Idi na sadržaj

Jerome Kagan

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jerome Kagan
Rođenje (1929-02-25) 25. februar 1929.
Newark, New Jersey, SAD
Smrt10. maj 2021(2021-05-10) (92 godine)
Chapel Hill, Sjeverna Karolina, SAD
DržavljanstvoAmerikanac
PoljeRazvojna psihologija
Institucija
Alma mater
Istaknuti studenti
Poznat(a) poIstraživanje temperamenta (inhibirani i neinhibirani temperament)
Istaknute nagradeAPA-ina Nagrada za istaknuti naučni doprinos psihologiji (1987)

Jerome Kagan bio je američki psiholog i jedan od najznačajnijih predstavnika razvojne psihologije.[1] Kao profesor psihologije na Univerzitetu Harvard i član nastavnog osoblja Instituta za složene sisteme Nove Engleske, stekao je međunarodni ugled istraživanjima temperamenta, emocionalnog razvoja i ranog dječijeg razvoja.[2][3]

Najpoznatiji je po istraživanjima koja su pokazala da je temperament prisutan od najranijeg djetinjstva i da može utjecati na obrasce ponašanja tokom kasnijeg razvoja.[4] Njegov naučni doprinos imao je značajan utjecaj na razumijevanje bioloških osnova ličnosti, emocija i individualnih razlika među ljudima.

Godine 2002. časopis Review of General Psychology uvrstio ga je među stotinu najistaknutijih psihologa 20. vijeka, gdje je zauzeo 22. mjesto.[5]

Biografija

[uredi | uredi izvor]

Jerome Kagan rođen je u Newarku (New Jersey), a odrastao je u Rahwayju. Njegovi roditelji bili su Myrtle i Joseph Kagan.[6] Nakon završetka Rahway High School 1946,[7] upisao je psihologiju, privučen željom da se bavi naučnim radom i nastavi djedovo zanimanje za proučavanje ljudske prirode.[6] Diplomirao je na Univerzitetu Rutgers 1950.[8]

Tokom studija na Univerzitetu Yale radio je kao asistent uglednog istraživača Franka Beacha. Nakon što je magistrirao na Univerzitetu Harvard, primljen je na doktorski studij psihologije na Univerzitetu Yale, gdje je stekao doktorat.

Po završetku doktorskih studija zaposlio se na Državnom univerzitetu u Ohiju, gdje je započeo svoju akademsku karijeru.[6] Šest mjeseci kasnije, 1955, pridružio se istraživačkom timu u bolnici Američke vojske tokom Korejskog rata.[6] Po završetku vojne službe, direktor Istraživačkog instituta Fels povjerio mu je vođenje istraživačkog projekta koji su finansirali Nacionalni instituti za zdravlje (NIH).[6] Nakon završetka tog projekta prihvatio je poziv s Univerziteta Harvard da učestvuje u osnivanju prvog interdisciplinarnog programa iz ljudskog razvoja.[6]

Na Univerzitetu Harvard ostao je do penzionisanja. Jedini prekid u njegovom radu bilo je odsustvo tokom akademske 1971/1972, kada je u San Marcosu provodio istraživanja o razvoju djece.[6]

Za svoj naučni doprinos dobio je brojna priznanja. Američko psihijatrijsko udruženje dodijelilo mu je Hofheimerovu nagradu 1963, dok je 1995. primio nagradu G. Stanley Hall, jedno od najznačajnijih priznanja Američkog psihološkog udruženja (APA).

Istraživački rad

[uredi | uredi izvor]

Tokom rada na Istraživačkom institutu Fels, Kagan je proučavao u kojoj mjeri osobine ispoljene u najranijem djetinjstvu mogu predvidjeti ponašanje i razvoj ličnosti u odrasloj dobi. Ispitivao je utječu li rana iskustva ispitanika na njihovu kasniju ličnost, talente i karakter.[6] Analizirao je sve prikupljene longitudinalne podatke, s posebnim naglaskom na rezultate testova inteligencije koji su primijenjeni tokom istraživanja.[6] Upoređujući podatke prikupljene u djetinjstvu s onima iz odrasle dobi, Kagan je utvrdio da ponašanje u prve tri godine života pokazuje slabu povezanost s karakteristikama u odrasloj dobi.[6] Rezultati studije Istraživačkog instituta Fels objavljeni su 1962. u Kaganovoj knjizi Birth to Maturity.[6]

