Isa-beg Ishaković

Isa-beg Ishaković
Biografske informacije
Mjesto smrti	Skoplje
Puno ime	Gazi Isa-beg Ishaković Hranušić
Druga imena	Isa-beg, Gazi Isa-beg ibni Ishak-beg, Gazi Isa-beg sin Ishak-bega, Isabeg Isaković Hranušić
krajišnik Bosanskog Krajišta
Namjesnikovanje	1454.
Smjenjivanje	1463.
Bosanski sandžak-beg
Namjesnikovanje	1464.
Smjenjivanje	1470.

Isa-beg Ishaković je bio zadnji krajišnik Bosanskog krajišta i drugi sandžakbeg Bosanskog sandžaka i glavni osnivač Sarajeva i Novog Pazara. Njegova vladavina u Bosni je trajala od otprilike 1454. do 1463. godine. Zbog njegovog doprinosa razvoju, jedna je od poznatijih ličnosti iz osmanlijskog razdoblja bosanskohercegovačke historije. Bio je sin prvog bega Bosne, Ishak-bega, i otac šestog bosanskog sandžakbega Gazi Mehmed-bega.

Bosanski sandžak

Nakon osvajanja Bosne 1463. godine, Osmanlije su započele proces osnivanja Bosanskog sandžaka. Sandžak se sastojao od osvojene zemlje bosanskog kralja, oblasti Pavlovića i Kovačevića i okupirani dio zemlje Hercegove.

Za prvog bosanskog sandžak-bega postavljen je Minnetoglu Mehmed-beg od 1463. do 1464. godine kada dolazi Isa-beg Ishaković. Od 1464. do 1470. godine Isa-beg Ishaković je bio bosanski sandžakbeg. Imao je velike posjede u vilajetima: Jeleč, Zvečan, Hodidjed, Sjenica, Ras, Skoplje i Kalkondelen (Tetovo). Međutim raniji turski vilajeti i predjeli u staroj Raškoj: Zvečan, Jeleč, Ras, Sjenica, Moravica i Nikšići, koji su kasnije pretvoreni u istoimene nahije, priključeni su bosanskom sandžaku tek 1464. g. kad je sandžakbegom ovog sandžaka postao Isa-beg Ishaković u čiji su has oni spadali i kao naknada za velike gubitke u Bosni.

Ofanziva Ugarske i Venecije

Nedugo poslije osmanlijskoga osvajanja Bosne, Ugarska i Venecija uz pomoć pape organiziraju savez protiv Osmanlija 12. septembra 1463. godine te vrše napad na osmanlijsku teritoriju u Bosni početkom oktobra 1463. godine. Tako su ugarske trupe u Bosnu ušle preko Save kod Gradiške osvojile Ključ zatim Jajce. Akciju ugarskog kralja Matije Korvina potpomagao je sa juga herceg Stjepan i njegovi sinovi koji su osvojili veliki dio jugozapadne Bosne, te zatvorili pristup Jajcu, a zatim upali u oblast Pavlovića i Kovačevića, osvojili devet gradova te dospjeli u blizinu Srebrenice.

Da zbog takve situacije sultan ne bi potpuno izgubio ovu zemlju, on je početkom ljeta 1464. došao ponovo u Bosnu i uputio se ravno na Jajce. Međutim, sultan bezuspješno opsjeda grad od 12. jula do 22. augusta 1464. godine, te se povlači. Tada je Matija Korvin udario na sjeveroistočnu Bosnu u nastojanjima da stvori odabranu liniju od Beograda do Jajca. Glavni njegov cilj bio je Zvornik - ključ Drine. U pohodu prema Zvorniku ugarski kralj je osvojio Srebrenik te još tri grada ali imao je bezuspješnu opsadu grada Zvornika isto kao i sultan kod Jajca.

