Ivan Svitljični
Іvan Svіtlični | |
|---|---|
 Poštanska marka Ukrajine iz 2019. s likom Svіtličniog | |
| Rođenje | Іvan Oleksijevič Svіtlični 29. septembar 1929. |
| Smrt | 25. oktobar 1992 (63 godine) |
| Zanimanje | pjesnik, književni kritičar, prevodilac |
Ivan Svitlični (ukrajinski: Іван Олексійович Світличний) Polovinkine, Luganska oblast, Ukrajinska Sovjetska Socijalistička Republika, SSSR (danas Ukrajina) (1929 –1992), bio je ukrajinski pjesnik, književni kritičar, prevodilac, borac za ljudska prava i sovjetski disident. Proveo je oko sedam godina u radnom logoru Permu.[1]
Biografija
[uredi | uredi izvor]Rođen je 20. septembra 1929. u Polovinkinama u današnjoj Luganskoj oblasti u porodici zemljoradnika[2][3] od oca Oleksija Svitličnog (1910-1955) i majke Melanije Tverdohlib (1910-1994). Imao je dvije sestre, Mariju (rođnu 1932) i Nadiju Svіtličnaju, koja će kasnije postati disidentica i aktivistica za ljudska prava.[4] Godine 1943, pokušavajući zajedno sa drugim mladićima dići u zrak njemačku vojnu opremu, ostao je bez prstiju. Godine 1947. maturirao je u starobilskoj gimnaziji sa zlatnom medaljom.
Godine 1952. diplomirao je sa pohvalama na filološkom fakultetu Univerzitetu u Harkovu. 1954. doktorirao je na Institutu za književnost Ševčenko u Kijevu. Za vrijeme studija je upoznao Leonidu Tereščenko (1924-2003) koju će oženiti 1956. godine.[5] Od 1954. do 1965. radio je kao urednik u književnom časopisu "Dnjepr" (ukrajinski: Дніпро)[2] i kao urednik Ukrajinskog društva za zaštitu prirode.[1] Tu se pokazao kao pronicljiv, nepopustljiv i principijelan književni kritičar, kao čovjek široke erudicije i pravi intelektualac.[6] Svіtlični je se zbližio sa Vasiljom Simonenkom i pomogao mu da njegove pjesme kruže u samizdatu i magnitizdatu[3] Svіtličnevu poeziju je na ruski preveo disident Juli Danijel.[3] Svіtlični je preveo na ukrajinski jezik razne francuske autore, poput Bérangera, Ronsarda, La Fontainea, Leconte de Lislea, Baudelairea, Verlainea, Éluarda, Apollinairea.[1] U suradnji sa Jevgenom Sverstjukom je napisao politički pamflet "O suđenju Pogružalskom" (ukrajinski: По поводу процесса над Погружальским) koji je postao jedan od najpopularnijih tekstova u ukrajinskom samizdatu.[1]
Početkom 1960-ih Svіtlični je bio jedan od osnivača "Kluba kreativne mladeži" u Kijevu. Klub ukrajinskih lijevih intelektualaca pomno je promatrao ukrajinski Komitet državne bezbjednosti. Godine 1963, zbog sukoba s akademikom Ivanom Bilodidom bio je prisiljen napustiti mjesto glavnog urednika časopisa "Sovjetska književna znanost" (ukrajinski: Радянське літературознавство)[7]. Zatim je zbog svojih nacionalnih stajališta bio progonjen od strane sovjetske vlasti. Pod pritiskom KGB-a ostao je bez posla, bio je prisiljen preživljavati od povremenih poslova, objavljivanja u tisku pod pseudonimom ili tuđim prezimenom. U augustu 1965. uhapšen je zbog angažmana u klubu i zatvoren je godinu dana u radni logor.[2]
U januaru 1971. je zajedno s osamnaest drugih uhapšen u vezi s slučajem Jaroslava Doboša jer je bio među glavnim Doboševim kontaktima. Osuđen je na sedam godina prisilnog rada i pet godina progonstva.[3] Odslužio je kaznu u radnom logoru Perm-35.[1][2][8]
Godine 1977. Andrej Saharov je uključio i Svіtličnievo ime u apel Jimmyju Carteru.[9] 7. maja 1978. je prebačen u progonstvo u selu Ust-Kan u Altajskom kraju.[1]
