Johann Strauss mlađi

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Johann Strauss mlađi
Johann Strauss II.jpg
Rođenje
Johann Baptist Strauss

(1825-10-25) 25. oktobar 1825.
Smrt3. juni 1899(1899-06-03) (73 god.)
EraRomantizam
Značajna djela
Na lijepom plavom Dunavu, Priče iz Bečke šume, opereta Šišmiš

Johann Strauss mlađi (rođen kao Johann Baptist Strauss) najveći je bečki kompozitor lagane muzike. Poznat je po valcerima i operetama.

Komponirao je više od 500 valcera, polki, quadrille i drugih vrsta plesne muzike, kao i nekoliko opereta i baleta. Za života je bio poznat kao "kralj valcera" i bio je u velikoj mjeri zaslužan za popularnost bečkih valcera tokom 19. vijeka. Njegov otac, Johann Strauss stariji, bio je samouki muzičar, koji je osnovao muzičku dinastiju u Beču, kojoj je pripadao i Johann Strauss mlađi.

Imao je dva mlađa brata, Josefa i Eduarda, koji su, također, bili kompozitori lagane muzike iako nikad nisu bili poznati kao njihov stariji brat. Neka od najpoznatijih djela Johanna Straussa jesu: Na lijepom plavom Dunavu, Kaiser-Walzer (bos. Carski valcer), Priče iz Bečke šume i Tritsch-Tratsch-Polka. Među njegovim operetama najpoznatije su Šišmiš i Ciganski baron.

Njegova muzika obuhvatala je vrhunac elegancije i profinjenosti režima Habsburgovaca.[1] Kao rezultat napora Clemensa Kraussa, koji je s Bečkom filharmonijom izveo poseban cjelovečernji Straussov program 1929, danas se muzika Johanna Straussa mlađeg redovno izvodi na godišnjem Bečkom novogodišnjem koncertu.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Rodna kuća Johanna Straussa mlađeg u Lerchenfelder Straße 15; nekadašnji St. Ulrich, a danas Neubau, Beč, 7. okrug

Strauss je bio najstariji sin kompozitora Johanna Straussa starijeg, poznatog kompozitora i dirigenta, a također poznatog kao "otac valcera." Muzički talent Johanna Straussa mlađeg je vrlo brzo bio očigledan jer je komponovao svoj prvi valcer već u šestoj godini života. Iako je u vrijeme mladosti njegov otac, Johann Strauss stariji bio protiv njegove muzičke karijere, Johann mlađi se odlučio za muziku zahvaljujući majci Anni, koja je oduvijek podupirala njegov izuzetan muzički talent. Majka je uredila da Strauss mlađi tajno bez znanja njegovog oca uči sviranje violine kao dijete kod Franza Amona, koji je bio prvi violinista u plesnom orkestru njegovog oca. Njegov otac je više volio da mu sin bude bankar, a ne muzičar. Zbog toga je po želji njegovog oca započeo svoju karijeru kao službenik jedne bečke banke. Izgleda da je umjesto da izbjegne muzičko rivalstvo svog sina, stariji Strauss samo želio da njegov sin pobjegne od rigoroznosti života muzičara. Tek kada je otac napustio svoju porodicu zbog ljubavnice Emilie Trampusch, sin je bio u potpunosti slobodan usredsrediti se na kompozitorsku karijeru uz podršku njegove majke.[1] Strauss je studirao polifoniju i harmoniju kod muzičkog teoretičara profesora Joachima Hoffmanna, koji je posjedovao privatnu muzičku školu. Nakon što je završio teoretske i kompozicijske studije kod kompozitora Josefa Drechela u Katedrali sv. Stjepana, dobio je "dozvolu za muziku" koja mu je omogućavala da osnuje vlastiti orkestar.

Muzička karijera[uredi | uredi izvor]

Kompozitorski počeci[uredi | uredi izvor]

Café Dommayer kazino, mjesto gdje je Johann Strauss mlađi imao prvi koncertni nastup sa svojim orkestrom.

U to vrijeme komponirao je svoje jedino sakralno muzičko djelo pod nazivom Tu qui regis totum orbem (1844). Njegov drugi učitelj violine, Anton Kollmann, koji je bio baletni korepetitor u Bečkoj državnoj operi, napisao je odlične preporuke za njega. Naoružan tim, prijavio se bečkim vlastima u svrhu dobijanja dozvole za koncertne nastupe. U početku je osnovao svoj mali orkestar gdje je regrutovao svoje članove u kafani Zur Stadt Belgrad, gdje su se muzičari koji traže posao mogli lahko zaposliti.

