Idi na sadržaj

Istanbulska konvencija

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Istanbulska konvencija
Konvencija Vijeća Evrope o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici
Karta potpisnica i ratifikatora Istanbulske konvencije
Potpisana i ratifikovana[a]
Potpisana, nije na snazi
Nije potpisana (države članice VE)[b]
Bivša članica
Nije potpisana (države koje nisu članice VE)
Izrađen7. april 2011.
Potpisan11. maj 2011. (2011-05-11)
LokacijaIstanbul, Turska
Stupio na snagu1. august 2014.
Uvjet(i)10 ratifikacija, od kojih 8 moraju biti od članica Vijeća Evrope
Potpisnici45 država + EU
Ratifikatori39 država + EU
DepozitarGeneralni sekretar Vijeća Evrope
NavodiCETS br. 210
Jezici

Konvencija Vijeća Evrope o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici, poznatija kao Istanbulska konvencija, jeste međunarodni ugovor o ljudskim pravima Vijeća Evrope protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici, koji je otvoren za potpisivanje 11. maja 2011. u Istanbulu, u Turskoj. Ciljevi konvencije su sprječavanje nasilja, zaštita žrtava i okončanje nekažnjivosti počinioca.[1]

Do marta 2019. konvenciju je potpisalo 45 država i Evropska unija.[2] Turska je 12. marta 2012. postala prva zemlja koja je ratifikovala konvenciju, a nakon nje je od 2013. do 2024. godine to učinilo još 37 država i Evropska unija (Albanija, Andora, Austrija, Belgija, Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Kipar, Danska, Estonija, Finska, Francuska, Gruzija, Njemačka, Grčka,[3] Island, Irska, Italija, Latvija,[4] Lihtenštajn, Luksemburg, Malta, Moldavija, Monako, Crna Gora, Holandija, Sjeverna Makedonija, Norveška, Poljska, Portugal, Rumunija, San Marino, Srbija, Slovenija, Španija, Švedska, Švicarska, Ukrajina i Ujedinjeno Kraljevstvo).[2] Konvencija je stupila na snagu 1. augusta 2014.[2]

Turska je 2021. postala prva i jedina država koja se povukla iz ovog sporazuma. Nakon što ga je zvanično otkazala 20. marta, konvencija je za ovu zemlju prestala važiti 1. jula iste godine.[5][6][7]

Vijeće Evropske unije odobrilo je 1. juna 2023. pristupanje Evropske unije Istanbulskoj konvenciji.[8] Nedugo zatim, 28. juna iste godine, Evropska unija je i zvanično ratifikovala ovaj dokument (CETS br. 210) deponovanjem odobrenja u Vijeću Evrope.[9] Konvencija je na nivou Evropske unije stupila na snagu 1. oktobra 2023, pri čemu su države članice koje je još uvijek nisu samostalno ratifikovale obavezne poštovati je isključivo u okvirima pravne stečevine EU (acquis) kojom se ova konvencija provodi.[10]

Historija

[uredi | uredi izvor]
Zvaničnica Vijeća Evrope Johanna Nelles o svrsi konvencije (juni 2011)

Vijeće Evrope još od 1990-ih aktivno radi na unapređenju zaštite žena od nasilja. U okviru tih nastojanja, posebno se ističe usvajanje Preporuke Rec(2002)5 Komiteta ministara iz 2002,[11] kao i provođenje svenacionalne evropske kampanje za borbu protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici, koja je trajala od 2006. do 2008.[12] Parlamentarna skupština Vijeća Evrope također je zauzela čvrst politički stav protiv svih oblika nasilja nad ženama, usvajanjem rezolucija i preporuka kojima se zahtijevaju pravno obavezujući standardi za sprječavanje, zaštitu i krivično gonjenje najtežih i najrasprostranjenijih oblika rodno zasnovanog nasilja.[13]

Nacionalni izvještaji, studije i ankete potvrdili su razmjere ovog problema u Evropi.[13] Spomenuta kampanja je jasno ukazala na velike razlike u odgovorima pojedinih država na nasilje nad ženama i nasilje u porodici. Zbog toga se javila potreba za usklađivanjem pravnih standarda kako bi se žrtvama osigurao jednak nivo zaštite širom Evrope. Ministri pravde država članica Vijeća Evrope stoga su započeli rasprave o jačanju zaštite od nasilja u porodici, s posebnim naglaskom na nasilje od intimnih partnera.

Vijeće Evrope procijenilo je da je neophodno uspostaviti sveobuhvatne standarde u ovoj oblasti, pa je Komitet ministara u decembru 2008. formirao ekspertnu grupu sa zadatkom da izradi nacrt konvencije. Ova grupa, poznata kao CAHVIO (Ad hoc komitet za sprječavanje i borbu protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici),[14] radila je na tekstu nešto više od dvije godine. U kasnijim fazama izrade nacrta, Ujedinjeno Kraljevstvo, Italija, Rusija i Sveta Stolica predložili su nekoliko amandmana s ciljem ograničavanja pojedinih zahtjeva konvencije, što je naišlo na oštre kritike organizacije Amnesty International.[15] Konačni nacrt teksta konvencije usvojen je u decembru 2010.

Glavne odredbe

[uredi | uredi izvor]
Sažetak najvažnijih pitanja kojima se konvencija bavi

Istanbulska konvencija prvi je pravno obavezujući međunarodni instrument koji uspostavlja sveobuhvatni pravni okvir i pristup borbi protiv nasilja nad ženama, s posebnim naglaskom na sprječavanje nasilja u porodici, zaštitu žrtava i krivično gonjenje počinioca.[16]

Ovim dokumentom nasilje nad ženama definiše se kao kršenje ljudskih prava i oblik diskriminacije (čl. 3, tačka a). Od država potpisnica zahtijeva se postupanje s dužnom pažnjom prilikom sprječavanja nasilja, zaštite žrtava i krivičnog gonjenja počinioca (čl. 5). Konvencija sadrži i definiciju roda, koji je u članu 3, tački c određen kao "društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnim za žene i muškarce". Pored toga, ugovor definiše niz krivičnih djela koja se smatraju nasiljem nad ženama te propisuje mjere zaštite, kao što su specijalizovane službe podrške (čl. 22) i sigurne kuće (čl. 23) za žene i njihovu djecu. Države koje ratifikuju konvenciju obavezne su kriminalizovati nekoliko djela, uključujući: psihičko nasilje (čl. 33), uhođenje (čl. 34), fizičko nasilje (čl. 35), seksualno nasilje uključujući silovanje – pri čemu se posebno kažnjava svaki seksualni čin bez dobrovoljnog pristanka (čl. 36), prisilni brak (čl. 37), sakaćenje ženskih genitalija (čl. 38) te prisilni prekid trudnoće i prisilnu sterilizaciju (čl. 39). Konvencija propisuje da seksualno uznemiravanje mora podlijegati krivičnim ili drugim pravnim sankcijama (čl. 40). Poseban član posvećen je i sankcionisanju zločina počinjenih u ime "takozvane časti" (čl. 42).[2]

Struktura

[uredi | uredi izvor]
Klikabilna verzija Istanbulske konvencije na engleskom jeziku

Konvencija sadrži 81 član podijeljen u 12 poglavlja. Njena struktura prati model najnovijih konvencija Vijeća Evrope.[17] Ovaj se instrument zasniva na principu "četiri P" (engleski: Prevention, Protection, Prosecution, Integrated Policies), odnosno na: sprječavanju nasilja, zaštiti i podršci žrtvama, krivičnom gonjenju počinioca te integrisanim politikama. Svako od ovih područja predviđa niz specifičnih mjera.[18] Konvencija također propisuje obaveze koje se odnose na prikupljanje podataka i podršku istraživanjima u oblasti nasilja nad ženama (čl. 11).

U preambuli se poziva na Evropsku konvenciju o ljudskim pravima, Evropsku socijalnu povelju i Konvenciju o borbi protiv trgovine ljudima, kao i na međunarodne ugovore o ljudskim pravima Ujedinjenih nacija i Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda. Članom 2. utvrđeno je da se odredbe ove konvencije primjenjuju u vrijeme mira, ali i u situacijama oružanih sukoba kada je riječ o nasilju nad ženama i nasilju u porodici. Član 3. definiše osnovne pojmove:

  • "nasilje nad ženama" označava "kršenje ljudskih prava i oblik diskriminacije žena i podrazumijeva sva djela rodno zasnovanog nasilja koja dovode do, ili bi mogla dovesti do fizičke, seksualne, psihičke ili ekonomske štete ili patnje žena, uključujući prijetnje takvim djelima, prisilu ili proizvoljno lišavanje slobode, bez obzira na to da li se događaju u javnom ili privatnom životu";
  • "nasilje u porodici" podrazumijeva "sva djela fizičkog, seksualnog, psihičkog ili ekonomskog nasilja do kojeg dođe u porodici ili porodičnoj zajednici, odnosno između bivših ili sadašnjih supružnika ili partnera, bez obzira na to da li počinilac dijeli ili je dijelio isto prebivalište sa žrtvom";
  • "rod" označava "društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnim za žene i muškarce";
  • "rodno zasnovano nasilje nad ženama" označava "nasilje koje je usmjereno protiv žene zato što je žena ili koje nesrazmjerno pogađa žene".

Član 4. zabranjuje nekoliko oblika diskriminacije, ističući da se provođenje odredbi ove konvencije, a posebno mjera za zaštitu prava žrtava, mora osigurati bez diskriminacije po bilo kojem osnovu, kao što su spol, rod, rasa, boja kože, jezik, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje, seksualna orijentacija, rodni identitet, starost, zdravstveno stanje, invaliditet, bračni status, migrantski status, status izbjeglice ili bilo koji drugi status.

