Jovan Plamenac

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web-stranice ili drugi izvori).
Ako se pravilno ne potkrijepe validnim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti obrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.

Jovan Simonov Plamenac (Boljevići, Osmanlijsko carstvo 1873 - Crna Gora, 1944) bio je učitelj, pedagog, crnogorski, srbijanski i jugoslavenski političar i državnik, crnogorski pravaš i srbijanski radikal, narodni zastupnik i ministar u više vlada, premijer i ambasador u vlastima u Kneževini i Kraljevini Crnoj Gori i Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Jugoslaviji, organizator Božićne pobune 1919. godine, žestoki borac za očuvanje pravnog poretka, te kolaboracionista u vrijeme Drugog svjetskog rata, strijeljan od strane partizana bez suđenja.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Jovan Plamenac se rodio u selu Boljevići, izvan grada Bara, a bliže Skadarskog jezera, u onom što je još bilo Osmanlijsko carstvo, 1873. godine, prije nego što je ta teritorija u srpsko-osmanlijskim ratovima 1877. godine osvojena od Osmanlija, tj. dobijena na Berlinskom kongresu 1878. godine. Jovan Simonov Plamenac je rođen kao potomak starocrnogorskog plemena istoimenog sela, Boljevićima, iz Crmnice, odnosno Crmničke nahije. Staro bratstvo Plamenaca, koje je dobilo ime po plamenu, predstavlja najjači ogranak Boljevića, imajući vodeću ulogu u njemu skoro tri stoljeća do Jovanovog rođenja.

Niže školovanje Jovan je završio u samoj Kneževini Crnoj Gori, u svom kraju, uključujući i nižu srednju školu, pa je potom otišao u Kraljevinu Srbiju za više obrazovanje. Pohađao je učiteljsku školu u Aleksincu, koju je napustio, a završio je u Pakracu u Austro-Ugarskoj monarhiji, u Kraljevini Hrvatske i Slavonije, njenog ugarskog dijela. Naknadno je završio dvogodišnji pedagoški kurs u Jeni u Njemačkom carstvu.

Po povratku u domovinu, dobija posao vaspitača u srpskoj pravoslavnoj bogosloviji i učiteljskoj školi.

Politika[uredi | uredi izvor]

Nakon školovanja se vraća u domovinu i biva 1906. godine uspješno izabran na prvim crnogorskim parlamentarnim izborima, poslije proglašavanja Ustava za Kneževinu Crnu Goru od strane kneza Nikole godinu dana ranije, za parlamentarnog zastupnika. Svoju prvu parlamentarnu aktivnost iskazuje u debati oko službenog imena crnogorske narodne skupštine u vrijeme njenih prvih zasijedanja iste godine. Glavna debata je bila ima li potrebe isticati srpsku pripadnost crnogorske države samim imenom, jer bi tako dolazilo do miješanja sa srbijanskom narodnom skupštinom. Jovan S. Plamenac je bio najžešći zagovornik ideja koja je pobijedila i bila izglasana većinskim glasovima, i to ona da službeni naziv narodne skupštine bude Srpska Narodna Skupština Knjaževine Crne Gore.

Ministar[uredi | uredi izvor]

Nakon razbijanja prve političke partije u Crnoj Gori, Narodne stranke i rušenja vlade narodnjaka Andrije Radovića, zbog političkih sukoba sa dvorom, osniva se nova vlada lojalna direktnoj Nikolinoj vladavini mladog srpskog narodnjaka i omladinca upravo došlog iz Primorja, Lazara Tomanovića, 17. aprila 1907. godine. U ovaj ministarski savjet ulazi Jovan Plamenac kao ministar prosvjete i crkvenih djela, smjenjujući Gavrila Cerovića. Dana 15. aprila 1909. godine Tomanovićeva vlada daje otkaz, nakon što joj je izglasano nepovjerenje u narodnoj skupštini prouzrokovano surovim metodama protiv demokratije i neuspješnom vanjskom politikom, u vrijeme aneksione krize i vrhunca istočnog pitanja, kada je Austro-Ugarska anektirala Bosnu i Hercegovinu, a koju je crnogorska politika smatrala srpskom nacionalnom teritorijom, te je tako Plamenac izgubio i svoje ministarstvo. U vrijeme svog ministrovanja, Jovanu Plamencu se može pripisati uspješno usvajanje Zakona o parohijalnom sveštenstvu za srpsko-pravoslavnu Cetinjsku mitropoliju, koja se tada smatrala autokefalnom crnogorskom crkvom. Kao predlagač zakona, Plamenac je održao govor u narodnoj skupštini:

Dakle, gospodo narodni poslanici, kao što sam napomenuo, hrišćanstvo se javlja čovječanstvu kao nosilac morala i kulture, a u srpskom narodu se pak javlja vidom pravoslavlja kao nosilac i zaštitnik državne i nacionalne srpske ideje. I doista nijedna Crkva nije zadužila ni jedan narod toliko, koliko je Srpska crkva i srpsko sveštenstvo zadužilo srpski narod, na čemu treba mu vječito budemo blagodarni (Glasovi: Tako je!). Gospodo poslanici, uzimajući za obzir šta je sve Srpska crkva i njeno sveštenstvo učinilo do danas za opstanak i razvitak našeg naroda; uzimajući u obzir kakva sudbina čeka još srpski narod, pa prema tome razumije se kakav još zadatak i daljnji rad čeka naše sveštenstvo.

Pozivajući se između ostalog i na nacionalne osjećaje, crnogorska narodna skupština je gotovo jednoglasno usvojila Jovanov prijedlog zakona. Narodni zastupnik Risto Bošković je reagirao na Jovanovu besjedu:

Gospodo poslanici, poslije onako lijepog govora g. ministra prosvjete i crkvenih poslova, kao i njegovog visokopreosveštenstva gospodina Mitropolita, koji su iznijeli važnost i značaj pravoslavne crkve i srpskog sveštenstva po našu opštu stvar...

Knez Nikola se nije obazirao na zakonodavno tijelo i preporuke bivšeg predsjednika ministarstva Lazara Tomanovića, te mu je dao novi mandat da sastavi ministarski savjet. U novom sazivu ministarskog savjeta Jovan Plamenac je po osobnom zahtjevu postavljen za ministra unutrašnjih poslova, a kako mu nasljednik nije bio pronađen, ministar pravde dr. Sekule Drljević je postao i vršilac dužnosti ministra prosvjete i crkvenih djela. Kako je bio u tim krugovima, Jovan Plamenac se uključuje u drugu, novosnovanu političku stranku u Crnoj Gori, Pravu narodnu stranku, koja se predstavljala više kao dvorska stranka, protivna revolucionarnijim klubašima, pa je postao znameniti pravaš. Zbog svojih rigoroznih činova je zadobio žestoki gnjev klubaša i klubaških pristalica, koji su i dalje bili progonjeni.

Dana 6. februara 1910. godine je privremeno napustio ovo ministarsko mjesto na nekoliko mjeseci, a premijer Tomanović je napustio svoje mjesto da bi ga mijenjao. Jovan Simonov Plamenac je doživio preobražanje Crne Gore iz kneževine u kraljevinu, odnosno krunidbu kneza Nikole I Petrovića za prvog crnogorskog kralja. Dana 13. aprila 1910. se vraća na svoju staru poziciju postajući po drugi put ministar unutrašnjih poslova u novom pravaškom ministarskom savjetu dr. Lazara Tomanovića. S te pozicije ponovno odlazi nakon incidenta restrukturiranjem treće Tomanovićeve vlade 12. septembra 1910. godine, kada Tomanović za ministra policije postavlja Filipa Jergovića.

Predsjednik skupštine[uredi | uredi izvor]