Utjecaj Johanna Straussa mlađeg na lokalne zabavne ustanove značio je da su mnogi od njih bili oprezni ponuditi mlađem Straussu ugovor zbog straha od bijesa njegovog oca. Uspio je uvjeriti vlasnika Dommayer kazina u Hietzingu, predgrađu Beča da mu dopusti koncertni nastup. Tu je godine 1844. mladi Strauss po prvi put predvodio svoju ​​plesni muzički orkestar, sa kojima je izveo neke od svojih prvih valcera Sinngedichte, op. 1 i Gunnstwerber, op. 4 i polku Herzenslust, op. 3. Muzički kritičari i štampa iz tog vremena su bili jednoglasni u pohvalama na račun njegove muzike.

Johann Strauss u početku svoje muzičke karijere.

Kritičar za bečki časopis Der Wanderer komentirao je da će:

"Strausovo ime biti dostojno nastavljeno i u njegovom sinu. Djeca i djeca njihove djece mogu se radovati budućnosti, a muzika u 3/4 taktu pronaći će snažnu podlogu u njemu.

Stariji Strauss, bijesan zbog neposlušnosti svog sina i vlasnika restorana koji mu je odobrio koncertni nastup, odbio je da više svira u Dommayer kazinu, koji je bio mjesto mnogih njegovih ranijih trijumfa. Uprkos velikim početnim muzičkim uspjesima, njegove rane kompozitorske godine bile su teške, ali ubrzo je osvojio publiku nakon što je prihvatio koncertne nastupe koje će izvoditi izvan Beča. Prvo veće imenovanje mladog kompozitora bila je dodjela počasnog položaja kapelnika 2. Bečkog građanskog puka, koji je upražnjen nakon smrti Josepha Lannera dvije godine ranije.[2] Revolucije iz 1848. koje su zahvatile Austrijsko carstvo dospjele su i do Beča, a veliko muzičko nadmetanje između oca i sina postalo je mnogo očitije. Johann Strauss mlađi odlučio se staviti na stranu revolucionara. To je bila odluka koja je bila profesionalno nepovoljna, jer mu je austrijski kralj dva puta uskratio toliko željeni položaj "k. u. k. Hofballmusikdirektor" (bosanski: Muzički direktor carskih balova), koji je prvi put proglašen posebno za Johanna Straussa starijeg u znak priznanja za njegov muzički doprinos. Nadalje, mlađeg Straussa uhapsile su i bečke vlasti zbog javnog izvođenja La Marseillaise, ali je kasnije oslobođen. Stariji Strauss je ostao privržen monarhiji i komponirao je svoj Marš Radetzkog, op. 228 (posvećen habsburškom feldmaršalu Josephu Radetzkom von Radetzu), koja je postala jedna od njegovih najpoznatijih kompozicija.

Napredovanje u karijeri[uredi | uredi izvor]

Johann Strauss mlađi kao Muzički direktor sa svojim orkestrom. Sliku je uradio austrijski slikar Theo Zasche.

Kad je stariji Strauss umro od bolesti šarlaha u Beču 1849. godine, mlađi Strauss objedinio je oba njihova orkestra i pokrenuo evropsku turneju, gdje su svirali koncerte u Rusiji (1865–66) i Engleskoj (1869), osvojivši veliku popularnost 1856, a 1872. kreće na turneju po Americi. Od 1856. do 1865. putovao je svako ljeto u Pavlovsk kod Sankt Peterburga na poziv ruske željezničke kompanije. Tamo nije samo davao gostujuće koncertne nastupe, nego je i komponirao mnogo novih djela koja je potom uvrstio u svoj repertoar. Strauss je imao i ljubavnu vezu s ruskom kompozitorkom Olgom Smirnitskajom. Kasnije je komponirao i niz rodoljubivih marševa posvećenih habsburškom caru Franji Josipu I, poput opusa "Kaiser Franz-Josef op. 67" i "Kaiser Franz Josef Rettungs Jubel-Marsch op. 126", vjerovatno u namjeri da stekne ugled u očima novog monarha, koji je stupio na prijestolje u Austriji nakon revolucije 1848. godine. Austrijski car Franjo Josip I postavio je 1863. Johanna Straussa mlađeg na mjesto muzičkog direktora carskih balova. Na tom poslu ostaće sve do 1871, a za to vrijeme komponirao je samo plesnu muziku koja mu je stekla reputaciju "kralja valcera." Njegov sigurno najpoznatiji valcer Na lijepom plavom Dunavu (njemački, An der schönen blauen Donau) komponirao je 1867. u svom stanu na Praterstraße 54, koji će postati poznat u cijelom svijetu i kojeg Austrijanci smatraju neslužbenom himnom Beča i Austrije. Godine 1871. odobren je njegov zahtjev za smjenom na mjestu muzičkog direktora kraljevskih balova, a u isto vrijeme odlikovan je Ordenom Franje Josipa. Njegov brat Eduard Strauss naslijedio ga je na tom poslu. Josef Strauss je upravljao Strauss orkestrom od 1853. godine, a od 1861. godine službeno im se pridružio tada 25-godišnji Eduard Strauss, koji je zajedno s bratom Josefom vodio ovaj orkestar sve do 1870. godine. U Beču je bio impresioniran operetama Jacquesa Offenbacha, koji ga je potaknuo da počne i sam komponovati slična djela, koja je kasnije nazivao komičnim operama. 10. februara 1871. njegova prva opereta "Indigo i 40 razbojnika" premijerno je izvedena u Theater an der Wien. Zatim je slijedila opereta "Šišmiš" ("Die Fledermaus") 1871, te premijera (u istom teatru 5. aprila 1874.) jedne od njegovih najboljih opereta "Ciganski baron" ("Zigeunerbaron"). Ovo muzičko djelo je dodato na redovni program "k.k. Hofoper" (danas Bečka državna opera) i jedina je opereta koja se i danas tamo izvodi. Uslijedile su brojne premijere drugih opereta, uključujući "Veseli rat", "Noć u Veneciji" i posljednju "Boginja razuma", koja je premijerno izvedena 13. marta 1897. godine. Johann Strauss mlađi je time postao središnja ličnost u Zlatnoj eri bečke operete. Operete doživljavaju vrhunac 1885. godine sa Straussom kao glavnim kompozitorom i teoretičarem. On ih je zasnivao na popularnim plesnim melodijama poput valcera ili polki. Iako ponekad težak za otplesati, zbog dužine i sporog ritma, Bečki valcer je za Straussa bio savršen plesni oblik.

