Japan

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigaciju, pretragu
Japan
日本国 (ja)
Nippon-koku / Nihon-koku
Zastava Japana Grb Japana
Zastava Grb
Uzrečicanema
HimnaKimi ga Yo (君が代)

Položaj Japana
Glavni grad Tokio (de facto)
34°41′N 139°46′E / 34.683°N 139.767°E / 34.683; 139.767
Najveći grad Tokio
Službeni jezik japanski
Državno uređenje Monarhija
 -  Imperator Akihito
 -  Predsjednik vlade Yoshihiko Noda
Nezavisnost 660te p. n. e. 
 -  Priznato 1952 od SAD 
Površina
 -  Ukupno 377.923 km2 (60. na svijetu)
 -  Vode (%) -%
Stanovništvo
 -  Ukupno 127.770.000 (10. na svijetu)
 -  Gustoća stanovništva 342,6/km2 (20. na svijetu)
BDP (PKM) 2006
 -  Ukupno $4 156 milijardi (4. na svijetu)
 -  Per capita $32 529 
Gini (2002) 38.1 (?. na svijetu)
HDI (2006) 0.956 (visok) (8. na svijetu)
Valuta Japanski jen (¥) (JPY)
Vremenska zona (UTC+9)
Topografija
 -  Najviša tačka Fudži
3 776 m
 -  Najveće jezero Jezero Biwa
670 km2
 -  Najveća rijeka Shinano
357 km
Internetska domena .jp
Pozivni broj +81

Japan (japanski: 日本国 - Nippon/Nihon, doslovno "Zemlja gdje izlazi sunce" ili "Zemlja izlazećeg sunca" tj. skraćeno "izvor sunca") je ostrvska država u istočnoj Aziji. Smješten je u Tihom okeanu i leži istočno od Japanskog mora, Istočnokineskog mora, Kine, Sjeverne Koreje, Južne Koreje i Rusije i prostire se od Ohotskog mora na sjeveru do Istočnokineskog mora i Tajvana na jugu.

Japan je stratovulkanski arhipelag koji se sastoji od 6.852 ostrva. Četiri najveća ostrva su Honshu, Hokkaido, Kjušu i Šikoku i čine oko devedeset sedam posto površine Japana. Sa 126 miliona stanovnika, Japan se nalazi na desetom mjestu najmnogoljudnijih država. Glavni i najveći grad je Tokio u kojem živi 9,1 milion stanovnika.

Arheološka istraživanja pokazuju da je Japan bio naseljen još od Gornjeg paleolita. Prvi pisani trag o Japanu nalazimo u kineskim historijskim tekstovima iz 1. stoljeća. Uticaj iz drugih krajeva, najviše carske Kine, zatim razdobljem izolacije i zapadnoevroskim uticajem, je okarakterizirao historiju Japana. Od 12. stoljeća do 1868. godine Japanom su vladali feudalni vojni Šoguni koji su vladali u ime cara. Japan je ušao u dugi period izolacije početkom 17. stoljeća a završen je 1853. godine kada je flota SAD-a pritisnula Japan da se otvori prema Zapadu. Gotovo dva desetljeća intertnih sukoba i pobuna su pratili cara Meijia koji je proglasio Japan carstvom 1868. godine sa carem kao Božanskim simbolom nacije. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća pobjede u Prvom kinesko-japanskom ratu, Rusko-japanskom ratu i Prvom svjetskom ratu su omogućili Japanu da proširi svoje carstvo tokom perioda povećanog militarizma. Drugi kinesko-japanski rat 1937. godine je proširen na Drugi svjetski rat 1941. godine a završio se krajem 1945. godine atomskim napadom na Hirošimu i Nagasaki. Nakon usvajanja rividiranog ustava 1947. godine, Japan je zadržao unitarnu ustavnu monarhiju sa carom na čelu i izabranim zakonodavnim tijelom pod nazivom Kokkai.

Japan je danas velesila i članica UN-a, G7, G8 i G20. Ova zemlja ima treću po veličini ekonomiju na svijetu po nominalnom BDP-u i četvrtu najveću ekonomiju na svijetu po paritetu kupovne moći. Također je i peti najveći izvoznik na svijetu i peti najveći uvoznik. Iako se Japan odrekao prava da objavljuje rat, ima modernu vojsku i osmi najveći svjetski vojni budžet ali je koristi za samoodbranu i mirovne svrhe. Japan je razvijena zemlja sa visokim standardom života i indeksom ljudskog razvoja, čije stanovništvo ima najviši životni vijek i treću najnižu stopu smrtnosti novorođenčadi na svijetu. Japan je rangiran kao prva zemlja po Brand Indeksu i najbolja je rangirana zemlja Azije po Globalnom mirovnom indeksu.