Godine 1911. ponovno počinje svoju izbornu kampanju. Kao lider pravaša na izborima, uspješno odnosi pobjedu za Pravu narodnu stranku koja ostaje najjača parlamentarna crnogorska stranka, ističući izričito velikosrpski predizborni program, u kojem se javno opredjelio za Veliku Srbiju. Kao najzadužniji za očuvajući uspjeh pravaša, Jovan Simonov Plamenac je većinskim glasovima izabran za predsjednika Crnogorske narodne skupštine 14. decembar 1911. i na tom mjestu ostaje sve do raspuštanja parlamenta 7. novembra 1913. Paralelno sa tom dužnosti, obavlja po treći put poziciju ministra unutrašnjih poslova u vladi vojvode Mitra Martinovića od 19. juna 1912. do 8. maja 1913. U isto vrijeme je i vršilac svog nekadašnjeg Ministarstva prosvjete i crkvenih djela, a za čije mjesto nije određen ministar. U ovo burno vrijeme se odvijaju balkanski ratovi u kojim je crnogorska država gotovo udvostručena i dobila zajedničku granicu sa Srbijom, čemu je stremila službena politika. Shodno tome počinju pripreme za ujedinjenje dviju srpskih nacionalnih država, a na Plamenčevo mjesto dolazi nekadašnji klubaški ministar Labud Gojnić. Nakon toga se povlači iz politike i živi mirno na Cetinju, ali ostaje povjerenik crnogorskog dvora. U vrijeme Prvog balkanskog rata, 1912. godine putuje u Istanbul, gdje s ostalim balkanskim saveznicima vodi neuspješne mirovne pregovore sa osmanlijskim vlastima, predstavljajući Kraljevinu Crnu Goru.

Prvi svjetski rat i ujedinjenje[uredi | uredi izvor]

Oslobođenje[uredi | uredi izvor]

Kraljevina Crna Gora se 1914. godine izjasnila u solidarnost Srbiji i, uprkos obećanjima Centralnih sila, otvorila rat njima i ušla u boj. Ovo je dovelo do pada Crne Gore pod okupaciju i njene činjenične kapitulacije 1916. godine, kao i krišom bjekstva Nikole, njegovog dvora i najbližih pristalica iz zemlje u Kraljevinu Italiju. Jovan Plamenac je bio jedan od prvih koji je za strane novinare napao kralja Nikolu, tvrdeći da se od tog trenutka može smatrati kao mrtav, jer nije postupio kao srbijanski kralj Petar I Karađorđević ili belgijski kralj Albert, čije su zemlje bile teško pritisnut naoružanih snagama Centralnih sila. U vrijeme okupacije moralno podržava pokret otpora. Krajem 1918. godine poslije proboja solunskog fronta, savezničke snage pod komandom francuskog generala Franše D'Eperea oslobađaju Crnu Goru, u prvom redu jadranske trupe srpske vojske generala Dragutina Milutinovića uz pomoć srbijanskih i crnogorskih ustanika i komita. Oslobođenjem Cetinja od strane jednog srbijanskog bataljona obnavlja se cetinjska uprava, ali i vojna paralelno sa civilnom. Nakon proslave oslobođenja Cetinja organizovane od strane predsjednika općine i cetinjske omladine, potpukovnik Svetislav T. Simović saziva zbor viđenijih Cetinjana na kojem se vodi javna rasprava i biraju privremeni upravnik varoši Cetinje. Na sastanku 8. novembra 1918. učestvuje i Plamenac, pored Spasoja Piletića, mitropolita Gavrila Dožića, predstavnika crnogorske vlade u egzilu na zboru Mila Matanovića i drugih poznatih crnogorskih ličnosti.

Ujedinjenje[uredi | uredi izvor]

Jovan S. Plamenac odbija uzeti bilo kakvo učešće u Velikoj narodnoj skupštini srpskog naroda u Crnoj Gori koja je preuzela na sebe priznavanje i izvršenje ujedinjenja Crne Gore sa Srbijom, potom započinjanje puta ka većoj zajedničkoj srpsko-hrvatsko-slovenskoj državi, smatrajući čin nelegalnim, suprotnim crnogorskom zakonu i samim tim parlament nelegitimnim narodnim predstavništvom Crne Gore. Po izbornom krahu pristalica uslovnog jugoslavenskog ujedinjenja zelenaša na Cetinju, koji ne uspjevaju osvojiti većinu glasova, a što uspjevaju unitaristički bjelaši, te ili odbijanju prozelenaški orijentiranih narodnih zastupnika da prisustvuju sjednicama Podgoričke skupštine ili u većem broju pristajanju probjelaškom vidu, jer nisu imali većinu u skupštini, Jovan Plamenac dolazi na ideju oružane pobune i obnove crnogorske državnosti, kao striktni legalista, smatrajući potpuno gušenje crnogorske nezavisnosti i suverenosti potpuno pravno neprihvatljivim.