Rezultat ovog ratovanja bio je da je sjeverna Bosna (Donji krajevi i Usora) došla pod ugarsku vlast dok je sultanu ostala samo istočna i centralna Bosna. Matija Korvin je od osvojenih oblasti obrazovao dvije banovine: jajačku i srebreničku. Tako je teritorija bosanskog sandžaka već u prvim mjesecima njegovog opstojanja znatno smanjena. Na istoku i sjeveroistoku on je graničio sa smederevskim sandžakom, koji je u srednjem Podrinju prelazio Drinu i obuhvatao Srebrenicu, Zvornik, Kušlat i Šubin sa njihovim područjem. Na sjeveru graničio je bosanski sandžak sa ugarskim područjem u spomenutim banovinama. Samo je između turskog i ugarskog posjeda dugo vremena postojao vrlo širok pojas ničije zemlje, tako da su, npr. 1469. godine najsjevernije utvrđene turske tačke bile Ključevac u bivšoj oblasti Kovačevića, Vranduk na Bosni i Susid na Vrbasu.

Ponovno širenje Bosanskog sandžaka

Osmansko osvajanje na prostoru Bosne nastavljeno je za vrijeme Isa-bega Ishakovića. Iskoristivši pometnju porodične svađe kod Hercega i njegovih sinova, pod zapovjedništvom bosanskog sandžak-bega Isa-bega Ishakovića i njegovih vojvoda Ismaila i Ahmeda, provalila je u julu 1465. godine u Hercegovu zemlju i uspjela da brzo prodre do dubrovačke granice. U njihove ruke najprije su dospjeli Mileševac, Samobor, Prilep, a onda i ostali gradovi na istoku. Tokom ljeta 1465. pali su Hercegovi gradovi na istoku i u Podrinju. U septembru iste godine bili su u njihovim rukama Lug, Ljubomir, Popovo, Žurovići i Pocrnje, oktobra Uskoplje i Bijela, u novembru Vrsinje (Zupci), Gacko i Kuti.

Prije decembra te godine zauzeli su i Cernicu. Sljedeće godine držali su još Korita, Banjane i Riđane, a 1467. bili su gospodari i Trebinja. Poslije 3. juna 1466. osvojili su Blagaj, a prije maja 1468. i Ključ. Zemlje i gradove koje su oduzeli od hercega Stjepana i njegovih sinova od početka svoje ofanzive do početka 1470. Turci su pripojili u jedan vilajet koji su pripojili susjednom bosanskom sandžaku. Neposrednu upravu u pojedinim nahijama u Hecegovini vršili su vojvode bosanskog sandžaka Isa-bega Ishakovića. Početkom 1470. osnovan je osvojene teritorije u Hercegovini poseban hercegovački sandžak.

Međutim u vrijeme Isa-bega Ishakovića kao bosanskog sandžakbega u Bosni je došlo do obnavljanja Bosanskog kraljevstva. Naime zbog ugarskih pozicija na sjeveru, srebreničke i jajačke banovine, Osmanlije nisu mogli biti sigurni na teritorije koje su držali u Bosni. Tu nesigurnost pojačavala je i činjenica što stanovništvo nije bilo zadovoljno ni s jednim ni s drugim okupatorom i što nisu mirovali. Da bi stvorili iluziju da se obnavlja bosanska država i uspostavili kakav-takav koridor između svojih i ugarskih posjeda u Bosni, Turci su krajem 1465. ili nešto ranije predali sjeverne dijelove bosanskog sandžaka na upravu članu dinastije Kotromanića, Matiji, sinu svog štićenika i pretedenta Radivoja, i postavili ga kraljem Bosne. Oblast novog bosanskog kraljevstva prostirala se od Lašve na sjever do područja ugarskih banova, a sastojala se od šest gradova i njihovih područja. Rezidencija kraljeva bila je po svoj prilici u Vranduku. On je tu imao svoju vlastelu i ekonomski imunitet na svom području.