Mehanizam nadzora (GREVIO)

[uredi | uredi izvor]

Provođenje konvencije prati GREVIO – nezavisno ekspertno tijelo (Grupa eksperata za borbu protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici). Članove ovog tijela biraju države potpisnice, a u zavisnosti od njihovog broja, sastoji se od deset do petnaest članova.[19]

Prvih deset članova izabrano je 2014: predsjednica Feride Acar (Turska), prva potpredsjednica Marceline Naudi (Malta), druga potpredsjednica Simona Lanzoni (Italija) te članice Biljana Branković (Srbija), Françoise Brie (Francuska), Gemma Gallego (Španija), Helena Leitao (Portugal), Rosa Logar (Austrija), Iris Luarasi (Albanija) i Vesna Ratković (Crna Gora).[20]

Još pet članova izabrano je 2018: Per Arne Håkansson (Švedska), Sabine Kräuter-Stockton (Njemačka), Vladimer Mkervalishvili (Gruzija), Rachel Eapen Paul (Norveška) i Aleid van den Brink (Holandija).[21]

Nakon što je većini članova istekao mandat, u decembru 2023. održani su novi izbori za sastav ovog tijela.

Usvajanje, potpisivanje, ratifikacija i otkazivanje

[uredi | uredi izvor]

Opći postupak

[uredi | uredi izvor]
Liri Kopachi[c] o pozadini i procesu ratifikacije konvencije (2014)
Zastupnica u Evropskom parlamentu Terry Reintke poziva EU da pristupi konvenciji (2017)[d]
Željka Markić i drugi demonstranti pozivaju vlasti u Hrvatskoj da ne ratifikuju konvenciju (2018)

Nacrt konvencije usvojili su zamjenici ministara Vijeća Evrope 7. aprila 2011. na svom 1111. sastanku.[22] Dokument je otvoren za potpisivanje 11. maja 2011, tokom 121. zasjedanja Komiteta ministara u Istanbulu. Za stupanje na snagu bilo je potrebno deset ratifikacija, od kojih je najmanje osam moralo biti iz država članica Vijeća Evrope. Do decembra 2015. konvenciju je potpisalo 39 država, nakon čega je uslijedila ratifikacija minimalnih osam članica Vijeća Evrope: Albanije, Austrije, Bosne i Hercegovine, Italije, Crne Gore, Portugala, Srbije i Turske. Krajem iste godine sporazum su ratifikovale i Andora, Danska, Francuska, Malta, Monako, Španija i Švedska. Tokom 2015. to su učinile Finska, Holandija, Poljska i Slovenija, a 2016. Belgija, San Marino i Rumunija. Uslijedile su ratifikacije Kipra, Estonije, Gruzije, Njemačke, Norveške i Švicarske (2017), zatim Hrvatske, Grčke, Islanda, Luksemburga i Makedonije (2018), te Irske (2019).[3]

Evropska komesarka Věra Jourová potpisala je Istanbulsku konvenciju u ime Evropske unije 13. juna 2017.[23] Parlament Ukrajine ratifikovao je ovaj ugovor 20. juna 2022,[24] a mjesec dana kasnije, u julu, to je učinilo i Ujedinjeno Kraljevstvo. Države koje ratifikuju konvenciju pravno su obavezne poštovati njene odredbe od trenutka kada ona stupi na snagu.[24]

Evropska unija je 28. juna 2023. zvanično ratifikovala Konvenciju Vijeća Evrope o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici (CETS br. 210),[9] koja je za EU stupila na snagu 1. oktobra 2023.

Konvencija se može otkazati upućivanjem službenog obavještenja generalnom sekretaru Vijeća Evrope (član 80), a otkazivanje stupa na snagu tri mjeseca nakon prijema tog obavještenja.[25]

Država potpisnica[26] Potpisivanje Ratifikacija Stupanje na snagu Otkazivanje ugovora
Albanija19. decembar 2011.4. februar 2013.1. august 2014.Ne
Andora22. februar 2013.22. april 2014.1. august 2014.Ne
Armenija18. januar 2018.NeNeNe
Austrija11. maj 2011.14. novembar 2013.1. august 2014.Ne
Belgija11. septembar 2012.14. mart 2016.1. juli 2016.Ne
Bosna i Hercegovina8. mart 2013.7. novembar 2013.1. august 2014.Ne
Bugarska21. april 2016.NeNeNe
Crna Gora11. maj 2011.22. april 2013.1. august 2014.Ne
Češka2. maj 2016.NeNeNe
Danska[e]11. oktobar 2013.23. april 2014.1. august 2014.Ne
Estonija2. decembar 2014.26. oktobar 2017.1. februar 2018.Ne
Evropska unija13. juni 2017.1. juni 2023.1. oktobar 2023.Ne
Finska11. maj 2011.17. april 2015.1. august 2015.Ne
Francuska11. maj 2011.4. juli 2014.1. novembar 2014.Ne
Grčka11. maj 2011.18. juni 2018.1. oktobar 2018.Ne
Gruzija19. juni 2014.19. maj 2017.1. septembar 2017.Ne
Hrvatska22. januar 2013.12. juni 2018.1. oktobar 2018.Ne
Irska15. novembar 2015.8. mart 2019.1. juli 2019.Ne
Island11. maj 2011.26. april 2018.1. august 2018.Ne
Italija27. septembar 2012.10. septembar 2013.1. august 2014.Ne
Kipar16. juni 2015.10. novembar 2017.1. mart 2018.Ne
Latvija18. maj 2016.10. januar 2024.1. maj 2024.Ne
Lihtenštajn10. novembar 2016.17. juni 2021.1. oktobar 2021.Ne
Litvanija7. juni 2013.NeNeNe
Luksemburg11. maj 2011.7. august 2018.1. decembar 2018.Ne
Mađarska14. mart 2014.NeNeNe
Malta21. maj 2012.29. juli 2014.1. novembar 2014.Ne
Moldavija6. februar 2017.31. januar 2022.1. maj 2022.Ne
Monako20. septembar 2012.7. oktobar 2014.1. februar 2015.Ne
Nizozemska[f]14. novembar 2012.18. novembar 2015.1. mart 2016.Ne
Norveška7. juli 2011.5. juli 2017.1. novembar 2017.Ne
Njemačka11. maj 2011.12. oktobar 2017.1. februar 2018.Ne
Poljska18. decembar 2012.27. april 2015.1. august 2015.Ne
Portugal11. maj 2011.5. februar 2013.1. august 2014.Ne
Rumunija27. juni 2014.23. maj 2016.1. septembar 2016.Ne
San Marino30. april 2014.28. januar 2016.1. maj 2016.Ne
Sjeverna Makedonija8. juli 2011.23. mart 2018.1. juli 2018.Ne
Slovačka11. maj 2011.NeNeNe
Slovenija8. septembar 2011.5. februar 2015.1. juni 2015.Ne
Španija11. maj 2011.10. april 2014.1. august 2014.Ne
Srbija4. april 2012.21. novembar 2013.1. august 2014.Ne
Švedska11. maj 2011.1. juli 2014.1. novembar 2014.Ne
Švicarska11. septembar 2013.14. decembar 2017.1. april 2018.Ne
Turska11. maj 2011.14. mart 2012.1. august 2014.1. juli 2021.
Ujedinjeno Kraljevstvo8. juni 2012.21. juli 2022.1. novembar 2022.Ne
Ukrajina7. novembar 2011.18. juli 2022.1. novembar 2022.Ne

Države koje još uvijek nisu ratifikovale konvenciju

[uredi | uredi izvor]

Armenija

[uredi | uredi izvor]

Vlada Armenije odobrila je potpisivanje konvencije na sjednici održanoj 28. decembra 2017.[27] Tokom javnih rasprava o prihvatanju ovog dokumenta 2019. godine, mišljenja javnosti bila su podijeljena. Više političara i državnih zvaničnika izjavilo je da su odredbe u suprotnosti s Ustavom Armenije[28][29] te da bi mogle uvesti koncept "trećeg roda".[28]

Zamjenica ministra pravde Kristinne Grigoryan izdala je 1. augusta 2019. pojašnjenje, naglasivši da je isključiva svrha konvencije sprječavanje nasilja, a ne redefinisanje porodice.[30] Ministarstvo je također saopštilo da se obratilo Venecijanskoj komisiji – savjetodavnom tijelu Vijeća Evrope za pravna i ustavna pitanja – radi procjene "ustavnih implikacija" ratifikacije. Uz pretpostavku pozitivnog mišljenja Komisije, ratifikacija se smatrala izvjesnom budući da velika većina parlamentaraca podržava ovaj dokument.[28]

Rasprave o ratifikaciji naišle su i na otpor dijela javnosti, koji je iznio optužbe da konvencija služi legalizaciji istospolnih brakova i širenju LGBT "propagande". Prema izvještaju organizacije Human Rights Watch, pojedini zvaničnici su zbog toga upućivali uvredljive poruke i govor mržnje prema LGBT aktivistima.[31] Armenska apostolska crkva također se usprotivila ratifikaciji u svom zvaničnom saopštenju, navodeći kao razlog to što konvencija priznaje prava transrodnim osobama.[32]

Vijeće za ljudska prava Ujedinjenih nacija u svom izvještaju iz 2020. pozvalo je Armeniju da hitno ratifikuje Istanbulsku konvenciju kako bi se osigurala efikasna zaštita žena, ali i muškaraca koji su žrtve nasilja u porodici,[33] uz kritiku da trenutno armensko zakonodavstvo ne pruža dovoljan nivo zaštite za žrtve.[31] U novembru 2022, ambasadorica Evropske unije u Armeniji Andrea Wiktorin ponovo je apelovala na armenske vlasti da ubrzaju postupak ratifikacije sporazuma.[34]

