Imbibicija

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search

Imbibicija (lat. imbibitio = usisavanje, upijanje, vlaženje, namakanje) je posebna vrsta difuzije kada se voda upija u čvrste materije – koloide, izazivajući ogroman porast zapremine. Primjeri uključuju upijanje vode sjemenkama[1] i suhim drvetmo. Bez pritiska imbibicije, klice nisu u stanju da izađu iz zemlje na otvoreno, a bez toga oni se vjerovatno ne bi mogli uopće razviti.

Imbibicija je difuzija koja nastaje kretanjem vode skupa sa koncentracijskim gradijentom, gdje sjemena i drugi takvi materijali su gotovo bez vode koju lahko upijaju. Potencijalni gradijent vode između apsorbenta i upijajane vode, od suštinskog je značaja za imbibiciju. Osim toga, za bilo koju materiju koja upija bilo koju tečnost, neophodan je afinitet između te materije i tečnosti.

Imbibicija nastaje kada vlažeća tečnost istiskuje nevlažeċu tekućinuj, za razliku od isticanja gdje bezvlažna faza potiskuje tečnost za vlaženje. Dva procesa su upravljana različitim mehanizmima. Jedan od primjera imbibicije koji se javlja u prirodi je apsorpcija vode putem hidrofilnih koloida. U takvim supstancama količini vode znatno doprinosi matriksni potencijal. Primjeri biljnih materijala koji pokazuju imbibiciju su suhe sjemenke prije klijanja. Imbibicija također može biti u vezi sa genetskim satom koji kontroliše cirkadijske ritmove u Arabidopsis thaliana i (vjerovatno) drugim biljkama. Drugi primjer je imbibicija u Amottovom testu.

Različite vrste organskih materija imaju različite kapacitete imbibicije. Proteini imaju vrlo visok kapacitet imbibiranja, a zatim skrob nešto manje, a celuloza najmanje. To je razlog zašto proteinske sjemenke graška nabubri više od skrobnih sjemenki pšenice.

Imbibicija vode povećava zapreminu imbibanta, što dovodi do imbibicijskog pritiska. Ovaj pritisak može biti ogromne jačine. Ova činjenica može se dokazati cijepanjem stijena umetanjem suhih drvenih stabljika u pukotine stijena i dodavanjem u vodu. Ova tehnika koja se koristila još od vremana kada su drevni Egipćani cijepali kamene blokove.[2][3]

Tokom transplantacije kože (djelimične i pune debljine), njeni primjerci primaju kisik i ishranu putem imbibicije, održavajući ćelije do procesa stvaranja anastomoze i revaskularizacije kojima se ponovno uspostavlja novi dotok krvi u tim tkivima.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]