Božična pobuna[uredi | uredi izvor]

Po Crnoj Gori radi na okupljanju simpatizera oružane pobune protiv odluka Podgoričke skupštine. Na Cetinju osniva Odbor za pobunu u koji ulaze pojedini viđeniji crnogorski državnici. Stupa u kontakt sa agentima Kraljevine Italije, u prvom redu publiciste novinara Giovanni Baldacci, agenta Ministarstva unutrašnjih poslova, koji je poslat da radi na pripremi Božićne pobune. Stupa i preko tajnog neformalnog agenta crnogorske vlade u egzilu (pod premijerom Evgenijem Popovićem). Uspješno naoružava pojedine ljude italijanskim naoružanjem i namirnicama i prenosi Baldaccijeva obećanja da će Italija svim snagama intervenirati u Crnoj Gori u slučaju oružane akcije, ista je napravila do tada dva neuspješna pokušaja da okupira Crnu Goru izvan datog joj mandata od strane savezničke komande i prema mirovnom ugovoru sa bivšom Austro-Ugarskom. Planovi su od početaka bili na međunarodnom planu osuđeni na propast, jer Rim nije stojao iza Baldaccijevih tvrdnji i obavezao se da će se Italija održati samo u Boki Kotorskoj i crnogorskom Pomorju, te da se neće uopće ustupati u bilo kakav novi rat. Italiji su trebali neredi u Crnoj Gori radi političkih ciljeva, kako bi na pregovaračkom stolu o crtanju novih granica u Evropi i dioba interesnih sfera imala više "kečeva u rukavu", jer je i to izuzetno s pravom, nezadovoljna bila dotadašnjim razvitkom situacije imajući na umu Londonski pakt iz 1915. godine kojim je uklonila sve mogućnosti da stane na stranu Centralnih sila i ušla u rat na stranu Antante. Plamenac, kratkovid, nije uspio ovo uvidjeti i iskreno je vjerovao u Baldaccijeve prazne riječi, koje su poslušali i mnogi drugi pojedinci i odlučili se na oružanu bunu.

Plamenac je dugo radio na strateškom planiranju kako izvesti brzi pohod, ali nije imao nikakva ratna iskustva, za što je dobio kritike od Odbora, a u prvom redu Krste Z. Popovića, jer je striktno zahtijevao da se nijedna odluka ne donosi bez njegovog odobrenja, što je bilo i u programu Odbora za pobunu, tijela kojim je on predsjedavao. Još jedna loša stvar je bila Plamenčeva lakomislenost, jer je povjerovao lažnim izvještajima Baldaccija da postoji samo 1.500 vojnika pod Beogradom koji bi im se suprotstavili. Vjerovao je i da je narodna volja na njegovoj strani, te da će se, čim počne, ustanak vrlo brzo proširiti i postati masovan. Prvi je sačinio Plan, koji bi uključivao plansku pobunu, tihu italijansku intervencionu podršku i povratak kralja Nikole, kao i oslobođenje Crne Gore i povratak pune nezavisnosti. Plan nije naišao na odobrenje kod Odbora, koji je bio za ujedinjenje, ali po zelenaškom principu, u kojoj bi Crna Gora ušla ravnopravno sa Srbijom u Jugoslaviju. Koristio je svoj veto da bi spriječio ikakvo pregovaranje o konkretnom datumu pobune, jer je dostavio svoj plan italijanskoj vladi preko Baldaccija i čekao odobrenje, koje nikada nije stiglo. Plan također nije proslijeđen crnogorskoj kraljevskoj vladi u egzilu u Francuskoj kod Pariza, koja je, kasnije saznajući za njega, reagirala zgrožavanjem. Pogotovo je, kada se pobuna odvila, bio šokiran vojni ministar Nikola Hajduković, koji je optužio Plamenca za bratoubilaštvo, krvništvo, šurovanje sa Italijom i najsvetogrdniji čin prolijevanja kršćanske krvi na dan Božića.