Baština[uredi | uredi izvor]

Njegov bečki valcer je uveliko zaslužan za činjenicu da se Austrija do danas najviše povezuje s takvim vrstama plesa (npr. valcer, polka, galop, mazurka ili marš). Ostali poznati valceri su: "Priče iz Bečke šume" ("Geschichten aus dem Wienerwald") iz 1868, "Vino, žene i pjesma" (Wein, Weib und Gesang) iz 1869, "Bečka krv" (Wiener Blut) iz 1871.

Njegova muzika objedinjuje značajne melodijske izume, ogromnu energiju i sjaj s umilnošću i rafiniranošću, pa čak i na momente rafiniranom senzualnošću. On je oplemenio valcer i podigao ga od svojih početaka iz običnih pivskih dvorana i restorana na stalno mjesto u aristokratskim plesnim dvoranama.[1]

Spomenici[uredi | uredi izvor]

Privatnom inicijativom kipara Edmunda Hellmera, statua izvajana 1907. godine postavljena je 1921. u Bečkom gradskom parku. Hellmer je pokušavao još od Straussove smrti postaviti spomenik, ali su ga razne okolnosti kao i Prvi svjetski rat spriječile u tome. Pozlata spomenika iz 1935. godine obnovljena je 1991. godine i ovaj spomenik je jedan od najposjećenijih i najfotografisanijih u Beču.[3]

Poštanske marke[uredi | uredi izvor]

Austrijska je pošta 24. aprila 1922. godine izdala seriju poštanskih maraka sa temom Austrijski kompozitori i muzičari. Osim Straussa, u seriji su prikazani i Josef Haydn, Mozart, Beethoven, Franz Schubert, Anton Bruckner i Hugo Wolf. Marka sa Straussom (MiNr: 423/cc)[a] ima nominalnu vrijednost od 50 (+450) kruna, ljubičastocrvene je boje, tiskana je sa dva nazubljenja: L 12½ i L 11½; i izdane su u blokovima 5 x 10 u tiražu od 480.000 primjeraka. Ista marka je tiskana u plavoj boji 1969. godine povodom obilježavanja stogodišnjice Bečke državne opere, ali samo za filatelističke svrhe kao filatelističha spomenica (njemački: Gedenkblatt) sa natpisom 100 Jahre Wiener Staatsoper/1869-1969 u tiražu od 200.000 listova.[4] Povodom 50-godišnjice smrti, 3. juna 1949. izdata je tamnoljubičasto-plava marka (MiNr: 934/re)[a] sa nominalnom vrijednošću od 1 šilinga, nazubljenja K 14½:13¾ sa tiražom od 1.000.000 primjeraka,[5] a 24. oktobra 1975, povodom 150-godišnjice rođenja marka sa nominalnom vrijednošću od 4 šilinga (MiNr: 1495/apf)[a] K 13¾:14½ u okersmeđoj i crnosmeđoj boji sa portretom Straussa u tiražu 3.250.000.[6] Dvije marke od 4. juna 1999. prikazuju Straussa mlađeg (MiNr: 2285/bzl)[a], povodom 100-godišnjice smrti sa nominalnom vrijednošću 7 šilinga i Straussa starijeg (MiNr: 2286/bzm)[a] sa 8 šilinga, obje sa nazubljenjem K 13¾.[7]