Bugarska

[uredi | uredi izvor]
Protest protiv Istanbulske konvencije u Sofiji (februar 2018)
Kontraprotest podrške Istanbulskoj konvenciji u Sofiji (novembar 2018)

U januaru 2018, Vijeće ministara Bugarske usvojilo je prijedlog upućen Parlamentu za ratifikaciju konvencije. Ovu odluku brzo su osudili pojedini ministri, parlamentarci, medijske grupe i organizacije civilnog društva, tvrdeći da bi dokument mogao dovesti do zvaničnog priznavanja "trećeg roda" i istospolnih brakova.[35] Nakon oštrih reakcija javnosti, treća vlada Bojka Borisova odgodila je ratifikaciju i proslijedila predmet Ustavnom sudu na ocjenu ustavnosti.[36] Predsjednik Rumen Radev, koji se protivio ratifikaciji, pozdravio je odgađanje nazvavši ga "trijumfom zdravog razuma" te izjavio da je konvencija nejasna, a da se problem nasilja u porodici može riješiti isključivo adekvatnim bugarskim zakonima i boljim radom policije.[37]

Premijer Bojko Borisov ukazao je na izolovanost svoje stranke GERB, koju u ovom slučaju nije podržao ni koalicijski partner, desničarski savez Ujedinjeni patrioti. Borisov je izrazio iznenađenje što se i opoziciona Bugarska socijalistička partija (BSP) oštro usprotivila konvenciji, sugerišući da se socijalisti općenito protive Evropskoj uniji.[38] Stav BSP-a izazvao je razmimoilaženje između Partije evropskih socijalista i novog političkog smjera BSP-a pod vodstvom Kornelije Ninove.[39] Prema programu socijalista pod nazivom "Vizija za Bugarsku", konvencija "nije namijenjena zaštiti žena, već je usmjerena protiv osnovnih vrijednosti evropske civilizacije".[40]

Ustavni sud je 27. jula 2018. donio Odluku br. 13 u ustavnom predmetu br. 3/2018, proglasivši da "Konvencija Vijeća Evrope o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici nije u skladu s Ustavom Republike Bugarske". U svom obrazloženju, Sud je uočio poveznicu između ranijih dokumenata Vijeća Evrope protiv nasilja u porodici i proširenja prava transrodnih osoba. Prema ocjeni Ustavnog suda, konvencija nudi binarnu interpretaciju roda i kao biološke i kao društvene kategorije, što je u suprotnosti s Ustavom Bugarske, koji ljude neopozivo definiše kao biološke muškarce ili žene s jednakim statusom građana. Sud je zaključio da konvencija stvara formalni pravni osnov za promovisanje nebioloških definicija roda, što se smatra neustavnim.[41]

Udruženja za zaštitu prava žena izrazila su ogorčenje odlukom bugarskih vlasti da odustanu od ratifikacije. U novembru 2018, povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama, stotine građana protestovale su u centru Sofije pod sloganom #NisiSama, zahtijevajući efikasno djelovanje institucija, uključujući uspostavljanje preventivnih programa i sigurnih kuća za žrtve. Organizator protesta, Bugarski fond za žene, naveo je podatak da je u prvih jedanaest mjeseci 2018. u Bugarskoj ubijeno gotovo 30 žena, od kojih su većinu usmrtili njihovi partneri.[42]

Češka

[uredi | uredi izvor]

Liga za ljudska prava (češka organizacija članica Međunarodne federacije za ljudska prava) i Češki ženski lobi, zajedno s nekoliko manjih organizacija (proFem, Češki savez žena, Rosa), aktivno su se zalagali za usvajanje konvencije. Proces je dugo podržavao i bivši ministar za ljudska prava, jednake mogućnosti i zakonodavstvo Jiří Dienstbier, koji je u januaru 2016. u ime vlade primio peticiju organizacije Amnesty International za njeno prihvatanje. Češka je konačno potpisala sporazum 12. maja 2016, kao jedna od posljednjih članica Evropske unije koje su to učinile, a potpis je stavio ambasador pri Vijeću Evrope Emil Ruffer. Prema prvobitnim planovima, sama ratifikacija trebala se realizovati do sredine 2018.[43] Međutim, ni prva ni druga vlada Andreja Babiša nisu stavile ratifikaciju na dnevni red. Vlada Petra Fiale je, s druge strane, odgodila raspravu o ovom pitanju, a ministar pravde Pavel Blažek zatražio je prolongiranje pregovora do kraja januara 2023. radi šire političke rasprave.[44] U junu 2023, vlada je postigla saglasnost o nastavku procesa, a vladina povjerenica za ljudska prava Klára Šimáčková Laurenčíková potvrdila je da je kabinet odobrio konvenciju i uputio je u parlamentarnu proceduru.[45] Međutim, u januaru 2024, Senat Češke Republike odbacio je dokument nakon intenzivne sedmosatne rasprave. Za usvajanje su bila potrebna 36 glasa od 71 prisutnog senatora, ali su podršku dala samo 34 člana gornjeg doma parlamenta.[46] Protivnici su tokom debate konvenciju označili kao "ideološki dokument koji u praksi neće pomoći žrtvama", izrazivši bojazan da ona uvodi rodnu ideologiju, narušava tradicionalni koncept muškarcâ i ženâ te nepotrebno duplicira rješenja koja su već integrisana u češko krivično zakonodavstvo.[47] Nakon neuspjeha u Senatu, proces je u potpunosti zaustavljen, a u junu 2026. Vlada Češke Republike zvanično je povukla podršku ratifikaciji opozivom odluke iz 2023, čime je formalno okončan višegodišnji pokušaj usvajanja ove međunarodne konvencije u Češkoj.[48]

Mađarska

[uredi | uredi izvor]

U maju 2020, Državna skupština Mađarske usvojila je političku deklaraciju kojom je pozvala vladu da obustavi sve daljnje korake ka ratifikaciji konvencije te da unutar Evropske unije lobira za isti stav. Deklaracija je usvojena sa 115 glasova za, 35 protiv i tri suzdržana glasa.[49]

Litvanija

[uredi | uredi izvor]

Kabinet ministara Litvanije inicijalno je potpisao konvenciju 6. juna 2013.[50] Socijaldemokratska partija Litvanije pozdravila je ovaj korak, a zastupnica Giedrė Purvaneckienė izjavila je da će sporazum osnažiti već postojeće domaće zakone o zaštiti žena od nasilja. S druge strane, konzervativne grupe oštro su protestovale protiv potpisivanja, dok je parlamentarac Rimantas Dagys naglasio da je odluka donesena bez širih javnih konsultacija.

Ratifikacija dokumenta je ubrzo zaustavljena u parlamentu (Seimas), jer naredne skupštinske većine nisu pokazale interesovanje da proces provedu do kraja. Predsjednica Seimasa Viktorija Čmilytė-Nielsen ponovo je 2021. aktuelizovala ovo pitanje, ali je zbog snažnog otpora opozicije rasprava još jednom odgođena.[51] U junu 2023, Čmilytė-Nielsen je uputila službeni zahtjev Ustavnom sudu Litvanije kako bi se provjerilo da li su odredbe konvencije u skladu s najvišim pravnim aktom države.[52] Frederikas Jansonas, glavni savjetnik predsjednika Litvanije Gitanaasa Nausėde, opisao je ovaj potez nepotrebnim, tvrdeći kako predsjednik smatra da je Seimas već tada bio spreman za direktnu raspravu i glasanje.[53] Nakon detaljne analize, Ustavni sud Litvanije donio je 14. marta 2024. odluku prema kojoj je Istanbulska konvencija u potpunosti kompatibilna s Ustavom Republike Litvanije, zaključivši da su njeni ciljevi usmjereni isključivo na iskorjenjivanje nasilja nad ženama i promovisanje ravnopravnosti. Time je uklonjena formalna pravna prepreka za usvajanje, iako politička podijeljenost u Seimasu i dalje blokira proces konačne ratifikacije.[54]

Slovačka

[uredi | uredi izvor]

Konzervativne, demokršćanske, rimokatoličke, nacionalističke i desničarske grupe i stranke u Slovačkoj aktivno su se protivile ratifikaciji konvencije. Otpor je prvenstveno bio usmjeren protiv odredbi koje se dotiču LGBT prava, što su ove grupacije opisivale kao "ekstremni liberalizam" koji ugrožava "tradicionalne vrijednosti" za koje su smatrale da ih treba zaštititi.[55][56]

Parlamentarna rezolucija kojom se od vlade traži obustavljanje ratifikacije Istanbulske konvencije izglasana je 29. marta 2019, samo dan prije održavanja predsjedničkih izbora. Ovaj potez nacionalističkih političara bio je pokušaj mobilizacije konzervativnog biračkog tijela u korist kandidata Maroša Šefčoviča, a nasuprot progresivne kandidatkinje Zuzane Čaputove, koja je javno podržavala LGBT prava i pravo žena na abortus. Iako je Zuzana Čaputová pobijedila na izborima i postala prva predsjednica Slovačke, konzervativni krugovi su u narednim mjesecima intenzivirali kampanju s ciljem blokiranja konvencije i restrikcije prava na abortus. Na vanrednoj sjednici održanoj 25. februara 2020, Narodno vijeće Slovačke Republike (parlament) zvanično je odbacilo konvenciju sa 96 glasova protiv i 17 za, dok je 37 zastupnika bilo odsutno.[57]

