Japodska kulturna grupa

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search

Kultura Japoda u dolini Une dio je japodske kulturna grupe na teritoriji današnje Bosne i Hercegovine.

Najveći dio teritorije ilirskog plemena Japodi bio je na teritoriji današnje Hrvatske, ali i na području Bihaća, oko srednjeg toka rijeke Une. Dolina rijeke Une vijekovima predstavljala je prirodni tranzitni put od juga prema sjeveru, od mediteranskog kulturnog kruga visoko razvijenih civilizacija Grčke i Italije prema panonskoj nizini i širem prostoru Podunavlja koje sredinom prvog milenijuma p.n.e naseljavaju Kelti. Prisutnost Japoda na ovom prostoru fiksirana je brojnim arheološkim nalazima.[1]

Predstavljena je sa nekoliko stotina kulturnih dobara, od različitih trajnih materijala i obuhvataju široki dijapazon likovnih predstava: predmete svakodnevne upotrebe, oružje, više ili manje stilizovane životinjske i ljudske likove, sve do monumentalne umjetnosti na kamenu s komplikovanim scenskim prikazima.

Hronologija i karakteristike[uredi | uredi izvor]

Japodska kulturna grupa nastala je iz starijeg autohtonog supstrata uz uticaj kulture polja sa urnama. Grupu je definisala Ružica Drechsler-Bižić 1983, a hronologiju nalaza uradio je Zdravko Marić 1968. godine. [2]

  • Faza 1 (Ha B-1 i B-2 – 10. i 9. v. p.n.e), sa dosta izrazitih elemenata preuzetih iz kulture polja sa urnama. Prvu fazu karakterišu ravni grobovi sa urnama. Toj fazi pripada većina nalaza iz Jezerina (Pritoka, Bihać).
  • Faza 2 (Ha B-3 - 8. v. p.n.e), u kojoj japodska grupa razvija vlastiti izraz. U fazama 2-5 inhumacija je dominantna.
  • Faza 3 (7. v. p.n.e), sa izrazito razvijenim vlastitim izrazom
  • Faza 4 (6. v. p.n.e), sa izrazito razvijenim vlastitim izrazom
  • Faza 5 (5. i 4. v. p.n.e), sa izrazito razvijenim vlastitim izrazom
  • Faza 6 i 7 (3. do 1. v. p.n.e), uglavnom se zadržavaju stare japodske forme, a preuzimaju neki strani oblici nakita, prvenstveno keltsko- latenske fibule, narukvice, srebreni helenistički nakit, keramika južnoitalskih radionica i sl. U fazama 6 i 7 ponovo preovladuju nekropole sa urnama. Otkrivene su pretežno ravne nekropole sa 946 grobova, (692 spaljena s urnom ili bez nje, 254 sa skeletom).

Razvoj japodske kulture koji je trajao preko 1000 godina, sadržavao je figuralno oblikovanje kako u primijenjenom, tako i u monumentalnom obliku. Likovno oblikovani ili ukrašeni predmeti ovdje su raspoređeni prema materijalu (pečena glina, bronza i rijetko srebro, jantar i staklo, kamen) i tehnikama (urezivanje, apliciranje, modelovanje, livenje, iskucavanje), kao i prema vrsti figura koje su prikazane: predstave predmeta, životinjske i ljudske figure. Brojnost likovnih objekata znatno varira: od desetak objekata od stakla (vjerovatno importovanih), do više stotina predmeta od metala. Objekti od gline i kamena karakteristični su za dolinu Une, dok ih na drugim japodskim prostorima za sada nema.

Arheološki lokaliteti u Bosni i Hercegovini[uredi | uredi izvor]

  • Sojenička naselja: Ripač, Otoke u Golubiću, Kralje, Ribić i Brekovica
  • Gradinska naselja: Kekića glavica (Gornji Petrovići, Bosanska Krupa), Gradina u Ripču, Gradina Raetinium, Izačić-glavica, Brekovica, Spahići, Sokolac, Ripač, Lohovo, Doljani itd.
  • Nekropole: Jezerine u Pritoci, Crkvine u Golubiću, Ribić, Privilica, Jezerine, Čavkići, Doljani, Založje, Klokot (Kapitul, Humačke glavica), Kostela u Brekovici, Čehićke Crkvine. [2]

Sojenička naselja[uredi | uredi izvor]

Arheološko područje Ripač u selu Ripač kod Bihaća proglašeno je za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine. [3] Japodi su na ovom prostoru ostvarili različita kulturna dostignuća počevši od pravljenja sojeničkih naselja koja su postala glavno obilježje Ripča, gdje po prvi put otkriveno je takvo prahistorijsko naselje u Bosni i Hercegovini. Prema procjeni, naselje je zauzimalo prostor od cca 3.000 m2. Zgrade u naselju bile su međusobno odvojene prilazima za čamce. Otkriveno je preko 2.500 kočeva – soha, približno pravilno postavljenih u pravougaonike širine 6-8 m, i dužine 10-12 m.