Kako su na Cetinju počeli pregovori između Odbora za pobunu i savezničke komande, da bi se spriječilo međusobno bratsko krvoproliće, pojedini članovi, uključujući i predsjednika Plamenca, odlaze sa Cetinja, između ostalog i iz opravdanog straha da ne budu uhapšeni od strane probjelaških vlasti i prosrpskih trupa. Jovan se seli bliže Boke Kotorske, gdje je trebala biti osnovana zajedno sa italijanskim oficirima vojna komanda pobunjeničkog pokreta pod njegovim vodstvom. Glavni pobornik ujedinjenja Andrija Radović organizira na Cetinju u "Domu slobode" veliki narodni miting, kojem prisustvuje masa Cetinjana i brojnih poznatih osoba iz svih crnogorskih krajeva. Na njemu je usvojena rezolucija kojom se kritizira Italija i njena politika i nepoštovanje principa na kojem se i ona sama ujedinila i zahtjeva međunarodno momentalno priznanje ujedinjenja. Izjavu je potpisalo 5 od 6 bivših crnogorskih premijera, a šesti nije dijelio službeno drugačije stavove; mitingu je i u zemlji i inostranstvu pripisivana velika važnost upravo zbog ovog, što je dovelo do panike u Odboru i određivanje datuma i odlučnost na ofanzivu bez prisutnosti Plamenca. U daljnjim akcijama, i u vrijeme kršenja prvih predpobuna u drugim krajevima Crne Gore, Plamenac više nema udjela, jer Odbor ga nije mogao nigdje naći, izgledalo je kao da je nestao. Pobunjenički pokret isto nije prihvatio Plamenčeve ideje o obnovi crnogorske države, već se vratio zelenaškim originalnim idejama sporazumnog ujedinjenja u jedinstvenu državu Jugoslavena. Kasnije se otkrilo da je Plamenac, shvatajući kasno da od Italije neće stići direktna vojna podrška, razočaran, pobjegao u Albaniju, a iz Albanije je zaplovio u Italiju, iz opravdanog straha od zatočeništva. Sama Božićna pobuna je vrlo brzo i bez većih teškoća skršena, u prvom redu od strane crnogorske omladine pod vodstvom Marka Dakovića, većina od nešto manje od 3.000 pobunjenika se predala, otišla kućama ili prebjegla sa italijanskim vojskama kada su se povukle nazad preko Jadranskog mora.

Emigracija[uredi | uredi izvor]

Premijer[uredi | uredi izvor]

Kako se vlada Evgenija Popovića u egzilu pokazala u potpunosti bezuspješnom i slabom, Nikola je počeo sastavljanje novog ministarskog savjeta. Italija se skoncentrirala na publiciziranje crnogorskog pitanja i otvorila u ministarstvu vanjskih poslova kancelariju za Crnu Goru pod Giovannijem Baldaccijem, dok je predstavila Jovana S. Plamenca kao svog kandidata za novog premijera. Nemajući mnogo izbora i uz određenu dozu oklijevanja, Nikola je 1. marta 1919. postavio Plamenca za premijera. Nikolini savjetnici su prikazali ovu odluku kao loš potez, dovodeći jednu vrlo nepopularnu osobu na tako važno mjesto i predstavili to kao konačan trenutak kada oronuli izgnanik kralj Nikola više ne vodi vlastitu politiku, već umjesto njega vlada italijanska. Izbor Jovana Plamenca za predsjednika ministarskog savjeta, a u isto vrijeme i za ministra vanjskih poslova, kao i vršilac dužnosti ministarstva unutrašnjih poslova nekadašnjeg Hajdukovića, dovelo je do rasipanja crnogorskog činovničkog aparata u Neullyju, a pogotovo prethodnog ministra unutrašnjih poslova Nika Hajdukovića, koji nije mogao povjerovati da je kralj popustio italijanskim pritiscima i postavio Plamenca za premijera.

U vrijeme svog mandata, bavio se održavanjem crnogorskog pitanja na međunarodnoj sceni, izdavanjem bezbroj protestnih i preporučnih nota vladama i pogotovo Velikim silama, isticanjem zločina i zloupotreba bjelaša i njihovih pristalica u Crnoj Gori, nerijetko preuveličavajući, a jedan od najpoznatijih činova je priznavanje paravojne formacije Crnogoraca i drugih emigranata u Italiji koji su korišteni za prebacivanje i iznenadno terorističko napadanje jadranske obale i kao podršku prozelenaškim gerilcima koji su se još uvijek kao hajduci borili i pružali otpor po šumama kao razbojnici, za službenu crnogorsku vojsku u egzilu iz Gaete 1920. godine, koja je brojala oko 1.500 ljudi. Krajem 1920. godine su izvršeni slobodni referendumski izbori u Crnoj Gori, koje je međunarodna zajednica potvrdila, uprkos zahtjevanjima Plamenčeve vlade da se ne može govoriti ni o kakvim provjerama volje Crnogoraca ili izbora ili pregovora do prvo obnove crnogorske državnosti, što ipak nije bilo tada realno. Ovo je uslijedilo priznavanjem ujedinjenja Crne Gore i Srbije od strane svih Velikih sila 1920. i 1921, kao i raspuštanja crnogorske vojske u egzilu naredbom italijanske vlade 1922. godine.