Ulice i trgovi[uredi | uredi izvor]

Po Straussu su nazvani mnogi trgovi i ulice. U bečkom okrugu Wieden je mjesec dana nakon njegove smrti ulici Igelgasse 1899. godine promijenjeno ime u Johann-Strauß-Gasse (sic, sa ß)

Johann-Strauss-Straße (kao i varijanta Johann-Strauß-Straße) nalazi se u Njemačkoj u gradovima: Assamstadt, Auerbach (Oberpfalz), Augsburg, Babenhausen (Schwaben), Baldham, Bernau bei Berlin, Bielefeld, Bramsche, Brandenburg, Dingolfing, Gersthofen, Haar, Hamm, Heilbronn, Illingen (Württemberg), Karlsdorf-Neuthard, Karlsruhe, Kelkheim, Köln-Rodenkirchen, Limbach (Baden), Münster, Neuburg (Donau), Northeim, Östringen, Oranienburg, Plankstadt, Bad Rappenau, Reilingen, Rhede, Roth, Spremberg, Staufenberg (Hessen), Teltow, Unterhaching, Vaterstetten, Walldorf (Baden), Weißenhorn, Windeck und Lutherstadt Wittenberg

U Austriji u gradovima: Dornbirn, Ebreichsdorf, Bad Hall, Innsbruck, Bad Ischl, Linz, Bad Schallerbach, Stadl-Paura, Möllersdorf, Vöcklamarkt, Bad Vöslau, Tulln, Wallern an der Trattnach, Wels i Ziersdorf.

Gradovi Deutsch Wagram, Dietersdorf am Gnasbach, Feldbach, Feldkirchen bei Graz, Felixdorf, Fohnsdorf, Gänserndorf, Gars am Kamp, Graz, Haag (Donja Austrija), Judenau, Judenburg, Klagenfurt, Klosterneuburg, Knittelfeld, Mauerbach, Mödling, Muckendorf-Wipfing, Pöttsching, Oberwart i Wiener Neustadt imaju Johann-Strauß-Gasse (kao i varijantu Johann-Strauss-Gasse).

Berlin-Lichtenrade, Berlin-Mahlsdorf, Dresden i Kirchdorf an der Krems imaju Straußstraße, Leoben Straussgasse. U gradovima Burg (bei Magdeburg), Gelsenkirchen, Hilden, Leinfelden-Echterdingen, Offenbach (Main), Seiersberg, Ulm i Verl postoji Johann-Strauß-Weg; U Stockerauu se nalazi Johann-Strauss-Promenade, a Falkensee ima Johann-Strauss-Allee. Coburg i Potsdam-Babelsberg imaju trg sa nazivom Johann-Strauß-Platz.

Djela[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Fantel, Hans (1972). The Waltz Kings. William Morrow & Company, Inc.
  • Gänzl, Kurt. The Encyclopedia of Musical Theatre (3 Volumes). New York: Schirmer Books, 2001.
  • Gartenberg, Egon (1974). Johann Strauss – The End of an Era. Penn State University Press. ISBN 978-0-271-01131-8.
  • Jacob, Heinrich Eduard (1940). Johann Strauss, Father and Son: A Century of Light Music. Greystone Press.
  • Traubner, Richard. Operetta: A Theatrical History. Garden City, NY: Doubleday & Company, 1983.
  • Michel (1992). MICHEL Österreich-Spezial Katalog 1992 (jezik: njemački). München: Schwaneberger Verlag GmbH. ISBN 3-87858-333-8.
  • Michel_2001 (2001). MICHEL West- und Mitteleuropa 2001/2002 (jezik: njemački). München: Schwaneberger Verlag GmbH. ISBN 3-87858-658-2.

Napomene[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b c d e Brojčana oznaka nakon MiNr. je redni broj poštanske marke u katalogu Michel, a slovčana oznaka je redni broj motiva poštanske marke, po abecednom redu, gdje prvi motiv dobija oznaku a, drugi b, te nakon zadnje jednoslovčane oznake z, slijedi aa itd.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b c "Johann Strauss Biography – life, family, story, mother, son, information, born, time". www.notablebiographies.com. Pristupljeno 30. 12. 2018.
  2. ^ "Alabama Symphony". Arhivirano s originala, 2. 8. 2009.
  3. ^ "Stadtpark - Strauß-Denkmal". austria-forum.org (jezik: njemački). 2. 1. 2021. Pristupljeno 2. 1. 2021.
  4. ^ Michel, str. 66.
  5. ^ Michel, str. 111.
  6. ^ Michel, str. 153.
  7. ^ Michel_2001, str. 782.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]