Osmanlijski popisi u južnoslavenskim zemljama

Sultan Mehmed II: Izvršio opći popis carstva koji je uključio i južnoslavenske zemlje

Nakon osvajanja Carigrada Mehmed II je prišao općem popisu svoga carstva u Evropi i Aziji. Tom prilikom izvršen je i popis južnoslovenskih zemalja pod osmanlijskom vlašću. Od tog popisa do sada su pronađena tri deftera koja se odnose na jugoslovenske zemlje:

1. Pojedinačni popis u carskim hasovima u vilajetima u Zvačanu i Nikšićima i hasova velikog vezira i rumelijskog beglerbega vilajetima: Skoplju, Jeleču (tzv. Oblast Brankovića i u vilajetu Bistrici (prizrenskoj) a zatim detaljan popis skopskog i tetovskog vilajeta. Najvjerovatnije je nastao u 1455. god.
2. Zbirni popis hasova krajišnika Isa-bega Ishakovića i timara njegovih ljudi, (eškindžija) spahija i mustahfiza u vilajetima Jeleču, Zvečanu, Nikšićima, Hodidjedu, Sjenici, Rasu, Skoplju i Tetovu, maja 1455.
3. Pojedinačni popis tzv. Oblasti Brankovića (Vilajet-i V'lk) (kasnije vučitrnskog sandžaka) koji je završen krajem juna 1455.

Popis krajišta Isa-bega Ishakovića predstavlja jednu od najstarijih osmanskih katastarskih knjiga južnoslovenskih zemalja, koja se odnosi na oblast kojim je tada upravljao Isa-beg Ishaković. Ovaj popis predstavlja sumarni popis krajišta Isa-bega Ishakovića. U kojem su popisani:

1. Hasovi Isa-bega, sina Ishak-bega;
2. Timari mustahfiza grada Zvečana;
3. Timari eškindžija [nahije] Zvečana;
4. Timari eškindžija nahije Jeleča;
5. Timari mustahfiza grada Jeleča;
6. Timari eškindžija vilajeta Nikšića;
7. Dijelovi Isa-begovog hasa u vilajetu Kalkandelen, koje je držala njegova "uzvišena gospođa", njegov sin Mehmed čelebija i njegovi hizmećari;
8. Hasovi tetovskog subaše Hasan-bega Zenebissi-a, timari tetovskih spahija i eškindžija;
9. Timari mustahfiza grada Sobri;
10. Hasovi skopskog subaše čokodara Ali-bega;
11. Timari eškindžija skopskog vilajeta

Has Isa-bega Ishakovića nalazio se u vilajetima Jeleč, Sjenica, Zvečan, Ras, Nikšići i Saraj-ovasi (Sarajevo), zatim u vilajetima Skoplje i Kalkandelen (Tetovo), te u vilajetu V'lk. Prihodi Isa-bega Ishakovića osim Skoplja iznosili su 763.000 akči. Na prostoru Bosanskog krajišta "u has Isa-bega Ishakovića spadala je filurija na kuće cijelog vilajeta, godišnji tribut "nahije Tilave" i naturalna renta od pet odnosno četiri sela i sedam mezri."

Ishaković kao vakif i osnivač Sarajeva

Razvoj Sarajeva počinje od podizanja Careve džamije, gdje Vjekoslav Skarić u svom djelu Sarajeva i njegova okolina od najstarijih vremena do austrougarske okupacije navodi kao dokaz da je najstarija po tome što su je službeno zvali Stara džamija. Te izgradnje dvora-saraya kojeg je izgradio Isa-beg Ishaković.

Tako da prije dolaska Osmanlija, na današnje područje Sarajeva nije bilo niti utvrđenog grada niti većeg trga. Najstariji osmanlijski popisi donose popise pustih sela, trgova i mezri, a prema popisu iz 1455. godine područje Vrhbosne, Osmanlije su nazivali Vilajet Hodidjed i Vilajet Saraj-ovasi (Sarajevsko polje).