Naselje u Ripču danas nalazi se u lošem stanju i gotovo da više nema nikakvu funkciju, a ostaci sojenica polagano počinju da propadaju zbog izloženosti vremenskim uslovima kao i nemaru ljudi.

Figuralne predstave[uredi | uredi izvor]

Figuralne predstave od pečene gline, poznate kao terakote prikazuju likove određenih božanstava. Mogle su služiti i pri obavljanju magijskih ili kultnih obreda. Mogu se podijeliti u dvije ikonografski i hronološki, odvojene grupe.

  • Piramidalne terakote sa predstavama odjeće i nakita
  • Nage terakote, kojima je zajednička naglašena nagost tijela - bez ikakvih oznaka odjeće, koje se dalje dijele na: prizmatične, valjkaste, s rožastim izraslinama na glavi i poluvaljkaste sa zaravnjenom prednjom stranom.[4]

Na osnovu raznovrsnosti u oblikovanju, grupu nagih terakota antropomorfnog oblika treba nazvati terakote tipa Ripač (Borivoj Čović, Branka Raunig).[4]

Keramika[uredi | uredi izvor]

Većina pokretnih nalaza iz sojeničkog naselja u Ripču kao i gradinskih naselja u Pounju su ulomci ili čitave sjajno crno uglačane keramičke posude. Ukrašene su lažnim vrpčastim ornamentom, dok su stariji primjerci ukrašeni oštro izdvojenim facetama na obodu i drškama. Repertoar oblika je raznovrstan: šolje, zdjele, lonci, urne i drugo. [5]

Među brojnim nalazima ističe se urezana Glava jelena sa razgranatim rogovljem, sam prikaz ove glave je savršen jer je prikaz vrata, i drugih dijelova glave, predstavljen na idealan način.

Također tu je i predstava zmije sa Gradine u Ripču koja se nalazi na ulomku posude, sa talasnim tijelom, a ovo je ujedno i jedini prikaz na keramici, dok su ovakvi tipovi predstava sa zmijama mnogobrojnije na metalnim i kamenim objektima.

Crteži na kamenu[uredi | uredi izvor]

Pokretno dobro - Ulomak kamene japodske urne sa predstavom japodskih konjanika iz sela Založja proglašena je za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine. [6] Ploča je od lapora, lokalnog kamena bihacita, dimenzija: 1.94x0.74x0.1 m. Predstave na ploči su urezane. Na gornjoj površini ploče prikazano je pet konjanika koji jašu u redu jedan za drugim, okrenuti na desnu stranu. Na desnoj bočnoj strani prikazana je uspravljena životinja, koja je slična panteru. U stilu prikaza na ploči zapažaju se utjecaji grčke arhajske umjetnosti, umjetnosti venetskih situla i keltski utjecaji.

Pokretno dobro- Ploča desne bočne strane japodske kamene urne iz sela Golubić proglašena je za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine. [7] Potiče sa početka rimske vladavine u ovim krajevima u I vijeku n.e. Izrađena je od mekanog lokalnog kamena bihacita (lapora, muljike) pogodnog za obradu i otpornog na atmosferilije. Centralni položaj zauzima figura konjanika na konju. Figura konja je jako izduženog tijela, male glave i povijenog vrata. Detalji su precizno izrađeni. Nema predstave grive. Figura konjanika je nesrazmjerno mala u odnosu na figuru konja.

U nekropoli Privilica nađeno je nekoliko čitavih kao i više fragmenat ara posvećenih bogu Bindu – Neptunu. Podigli su ih japodski prvaci u I – II stoljeće, sa početka rimske okupacije. Prikazan je nag, u pokretu, u desnoj ruci drži delfina, a u drugoj atribut osti. Obično je u društvu jarca koji je kod Japoda žrtvena životinja. Osim u Privlaci, Neptun nigdje nema epitet Bindus, što upučuje na epihorsko japodsko božanstvo.[2]

Odjeća i nakit[uredi | uredi izvor]