Historija[uredi | uredi izvor]

Japan je prvi put naseljen u bakarno doba. Historija Japana počinje s državom Yamato između 200. i 646. godine, a preko razdoblja Nara i Heian (do 1185. godine) i kasnije razdoblja vojnih vladavina od porodice Minamota do porodice Toyotomi dolazimo do novije japanske historije. Ulazak u Trojni pakt s Njemačkom i Italijom neposredno uoči Drugog svjetskog rata, te napad na američku mornaricu u luci Pearl Harbour označili su ulazak Japana u Drugi svjetski rat koji je za Japan završio američkim bombardiranjem Hirošime i Nagasakija atomskom bombom. Dva potpuno razorena grada i najmanje 120.000 mrtvih prisililo je Japan da potpiše bezuvjetnu kapitulaciju SAD-u 15. augusta 1945. godine čime je i formalno završen Drugi svjetski rat. Japan je ostao pod okupacijom SAD-a do 1952. godine.

Vlada[uredi | uredi izvor]

Po državnom uređenju Japan je ustavna parlamentarna monarhija s carem na čelu. Careva uloga je ceremonijalna te on nema stvarnu vlast. Prema japanskom ustavu car je simbol države i narodnog jedinstva. Sadašnji car je Akihito. Carski prijestolonasljednik je Naruhito koji će naslijediti svog oca na carskom prijestolju.

Zakonodavna grana vlasti u Japanu je dvodomni parlament, Kokkai koji se sastoji od Zastupničkog doma (japanski: Shūgiin) i Vijećničkog doma (japanski: Sangiin). Zastupnički dom se sastoji 480 članova koji se biraju na općim izborima svake 4 godine te je parlamentarni dom s većim ovlast. Članove Vijećničkog doma se bira na općim izborima svakih 6 godina te ih ukupno ima 242. Pravo glasa imaju svi građani stariji od 20 godina.

Odbrana[uredi | uredi izvor]

Administrativna podjela[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Japanske prefekture

Japan se sastoji od četrdeset i sedam perfektura, na čelu kojih se nalazi izabrani guverner, zakonodavstvo i administracija. Svaka perfektura je potom podijeljena na gradove, naselja i sela.

Trenutno (2009. godina) je u toku administrativna reorganizacija kroz spajanje mnogih gradova, sela i naselja. Ovaj proces će redukovati broj lokalnih administrativnih regija i kako se očekuje, smanjiti administrativne troškove.[1]

Japan ima i veliki broj većih gradova, koji imaju važan kulturni, historijski i ekonomski značaj u životu zemlje.

Geografija[uredi | uredi izvor]

Japan je arhipelag koji se sastoji od 4.000 ostrva od kojih su najveća Hokaido, Honšu, Kjušu i Šikoku. Područje Japana je tektonski izrazito dinamično. Najviši vrh je Fudži (3.776 m).

Japan je na prvom mjestu u svijetu, po prisutnosti vulkana. Tamo su registrovana 94 vulkana, sa 1,274 registrovane erupcije.[2] Površinom najveće je jezero Biwa (695 km2).

Privreda[uredi | uredi izvor]

Nakon Drugog svjetskog rata, Japan se oporavlja, te bilježi izuzetan privredni rast, posebno zahvaljujući brzom prihvatanju novih tehnologija, kvalificiranoj i školovanoj radnoj snazi, te liberalnim radnim zakonima. Raširena štednja, niska stopa inflacije i vrlo stabilni odnosi između poslodavca i uposlenika (doživotno zaposlenje), uz sve spomenuto razlog su zbog kojeg je Japan danas među privredno najjačim zemljama svijeta.

Od 1960-tih do 1980-tih, ukupni realni privredni rast je nazvan "Japansko čudo": 10% prosječno u 1960-tim, i 5% prosječno u 1970-tim, kao i 4% prosječnog rasta u 1980-tim godinama.

Japan je jedna od vodećih država u poljima naučnih istraživanja, posebno tehnologije, mašina, i u biomedicinskim naukama. Blizu 700 000 naučnika dijeli budžet predviđen za nauku u iznosu od 130 milijardi US dolara, treći iznos u svijetu. Japan je lider u temeljnim naučnim istraživanjima, sa brojnim dobitnicima Nobelove nagrade u fizici, hemiji ili medicini. Neki od glavnih doprinosa Japana su u poljima elektronike, automobilske industrije, mašinama, zemljotresnom inžinjerstvu, industrijskoj robotici, optici, hemikalijama, poluprovodnicima i metalima. Japan je vodeći svjetski centar robotike u industriji, i ima više od polovine svih svjetskih robota. Japan je najveći svjetski proizvođač automobila.

Stanovništvo[uredi | uredi izvor]

Japanska populacija broji oko 127,3 miliona stanovnika. Najvećim dijelom, japansko društvo je jezički i kulturalno homogeno, uz malu populaciju stranih radnika, Koreanaca, Kineza, Filipinaca, Brazilaca i drugih. Najveća etnička grupa je narod Yamato; dok veće manjinske grupe čine narodi Ainu i Ryukyuan.