Vilajet Hodidjed dobio je ime po istoimenom gradu u župi Vrhbosni, a Vilajet Saraj-ovasi po saraju (dvoru) kojeg je podigao Isa-beg Ishaković na lijevoj obali Miljacke na Bistriku. Naime zgrade u kojima su rezidirali bosanski namjesnici za vrijeme turske uprave, zvahu se saraji, begluk-saraji (bejluk-saraj) i konaci. Na mjestu gdje je bila zgrada Jugoslovenske narodne armije sagrađen je nešto prije 1462. godine dvor ili saraj, u kome su rezidirali krajišnici. Po tome saraju zove se u jednom dokumentu iz 1462. Vrhbosna Sarajova (Sarajevsko polje) dok se u svim kasnijim ispravama zove Saraj, Bosna-saraj i Sarajevo. Najstarija za sada poznata isprava, u kojoj se Vrhbosna zove Saraj-ova, napisana je 1462, i prema tome, saraj ili dvor za namjesnike sagrađen je između 1435. i 1462. godine. Ta je zgrada nastala između 1440. i 1462, jer je tih godina bio Isa-beg krajišnik. Turski geograf prve polovine 17. vijeka Hadži kalfa (Ćatib Čelebija) piše kako je dvor ili saraj podigao sultan Fatih Mehmed II, što će reći da je ta zgrada nastala u Fatihovo doba. Prema tome taj dvor bi bio sagrađen između 1453. i 1462. godine. Do saraja i banje, koju je Isa-beg podigao, sagrađen je i vodovod. Kako je izgledala ova zgrada ne zna se. U njoj su stanovali od 1463. do 1553. sandžakbezi, i kada je oko 1553. prenesena namjesnikova stolica u Banja Luku, saraj je ostao prazan, ali su se u njeg često navraćali namjesnici.

Zadužbine u Sarajevu i ostalim mjestima

Careva džamija

Sarajevski kraj se nalazio na frekventnom mjestu, kroz koji je prolazio tzv. Bosanski drum, koji je išao iz unutrašnjosti Balkana preko Bosne za Dalmaciju i Hrvatsku. Tako je i sam geostrateški i privredni elemet utjecao na razvoj i izgradnju Sarajeva. Međutim za osnivača i utemeljitelja Sarajeva smatra se Isa-beg Ishaković koji je svojim vakufima doprinio razvoju Sarajeva. Varoš se s obje strane Miljacke izgrađivala oko namjesnikovog dvora (saraja), koji je bio sagrađen na lijevoj obali Miljacke malo pri brdu ondje gdje je i poslije bio Begluk, a u 19. vijeku sagrađena kasarna. Po polju oko saraja nazvala se nova varoš Sarajova. Međutim, Behija Zlatar daje objašnjenje nastanka naziva grada u svojoj knjizi "Zlatno doba Sarajeva". Ime Sarajeva potiče od naziva Saray-ovasi, kako su Turci nazivali cijelu župu Vrhbosnu kada su je definitivno osvojili. Odbacivanjem drugog dijela iz konstrukcije Sarajevo Polje (Saraj-ovasi) došlo je do naziva Sarajevo. U najranijim turskim izvorima Sarajevo se naziva Saray, a u zapadnim Vrhbosna odnosno Vrhbosanje.

Najstariji izvor za proučavanje Sarajeva jeste Vakufnama Isa-bega Ishakovića iz 1462. godine, koja se uzima i kao godina osnivanja Sarajeva. U vakufnami Isa-bega Ishakovića, Sarajevo se spominje kao kasaba, a da bi neko naselje bilo kasaba mora da ima džamiju u kojoj se klanja džuma petkom, te svih pet dnevnih molitava zatim trg to jest postojanje čaršije, te održavanje sedmičnog pazarnog dana.