Nakon ovakve odluke zakonodavnog tijela, predsjednica Zuzana Čaputová uputila je 6. marta 2020. zvanični dopis Vijeću Evrope s obavještenjem o stavu Slovačke o konvenciji. Glasnogovornik Ureda predsjednice Martin Strižinec pojasnio je proceduru: "Budući da je saglasnost parlamenta neophodan uslov za ratifikaciju, a ona je izostala, predsjednica neće ratifikovati ovu konvenciju." Strižinec je dodao da je Čaputová i ranije naglašavala da će poštovati volju zastupnika ukoliko odluka bude donesena na ustavan i zakonit način.[58]

Povlačenje Turske iz konvencije

[uredi | uredi izvor]

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan objavio je 20. marta 2021. povlačenje svoje države iz konvencije na osnovu predsjedničkog dekreta objavljenog u Službenim novinama Republike Turske (Resmî Gazete).[59] Turska je zvaničnu obavijest o povlačenju dostavila generalnoj sekretarki Vijeća Evrope 22. marta 2021, nakon čega je objavljeno da će otkazivanje ugovora stupiti na snagu 1. jula 2021.[2] Odluka o povlačenju naišla je na oštre kritike kako na domaćem, tako i na međunarodnom planu, uključujući opozicijske stranke, strane lidere, Vijeće Evrope, nevladine organizacije i javnost na društvenim mrežama. Generalna sekretarka Vijeća Evrope Marija Pejčinović Burić opisala je ovaj potez kao "poražavajuću vijest" i "ogroman korak unazad" koji ugrožava zaštitu žena u Turskoj i šire.[60]

Glasnogovornik Republikanske narodne partije (CHP) ustvrdio je da se država ne može povući iz sporazuma bez odobrenja parlamenta, budući da ga je upravo parlament jednoglasno usvojio 24. novembra 2011. Prema stavu CHP-a i brojnih pravnih stručnjaka, pravo na odobrenje povlačenja iz međunarodnih ugovora pripada isključivo parlamentu na osnovu člana 90 Ustava Turske. S druge strane, vlada je tvrdila da predsjednik posjeduje ovlaštenje za donošenje ovakvih odluka u skladu s članom 3 predsjedničkog dekreta broj 9.[61][62] Ova odluka pokrenula je masovne proteste širom Turske, a donesena je u periodu kada su porodično nasilje nad ženama i femicid u državi bili u dramatičnom porastu.[60] Američki predsjednik Joe Biden opisao je ovaj potez kao "duboko razočaravajući", dok je šef diplomatije Evropske unije Josep Borrell pozvao turske vlasti da ponište tu odluku.[63][64]

U zvaničnom saopštenju, Ured predsjednika Turske opravdao je povlačenje tvrdnjom da je LGBT zajednica zloupotrijebila dokument, navodeći da je "Istanbulska konvencija, prvobitno namijenjena promociji prava žena, oteta od strane grupe ljudi koja pokušava normalizovati homoseksualnost – što je nespojivo sa društvenim i porodičnim vrijednostima Turske." Ovakav stav dijelile su konzervativne grupe i zvaničnici Erdoganove vladajuće Stranke pravde i razvoja (AKP), uz tvrdnje da sporazum podstiče homoseksualnost, promoviše razvod i narušava tradicionalni koncept porodice. Odgovarajući na kritike o legalnosti dekreta, Erdoğan je insistirao da je povlačenje izvedeno na potpuno zakonit način.[5] Državno vijeće Turske odbacilo je 29. juna zahtjev za obustavu izvršenja ove odluke i presudilo da je povlačenje na osnovu samostalne predsjedničke uredbe pravno valjano. Sud je zaključio da ovlaštenje za ratifikaciju i poništavanje međunarodnih sporazuma spada u isključive nadležnosti predsjednika države prema članu 104 Ustava Turske.[65]

Otkazivanje konvencije u Latviji

[uredi | uredi izvor]

Latvija je potpisala Istanbulsku konvenciju 18. maja 2016, a državu je predstavljao ministar socijalne zaštite Jānis Reirs.[66] Saeima je ratifikovala konvenciju 30. novembra 2023.[67]

Međutim, 25. septembra 2025, Saeima je sa 55 glasova za i 33 protiv izglasala pokretanje procesa povlačenja Latvije iz ove konvencije. Zagovornici povlačenja tvrdili su da je dokument postao ideološki instrument, a ne efikasno sredstvo za borbu protiv nasilja, te da bi se državni resursi trebali usmjeriti na nacionalne programe za suzbijanje porodičnog nasilja i socijalnih problema umjesto na politike vođene vanjskim okvirima.[68]

Saeima je 9. oktobra 2025. sa 79 glasova za i 8 protiv podržala alternativnu deklaraciju o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici, koju su izradile stranke Nacionalna savez, Ujedinjena lista i Savez zelenih i poljoprivrednika. Cilj ove deklaracije bio je uspostavljanje nacionalnog pravnog okvira do marta 2026, s naglaskom na praktične mjere i direktnu odgovornost države. Stranka Progresivci jedina se usprotivila ovoj inicijativi, zbog čega se suočila s kritikama da glasa protiv zakona namijenjenog jačanju zaštite žrtava.[69][70][71]

Iako je stranka Novo jedinstvo prvobitno podržala deklaraciju, njeni zastupnici nisu učestvovali u konačnom glasanju. Zastupnica Zanda Kalniņa-Lukaševica pojasnila je da stranka nije željela "stvoriti iluziju da predložena deklaracija može biti ekvivalentna alternativa međunarodnoj konvenciji", naglasivši da deklaracija nema zakonsku snagu.[72] Iz stranke Progresivci saopšteno je da su glasali protiv jer deklaracija "umanjuje zaštitu od nasilja, kontrolu i pokušava udaljiti Latviju od evropskog pravnog prostora i vrijednosti". Lider njihova parlamentarnog kluba Andris Šuvajevs izjavio je: "Deklaraciju treba posmatrati u sprezi s procesom otkazivanja Istanbulske konvencije. Kada se posmatraju zajedno, jasno je da će ovakva zamjena jednog dokumenta drugim suziti prava stanovnika Latvije, a posebno žrtava nasilja."[73] Zastupnik Nacionalnog saveza Artūrs Butāns kritikovao je Progresivce, navodeći da su im "ideologija društvenog roda važnija od borbe protiv nasilja".[71]

Većina u latvijskom parlamentu (52 zastupnika iz Ujedinjene liste, Nacionalnog saveza, stranke Za stabilnost!, partije Latvija na prvom mjestu, Saveza zelenih i poljoprivrednika te nekoliko nezavisnih parlamentaraca) izglasala je 23. oktobra povlačenje iz konvencije u prvom čitanju. Zakon je označen kao "hitan postupak", što podrazumijeva ubrzanu proceduru kroz samo dva čitanja.[74] Edmunds Cepurītis, zastupnik Progresivaca, osudio je glasanje riječima: "Ovo će biti sramota koja će progoniti ne samo ovaj, već i buduće sazive Saeime. Progonit će i svakoga od vas ko lično podržava ovu inicijativu." (eng.lsm.lv, 2025b). Drugo čitanje bilo je zakazano za 30. oktobar.[74]

Dan prije konačnog glasanja, 29. oktobra, oko 5.000 ljudi okupilo se ispred zgrade parlamenta u znak protesta protiv povlačenja Latvije iz konvencije.[75] Sljedećeg dana, kada je Saeima premoćnom većinom odobrila otkazivanje konvencije, održan je kontraprotest u organizaciji vanparlamentarne stranke Suverena vlast koji je okupio tek oko 20 ljudi.[76] Nije zabilježeno da je ijedna parlamentarna stranka zvanično podržala ili organizovala javne demonstracije u korist povlačenja. Građanska inicijativa kojom se od predsjednika Latvije Edgarsa Rinkēvičsa tražilo da zakon vrati parlamentu na ponovno razmatranje prikupila je više od 68.000 potpisa, postavši tako najpodržanija peticija u historiji platforme ManaBalss.lv.[77][78] S druge strane, nova inicijativa koja je zahtijevala od predsjednika da potvrdi odluku o povlačenju prikupila je nešto više od 9.000 potpisa.

Protesti protiv otkazivanja Istanbulske konvencije u Rigi (oktobar 2025)

Saeima je 30. oktobra 2025. zvanično izglasala izlazak iz Istanbulske konvencije sa 56 glasova za i 32 protiv, čime je Latvija postala prva članica Evropske unije koja je izglasala povlačenje iz ove konvencije.[79] Predsjednik Edgars Rinkēvičs izjavio je da će pažljivo procijeniti usvojeni zakon i da se u odluci neće voditi ideološkim ili političkim motivima.[80] Predsjednik je kasnije iskoristio pravo veta i blokirao proglašenje zakona, ostavljajući sudbinu konvencije neizvjesnom.[81]

Budući da je manje od dvije trećine zastupnika glasalo za proglašenje zakona hitnim, predsjednik ima ustavno pravo vratiti akt Saeimi na ponovno razmatranje. U tom slučaju, parlament bez rasprave upućuje predsjednikove obrazložene prigovore nadležnom odboru i određuje rok za nove prijedloge, a procedura se nastavlja po pravilima trećeg čitanja.[80] Ustav Latvije također predviđa da predsjednik može obustaviti proglašenje zakona na period do dva mjeseca, što može zahtijevati i najmanje jedna trećina zastupnika (minimalno 34). Ako predsjednik privremeno obustavi zakon, Centralna izborna komisija dužna je pokrenuti prikupljanje potpisa radi raspisivanja referenduma o opozivu tog zakona.[80]

Države koje su ratifikovale konvenciju

[uredi | uredi izvor]

Moldavija

[uredi | uredi izvor]

Nakon što je Parlament Moldavije ratifikovao konvenciju 14. oktobra 2021, ovaj međunarodni ugovor je zvanično stupio na snagu u toj državi 1. maja 2022.[82]

Poljska

[uredi | uredi izvor]

Predsjednik Poljske Bronisław Komorowski formalno je ratifikovao konvenciju na nacionalnom nivou 13. aprila 2015+,[83] dok su ratifikovani dokumenti deponovani u Vijeću Evrope 27. aprila 2015.[84] Time je Poljska preuzela formalne obaveze iz ovog dokumenta, koji je na njenoj teritoriji stupio na snagu 1. augusta 2015.

