Islamska deklaracija

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Islamska deklaracija
Autor Alija Izetbegović
Originalni naziv Islamska deklaracija
Država SFRJ
Jezik Bosanski
Vrijeme i mjesto nastanka 1970.

Islamska deklaracija je naziv knjige koju je objavio Alija Izetbegović 1970. godine. Godine 1969. Alija Izetbegović je napravio nacrt za tekst Islamske deklaracije, koju je tokom 1970. završio i objelodanio. Nakon "Sarajevskog procesa" 1983. godine djelo je doživjelo interesovanje te je Izetbegović po drugi put osuđen za tzv. islamski fundamentalizam. Iako napisana u Jugoslaviji, odnosno u Bosni i Hercegovini, Deklaracija pažnju nije usmjerila na ovdašnje političke prilike, nego prema tzv. islamskom svijetu, koji je u knjizi tretiran kao koherentan duhovni, politički i administrativni prostor.[1][2][3]

Sadržaj[uredi | uredi izvor]

Sadržaj knjige je podijeljen na tri dijela. Prvi dio "Zaostalost muslimanskih naroda" opisuje ideje islamske obnove između konzervativaca i modernista, uzroke nemoći te ravnodušnost muslimanskih masa. U drugom dijelu knjige Alija Izetbegović opisuje vjeru i zakon osvrćući se na definiciju šta u bistvu znači islamski poredak. Također, Izetbegović u drugom dijelu napominje da Islam nije samo religija nego i istovremeno unutrašnji i vanjski, moralni i društveni te duhovni i fizički dio života osvrćući se na 77 ajet sure El-Kasas. U dijelu knjige "Islamski poredak" Alija Izetbegović govori o islamskom poretku našeg vremena, čovjeku u zajednici, jednakosti ljudi, bratstvu i jedinstvu muslimana, zekjatu i kamati, republikanskim principima, Allahu kao jedinom božanstvu, odgoju, obrazovanju, slobodi savjesti, islamskoj nezavisnosti, radu i borbi, ženi i porodici, manjinama i odnosima prema drugim zajednicama. U trećem dijelu knjige Alija Izetbegović opisuje probleme islamskog poretka danas bazirajući se na islamski preporod kao vjersku odnosno političku revoluciju. Također, u ovom dijelu Alija Izetbegović opisuje islamsku vlast navodeći primjere prvenstveno Pakistana ali i ostalih muslimanskih zemalja te pri tome ističe:

U muslimanskom svijetu bez islama nema ni patriotizma.

Što se tiče kršćanstva, Alija Izetbegović pozdravlja nove tendencije koju je deklarirao posljednji Vatikanski koncil te ih ocjenjuje kao izvjesno približavanje prvobitnim osnovicama kršćanstva. Alija Izetbegović također naglašava da se islamski stav prema židovstvu zasniva na istom principu kao i na odnosu prema kršćanstvu gdje su islamska i židovska kultura međusobno isprepleću sličnim, ili pak istim historijskim vrijednostima. Na kraju, Alija Izetbegović govori o kapitalizmu i socijalizmu u svijetu.[4]

Kritike[uredi | uredi izvor]

Spelling icon.svg Moguće je da ovaj članak ne poštuje standarde Wikipedije na bosanskom jeziku
kao što su upotreba afrikata, pravopis, pisanje riječi u skladu sa standardima, te način pisanja članaka.
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web-stranice ili drugi izvori).
Ako se pravilno ne potkrijepe pouzdanim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti obrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.

Interpretacija Islamske deklaracije i Islama između Istoka i Zapada, kao i pojedini stavovi izvađeni iz konteksta, poslužili su srpskim propagandistima u širenju dezinformacija o Aliji Izetbegoviću optužujući ga za 'islamski fundamentalizam,' pokušaje stvaranja 'islamske države'. Međutim, njihovi stavovi su diskreditovani od strane brojnih stranih eksperata, među kojima je i Noel Malcolm - britanski historičar koji je napisao knjigu Bosnia: A Short History (Kratka historija Bosne). Ova knjiga prevedena je na više jezika, kao i na hrvatski jezik. U svome poglavlju Bosnia and Death of Yugoslavia: 1989-1992 (Bosna i Smrt Jugoslavije: 1989-1992) Noel Malcolm nudi analizu Izetbegovićeve Islamske deklaracije.

Rasprava kojom su se Izetbegovićevi protivnici poslužili kao osnovom za optužbe na njegov račun 1983. godine, Islamska deklaracija, ponovo je objavljena u Beogradu 1990. godine.

Neki su čitaoci možda pomislili da je to neka vrsta osobnog manifesta napisanog za bosanske izbore, a srpski su propagandisti često prikazivali taj tekst kao program transformacije Bosne i Hercegovine u fundamentalističku islamsku državu. Ali takvih planova nije bilo ni u programu SDA ni u samoj raspravi, Islamskoj deklaraciji.

"Ta je rasprava, napisana potkraj šezdesetih, opća rasprava o politici i islamu upućena cijelom muslimanskom svijetu; ona nije o Bosni, u njoj se Bosna čak i ne spominje.