Pored dvora Isa-beg Ishaković je podigao i mesdžid 1457. godine, kojeg je formalno poklonio sultanu Mehmedu II Fatihu. Kasnije je taj mesdžid pretvoren u džamiju, koja je u biti bila državna. Inače većina prvih džamija podignutih u Bosni, nastale su na inicijativu države, odnosni vladajućeg sultana. Ova, čiju je izgradnju sigurno inicirao sultan Mehmed, dobila je naziv Careva džamija. Njeni službenici isplaćivani su iz državnih prihoda od kršćanske džizije (glavarine) u sarajevskoj nahiji.

Smatrajući zemljište srednjovjekovnog sela Brodca, koje se nalazilo na Bembaši, a protezalo se do Baščaršije, pogodnim da na njemu zasnuje novi grad, Isa-beg je to zemljište oduzeo ranijim vlasnicima a u zamjenu im dao zemlju u selu Vrančić u Hrasnici. Na tom prostoru počelo je urbano formiranje Sarajeva. Kao poklonik derviša tu je sagradio tekiju (zaviju) i musafirhanu (gostionica), što je najstarija musafirhana u Bosni. Prema zadužbini koja je datirana na vrijeme između 1. februara i 3. marta 1462. godine ova Isa-begova zadužbina sastoji se od tri kuće, jedne štale, jednog ograđenog dvorišta i ostalog što je potrebno. Prema zakladnici ove zgrade su služile kao konačište i tekija siromašnim muslimanima, učenicima, sejidima, ratnicima i putnicima namjernicima. Tu se kuhala i besplatno dijelila hrana (meso, riža i hljeb) putnicima i službenicima konačišta, a suvišak hrane dijeljen je siromašnoj djeci u gradu Sarajevu. Gosti su imali pravo na hranu samo tri dana. Tako je i naselje oko tekije sve do Baščaršije nazivano Isa-begova mahala, sve do 1526. kad je u toj mahali sagradio džamiju Muslihudin Mustafa Čekrekčija. Od tada se zove Čekrekčijina mahala.

Baščaršija: Isa-beg je bio jedan od glavnim vakifa koji je gradio objekte u Baščaršiji

Zatim zavještao je jedan mlin sa više vitlova, dok se kasnije se spominje 9 vitlova i zemlju kraj mlina, koji su se zvali Esebegovi, mlinovi na Bentbaši, jednu banju ondje gdje je danas moderno sagrađena Isabegova banja do Careve džamije. Još je darovao mnoge zemlje u današnjoj čaršiji i izvan nje. U čaršiji je podigao veliki han (današnja Kolobara). Godine 1878. bilo je u samom Sarajevu 50 što većih što manjih hanova, a iz jednog popisa sastavljenog te godine, je u njih moglo stati 2640 osoba i 1262 konja. Od njih svih po veličini i arhitekturi najpoznatiji: Kolobara, vlasništvo Gazi Isabega iz [1462, Tašlihan vlasništvo vakufa Gazi Husrevbega. Zatim mlin na potoku Koševi i zemlju s obje strane potoka; mlin i zemlju u selu Bulinu i selu Kasetićima; jedan mlin na rijeci Željeznici (današnja Fojnica) u visočkoj nahiji; zemlju u Ljubogoštu i Brusu (u Trebeviću) i veliki planinski kompleks u Trebeviću do Skaknića i Vagnja. Vakufnama nosi datum mjeseca džemazi-ul-evvela 866 (1 II-3 1462).

Nastanak Sarajeva vezan je za dolazak Osmanlija, a osnove budućeg šehera, glavnog grada Bosanskog sandžaka, kasnije ejaleta, postavio je Isa-beg Ishaković. Međutim, Isa-beg Ishaković je poznat i po svojim zadužbinama u Novom Pazaru kojim je postao osnivač toga grada. Naime vrijeme kada je Isa-beg Ishaković, udario temelje Novom Pazaru, nije utvrđeno. Ako se (1455) pominju sela Potok i Parice, a grad ne, to bi značilo da mu još tada nisu bili udareni temelji. Izgleda da se Isa-beg Ishaković odlučio na izgradnju grada-utvrđenja već 1456. godine kada imamo prve pomene o Novom Pazaru. Jiriček navodi koje je sve gradove 1456. godine zauzeo Mehmed II osvajač, kaže: Te 1456. godine zauze čitavu južnu despotovinu: Novo Brdo, Prizren, Lipljan, Trepču, staru oblast Brankovića kod Vučitrna i Novog Pazara, Bihor i dolinu Lima, Medun u planinama Zete.