Japansko stanovništvo ima najvišu očekivanu životnu dob na svijetu, i ona iznosi 81,25 godina (prema podacima iz 2006. godine). Prosječna životna dob stanovništva se brzo povećava, kao posljedica baby-booma koji je uslijedio poslije Drugog svjetskog rata i smanjivanja broja rođenih u zadnjim desetljećima dvadesetog vijeka. Godine 2004. oko 19,5% japanske populacije je imalo preko 65 godina.

Ovakve promjene u demografskoj strukturi su izbacile u prvi plan problem potencijalnog nedostatka radne snage u budućnosti, kao i vjerovatnog porasta troškova socijalnih i penzionih programa. Veliki broj mladih japanaca se odlučuju za samački život, radije nego da zasnuju porodicu. Predviđa se da će, ukoliko se nastavi ovakav demografski trend, do 2050. godine japan imati 100 miliona stanovnika, a do 2100. godine ta brojka će spasti na 64 miliona. Demografski stručnjaci i planeri japanske vlade vode debate o načinima na koje bi spriječili ovakav pad populacije. Dopuštanje imigriranja većeg broja radnika, kao i poticanje rađanja većeg broja djece u porodicama su neki od prijedloga za rješavanje ovog problema.

Jezik[uredi | uredi izvor]

Više od 99% Japanaca govori japanski kao prvi jezik. Japanski jezik pripada altajskoj grupi jezika (srodan koreanskom) čini oko 49,1% riječi baziranih na kineskom, 33,8% autohtonih riječi i oko 8,8% riječi koje korijen vuku iz drugih izvora. Također, danas je u upotrebi veliki broj (izmijenjenih) riječi iz engleskog jezika. Za standardni jezik krajem devetnaestog vijeka određen je tokijski dijalekt.

Pismo se sastoji od kombinacije kineskih znakova (pismo preuzeto u šestom vijeku; dotada japanski jezik nije imao pisanu formu) i dva slogovna pisma (hiragana i katakana) nastalih u devetom vijeku. U školama se uči i pisanje japanskog jezika latiničnim pismom.

Jezik Ryukyuan, pripadnik iste grupe jezika kao i japanski, se govori na Okinavi, međutim malo djece uči ovaj jezik. Jezik Ainu je gotovo izumro, sa svega nekoliko živih govornika na Hokaidu. Najveći broj javnih i privatnih škola zahtijeva od učenika upotrebu i japanskog i engleskog jezika.

Religija[uredi | uredi izvor]

Religijski život Japana je veoma razvrstan. Ovdje je kroz istoriju došlo do preplitanja mnogih tradicionalnih religija. Korijeni mnogih tradicionalnih japanskih vjerovanja nalaze se u praistorijskim običajima, a najveći dio njih čini osnovu sinto religije. Ovo je jedina religija koja je specifično japanska. Indijski budizam, kineski doprinos u vidu konfučijanizma i taoizma, a kasnije je došlo kršćanstvo, u Japan su stigli izvana. Sve ove religije pretrpjele su značajne transformacije u procesu međusobne razmjene uticaja sa lokalnom tradicijom.

Velika većina stanovništva živi po običajima sinto i budističke religije. Primjer vjenčanja se obavljaju po sinto običajima, a sahrane po budističkim . Sinto je kao religija nastao u Japanu. Njegovi korjeni nalaze se u antičkim vjerovanjima i mitovima kada su ljudi vjerovali da duhovne sile (kami) postoje u prirodi - u drveću ili planinama. Sa razvojem sinto religije, kami su počeli da obuhvataju i heroje i druge poznate ličnosti, a u periodu pre izgradnje prvih hramova, ljudi su svoje obožavanje kamija iskazivali u prirodi.

Budizam je nastao u Indiji, a u Japan je stigao preko Kine i Koreje sredinom VI vijeka. U Japanu postoje brojne budističke sekte. Kršćanstvo su u Japan donijeli španski i portugalski misionari sredinom XVI vijeka. Mali je broj pripadnika ove religije.

Kultura[uredi | uredi izvor]

Japanska kultura se veoma promijenila tokom godina, od državne tradicionalne originalne "Jōmon" kulture do savremene kulture, koja kombinuje uticaje iz Azije, Evrope i Sjeverne Amerike.

Tradicionalne japanske umjetnosti uključuju zanate: "ikebana", "origami", "ukiyo", lutke i drugo; priredbe: "bunraku", plesove, "kabuki", "noh", "rakugo"; tradicije: igre, ceremonija pijenja čaja, Budō, arhitekturu, baštovanstvo, mačeve, kao i japansku kuhinju. "Manga" je strip format, popularan i u Japanu i u drugim zemljama. Japanska muzika je eklektička, sa od susjeda posuđenim instrumentima i stilovima. "Karaoke" su široko raspostranjena aktivnost.

Sport[uredi | uredi izvor]

"Sumo" hrvanje je nacionalni sport Japana.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Mabuchi, Masaru (May 2001). "Municipal Amalgamation in Japan". World Bank. Pristupljeno 28 December 2006. 
  2. ^ http://volcano.oregonstate.edu/vwdocs/volc_images/north_asia/japan_tec.html