Velike sile su prekinule uplaćivati subvencije, tako da je Plamenčeva vlada ostala bez novčanog izvora. Nastupila je vrlo teška ekonomska kriza za nju, a pogotovo je postalo teško kada je stari kralj Nikola umro 1. marta 1921. godine. Novi kralj u izgnanstvu Danilo Aleksandar Petrović Njegoš nije izrazio nikakvo zainteresovanje da održava ideje o suverenosti Crne Gore, i samo nekoliko dana nakon toga abdicira sa prijestola. Premijer Plamenac ga je žestoko optužio za šurovanje sa Beogradom, jer se vjerovalo da je htio priznati ujedinjenje i da je bio u kontaktu sa beogradskim vlastima, podsjećajući da je i prije rata iza leđa ostatka crnogorskog rukovodstva radio na ujedinjenju Srbije i Crne Gore. S druge strane, Plamenac je iz istih razloga i vršio pritisak na Danila da abdicira, kako bi i sam preuzeo veću vlast kao regent, a što ističe i sam Danilo u svojoj abdikaciji. Crnogorski državni aparat u egzilu je proglašen persona non grata u Francuskoj, tako da su se svi kolektivno iselili u Italiju, gdje su dobili kancelariju u San Remu. U Italiji planovi i prijedlozi crnogorskog premijera nisu naišli na dobar prijem. Usljed svega što se desilo, Plamenac je i dalje hvalio svoju vladu kao uspješnu. Kako je prestolonasljednik Mihailo Petrović Njegoš bio maloljetan, kraljica Milena Vukotić je automatski postala namjesnik, a u skladu s crnogorskim ustavom, predsjednik Ministarskog savjeta Jovan Plamenac se proglasio drugim članom namjesništva. Razočaran, proglasio je neopozivu ostavku 28. juna 1921, dan usvajanja Vidovdanskog ustava u Ustavotvornoj skupštini Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, što je smatrao konačnim činom pravnog ujedinjenja. Na stranu striktnog držanja principijelnosti, on nikada nije promijenio svoje mišljenje da je ujedinjenje izvršeno na protivpravan način, a i ostao je duši uvjeren da će jednog dana doći i do trenutka legalne obnove crnogorske državnosti, samo ne pod njim, već novijom generacijom političkih aktivista, koji će imati veće šanse u tome. Na njegovu odluku o ostavci je uticao i italijanski ministar vanjskih poslova Sforza, sa kim je upao u žestoke sukobe zbog načina vođenja politike.

Dvije vlade i svršetak[uredi | uredi izvor]

Na njegovo mjesto kraljica Milena postavlja divizijara Milutina Vučinića i u odlučuje u potpunosti preuzeti u svoje ruke namjesništvo nad crnogorskim dvorom, mada Plamenac zadržava najuticajniju ulogu u crnogorskoj politici. Plamenac nikada nije priznao kraljicu Milenu za namjesnika, već isključivo sebe, čvrsti i tvrdokorni, možda i previše tvrdoglavi, "branilac ustavnosti" kakav jeste, radio je odvojeno od Milene u namjesništvu, pa su činjenično postojala dva različita namjesnika, jer je tvrdio da je kralj Danilo prekršio ustav, proglašavajući njegovu babu, Nikolinu ženu, za namjesnicu, a to mu može biti samo majka Natalija Konstantinović iz srbijanske dinastije Obrenović. Presudni momenat je bio kada je regent-kraljica Milena počela destrukturiranje crnogorskog aparata u izgnanstvu, obnovila veze sa Beogradom i dala mandat premijeru Vučiniću da počne proces priznanja Kralj. SHS i dinastije Karađorđević. S jedne strane činovi Plamenčevi koji su uslijedili nisu imali mnogo smisla, jer je i princeza Natalija podržala ujedinjenje, a s druge strane nije mu se sviđalo to što on nije bio upitan, a niti je zaista bilo pravedno da nepunoljetni kralj Mihailo izgubi krunu Stefana Dečanskog Nemanjić, a da se on uopće i ne bude pitao.

