In vivo

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigaciju, pretragu
Razlike između genske terapije in vivo i ex vivo

Definicija[uredi | uredi izvor]

Istraživački eksperimenti in vivo (lat. = unutar živog; najčešće se piše italikom, kao sve druge strane riječi u domaćim jezicima) su oni u kojima se efekti različitih bioloških entiteta testiraju na cjelim živim organizmima, obično na životinjama, uključujući i ljude i biljke. To se razlikuje od parcijalne biopsije ili posmartanja mrtvih organizama ili proučavanja in vitro ("u staklu"), odnosno, u laboratorijskim uvjetima, uz upotrebu epruveta, Petri posuda itd.

Primjena[uredi | uredi izvor]

Primjeri istraživanja in vivo uključuju:

  • patogenezu bolesti u odnosu efekte bakterijske infekcije sa efektima pročišćenih bakterijskih toksina;
  • razvoj antibiotika, antivirusnih lijekova i novih lijekova općenito;
  • nove operativne zahvate. i sl.

Shodno tome testiranja na životinjama i klinička ispitivanja su glavni elementi in vivo istraživanja. In vivo testiranje se češće koristi od in vitro, jer je bolje prilagođeno za promatranje ukupnih efekata odgovarajućih eksperimenta.[1][2] [3][4][5][6]

Engleski mikrobiolog Harry Smith i njegove kolege su, sredinom 1950-ih, pokazali važnost studija in vivo . Otkrili su da su sterilni filtrati seruma iz životinja zaraženih Bacillus anthracis bili vrlo opasni za druge životinje, a sa ekstraktima kulture tečnosti iz istog organizma nastale in vitro to nije bilo. Ovo otkriće antraksnog otrova korištenjem in vivo eksperimenata imalo je veliki utjecaj na istraživanja patogeneze zaraznih bolesti. Maksima in vivo veritas ("u živom [je] istina")[7] se koristi za opisivanje ove vrste testiranja i je vezana za poznata latinsku poslovicu in vino veritas ("u vinu [je] istina").

Odnos In vivo - Ex vivo[uredi | uredi izvor]

U mikrobiologiji in vivo se češće koristi kada je eksperimentiranje urađeno u živim izoliranim ćelijama, nego u čitavom organizmu. Na primjer, u kulturama ćelija izvedenih iz biopsije. U ovoj situaciji, konkretniji je termin ex vivo. Kada se ćelije proučavaju izvan cjeline organizma, kao i drugi pojedinačni, testirani ili analizirani, dijelovi, to je poznato kao in vitro.

Primjena[uredi | uredi izvor]

Prema Christopheru Lipinskom i Andrewu Hopkinsu u Pravilu pet Lipinskog, koji se pitaju da li je cilj da se otkrije lijek ili steknu znanja o biološkim sistemima, priroda i svojstva hemijskih tvari, ne mogu se posmatrati nezavisno od sistema u kojem se testiraju. Komponente koje se vezuju za izolirane rekombinantne proteine su jedna stvar; hemijski alat koji može remetiti ćelijsku funkciju još jedna, a farmakološki agensi koje mogu tolerirati živi organizmi i remećenje njihovog sistema su još jedna. Kada bi bilo jednostavno utvrditi, svojstva potrebna da se razvije supstanca koja djeluje in vitro da bude aktivna i in vivo, otkriće lijeka bi bilo pouzdano i dopušteno za proizvodnju.[8]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Iverson C. et al. (eds) (2007): AMA Manual of style. Oxford University Press, Oxford, Oxfordshire, ISBN 978-0-19-517633-9.
  2. ^ American Psychological Association (2010): The publication manual of the American Psychological Association (APA), Washington, DC, ISBN 978-1-4338-0562-2.
  3. ^ Ibrulj S., Haverić S., Haverić A. (2008): Citogenetičke metode – Primjena u medicini . Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB), Sarajevo,ISBN 978-9958-9344-5-2.
  4. ^ Kapur Pojskić L., Ed. (2014): Uvod u genetičko inženjerstvo i biotehnologiju, 2. izdanje. Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB), Sarajevo, ISBN 978-9958-9344-8-3.
  5. ^ Hadžiselimović R., Pojskić N. (2005): Uvod u humanu imunogenetiku. Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB), Sarajevo, ISBN 9958-9344-3-4.
  6. ^ Bajrović K, Jevrić-Čaušević A., Hadžiselimović R., Ed. (2005): Uvod u genetičko inženjerstvo i biotehnologiju. Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB), Sarajevo, ISBN 9958-9344-1-8.
  7. ^ http://www.sciencemag.org/products/lst_20070622.dtl Life Science Technologies, Cell Signaling: In Vivo Veritas], Science Magazine, 2007
  8. ^ Lipinski C., Hopkins A . (2004): Navigating chemical space for biology and medicine. Nature, 432 (7019): 855–861.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]