Konvenciji se oštro protivila stranka Pravo i pravda (PiS), koja je vladala Poljskom od novembra 2015. do oktobra 2023. Poljski ministar pravde Zbigniew Ziobro izjavio je u julu 2020. da će pokrenuti zvaničnu proceduru za povlačenje iz ove konvencije. Ziobro je tvrdio da je ugovor štetan jer zahtijeva od škola da djecu podučavaju o rodu na "ideološki način" te da umanjuje značaj biološkog spola.[85] Ranije, dok je bio u opoziciji 2012, Ziobro je konvenciju nazvao "izmišljotinom, feminističkom kreacijom kojoj je cilj opravdavanje gej ideologije".[86] Konzervativna vlada također je kritikovala dokument zbog odredbe prema kojoj se "kultura, običaji, religija, tradicija ili takozvana 'čast' neće smatrati opravdanjem" za djela nasilja nad ženama.[87]

Poljska neprofitna organizacija za provjeru činjenica "Stowarzyszenie Demagog" javno se usprotivila ovakvim tvrdnjama tadašnje vlade, ocjenjujući ih netačnim.[88] Istovremeno, stotine građana okupile su se na protestima u Varšavi kako bi iskazale nezadovoljstvo najavljenim povlačenjem.[85] Ova objava poljskih vlasti uslijedila je neposredno nakon što je Evropska unija, pod pritiskom Poljske i Mađarske, ublažila pravilo po kojem je dodjela novca iz EU fondova uslovljena poštivanjem vladavine prava.[86] Vijeće Evrope reagovalo je saopštenjem u kojem se navodi: "Napuštanje Istanbulske konvencije bilo bi krajnje razočaravajuće i predstavljalo bi veliki korak unazad u zaštiti žena od nasilja u Evropi."[85]

Nakon smjene vlasti krajem 2023, nova vladajuća koalicija odustala je od namjere napuštanja ove konvencije. Novi premijer Donald Tusk objavio je 30. januara 2024. o povlačenju zahtjeva bivšeg premijera koji je bio upućen Ustavnom sudu Poljske, a kojim se tražila provjera usklađenosti konvencije s Ustavom Poljske.[89] Tusk je naglasio da zaštita žena i djece od nasilja nikada ne bi smjela biti predmet političkih prepucavanja, već pitanje zajedničke društvene odgovornosti.[89]

Ukrajina

[uredi | uredi izvor]

Zakonodavstvo Ukrajine u oblasti (seksualnog) nasilja nad ženama i nasilja u porodici bilo je relativno slabo početkom 21. vijeka, a predviđene kazne bile su niske.[90] Ukrajinska vlada je 2011, tokom predsjedničkog mandata Viktora Janukoviča, bila jedan od autora i prvih potpisnika Istanbulske konvencije, ali je snažan otpor u parlamentu spriječio njenu implementaciju u narednim godinama.[90] Parlamentarna većina je i 2016. glasala protiv ratifikacije, djelimično zbog neslaganja pojedinih crkava i konzervativnih političara s tekstom konvencije.[90] Istovremeno, rizik da žene postanu žrtve rodno zasnovanog nasilja u istočnoj Ukrajini znatno je porastao nakon izbijanja Rusko-ukrajinskog rata 2014.[90]

Tokom 2010-ih i početkom 2020-ih, više ukrajinskih organizacija vodilo je kampanje za bolju zaštitu ljudskih prava, zalažući se za ratifikaciju konvencije kao sredstva za postizanje tog cilja.[90] Vrhovna rada i vlada Ukrajine su 6. decembra 2017, tokom mandata predsjednika Petra Porošenka, usvojile izmjene i dopune Krivičnog zakona s ciljem implementacije Istanbulske konvencije, što je uključivalo i definicije seksualnog nasilja zasnovane na odsustvu pristanka.[91] Ruska invazija na Ukrajinu 2022. dovela je do naglog porasta prijava porodičnog i seksualnog nasilja nad civilima, posebno na teritorijama pod ruskom okupacijom. To, u kombinaciji sa težnjom ukrajinskih vlasti za pristupanjem Evropskoj uniji i dobijanjem evropske podrške u sukobu, ubrzalo je potpunu ratifikaciju ovog sporazuma.[90] Predsjednik Volodimir Zelenski uputio je parlamentu 18. juna 2022. prijedlog zakona o ratifikaciji Istanbulske konvencije. Vrhovna rada Ukrajine podržala je ratifikaciju 20. juna 2022.[92] sa 259 glasova za i 8 protiv.[90] Ukrajina je instrumente ratifikacije predala 18. jula 2022, te je Konvencija zvanično stupila na snagu u ovoj državi 1. novembra 2022.[93]

Ujedinjeno Kraljevstvo

[uredi | uredi izvor]

Ujedinjeno Kraljevstvo je instrumente ratifikacije predalo 21. jula 2022, te je Konvencija zvanično stupila na snagu u ovoj državi 1. novembra 2022.[94]

Političke debate

[uredi | uredi izvor]

Kritike konvencije obuhvataju "definiciju i upotrebu pojma 'rod' u samom tekstu; odredbu koja obavezuje države potpisnice da osiguraju podučavanje o 'nestereotipnim rodnim ulogama' na svim nivoima obrazovanja; navodnu pristranost konvencije na štetu muškaraca, kao i tvrdnje da se njome ugrožava državni suverenitet."[95]

Anne Brasseur odgovara na kritike upućene konvenciji (2019)

Vijeće Evrope je u saopštenju za javnost u novembru 2018. navelo: "Uprkos jasno definisanim ciljevima, nekoliko religijskih i ultrakonzervativnih grupa širi lažne narative o Istanbulskoj konvenciji". U saopštenju se ističe da konvencija ne nastoji nametnuti određeni stil života niti se miješati u ličnu organizaciju privatnog života, već joj je jedini cilj sprječavanje nasilja nad ženama i nasilja u porodici. Nadalje se navodi da "konvencija svakako nema za cilj ukidanje spolnih razlika između žena i muškaraca. Nigdje se u konvenciji ne implicira da su žene i muškarci 'isti' ili da to trebaju biti", kao i da "konvencija ne nastoji regulisati porodični život i/ili porodične strukture: ona ne sadrži definiciju 'porodice' niti promoviše određeni oblik porodičnog uređenja."[96]

Prema pisanju mreže Balkan Insight, kritike konvencije, koje su najizraženije u Srednjoj i Istočnoj Evropi i dolaze uglavnom od strane krajnje desnice i nacionalnih konzervativaca, nemaju mnogo utemeljenja u njenom stvarnom sadržaju: "Koristeći se dezinformacijama, populističkom retorikom i pozivanjem na kršćanski i islamski moral, [kritičari] su uspjeli dokument koji u suštini predstavlja skup smjernica za stvaranje 'sveobuhvatnog pravnog okvira i pristupa borbi protiv nasilja nad ženama' prikazati kao zlonamjerni pokušaj Zapadne Evrope da nametne svoje previše liberalne politike tradicionalnijim društvima na istoku."[97]

Također pogledajte

[uredi | uredi izvor]

Napomene

[uredi | uredi izvor]
  1. ↑ Evropska unija je također potpisnica i ratifikator.
  2. ↑ Uključuje države koje nisu članice VE, a koje su bile uključene u izradu Konvencije; nijedna od njih (Kanada, Sveta Stolica (Vatikan), Japan, Meksiko, Rusija i Sjedinjene Američke Države) do sada nije potpisala Konvenciju.
  3. ↑ U vrijeme održavanja ovog predavanja u aprilu 2014, Liri Kopachi bila je šefica Odjela za ravnopravnost Vijeća Evrope. Kako je ispravno predvidjela, konvencija je stupila na snagu nedugo nakon toga, u augustu 2014.
  4. ↑ U titlovima videozapisa, kao i u transkriptu debate o pristupanju EU Konvenciji Vijeća Evrope o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici (održane 11. septembra 2017. u Evropskom parlamentu u Strasbourgu), potkrala se greška. Iz konteksta je jasno da je Reintke mislila na riječ "accede" (pristupiti), a ne "exceed" (premašiti), s obzirom na to da su ove riječi homofoni. Slično tome, Reintke je upotrijebila termin "forefighters" (prvoborci, u značenju zagovornici ili vojnici na prvoj liniji), a ne "four fighters" (četiri borca).
  5. ↑ Konvencija se ne primjenjuje na Farska ostrva i Grenland
  6. ↑ Konvencija se ne primjenjuje na Karipsku Nizozemsku niti na druge zemlje u sastavu Holandskih Kariba, već isključivo na evropski dio Kraljevine Nizozemske

