projekcija]]", što i oznakom ukazuje na nešto što je predmet projiciranja viđene stvarnosti.[6][7]
  • Optička iluzija: Lice određene ličnosti, posebne fiziomomije, može imati vizualnu i perceptivne distorziju. Ovaj fenomen je podijeljena na:
  • viđenje objekata koji ne postoje (nemogućih objekata),
  • brojki za koje se smatra da su iskrivljene stvarne (metamorfopsija),
  • brojke koje, ako gledate dugo, čini se da se kreću ili deformiraju,
  • brojke koje, ako se pogledaju dugo, utjecati na njihovu percepciju na početku i nakon toga,

Najpoznatija je iluzija mjeseca, koji kada je nisko na obzoru, izgleda puno veći nego kada se nalazi visoko na nebu. Takva iskustva su o perceptivnim iluzijama, slikari su primjemjivali u prikazivanju nekih detalj objektivno drukčije („pogrešno“) kako bi kod posmatrača izazvali željeni percepcijski doživljaj.[8][9][10][11][12]

  • Iluzija prošlosti: Postoji i druga vrsta iluzija, s obzirom kreiranjem događaja u sopstvenom umu, kao funkcija odgovora na činjenicu da se nešto dogodilo u prošlosti i stvorilo emocije koje ne vjeruju da više postoje postoje. Naprimjer, prestala ljubav ili ne obostrana, ili nada grupe nostalgičnih prijateljima da je njihova mladalačka družina i dalje postoji. Postoji i mogućnost da, sa rekreacijom nekih događaja, ljubav trijumfa.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Hadžiselimović R., Maslić E. (1999): Osnovi etologije – Biologija ponašanja životinja i ljudi. Sarajevo Publishing, Sarajevo, ISBN 9958-21-091-6.
  2. ^ Lewis H. J. (1992). Trauma and recovery. BasicBooks, New York, ISBN 0-465-08766-3.
  3. ^ Lacan, J. (1991): The seminar of Jacques Lacan: Book II: The ego in Freud's theory and in the technique of psychoanalysis 1954–1955. W. W. Norton & Company, ISBN 978-0-393-30709-2.
  4. ^ Carlson N. (1996): Physiology of psychology. Pearson Education Inc. ISBN 0-205-23939-0.
  5. ^ Laplanche J., Pontalis J. B. (1967). The language of psycho-analysis. W. W. Norton and Company, ISBN 0-393-01105-4.
  6. ^ Lacan, J. (991): The seminar of Jacques Lacan: Book II: The ego in Freud's theory and in the technique of psychoanalysis 1954–1955. W. W. Norton & Company, ISBN 978-0-393-30709-2.
  7. ^ Carlson N. (1996): Physiology of psychology. Pearson Education Inc. ISBN 0-205-23939-0.
  8. ^ Scaer R. C. (2005): The trauma spectrum: Hidden wounds and human resiliency. Norton, New York, ISBN 0-393-70466-1.
  9. ^ Briere J., Scott C. (2006): Principles of trauma therapy: A Guide to symptoms, evaluation, and rtreatment. California: SAGE Publications, Inc., ISBN 978-0-7619-2921-5.
  10. ^ Rothschild B. (2000). The body remembers: the psychophysiology of trauma and trauma treatment. New York: Norton. ISBN 0-393-70327-4.
  11. ^ Briere J., Scott, C. (2006). Principles of Trauma Therapy: A Guide to Symptoms, Evaluation, and Treatment. California: SAGE Publications, Inc., ISBN 978-0-7619-2921-5.
  12. ^ Laplanche J., Pontalis J. B. (1967). The language of psycho-analysis. W. W. Norton and Company, ISBN 0-393-01105-4.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]