Ivo Kozarčanin

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web-stranice ili drugi izvori).
Ako se pravilno ne potkrijepe validnim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti obrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Ivo Kozarčanin

Ivo Kozarčanin (Hrvatska Dubica, 1911. - Zagreb 1941.) bio je hrvatski pjesnik, prozaik i književni kritičar.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Ubrzo nakon rođenja seli u mađarsko mjesto Oreglak, gdje je njegov otac službovao kao željezničar. Nakon sloma Austro-Ugarske porodica se vraća u Hrvatsku Dubicu u kojoj polazi narodnu, a potom i trgovačku školu. Godine 1923. dolazi u Zagreb i nastavlja školovanje na građanskoj i učiteljskoj školi; a 1932. upisuje Filozofski fakuket. Od 1938. je urednik kulturne rubrike Hrvatskog dnevnika. Poginuo je nesretnim slučajem: dok je kasno navečer prolazio pored Topničke kasarne u Ilici, ustrijelio ga je stražar.

Objavljivati je počeo vrlo rano, od 1928. godine; štampao je pjesme, kritike i kratke proze u brojnim časopisima. U ranom periodu, njegovi radovi su uglavnom namijenjeni djeci i omladini, pa tom žanru pripadaju i dvije njegove prve knjige, zbirke novela (Mati čeka, 1934) i pjesama (Sviram u sviralu, 1935). Nakon izlaska tih knjiga uglavnom se posvećuje književnosti za odrasle; saradnik je uglednih književnih časopisa Hrvatske revije i Savremenika; prevodi sa slovenskog. U knjizi Lirika (1935), kojoj je koautor s I. Dončevićem, A. Nizeteom i R. Žilićem, objavljuje ciklus pjesama Tuga ljeta. Tada počinje u časopisima objavljivati i pjesme koje su se 1938. pojavile u samostalnoj zbirci Mrtve oči. Pjesme su mu prožete intenzivnim erotizmom, vrlo čest motiv su neuslišane ljubavi, samoće, erotske harmonije prekinute smrću. Kozarčaninova poezija svojom erotičnom energijom, rezignacijom, ekspresivnom slikovnošću vezanom za prirodu, utjecala je na pjesništvo krugovaškog naraštaja pedesetih godina.

Roman Tuđa žena (1937) pisan je pod intenzivnim dojmom Krležinog Povratka Filipa Latinovicza: fabula romana zasniva se na temi povratka u provinciju umjetnika koji se nada da će slikanjem i kontempliranjem pronaći izgubljenu unutrašnju ravnotežu. Međutim, nesretna veza s nekadašnjom ljubavnicom, suočenje s provincijskom malograđanštinom i općom moralnom iskvarenošću, preosjetljivog glavnog junaka vode u osamljivanje praćeno rezignacijom i depresijom. Život u provinciji postaje mu nepodnošljiv i on se vraća u grad. Premda je roman zasnovan na analizi psihe glavnog lika, njegovog osjećaja neprilagodenosti i iskorijenjenosti, važnu ulogu imaju i socijalno-kritički komentari u kojim se analizira opće stanje hrvatskog društva te otkrivaju politički stavovi pisca.

Spoj socijalno-kritičkih i psihološko-analitičkih elemenata mnogo uspješnije je izveden u romanu Sam čovjek (1937), jednom od najboljih djela međuratne hrvatske književnosti. Po žanrovskim oznakama taj roman nasljeduje posebnu verziju tzv. "Bildungsromana", karakterističnu za hrvatsku književnost kraja 19. i početka 20. vijeka. Bavi se odrastanjem i sazrijevanjem nadarenog mladog junaka koji potječe iz provincije i nastoji se integrirati u više građanske slojeve, ali ne uspijeva i završava u rastrojstvu kao ubica (kao što ličnim slomom završavaju i junaci Kovačića, Novaka, Gjalskog, Nehajeva i dr.). Roman je podijeljen u dvije cjeline: prva, Mračna mladost, tematizira djetinjstvo glavnog junaka Valentina, njegove rane godine provedene u zavičajnom mjestu negdje u Posavini, prilike u njegovoj porodici, te gimnazijsko školovanje u velikom gradu; drugi dio, Buga plače, vezan je za posljednji period, kad Valentin završivši gimnaziju nalazi posao, te za nesretnu ljubav i brak s Bugom. Svi događaji ispripovijedani su iz Valentinove perspektive, on je središte svijesti u romanu tako da je njegova hipertrofirana emotivnost i neurotičnost utkana u stilsku strukturu pripovjednog teksta. Središnja dva dijela romana predočena su u analeptičkoj perspektivi, kao svojevrsna Valentinova retrospekcija: središnji narativni korpus romana uokviren je dvama monološkim fragmentima iz kojih se nazire da se glavni junak obraća nekom sagovorniku za vlastitim stolom (možda i hipotetičnom dvojniku), želeći mu ispripovjediti svoju životnu priču. Provodeći svog junaka kroz različite društvene sredine u međuratnoj Hrvatskoj, Kozarčanin kritički komentira aktuelne političke i ekonomske prilike te eroziju moralnosti. Osnovnu vrijednost romana čine njegove lirske i psihološko-analitičke dionice u kojim je dojmljivo iscrtano nekoliko impresivnih, duševno-kompleksnih, tragički determiniranih literarnih karaktera. Najbolji dijelovi romana su u kojim se analizira ljudska osamljenost, bačenost u egzistenciju, nemoć uspostave harmoničnih i konstruktivnih odnosa s drugim osobama, nemogućnost realizacije intenzivnog i skladnog ljubavnog odnosa. Tim osobinama Kozarčanin anticipira posljednju hrvatsku književnost egzistencijalističke inspiracije. Kozarčaninove novele (zbirka Tihi putovi, 1939) također se bave sudbinama hipersenzibilnih junaka, rastrzanih erotičnim žudnjama, neprilagođenih malograđanskoj sredini, progonjenih osjećajem osamljenosti i iskorijenjenosti.