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ↑ Vijeće Evrope (2011). "Council of Europe Convention on preventing and combating violence against women and domestic violence". Council of Europe Treaty Series - No. 210 (jezik: engleski). Pristupljeno 30. 6. 2026.
  2. 1 2 3 4 5 Vijeće Evrope (2026). "Full list: Chart of signatures and ratifications of Treaty 210" (jezik: engleski). Council of Europe. Pristupljeno 30. 6. 2026.
  3. 1 2 "Δημοσίευση σε ΦΕΚ του Ν.4531/2018 για την κύρωση από την Ελλάδα της Σύμβασης του Σ.τ.Ε. περί έμφυλης και ενδοοικογενειακής βίας" [Objavljivanje u Službenom glasniku Zakona 4531/2018 o ratifikaciji Konvencije Vijeća Evrope o rodnom i porodičnom nasilju od strane Grčke] (jezik: grčki). Γενική Γραμματεία Ισότητας και Ανθρωπίνων Δیکαιωμάτων (Isotita.gr). 16. 4. 2018. Arhivirano s originala, 31. 3. 2021. Pristupljeno 30. 6. 2026.
  4. ↑ "Saeima ratificē Stambulas konvenciju pēc teju 5 stundu debatēm" [Saeima ratifikovala Istanbulsku konvenciju nakon gotovo pet sati debate] (jezik: latvijski). Latvijas Sabiedriskie Mediji (www.lsm.lv). 30. 11. 2023. Pristupljeno 30. 6. 2026.
  5. 1 2 "Erdoğan insists it's at his discretion to pull Turkey out of İstanbul Convention" (jezik: engleski). Bianet - Bağımsız İletišim Ağı. 26. 3. 2021. Arhivirano s originala, 20. 7. 2021. Pristupljeno 30. 6. 2026.
  6. ↑ "Turkey's Withdrawal from Istanbul Convention" (jezik: engleski). Law Essential. 2021. Pristupljeno 30. 6. 2026.
  7. ↑ Reuters (2021). "Turkey formally quits treaty to prevent violence against women". CNN (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 1. 7. 2021. Pristupljeno 30. 6. 2026.
  8. ↑ Vijeće Evropske unije (2023). "Combatting violence against women: Council adopts decision about EU's accession to Istanbul Convention" (jezik: engleski). Council of the EU. Pristupljeno 30. 6. 2026.
  9. 1 2 Vijeće Evrope (2023). "The European Union deposited the instrument of approval of the "Istanbul Convention"" (jezik: engleski). Council of Europe. Pristupljeno 30. 6. 2026.
  10. ↑ "EU accession to the Istanbul Convention" (jezik: engleski). EUR-Lex. 2023. Pristupljeno 30. 6. 2026.
  11. ↑ Vijeće Evrope (2002). "Recommendation Rec(2002)5 of the Committee of Ministers to member states on the protection of women against violence" (jezik: engleski). Council of Europe. Arhivirano s originala, 28. 7. 2020. Pristupljeno 30. 6. 2026.
  12. ↑ Vijeće Evrope (2008). "Campaign to Combat Violence against Women, including domestic violence (2006-2008)" (jezik: engleski). Council of Europe. Arhivirano s originala, 20. 7. 2021. Pristupljeno 30. 6. 2026.
  13. 1 2 "Historical background" (jezik: engleski). Council of Europe. 2021. Arhivirano s originala, 5. 3. 2021. Pristupljeno 30. 6. 2026.
  14. ↑ Vijeće Evrope (2009). "Ad Hoc Committee on preventing and combating violence against women and domestic violence (CAHVIO)" (jezik: engleski). Council of Europe. Arhivirano s originala, 5. 4. 2009. Pristupljeno 30. 6. 2026.
  15. ↑ Amnesty International (2011). "Time to take a stand to oppose violence against women in Europe" (jezik: engleski). Amnesty International. Arhivirano s originala, 20. 7. 2021. Pristupljeno 30. 6. 2026.
  16. ↑ "Malta signs convention on domestic violence" (jezik: engleski). Malta Star. 2012. Arhivirano s originala, 7. 10. 2017. Pristupljeno 30. 6. 2026.
  17. ↑ Vijeće Evrope (2021). "The Council of Europe Istanbul Convention: Handbook for Parliamentarians" (PDF) (jezik: engleski). Council of Europe. Pristupljeno 30. 6. 2026.
  18. ↑ Vijeće Evrope (2009). "Ad Hoc Committee on preventing and combating violence against women and domestic violence (CAHVIO) interim report" (PDF) (jezik: engleski). Council of Europe. Arhivirano s originala (PDF), 4. 10. 2011. Pristupljeno 30. 6. 2026.
  19. ↑ Vijeće Evrope (2015). "About GREVIO – Group of Experts on Action against Violence against Women and Domestic Violence" (jezik: engleski). Council of Europe. Arhivirano s originala, 3. 9. 2015. Pristupljeno 30. 6. 2026.
  20. ↑ Vijeće Evrope (2021). "GREVIO Members" (jezik: engleski). Council of Europe. Arhivirano s originala, 20. 3. 2021. Pristupljeno 30. 6. 2026.
  21. ↑ Vijeće Evrope (2018). "Five additional members joining GREVIO" (jezik: engleski). Council of Europe. Arhivirano s originala, 31. 3. 2021. Pristupljeno 30. 6. 2026.
  22. ↑ Vijeće Evrope (2010). "Draft Council of Europe Convention on preventing and combating violence against women and domestic violence" (jezik: engleski). Council of Europe. Arhivirano s originala (PDF), 31. 3. 2021.
  23. ↑ Evropski institut za rodnu ravnopravnost (2017). "EU signs the Istanbul Convention" (jezik: engleski). European Institute for Gender Equality. Arhivirano s originala, 31. 3. 2021. Pristupljeno 30. 6. 2026.
  24. 1 2 "Ukrainian Parliament Votes to Ratify Istanbul Convention" (jezik: engleski). European Pravda. 20. 6. 2022. Pristupljeno 30. 6. 2026.
  25. ↑ Vijeće Evrope (2011). "Council of Europe Convention on preventing and combating violence against women and domestic violence" (jezik: engleski). Council of Europe. Arhivirano s originala (PDF), 20. 3. 2021. Pristupljeno 30. 6. 2026.
  26. ↑ Vijeće Evrope (2011). "Chart of signatures and ratifications of Treaty 210" (jezik: engleski). Council of Europe. Pristupljeno 30. 6. 2026.
  27. ↑ "Կառավարության նիստի օրակարգ" [Dnevni red sjednice Vlade] (jezik: armenski). Vlada Republike Armenije. 2017. Pristupljeno 30. 6. 2026.
  28. 1 2 3 Eurasianet (2017). "Armenian government fighting for ratification of convention on violence against women" (jezik: engleski). Eurasianet. Pristupljeno 30. 6. 2026.
  29. ↑ "«Ստամբուլյան կոնվենցիան միանշանակ հակասում է ՀՀ Սահմանադրությանը. Գևորգ Դանիելյան»" [Istanbulska konvencija definitivno je u suprotnosti sa Ustavom Republike Armenije: Gevorg Danielian] (jezik: armenski). Tert AM. 2019. Arhivirano s originala, 7. 7. 2019. Pristupljeno 30. 6. 2026.
  30. ↑ "Ստամբուլյան կոնվենցիան ընտանիքի կոնցեպտ չի սահմանում. արդարադատության փոխնախարար" [Istanbulska konvencija ne definiše koncept porodice: zamjenica ministra pravde] (jezik: armenski). CivilNet. 2019. Arhivirano s originala, 22. 9. 2020. Pristupljeno 30. 6. 2026.
  31. 1 2 Human Rights Watch (2021). "Համաշխարհային զեկույց 2021. Հայաստան" [Svjetski izvještaj 2021: Armenija] (jezik: armenski). Human Rights Watch. Pristupljeno 30. 6. 2026.
  32. ↑ Armenska apostolska crkva (2019). "Bishops and Primates of Armenia have issued a statement over Council of Europe Convention on preventing and combating violence against women and domestic violence" (jezik: engleski). Mother See of Holy Etchmiadzin. Pristupljeno 30. 6. 2026.
  33. ↑ Vijeće Evrope (2021). "«Ստամբուլյան կոնվենցիա»․ ուղեցույց պատգամավորների համար" ["Istanbulska konvencija": Priručnik za parlamentarce] (jezik: armenski). Council of Europe. Pristupljeno 1. 7. 2026.
  34. ↑ "Armenia Ministry of Justice updates status on ratification of Istanbul Convention" (jezik: engleski). Armenia News - NEWS.am. 2022. Pristupljeno 1. 7. 2026.
  35. ↑ "Вредна za българското общество ли е Истанбулската конвенция?" [Da li je Istanbulska konvencija štetna za bugarsko društvo?] (jezik: bugarski). Bugarski nacionalni radio. 2018. Arhivirano s originala, 31. 3. 2021. Pristupljeno 1. 7. 2026.
  36. ↑ "Конституционният съд образува дело за Истанбулската конвенция" [Ustavni sud formirao predmet u vezi sa Istanbulskom konvencijom] (jezik: bugarski). OffNews. 2018. Arhivirano s originala, 31. 3. 2021. Pristupljeno 1. 7. 2026.
  37. ↑ "Румен Радев не иска ратификация на Истанбулската конвенция" [Rumen Radev se protivi ratifikaciji Istanbulske konvencije] (jezik: bugarski). News.bg. 2018. Arhivirano s originala, 31. 3. 2021. Pristupljeno 1. 7. 2026.