Naredno istraživanje Kagan je proveo u San Marcosu u Gvatemali. Tokom ove studije uočio je da biološki faktori imaju izuzetno veliku ulogu u cjelokupnom, a naročito u dječijem razvoju.[9] Primijetio je da su djeca koja su boravila isključivo u porodičnom domu imala sporiji psihološki razvoj zbog ograničenih iskustava.[6] Međutim, nakon što su djeca prohodala i počela izlaziti iz doma, utvrdio je da je to zaostajanje u razvoju bilo samo privremeno, što ukazuje na to da je kognitivni rast podložan promjenama i plastičan.[6]

Kagan je 2010. učestvovao u sličnoj studiji koja je bila usmjerena na specifične dijelove mozga povezane s bihevioralnom inhibicijom kod dojenčadi. Schwartz i saradnici (2010) proveli su longitudinalno istraživanje na uzorku osamnaestogodišnjaka. Koristeći neuroimaging, ispitivali su jesu li ventromedijalni ili orbitofrontalni korteks povezani s visokom ili niskom reaktivnošću koju su ovi ispitanici pokazivali kada su imali četiri mjeseca. Nakon niza testova, dojenčad su podijeljena u dvije grupe: grupu s niskoreaktivnim i grupu s visokoreaktivnim temperamentom. Rezultati su pokazali da su odrasle osobe koje su kao dojenčad imale niskoreaktivni temperament imale deblji lijevi orbitofrontalni korteks u odnosu na visokoreaktivnu grupu. S druge strane, kod odraslih koji su u dojenačkom dobu klasifikovani kao visokoreaktivni, uočena je veća debljina desnog ventromedijalnog prefrontalnog korteksa.[10]

Tokom rada na Univerzitetu Harvard, Kagan je proučavao dojenčad do dvije godine starosti, a rezultate je objavio u knjizi The Second Year.[6] Njegovo istraživanje otkrilo je da se između 19. i 24. mjeseca života dešavaju krupne promjene u psihološkom funkcionisanju, te da su jednogodišnja djeca osjetljiva na događaje koji odstupaju od njihovih uobičajenih iskustava.[11] Pored toga, Kagan je ispitivao efekte boravka djece u jaslicama i vrtićima, što je bio odgovor na prijedlog američkog Kongresa o finansiranju saveznih centara za dnevnu njegu djece zaposlenih majki.[6] Richard Kearsley, Philip Zelazo i Kagan osnovali su vlastiti centar za dnevnu njegu u kineskoj četvrti u Bostonu (Chinatown) te su uporedili dojenčad iz tog centra s djecom koja su boravila kod kuće s majkama.[12] Prateći kognitivno funkcionisanje, razvoj govora, afektivnu vezanost (privrženost), protest uslijed separacije, tempo igre, istraživanje je pokazalo minimalne razlike između djece koja su bila smještena u dnevnoj njezi i one koja su ostajala kod kuće s majkama.[12]

Emocije

[uredi | uredi izvor]

Kagan je smatrao da su emocije psihološki fenomeni zasnovani na moždanim procesima te da svaka emocija nastaje kao rezultat međudjelovanja konteksta, lične historije i bioloških predispozicija pojedinca.[13]

Prema njegovom modelu, emocije se razvijaju kroz četiri međusobno povezana procesa: nastanak određenog moždanog stanja izazvanog podražajem, prepoznavanje promjena u tjelesnim reakcijama, procjenu tih tjelesnih promjena te njihovo ispoljavanje kroz facijalnu ekspresiju, mišićnu napetost i druge vidljive oblike ponašanja.[13] Intenzitet i način ispoljavanja emocija razlikuju se među pojedincima, mijenjaju se tokom životnog vijeka i zavise od situacije u kojoj se određena emocija javlja.[13]

Kagan je također kritički posmatrao oslanjanje na verbalne iskaze ispitanika prilikom proučavanja emocija.[13] Smatrao je da je jezik nedovoljno precizan za opisivanje svih emocionalnih stanja, jer ne raspolaže dovoljnim brojem riječi kojima bi se izrazile njihove nijanse, intenzitet i kvalitativne razlike. Pored toga, ukazivao je da prevođenje izraza za emocije iz jednog jezika u drugi često dovodi do promjena značenja i gubitka preciznosti.[13]

