Isušivač

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Posude su obično napunjene silikagelom i drugim molekulskim sitima, koja se koristi kao sredstvo za isušicanjenje u kontejnerima lijekova da bi sadržaj ostao suh; ovdje je pored novčića od 0,25 dolara (Sjedinjenih Američkih Država) za usporedbu veličine
Silikagel u kesici ili poroznom paketu

Isušivači – poznati i pod uobičajenom tuđicom desikanti (lat. desiccare = osušiti) – su higroskopne supstance koje izazivaju i/ili održavaju suho stanje (desikacija) u svojoj blizini. Najčešće se nađu kao prethodno upakovano sredstvo za isušivanje materije koje adsorbiraju vodu. Sredstva za sušenje za specijalizirane svrhe mogu biti u svim oblicima osim čvrstog i mogu djelovati po drugim principima, kao što je hemijsko vezanje molekula vode. Najčešće se koriste u hrani da zadrži hrskavost. Industrijski, sredstva za sušenje se naširoko koriste za kontrolu nivoa vode u tokovima plina.

Tipovi desikanata[uredi | uredi izvor]

Iako su neke sredstva za sušenje hemijski inertna, mnoga su izuzetno reaktivna i zahtijevaju specijalizirane tehnike rukovanja. Najčešći desikant je silicij, inače inertni, netoksični, netopiv u vodi, bijeli čvrsti spoj. U tu svrhu ga se godišnje proizvede na desetine hiljada tona.[1] Ostali uovičajeni isušivači uključuju aktivni ugalj, kalcij-sulfat[2] kalcij-hlorid i molekulsko sito (tipski, zeolit).

Efikasnost djelovanja[uredi | uredi izvor]

Jedna od mjera efikasnosti isušivača je odnos (ili postotak) vode koji se mogu u isuše u odnosu na masu sušenja.

Druga mjera je zaostala relativna vlaga zraka ili druge isušivane tečnosti.

Učinak isušivanja varira sa temperaturom, relativnom i apsolutnom vlagom. U određenoj mjeri, performanse sušenje mogu se precizno opisati, ali najčešće, konačni izbor sredstva za isušivanje je onaj koji najbolje odgovara datoj situaciji. Zavisi od toga koliko je dugo korištenje, u kojem obliku, a vrši se na osnovu testiranja i praktičnog iskustva.

Obojeni indikatori zasićenja[uredi | uredi izvor]

Indicirajući silikagel

Ponekad indikator vlage je uključen u sredstvo za sušenje da se pokaže, promjenom boje, stepen vodenog zasićenja isušivača. Jedan od najčešće korištenih pokazatelja je kobalt klorid (CoCl2). Bezvodni kobalt-hlorid je plav. Kada se veže sa dvije molekule vode, (CoCl2•2H2O), postaje purpuran. Dalja hidratacija rezultira pojavom ljubičastog kompleksa heksaakvakobalt(II)-hlorida [Co(H2O)6]Cl2.

Primjena[uredi | uredi izvor]

Jedan od primjer upotrebe desikanata je u proizvodnji izoliranih prozora gdje zeolitni sferoidi popunjavaju pravokutne prostore cijevi na perimetar staklenih panela. Isušivači pomažu u sprečavanju kondenzacije vlage između panela. Još jedna upotreba zeolita je u kosim komponenta klima uređaja za održavanje efikasnost rashladnih uređaja. Sredstva za sušenje se također često koriste za zaštitu robe u kontejnerima, od oštećenja vlagom. Higroskopni tereti, kao što su kakao, kahva i razni orasi i žitarice, posebno su podložni plijesni i truleži, kada su izloženi kondenzaciji i vlazi. Zbog toga, ove supstance, često koriste špediteri, kao mjeru predostrožnosti za zaštitu od gubitka tereta.

Sredstva za isušivanje izazivaju suhoću u svakom okruženju i smanjuju količinu prisutne vlage u zraku. Dolaze u različitim oblicima i imaju široku upotrebu u prehrambenoj, farmaceutskoj, elektronskoj i mnogim prerađivačkim industrijama.

Sistemi klimatizacije također se mogu podešavati na osnovu isušivača.[3]

Sušenja otapala[uredi | uredi izvor]

Toluen sa natrijem i benzofenonom služi za proizvodnju suhog toluena bez kisika. Toluen je suh i bez kisika onda kada intenzivno poplavi, od benzofenon ketil radikala

Sredstva za sušenje se koriste za uklanjanje vode iz rastvarača, što obično zahtijeva hemijske reakcije koje ne podnose vodu, npr. Grignardova reakcija. Metoda generalno, iako ne uvijek, uključuje miješanje otapala sa čvrstim sredstvom za sušenje. Osušeno otapalo se zatim odvaja od desikanta filtriranjem ili destilacijom.[4][5]

Također pogledajre[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Otto W. Flörke, et al. "Silica" in Ullmann's Encyclopedia of Industrial Chemistry, 2008, Weinheim: Wiley-VCH.
  2. ^ http://www.drierite.com
  3. ^ Daou, K.; Wang, Xia (2005). "Desiccant cooling air conditioning: a review". Renewable and Sustainable Energy Reviews. 10 (2): 55–77. doi:10.1016/j.rser.2004.09.010.
  4. ^ Chai, Christina Li Lin; Armarego, W. L. F. (2003). Purification of laboratory chemicals. Oxford: Butterworth-Heinemann. ISBN 0-7506-7571-3.
  5. ^ Williams, D. B. G., Lawton, M., "Drying of Organic Solvents: Quantitative Evaluation of the Efficiency of Several Desiccants", The Journal of Organic Chemistry 2010, vol. 75, 8351.

Dopunska literatura[uredi | uredi izvor]

  • Lavan, Z.; Jean-Baptiste Monnier; Worek, W. M. (1982). "Second Law Analysis of Desiccant Cooling Systems". Journal of Solar Energy Engineering. 104 (3): 229–236. doi:10.1115/1.3266307. Nepoznati parametar |lastauthoramp= zanemaren (prijedlog zamjene: |name-list-style=) (pomoć)
  • S. Sadik; J. W. White (1982). "True potato seed drying over rice". Potato Research. 25 (3): 269. doi:10.1007/BF02357312.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]