Osim razvoja kultnih predstava izraženih u likovnom obliku veliki broj nalaza su nakit i odjeća. Umjetnički izraz vidi se kroz stoljećima građenu šarolikost metalnih, jantarnih i staklenih oblika nakita, od kojih su neki prvenstveno imali posve funkcionalnu ulogu. Tako je fibula (spona, kopča, broš), od predmeta za pričvršćivanje odjevnih predmeta, poprimila karakteristike ukrasnog detalja estetske vrijednosti, i kao jedini metalni element nošnje, čini najčešću pojavu tokom željeznog doba. Uz fibulu elementi nošnje su: ogrlica, narukvica, pojas, prsten, alka, šivaća igla i sl. Uočljivo je mijenjanje ženske nošnje tokom vremena što govori kako nošnja u nije sama sebi svrha, ona se prilagođava protoku vremena, ostvarujući potrebu zajednice za opstankom, kroz identificiranje svojih članova.[8]

Većina ovih nalaza su u Zemaljskom muzeju u Sarajevu dok drugi nalaze se u Muzeju Unsko-Sanskog kantona u Bihaću.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Branka Raunig, NEKI PODACI O SOJENIČKIM NASELJIMA U BIHAĆKOM POLJU UDK 903.4 (497.6) “6377” “638” Primljeno/Received: 2003. 04. 29 Prihvaćeno/Accepted: 2003. 09. 15.
  • Salmedin Mesihović, Filozofski fakultet Sarajevo, 2011 -ANTIQVI HOMINES BOSNAE
  • Irma Čremošnik, Spomenik sa japodskim konjanicima iz Založja kod Bihaća. Glasnik Zemaljskog muzeja (Arheologija), nova serija, sveska XIV, Zemaljski muzej, Sarajevo 1958, 103-111.
  • Vaclav Radimský, Nekropola u Jezerinama u Pritoci kod Bišća. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, V, Sarajevo, Zemaljski muzej, 1893, 37-92.
  • Ćiro Truhelka, Kulturne prilike Bosne i Hercegovine u doba prehistoričko. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, XXVI, Sarajevo, Zemaljski muzej, 1914, 43-139.
  • Radoslav Lopašić, Bihać i Bihaćka krajina.Zagreb, Matica Hrvatska, 1943.
  • J. Korošec, Ljudske statuete iz Ripča. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu GZM, n.s. VII, Sarajevo, Zemaljski muzej, 1952, 231-239.
  • Drechsler-Bižić, Novi pogledi na kulturu sojeničkog naselja u Ripču. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, n.s, VIII, Sarajevo, Zemaljski muzej, 1953,103-110.
  • Borivoj Čović, Gradinsko naselje na Kekića Glavici. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, (Arheologija), n.s, XVII, Sarajevo, Zemaljski muzej, 1962, 41-61.
  • Zdravko Marić, Japodske nekropole u dolini Une. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, (Arheologija), n.s. XXIII, Sarajevo, Zemaljski muzej, l968, 5-79.
  • Branka Raunig, Praistorijska nekropola na Gradini u selu Ripač. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, (Arheologija), n.s.35/36, Sarajevo, Zemaljski muzej, 1981,141-161.
  • Borivoj Čović, Zaključna razmatranja. U: Praistorija jugoslovenskih zemalja– Bronzano doba, IV, Sarajevo, Akademija nauka i umjetnosti BIH i Svjetlost, 1983, 807-829.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "Alojz Benac-Đuro Basler-Borivoj Ćović-Esad Pašalić-Nada Miletić-Pavao Anđelić - KULTURNA ISTORIJA BOSNE I HERCEGOVINE". Veselin Masleša, Sarajevo, 1966. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  2. ^ a b c "Japodska kulturna grupa, Strana 95". Arheološki leksikon -Zemaljski muzej, Sarajevo. Pristupljeno 9. 2. 2017. 
  3. ^ "Arheološko područje Ripač". kons.gov.ba. Pristupljeno 13. 3. 2016. 
  4. ^ a b "Branka Raunig -UMJETNOST I RELIGIJA PRAHISTORIJSKIH JAPODA". Djela Akademije BiH, Sarajevo 2004. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  5. ^ B. Raunig: Japodske gradine
  6. ^ "Ulomak kamene japodske urne sa predstavom japodskih konjanika iz sela Založja". kons.gov.ba. Pristupljeno 13. 3. 2016. 
  7. ^ "Ploča desne bočne strane japodske kamene urne iz sela Golubić". kons.gov.ba. Pristupljeno 13. 3. 2016. 
  8. ^ SUNČICA ŽAPČIĆ, DIPLOMSKI RAD Zagreb, 2012 -Japodska ženska nošnja u željeznom dobu

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]