Zbog toga je zagovarao veću terminološku preciznost u istraživanju emocija i smatrao da bi naučnici trebali izbjegavati korištenje pojedinačnih naziva emocija, poput straha, bez dodatnog objašnjenja. Umjesto toga, predlagao je da se emocionalni procesi opisuju potpunim rečenicama koje jasno prikazuju okolnosti nastanka, fiziološke promjene i ponašanje pojedinca.[14]

Temperament

[uredi | uredi izvor]

Kagan je temperament definisao kao:

Temperament se odnosi na stabilne obrasce ponašanja i emocionalnih reakcija koji se javljaju rano u životu i djelimično su određeni genetskom osnovom.[15]

Proučavanje temperamenta predstavlja područje po kojem je Kagan najpoznatiji. Tim istraživanjima intenzivnije se posvetio nakon rada u Gvatemali, pri čemu se posebno bavio ispitivanjem straha i zabrinutosti kod djece.[16]

Na osnovu svojih istraživanja razlikovao je dva osnovna tipa temperamenta: inhibirani i neinhibirani.[15] Inhibirani temperament karakterišu stidljivost, povučenost i izraženiji strah u nepoznatim situacijama, dok se neinhibirani temperament povezuje sa slobodnijim, društvenijim i otvorenijim ponašanjem.[15]

Kagan je utvrdio da dojenčad s inhibiranim temperamentom već u četvrtom mjesecu života češće pokazuje uznemirenost i intenzivnije reaguje na nove podražaje, poput igračaka jarkih boja. Istovremeno, kod ove djece je uočena izraženija fiziološka pobuđenost na situacije koje jedva izazivaju reakciju kod neinhibirane dojenčadi.[17]

U svojim prvim radovima o bihevioralnoj inhibiciji Kagan je povezao nalaze iz razvojne psihologije s istraživanjima iz neuronauke, posebno s radovima Josepha LeDouxa i Michaela Davisa, koji su proučavali neurobiološke mehanizme straha i emocionalnog reagovanja.[18]

Kagan i saradnici su 2008. proveli longitudinalno istraživanje kako bi ispitali može li se bihevioralna inhibicija u odrasloj dobi predvidjeti na osnovu ponašanja u dojenačkom periodu.[19] Rezultati su pokazali da učestalost motoričke aktivnosti i intenzitet plača u dojenačkom dobu mogu biti pokazatelji kasnije bihevioralne inhibicije. Istovremeno, Kagan je smatrao da temperament nije nepromjenjiva osobina te da se njegov razvoj odvija pod zajedničkim utjecajem nasljednih i okolinskih faktora. Zbog toga rani temperament ne određuje unaprijed kasnije ponašanje, već predstavlja predispoziciju čiji će se ishod oblikovati kroz interakciju djeteta s okolinom.[15][16]

Publikacije

[uredi | uredi izvor]

Članci, eseji i izvještaji

[uredi | uredi izvor]

Knjige

[uredi | uredi izvor]