  38. ↑ "ГЕРБ оттеглят Истанбулската конвенция, защото няма подкрепа и не искат да понасят негативи сами" [GERB povlači Istanbulsku konvenciju jer nema podrške i ne žele sami snositi negativne posljedice] (jezik: bugarski). Dnevnik.bg. 2018. Arhivirano s originala, 31. 3. 2021. Pristupljeno 1. 7. 2026.
  39. ↑ "След акцията на БСП против Истанбулската конвенция ПЕС ще проучва домашното насилие у нас" [Nakon akcije BSP-a protiv Istanbulske konvencije, PES će istražiti nasilje u porodici u Bugarskoj] (jezik: bugarski). Dnevnik.bg. 2018. Arhivirano s originala, 31. 3. 2021. Pristupljeno 1. 7. 2026.
  40. ↑ "БСП за евровота - "не" на Истанбулската конвенция, пакта за миграция и санкциите срещу Русия" [BSP na euroizborima – "ne" Istanbulskoj konvenciji, paktu o migracijama i sankcijama protiv Rusije] (jezik: bugarski). Capital.bg. 2019. Arhivirano s originala, 31. 3. 2021. Pristupljeno 1. 7. 2026.
  41. ↑ "Пълното решение на Конституционния съд за Истанбулската конвенция" [Kompletna odluka Ustavnog suda o Istanbulskoj konvenciji] (jezik: bugarski). 24chasa.bg. 27. 7. 2018. Arhivirano s originala, 31. 3. 2021. Pristupljeno 1. 7. 2026.
  42. ↑ Francesco Martino (2018). "Sofia: in piazza contro la violenza sulle donne / Sofia: in the streets against violence against women" [Sofija: na ulicama protiv nasilja nad ženama]. YouTube (jezik: italijanski). OBC Transeuropa. Arhivirano s originala, 31. 3. 2021. Pristupljeno 1. 7. 2026.
  43. ↑ "Česká republika podepsala Istanbulskou úmluvu proti násilí na ženách" [Češka Republika potpisala Istanbulsku konvenciju protiv nasilja nad ženama] (jezik: češki). Vláda České republiky. 2016. Pristupljeno 1. 7. 2026.
  44. ↑ "Ministerstvo spravedlnosti navrhne roční odklad projednávání Istanbulské úmluvy, potvrdil Blažek" [Ministarstvo pravosuđa predložit će jednogodišnje odgađanje rasprave o Istanbulskoj konvenciji, potvrdio Blažek] (jezik: češki). Irozhlas.cz. 2022. Pristupljeno 1. 7. 2026.
  45. ↑ Matěj Lucovič; ško (2023). "Vláda posunula ratifikaci Istanbulské úmluvy do sněmovny" [Vlada proslijedila ratifikaciju Istanbulske konvencije Zastupničkom domu] (jezik: češki). Ct24.ceskatelevize.cz. Pristupljeno 1. 7. 2026.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  46. ↑ "Czech Senate votes against Istanbul Convention" [Češki Senat glasao protiv Istanbulske konvencije] (jezik: engleski). Radio Prague International. 2024. Pristupljeno 1. 7. 2026.
  47. ↑ "Czech Senate Rejects Istanbul Convention Against Gender Violence" [Češki Senat odbacio Istanbulsku konvenciju protiv rodno zasnovanog nasilja] (jezik: engleski). Brno Daily. 2024. Pristupljeno 1. 7. 2026.
  48. ↑ "Czechia rejects Istanbul Convention: 'A sad signal for victims'" [Češka odbacila Istanbulsku konvenciju: "Tužan signal za žrtve"] (jezik: engleski). Expats.cz. 2026. Pristupljeno 1. 7. 2026.
  49. ↑ "Parliament Adopts Declaration Rejecting Istanbul Convention" [Parlament usvojio deklaraciju o odbacivanju Istanbulske konvencije]. Hungarytoday.hu (jezik: engleski). Hungary Today. 2020. Arhivirano s originala, 31. 3. 2021. Pristupljeno 1. 7. 2026.
  50. ↑ "Pasirašyta Europos Tarybos konvencija dėl smurto prieš moteris" [Potpisana Konvencija Vijeća Evrope o nasilju nad ženama] (jezik: litvanski). LRT. 2013. Pristupljeno 1. 7. 2026.
  51. ↑ "Lithuania Postpones Istanbul Convention to Combat Violence Against Women" [Litvanija odgađa Istanbulsku konvenciju o borbi protiv nasilja nad ženama] (jezik: engleski). Civil Liberties Union for Europe. 2021. Pristupljeno 1. 7. 2026.
  52. ↑ "Lithuania's Constitutional Court to be asked to examine Istanbul convention" [Od Ustavnog suda Litvanije tražit će se da ispita Istanbulsku konvenciju] (jezik: engleski). LRT. 2023. Pristupljeno 1. 7. 2026.
  53. ↑ Gytis Pankūnas (2023). "Nausėdos patarėjas apie iniciatyvą dėl Stambulo konvencijos kreiptis į KT: tai yra beprasmis žingsnis" [Nausėdin savjetnik o inicijativi za obraćanje Ustavnom sudu u vezi s Istanbulskom konvencijom: to je besmislen korak] (jezik: litvanski). LRT; ELTA. Pristupljeno 1. 7. 2026.
  54. ↑ Pūraitė-Andrikienė, Dovilė (2024). "Conclusion on the Constitutionality of the Istanbul Convention of the Lithuanian Constitutional Court: Context, Reasoning, and Consequences" [Zaključak Ustavnog suda Litvanije o ustavnosti Istanbulske konvencije: Kontekst, obrazloženje i posljedice] (PDF). Access to Justice in Eastern Europe (jezik: engleski). 7 (2): 15–32. Pristupljeno 1. 7. 2026.
  55. ↑ Shotter, James (2019). "Anti-corruption lawyer elected Slovakia's first female president" [Advokatica za borbu protiv korupcije izabrana za prvu predsjednicu Slovačke] (jezik: engleski). The Financial Times Ltd. Arhivirano s originala, 31. 3. 2021. Pristupljeno 1. 7. 2026.
  56. ↑ German Sirotnikova, Miroslava (2019). "Slovak Right Accused of Forcing Abortion as Election Issue" [Slovačka desnica optužena za nametanje abortusa kao predizbornog pitanja] (jezik: engleski). Balkan Investigative Reporting Network. Arhivirano s originala, 31. 3. 2021. Pristupljeno 1. 7. 2026.
  57. ↑ "National Council of the Slovak Republic - votes by members of parliament" [Narodno vijeće Slovačke Republike – glasanje zastupnika] (jezik: slovački). Narodno vijeće Slovačke Republike. 2020. Arhivirano s originala, 31. 3. 2021. Pristupljeno 1. 7. 2026.
  58. ↑ "President informed Council of Europe about Slovakia's stance on convention" [Predsjednica obavijestila Vijeće Evrope o stavu Slovačke o konvenciji] (jezik: engleski). Rozhlas a televízia Slovenska. 2020. Arhivirano s originala, 31. 3. 2021. Pristupljeno 1. 7. 2026.
  59. ↑ "Official Gazette of Turkey" [Službene novine Turske] (PDF) (jezik: turski). Resmi Gazete. 2021. Arhivirano s originala (PDF), 31. 3. 2021. Pristupljeno 1. 7. 2026.
  60. 1 2 "Turkey Condemned for Quitting Anti-Violence Treaty" [Turska osuđena zbog napuštanja sporazuma protiv nasilja] (jezik: engleski). Balkan Investigative Reporting Network. 2021. Arhivirano s originala, 31. 3. 2021. Pristupljeno 1. 7. 2026.
  61. ↑ "Türkiye, İstanbul Sözleşmesi'nden çekildi" [Turska se povukla iz Istanbulske konvencije] (jezik: turski). BBC News Türkçe. 2021. Arhivirano s originala, 19. 3. 2021. Pristupljeno 1. 7. 2026.
  62. ↑ "İstanbul Sözleşmesi Cumhurbaşkanı kararı ile feshedilemez" [Istanbulska konvencija ne može se poništiti odlukom predsjednika] (jezik: turski). Estetik Yayıncılık A.Ş. 2021. Arhivirano s originala, 20. 7. 2021. Pristupljeno 1. 7. 2026.
  63. ↑ "Biden calls Turkey's exit from treaty for women unwarranted" [Biden nazvao povlačenje Turske iz sporazuma za žene neopravdanim] (jezik: engleski). Independent Digital News & Media Ltd. 2021. Arhivirano s originala, 21. 3. 2021. Pristupljeno 1. 7. 2026.
  64. ↑ "EU calls Turkey to reverse decision to leave treaty on women's rights" [EU poziva Tursku da poništi odluku o napuštanju sporazuma o pravima žena] (jezik: engleski). Business Standard. 2021. Arhivirano s originala, 21. 3. 2021. Pristupljeno 1. 7. 2026.
  65. ↑ "Top Turkish court rejects appeal to reverse Erdoğan's decision to exit Istanbul Convention" [Najviši turski sud odbacio žalbu za poništenje Erdoganove odluke o povlačenju iz Istanbulske konvencije] (jezik: engleski). Stockholm Center for Freedom. 2021. Arhivirano s originala, 19. 7. 2021. Pristupljeno 1. 7. 2026.
  66. ↑ "Reirs Latvijas vārdā paraksta Stambulas konvenciju" [Reirs u ime Letonije potpisao Istanbulsku konvenciju]. Lsm.lv (jezik: latvijski). LETA. 2016. Arhivirano s originala, 19. 5. 2016. Pristupljeno 1. 7. 2026.
  67. ↑ "Istanbul convention ratified by Latvian Saeima" [Istanbulska konvencija ratifikovana u latvijskoj Saeimi]. Lsm.lv (jezik: engleski). Latvijas Sabiedriskie Mediji. 2023. Pristupljeno 1. 7. 2026.