Novi Pazar i Skoplje

Udarajući temelje Novom Pazaru, Isa-beg Ishaković prvo je podigao vojni logor, zatim hamam te džamiju, koja je porušena poslije Prvog svjetskog rata zbog dotrajalosti. Svoj vojni značaj Novi Pazar je izgubio padom Bosne (1463) te poslije konačnog pada Hercegovine (1481) i Zete (1499) pod osmanlijsku vlast. Poslije osnivanja Bosanskog sandžaka priključen mu je i novopazarski kraj. Krajem 15. vijeka ime Jeleč se gubi a zamjenjuje ga naziv vilajet Novi Pazar.

Isa-beg Ishaković poznat je po zadužbinama u Skoplju (Üsk'üpu) gdje je sagradio veliku džamiju na očevo ime, koja je poznata pod imenom Ishakijja. Iako je Isa-beg Ishaković podigao više zadužbina širom Osmanlijskog carstva, on je ostao zapamćen po svojim objektima na obalama Miljacke. Kao bosanski sandžakbeg održavao je dobre odnose sa Dubrovčanima. Oni su mu često slali poklone, a on je opet bio veoma korektan prema dubrovačkim trgovcima. Iz Isa-begove vakufname vidi se da je imao trojicu sinova: Muhameda, Mehmed-bega i Ali-bega. Ne zna se tačno datum njegove smrti, a ukopan je najvjerovatnije u haremu Careve džamije.

Međutim, porodica Ishakovića spada među one porodice u Bosni koje su po potrebi službe došle iz drugog kraja Osmanlijskog Carstva u Bosnu i tu se nastanile. Podizanje mnogobrojnih zadužbina pokazuje da su Isabegovići pokušavali da se održe kao upravitelji mnogobrojnih svojih vakufskih dobara. Centralna vlast koja je uvijek kontrolisala posjede provincijskih begova, vjerovatno je uništila i ovu porodicu.

Geneologija porodice Ishakovića

Vakufnama Isa-bega Ishakovića

Prepisi Isa-begove vakufname:

1. Zvanični prepis u sidžilu sarajevskog kadije iz 1254/1838., sidžil br. 77, str 51-52. Gazi Husrev-begova biblioteka;
2. Prepis u arhivi bivšeg Ministarstva vakufa u Istanbulu;
3. Zvanični prepis spomenutog carigradskog prepisa koji se nalazio kod mutevelije Isa-begovog vakufa u Skoplju;
4. Prepis u rukopisnom zborniku Muhameda Enveri Kadića, sv. I, list 158-163, GHB bibl. 91;
5. Prepis u sidžilu vakufnama, I. Str. 250, koji se danas čuva u GHB biblioteci u Sarajevu

Vakufnama je napisana na arapskom jeziku, na početku vakufname se nalazi uobičajeni uvod o razlozima koji su naveli vakifa da dio svoje imovine da za vakuf. Ovom vakufnamom Isa-beg zavještava tekiju i most, a za njihovo održavanje uvakufljuje mlinove u selu Brodac, današnja Bentbaša, hamam i tekuću vodu za njene potrebe i ostatak vode, han, dućane, veći broj zemljišnih posjeda na području današnjeg Sarajeva i okoline. Isa-beg je svoj vakuf podigao nekoliko godina prije konačnog pada Bosne pod osmanlijsku vlast, dok je još bio zapovjednik krajišta koje se protezalo od Skoplja, preko Novog Pazara i usijecalo u srednjovjekovnu Bosnu.