Tu je radio je kao noćni čuvar u Kulturnom društvu za mlade i kao knjigoveža u knjižnici. 1978. je postao član Međunarodnog PEN kluba. Od juna 1979. do kraja progonstva, pratila je ga pratila supruga Leonida. Godine 1980, zbog pogoršanja zdravlja, dopušteno im je da se presele u selo Maima. 20. augusta 1981. je doživio moždani udar, zbog čega je postao invalid. Doživio je kliničku smrt, složenu neurokiruršku operaciju u neprikladnim uvjetima, postoperativne komplikacije, sumnju na karcinom kralježnice, gipsani krevet, djelomičnu paralizu. Svіtlični je pušten na slobodu u 23. januara 1983. Vratio je se u teško bolesnom stanju. Zadnje tri godine svog života nije se mogao kretati niti govoriti.[3] Godine 1989. je dobio Stusovu nagradu[3] i 1990. postao član Saveza pisaca Ukrajine.[3]
Umro je 25. oktobra 1992. i pokopan je u Kijevu na groblju Bajkove.[3] Na njegovom grobu je postavljen krst umjetnika Mikole Mališkog. Godine 1994. mu je posthumno dodijeljena Ševčenkova nagrada[3] za zbirku pjesama, pjesničkih prijevoda i književno-kritičkih članaka pod naslovom "Srce za metke i rime" (Šablon:Jez-ukСерце для куль і для рим).
Djela
[uredi | uredi izvor]Svitlični je bio vođa ukrajinskog pokreta "šezdesetih" i među pionirima nacionalnog i kulturnog preporoda Ukrajine, jedan od osnivača Kijevskog kluba kreativne mladeži, nezaobilazni sudionik i organizator većine njegovih događanja.[1]
Poeme
[uredi | uredi izvor]- Архімед
- Рильські октави
- Курбас
Pjesme
[uredi | uredi izvor]- Камерні мотиви
- Вітчизна
- Три свободи
- Персоналії і посвяти
- Безбожні сонети
- Музи і грації
- Ars poetica
- Пленер
- Мефісто-Фауст
- Я — дисидент
- Варіації на виспівані теми
- Галичеве
Povezano
[uredi | uredi izvor]Napomene
[uredi | uredi izvor]Reference
[uredi | uredi izvor]- 1 2 3 4 5 6 7 "A database of the "Prisoners in the Perm Political Camps" (ITK VS-389/35, VS-389/36, VS-380/37) 1972–1992". perm36.org (jezik: engleski). Memorial Center of the History of Political Repression “Perm-36". Arhivirano s originala, 12. 3. 2024. Pristupljeno 12. 3. 2024.
- 1 2 3 4 "Obituary: Ivan Svetlichny". The Independent (jezik: engleski). 21. 12. 1992. Pristupljeno 9. 6. 2016.
- 1 2 3 4 5 6 7 8 9 "SVITLYCHNY, Ivan Oleksiyovych :: museum.khpg.org". museum.khpg.org (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 30. 5. 2016. Pristupljeno 9. 6. 2016.
- ↑ "7.13 News in brief". A Chronicle of Current Events (jezik: engleski). 26. 9. 2013. Pristupljeno 11. 6. 2016.
- ↑ "SVITLYCHNA (TERESHCHENKO), Leonida Pavlivna" (jezik: ukrajinski). віртуальний музей Дисидентський рух в Україні. 16. 3. 2006. Pristupljeno 12. 3. 2024.
- ↑ Israel, Jonathan (2007). Діячі науки і культури України: нариси життя та діяльності (jezik: un). Kijev: Книги. str. 373. ISBN 978-966-8653-95-7. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link) CS1 održavanje: nepoznati jezik (link)
- ↑ ""Не можу я без посмішки Івана..."". Стус Центр (jezik: ruski). Pristupljeno 11. 3. 2024.
- ↑ "Табір для політв'язнів «Перм-35» (УТ-389/35)" (jezik: ukrajinski). Іван Коваленко. Arhivirano s originala, 12. 3. 2024. Pristupljeno 12. 3. 2024.
- ↑ Times (29. 1. 1977). "List of 15 Dissidents In Appeal by Sakharov". The New York Times (jezik: engleski). ISSN 0362-4331. Pristupljeno 9. 6. 2016.