  68. ↑ "Latvian lawmakers consider pulling out of Istanbul Convention" [Latvijski parlamentarci razmatraju povlačenje iz Istanbulske konvencije] (jezik: engleski). Latvijas Sabiedriskie Mediji. 2025. Pristupljeno 1. 7. 2026.
  69. ↑ "Saeimā vērtēs opozīcijas deputātu un ZZS izstrādāto alternatīvu Stambulas konvencijai" [Saeima će razmatrati alternativu Istanbulskoj konvenciji koju su izradili opozicijski zastupnici i ZZS] (jezik: latvijski). Latvijas Sabiedriskie Mediji. 2025. Pristupljeno 1. 7. 2026.
  70. ↑ "Latvijas Republikas Saeimas dokumentu arhīvs" [Arhiv dokumenata Saeime Republike Letonije] (jezik: latvijski). Latvijas Republikas Saeima. Pristupljeno 1. 7. 2026.
  71. 1 2 "Artūrs Butāns (@ArtursButans) on X" [Arturs Butans na platformi X] (jezik: latvijski). X Corp. 2025. Pristupljeno 1. 7. 2026.
  72. ↑ "Latvian Saeima passes an 'alternative' to Istanbul Convention" [Latvijski Saeima usvojio 'alternativu' Istanbulskoj konvenciji] (jezik: engleski). Latvijas Sabiedriskie Mediji. 2025. Pristupljeno 1. 7. 2026.
  73. ↑ "Progresīvie neatbalstīs NA sagatavoto deklarāciju, jo tā ved uz iedzīvotāju aizsardzības apzinātu samazināšanu" [Progresivci neće podržati deklaraciju koju je pripremio NA, jer ona vodi namjernom umanjivanju sigurnosti građana] (jezik: latvijski). Progresīvie. 2025. Pristupljeno 1. 7. 2026.
  74. 1 2 "Saeima supports pull-out from Istanbul Convention in first reading" [Saeima u prvom čitanju podržao povlačenje iz Istanbulske konvencije] (jezik: engleski). Latvijas Sabiedriskie Mediji. 2025. Pristupljeno 1. 7. 2026.
  75. ↑ "Pie Saeimas tūkstoši protestē pret Latvijas izstāšanos no Stambulas konvencijas" [Ispred Saeime hiljade protestuju protiv povlačenja Latvije iz Istanbulske konvencije] (jezik: latvijski). Latvijas Sabiedriskie Mediji. 2025. Pristupljeno 1. 7. 2026.
  76. ↑ "Foto: pikets pie Saeimas par Stambulas konvencijas denonsēšanu pulcē tikai 20 cilvēkus" [Foto: Protest ispred Saeime za otkazivanje Istanbulske konvencije okupio samo 20 ljudi] (jezik: latvijski). SIA Izdevniecība Rīgas Viļņi / LETA. 2025. Pristupljeno 1. 7. 2026.
  77. ↑ "Lūgums prezidentam neparakstīt likumu par izstāšanos no Stambulas konvencijas" [Molba predsjedniku da ne potpiše zakon o istupanju iz Istanbulske konvencije]. ManaBalss.lv (jezik: latvijski). Nodibinājums Sabiedrības Līdzdalības Fonds. 2025. Pristupljeno 1. 7. 2026.
  78. ↑ "Lūgums prezidentam neparakstīt Stambulas konvencijas denonsēšanu – atbalstītākā iniciatīva "ManaBalss.lv" vēsturē" [Molba predsjedniku da ne potpiše otkazivanje Istanbulske konvencije – najpodržanija inicijativa u historiji "ManaBalss.lv"]. LSM.lv (jezik: latvijski). Latvijas Sabiedriski Mediji. 2025. Pristupljeno 1. 7. 2026.
  79. ↑ "Latvian parliament votes to exit Istanbul Convention" [Letonski parlament izglasao izlazak iz Istanbulske konvencije] (jezik: engleski). Latvijas Sabiedriski Mediji. 2025. Pristupljeno 1. 7. 2026.
  80. 1 2 3 "Saeima par Stambulas konvenciju savu vārdu teikusi. Kas notiek tālāk?" [Saeima je donijela odluku o Istanbulskoj konvenciji. Šta se dešava dalje?] (jezik: latvijski). Latvijas Sabiedriski Mediji. 2025. Pristupljeno 1. 7. 2026.
  81. ↑ "What's happening in Latvia with the Istanbul Convention?" [Šta se dešava u Letoniji s Istanbulskom konvencijom?] (jezik: engleski). Equality Now. 2025. Pristupljeno 1. 7. 2026.
  82. ↑ "The Istanbul Convention enters into force in the Republic of Moldova" [Istanbulska konvencija stupila na snagu u Republici Moldaviji] (jezik: engleski). Council of Europe. 2022. Pristupljeno 1. 7. 2026.
  83. ↑ "Konwencja Rady Europy o zapobieganiu i zwalczaniu przemocy wobec kobiet i przemocy domowej, sporządzona w Stambule dnia 11 maja 2011 r." [Konvencija Vijeća Evrope o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici, sačinjena u Istanbulu 11. maja 2011.] (Dziennik Ustaw, 2015, poz. 961) (jezik: poljski). Internetowy System Aktów Prawnych – Sejm Rzeczypospolitej Polskiej. 2015. Pristupljeno 1. 7. 2026.
  84. ↑ "Poland - Istanbul Convention Action against violence against women and domestic violence" [Poljska - Aktivnosti Istanbulske konvencije protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici] (jezik: engleski). Council of Europe. Pristupljeno 1. 7. 2026.
  85. 1 2 3 Murray, Shona (2020). "'Pathetic': Poland's plan to quit domestic violence treaty slammed" ['Jadno': Oštre kritike na plan Poljske da napusti sporazum o nasilju u porodici] (jezik: engleski). Euronews. Pristupljeno 1. 7. 2026.
  86. 1 2 Santora, Marc (2020). "Poland Considers Leaving Treaty on Domestic Violence, Spurring Outcry" [Poljska razmatra napuštanje sporazuma o nasilju u porodici, što je izazvalo negodovanje javnosti] (jezik: engleski). The New York Times. Pristupljeno 1. 7. 2026.
  87. ↑ "Poles split over government's plan to exit domestic violence treaty" [Poljaci podijeljeni oko vladinog plana da napusti sporazum o nasilju u porodici] (jezik: engleski). Associated Press. 2020. Pristupljeno 1. 7. 2026.
  88. ↑ "Czy konwencja stambulska wymusza na państwach uznanie małżeństw homoseksualnych?" [Da li Istanbulska konvencija primorava države na priznavanje istospolnih brakova?] (jezik: poljski). Stowarzyszenie Demagog. 2020. Pristupljeno 1. 7. 2026.
  89. 1 2 "Wniosek ws. konwencji stambulskiej wycofany z TK" [Zahtjev u vezi s Istanbulskom konvencijom povučen s Ustavnog suda] (jezik: poljski). Polska Agencja Prasowa. 2024. Pristupljeno 1. 7. 2026.
  90. 1 2 3 4 5 6 7 Terajima, Asami (2022). "Ukraine ratifies Istanbul convention 11 years after signing treaty to curb gender-based violence" [Ukrajina ratifikovala Istanbulsku konvenciju 11 godina nakon potpisivanja sporazuma o suzbijanju rodno zasnovanog nasilja] (jezik: engleski). The Kyiv Independent. Pristupljeno 1. 7. 2026.
  91. ↑ "Про внесення змін do Кримінального ta Кримінального процесуального кодексів України з метою реалізації положень Конвенції Ради Європи про запобігання насильству стосовно жінок і домашньому насильству та боротьбу з цими явищами" [O izmjenama Krivičnog i Krivično-procesnog zakona Ukrajine u svrhu implementacije odredbi Konvencije Vijeća Evrope o sprječavanju nasilja nad ženama i nasilja u porodici i borbi protiv ovih pojava]. zakon.rada.gov.ua (jezik: ukrajinski). Zvanični web-portal Parlamenta Ukrajine. Pristupljeno 1. 7. 2026.
  92. ↑ "Верховная Рада поддержала ратификацию Стамбульской конвенции" [Vrhovna rada podržala ratifikaciju Istanbulske konvenciju] (jezik: ruski). Ukrajinska nezavisna novinska agencija novosti (UNIAN). 2022. Pristupljeno 1. 7. 2026.
  93. ↑ "Ukraine ratifies the Istanbul Convention" [Ukrajina ratifikovala Istanbulsku konvenciju] (jezik: engleski). Vijeće Evrope. 2022. Pristupljeno 1. 7. 2026.
  94. ↑ "The United Kingdom ratifies the Istanbul Convention" [Ujedinjeno Kraljevstvo ratifikovalo Istanbulsku konvenciju]. Coe.int (jezik: engleski). Vijeće Evrope. 2022. Pristupljeno 1. 7. 2026.
  95. ↑ Zamfir, Ionel (2023). EU accession to the Istanbul Convention [Pristupanje EU Istanbulskoj konvenciji] (PDF) (Report) (jezik: engleski). European Parliamentary Research Service (EPRS). Pristupljeno 1. 7. 2026.
  96. ↑ "Ending misconceptions about the Convention on Preventing and Combating Violence against Women and Domestic Violence" [Okončanje zabluda o Konvenciji o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici] (jezik: engleski). Vijeće Evrope Strasbourg. 2018. Pristupljeno 1. 7. 2026.
  97. ↑ "Domestic Violence Treaty Falling Victim to Political Obtuseness" (jezik: engleski). Balkan Investigative Reporting Network (BIRN). 2020. Pristupljeno 1. 7. 2026.

Dodatna literatura

[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Istanbulska_konvencija&oldid=3914753"