Zbog istih problema, izveo je jednu novu pobunu, ovog puta na tlu Italije, ali značajno manjih dimenzija od prošle. Krajem 1922. godine je sa šakom oficirskih pristalica, zauzeo crnogorski ministarski savjet, nasilno zbacio premijera Milutina Vučinića u državnom udaru, zauzeo zgradu arhiva i sa dvadeset najamnika opkolio i okupirao crnogorski konzulat u Rivijeri, koji je bio dom kraljice Milene Vukotić. Oduzevši joj regentstvo, koje je smatrao da joj ne pripada, sebe je proglasio jedinim regentom, pozivajući se na vanredne situacije legalno je sam sebi dao vanredna apsolutistička ovlaštenja i sam sebe postavio za premijera aktuelne crnogorske vlade. Pristalice Milene i protivnici Plamenčevog konzervativnog reakcionizma u crnogorskim državnim strukturama u Italiji su vrlo brzo reagirali i pod komandom Mila Vujovića, koji je potom postao vršilac dužnosti predsjednika Ministarskog savjeta Kraljevine Crne Gore u egzilu, istisli Plamenčeve ljude iz većine objekata koje je Italija ustupala crnogorskim vlastima u progonstvu. Italija je postupala neutralno jer je sukob smatrala unutrašnjim crnogorskim pitanjem, a i nije previše pažnje posvećivala događaju. Plamenac je potom uspostavio iste godine drugu crnogorsku vladu u egzilu, koja je funkcionirala paralelno sa onom pod kontrolom Mila Vujovića i bila odana kraljici Mileni, tvrdeći da njegova vlada jedina može biti smatrana legalnom. Događaji koji su se odvijali tih nedjelja nisu imali pretjeranog značaja, jer niti jednu niti drugu vladu niko nije priznavao.

Namjeravajući brojne promjene u politici, Plamenac je htio premjestiti svoju vladu u italijansku prijestonicu Rim početi žustriju borbu za ustavni poredak, ali diplomatski, a ne silom, ponavljajući svoje postupke po Božićnoj pobuni iz 1919. godine. Razočarao se kada je otkrio da vjerovatno ni mali Mihailo neće nikakve akcije poduzimati, kao deklarirani jugopatriota. Neuspjevajući da učini ikakav značajniji pokret, italijanske vlasti su, isfrustrirane Plamenčevim činovima, spriječile njegovu crnogorsku vladu i prognale ga iz Italije 1923. godine, zabranjujući mu povratak. Njegovi posljednji pokušaji ka borbi protiv crnogorskog namjesništva i vlade u izgnanstvu su bili ideje o okupljanju crnogorske emigracije i njenu mobilizaciju u pokretu za očuvanje crnogorskog državnog uređenja. U tom smjeru se odlučio i na centar demokracije, Sjedinjene Američke Države, najavljujući da će po dolasku u New York osnovati novu Vladu Kraljevine Crne Gore u izgnanstvu, koja bi bila uspješnija od svih njegovih dotadašnjih. U Americi je uhapšen kao građanin niti jedne države i čija dokumenta nisu nigdje priznata i interniran na Ellis island. Pušten je poslije dogovora na uslovnu slobodu kretanja SAD-om, u kojoj ne osniva novu crnogorsku vladu u egzilu sporeći legalnost postojećoj kao što je prije najavio, već osniva nevladinu organizaciju, "Društvo Crnogoraca u Sjevernoj Americi", sa istim namjerama. Međutim, društvo uopće nije postalo uticajno ili mnogobrojno niti poznato po svojim aktivnostima, te se gasi već 1925. godine.