Izetbegović počinje od dva osnovna elementa: islamskog društva i islamske vlasti. On kaže da se islamska vlast ne može uspostaviti ako već ne postoji islamsko društvo, a islamsko društvo postoji samo tada kad apsolutnu većinu naroda čine pravi muslimanski vjernici. "Bez ove većine, islamski poredak se svodi samo na vlast (jer nedostaje drugi elemenat - islamsko društvo) i može se pretvoriti u nasilje." Ovim je preduvjetom isključeno stvaranje islamske vlasti u Bosni i Hercegovini, gdje su muslimani - čak i oni koji su to samo nominalno, a kamoli dobri i pobožni vjernici - bili u manjini. Stoga se sva rasprava o naravi islamskog političkog sistema, koja zauzima veći dio knjige, ne može odnositi na Bosnu i Hercegovinu. Kad Izetbegović, naprimjer, kaže (ovu su rečenicu srpski propagandisti često citirali istrgnutu iz konteksta) da "nema mira ni koegzistencije između 'islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija", on misli na zemlje u kojima, za razliku od Bosne i Hercegovine, postoji muslimansko društvo, i tvrdi da ondje gdje su muslimani vjernici u većini oni ne mogu prihvatiti da im se nametnu nemuslimanske institucije."

U cijeloj raspravi ima samo jedno mjesto koje se izravno odnosi na politički status Bošnjaka: "Muslimanske manjine u sastavu neislamskih zajednica, pod uvjetom garancije vjerskih sloboda i normalnog života i razvoja, lojalne su i dužne izvršavati sve obaveze prema toj zajednici, izuzev onih koje štete Islamu i Muslimanima."

Neke od tvrdnji u ovoj raspravi za koje je rečeno da su "fundamentalističke", obični su iskazi ortodoksnog vjernika s kojim bi se složili svi pravi muslimani.

Tako, recimo, Izetbegović kaže da bi islamska država morala pokušati iskorijeniti alkoholizam, pornografiju i prostituciju; on tvrdi da islam nije samo niz osobnih uvjerenja nego i čitav jedan način života, s društvenom i političkom dimenzijom; i kaže da pobratimstvo cijelog svijeta islamskih vjernika, Umma, nadilazi nacionalne granice. Ni za jednu od ovih tačaka ne može se reći da je fundamentalistička. I sam je izraz "fundamentalizam" doduše vrlo širok i djeluje impresionistički: nerado ga upotrebljavaju stručnjaci za Islam, koji nastoje brižljivo lučiti razne vrste neokonzervativnih, radikalnih i antimodernističkih islamskih pokreta, u rasponu od doktrine Wahhabi tradicionalističke države Saudijske Arabije do revolucionarne ideologije Irana ajatolaha Homeinija. Umjesto toga, izraz "fundamentalizam" koriste uglavnom političari i novinari unoseći u njega skup kojekakvih karakteristika. Jedna je od njih i politički ekstremizam, to jest uvjerenje da cilj uspostavljanja islamske vlasti opravdava svako sredstvo. Izetbegović izričito odbacuje to uvjerenje i napada zamisao da treba prigrabiti vlast kako bi se odozgo nametnulo islamsko društvo. Njegova je misao vodilja da se islamsko društvo može stvoriti samo dugotrajnim procesom vjerske edukacije i moralnog uvjeravanja."

Question book-3.svg Moguće je da ovaj članak ne zadovoljava kriterije Wikipedije o relevantnosti.
To znači da tema vjerovatno nije dovoljno značajna da bi zaslužila poseban članak.
Ako smatrate da nije tako, dodajte reference iz nezavisnih sekundarnih izvora koji su provjerljivi i pouzdani. Ako ne dopunite reference, članak će biti obrisan u roku od sedam dana. Za više informacija pogledajte: Šta nije Wikipedia.

Druga karakteristika, jest žestoko političko i kulturno neprijateljstvo prema Zapadu. Izetbegović doista kritizira naglu i prisilnu sekularizaciju Turske pod Ataturkom, što je, po njegovu mišljenju, bilo zasnovano na pretpostavci da je sve islamsko kulturno zaostalo i primitivno; i on se okomljuje na one "takozvane naprednjake koji bi sve po-zapadnjačili i modernizirali" i koji sličnu politiku vode u drugim muslimanskim zemljama. Ali njegov općeniti stav u ovoj raspravi nikako ne znači i odbacivanje zapadne civilizacije. Tako on, recimo, kaže: "U svom prvom nastupanju Islam je bez predrasuda prišao razmatranju i prikupljanju cjelokupnog znanja koje su ostavile ranije civilizacije. Ne znamo zašto bi se Islam današnjice drukčije odnosio prema tekovinama evro-američke civilizacije s kojom se dodiruje na tako dugačkoj liniji."

Izetbegović je iznio svoje poglede na te stvari mnogo temeljitije u jednoj drugoj, opširnijoj i važnijoj knjizi koju je napisao na početku osamdesetih. Islam između Istoka i Zapada, u kojoj je pokušao prikazati Islam kao svojevrsnu duhovnu i intelektualnu sintezu u koju su uključene i vrijednosti Zapadne Evrope. U knjizi ima i nekoliko elokventnih stranica ispisanih u slavu kršćanske renesansne likovne umjetnosti (napose umjetnosti portretiranja) i evropske književnosti; o kršćanstvu se kaže da se u njemu "gotovo stopila vrhunska religija s vrhunskom etikom"; a ima i posebno poglavlje u kojem se hvale anglosaksonska filozofija i kultura, i socijal-demokratska tradicija.'"

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "Biografija Alije Izetbegović". muzejalijaizetbegovic.ba. Pristupljeno 30. 1. 2016. 
  2. ^ "Alija Izetbegović". muzejalijaizetbegovic.ba. Pristupljeno 30. 1. 2016. 
  3. ^ "Alija Izetbegović - biografija". sda.ba. Pristupljeno 30. 1. 2016. 
  4. ^ "Alija Izetbegović - ISLAMSKA DEKLARACIJA". bosanskialim.com. Pristupljeno 30. 1. 2016. 

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]