Također pogledajte

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ↑ Roberts, Sam (2021). "Jerome Kagan, Who Tied Temperament to Biology, Dies at 92". The New York Times (jezik: engleski). Pristupljeno 4. 7. 2026.
  2. ↑ Sweeney, Sarah (2010). "Often, we are what we were". Harvard Gazette (jezik: engleski). Pristupljeno 4. 7. 2026.
  3. ↑ Aggarwal-Schifellite, Manisha (2021). "An instrumental scientist". Harvard Gazette (jezik: engleski). Pristupljeno 4. 7. 2026.
  4. ↑ Kagan, Jerome; Snidman, Nancy (2009). The Long Shadow of Temperament (jezik: engleski). Harvard University Press. ISBN 978-0674039261. Pristupljeno 4. 7. 2026.
  5. ↑ Haggbloom, Steven J.; Warnick, Renee; Warnick, Jason E.; Jones, Vinessa K.; Yarbrough, Gary L.; Russell, Tenea M.; Borecky, Chris M.; McGahhey, Reagan; Powell, John L. (2002). "The 100 Most Eminent Psychologists of the 20th Century". Review of General Psychology (jezik: engleski). 6 (2): 139–152. doi:10.1037/1089-2680.6.2.139. Pristupljeno 4. 7. 2026. U istraživanju Haggblooma i saradnika kombinovane su tri kvantitativne mjere - broj citata u stručnim časopisima, broj citata u udžbenicima i nominacije članova Udruženja za psihološku nauku - s tri kvalitativna pokazatelja pretvorena u numeričke vrijednosti: članstvo u Nacionalnoj akademiji nauka, obavljanje dužnosti predsjednika Američkog psihološkog udruženja (APA) i/ili dobitak APA-ine Nagrade za istaknuti naučni doprinos te učestalost korištenja prezimena naučnika kao eponima. Na osnovu ukupnog broja bodova sastavljena je konačna rang-lista.
  6. 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 Lindzey, Gardner; Runyan, William M., ured. (2007). A History of Psychology in Autobiography (jezik: engleski). 9. American Psychological Association. ISBN 978-1591477969. Pristupljeno 4. 7. 2026.
  7. ↑ "Jerome Kagan, Ph.D. RHS Class of 1946". Rahway High School (jezik: engleski). 2021. Arhivirano s originala, 21. 5. 2022. Pristupljeno 4. 7. 2026.
  8. ↑ Newcombe, N. S.; Fox, N. A.; Rogoff, B. (2022). "Jerome Kagan (1929–2021)". American Psychologist (jezik: engleski). 77 (4): 619–620. doi:10.1037/amp0000985. Pristupljeno 5. 7. 2026.
  9. ↑ Kagan, J. (2003). "Biology, Context, and Developmental Inquiry". Annual Review of Psychology (jezik: engleski). 54: 1–23. doi:10.1146/annurev.psych.54.101601.145240. PMID 12185212. Pristupljeno 5. 7. 2026.
  10. ↑ Schwartz, Carl E; Kunwar, Pratap S; Greve, Douglas N; Moran, Lyndsey R; Viner, Jane C; Covino, Jennifer M; Kagan, Jerome; Stewart, S Evelyn; Snidman, Nancy C (2010). "Structural differences in adult orbital and ventromedial prefrontal cortex predicted by infant temperament at 4 months of age". Archives of General Psychiatry (jezik: engleski). 67 (1): 78–84. doi:10.1001/archgenpsychiatry.2009.171. PMC 2811077. PMID 20048225. Pristupljeno 5. 7. 2026.CS1 održavanje: format PMC-a (link)
  11. ↑ Kagan, J. (1981). The Second Year: The Emergence of Self Awareness (jezik: engleski). Harvard University Press. ISBN 9780674796638. Pristupljeno 5. 7. 2026.
  12. 1 2 Kagan, J.; Kearsley, R.B.; Zelazo, P.R (1977). "The Effects of Infant Day Care on Psychological Development". Evaluation Review (jezik: engleski). 1 (1): 109–142. doi:10.1177/0193841X7700100105. Pristupljeno 5. 7. 2026.
  13. 1 2 3 4 5 Kagan, J. (2010). "Once more into the Breach". Emotion Review (jezik: engleski). 2 (2): 91–99. doi:10.1177/1754073909353950. Pristupljeno 5. 7. 2026.
  14. ↑ Biess, Frank; Gross, Daniel M., ured. (2014). Science and Emotions after 1945: A Transatlantic Perspective (jezik: engleski) (reprint izd.). University of Chicago Press. ISBN 978-0226126340. Pristupljeno 5. 7. 2026.
  15. 1 2 3 4 Kagan, J. (1994). Galen's Prophecy: Temperament in Human Nature (jezik: engleski). Basic Books. ISBN 9780465084050. Pristupljeno 5. 7. 2026.
  16. 1 2 "Jerome Kagan". Pearson Education (jezik: engleski). 2016. Arhivirano s originala, 3. 3. 2016. Pristupljeno 5. 7. 2026.
  17. ↑ Shaffer, David; Kipp, Katherine (2006). Developmental Psychology: Childhood and Adolescence (jezik: engleski) (7. izd.). Cengage Learning. ISBN 978-0534632526. Pristupljeno 5. 7. 2026.
  18. ↑ Zentner, Marcel; Shiner, Rebecca, ured. (2015). Handbook of Temperament (PDF) (jezik: engleski). The Guilford Press. str. 347. ISBN 9781462506484. Pristupljeno 5. 7. 2026.
  19. ↑ Moehler, E.; Kagan, J.; Oelkers-Ax, R.; Brunner, R.; Poustka, L.; Haffner, J.; Resch, F. (2008). "Infant Predictors of Behavioral Inhibition". British Journal of Developmental Psychology (jezik: engleski). 26 (1): 145–150. doi:10.1348/026151007x206767. Pristupljeno 5. 7. 2026.

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Jerome_Kagan&oldid=3914758"