Srpski radikal[uredi | uredi izvor]

Godine 1925. dolazi u Beograd i učlanjuje se u Srpsku narodnu radikalnu stranku i postaje član vladajućih struktura, nakon pisanja oproštajnog pisma kralju Aleksandru, u kojem razjašnjava svoje principe odbrane vladavine prava. 1926. godine brani se na saslušanju u Zemunu, nakon čega je oslobođen svih potencijalnih optužbi za bilo koji krivični prekršaj. Postaje ministar-rezident Kraljevine Jugoslavije u Pragu, Čehoslovačka, kao dio potpuno otvorene politike prema svim protivnicima ujedinjenja ako čin priznaju. Izaziva strahovito velike polemike i ogorčenje u jugoslavenskim vlastima, a posebno većini crnogorskih političara i narodnih predstavnika. Beogradu je donekle koristio organizator Božićne pobune i začetnik crnogorskog separatizma na njihovoj strani, dok su s druge strane, prozelenaški crnogorski seljački federalisti koristili Plamenca da pokažu nemoralnost radikalske partija koja prima svakog ko hoće u članstvo, a koja je najžešće kritizirala bivše učesnike oružane pobune koji su postali aktivni političari u novostvorenoj državi, a bili članovi drugih partija.

Redovni je adut u predizbornim kampanjama Radikalne stranke u Crnoj Gori. Autor je brojnih tekstova u kojim brani Crnu Goru i Crnogorce od napada zbog tobožnje izdaje i separatizma, uvijek stajući uz ustavnost. Na istom polju brani Vidovdanski ustav i unitarističko uređenje Kraljevine Jugoslavije, žestoko kritizirajući sve separatiste, komuniste i druge koji odu u ilegalu i tako počnu borbu za smjenjivanje i promjenu uređenja i vlasti. Pozdravlja odluku premijera crnogorske vlade u egzilu generala Anta Gvozdenovića o gašenju njenog rada, ne smatrajući je legalnom. Prihvata odluku kralja Mihaila Petrovića Njegoša koji nakon što je postao punoljetan ukida namjesništvo, abdicira i priznaje Aleksandar I Karađorđevića za crnogorskog kralja 1929. godine, što ističe završnom tačkom u procesu ujedinjenja Crne Gore sa ostalim južnoslavenskim prostorima.

Kolaboracija i egzekucija[uredi | uredi izvor]

Godine 1941. Kraljevina Jugoslavija biva pobijeđenom u kratkom Aprilskom ratu, nakon čega je nasilno rascijepana. Italijansko fašističko carstvo uspostavlja svoju marionetsku državu pod nazvom "nezavisna država Kraljevina Crna Gora", koja ostaje bez šefa države, jer Mihailo Petrović odbija tu poziciju. Plamenac odbija bilo kakvu ulogu u pokretu za obnovu crnogorske države, pa i u vlastima Sekule Drljevića koja je uspjela opstati samo jedan dan, smatrajući razbijanje jugoslavenske države protivpravnim činom. Njegovi docniji su pod dosta kontroverzi i postoje vrlo oprečni stavovi i za sada još uvijek misterije u brojnim nerazjašnjenim situacijama posljednjih godina njegovog života.

Naime, smatra se da je bio kolaboracionista od 1941. do 1943. u Crnoj Gori, gdje zaista jeste došao i zauzeo poziciju sličnu Krsti Popoviću, ali ne vojnu, pozivajući narod na mir i privremeno prihvatanje realnosti, dok se ne ostvari situacija za povratak pravnog poretka. Navodno se zalagao za bratstvo između crnogorskog i hrvatskog naroda, koje izričito opisuje u jednom svom pismu-hvalospjevu ustaškom poglavniku Anti Paveliću, ali ipak, odmah po osnivanju marionetske države Crne Gore i Srbije, pisao je italijanskom fašističkom vitezu Benitu Mussoliniju i njemačkom nacističkom fireru Adolfu Hitleru protiv cijepanja srpskog naroda na Srbiju i Crnu Goru i protivpravnog čina, kao i ujedinjenje Srbije i Crne Gore. U redovima onih koji nisu odlučno pružali otpor Silama Osovine, bio je predstavnik struje za ujedinjenje Crne Gore sa Vojnom upravom Srbije, odnosno stavljanja Crne Gore pod nadležnost Vlade nacionalnog spasa Milana Nedića.

Plamenac je imao veliki broj neprijatelja u vrijeme svog života i bio je omražen na raznim stranama. Crnogorski partizani narodnooslobodilačkog rata su ga uhapsili negdje u okolini Cetinja 1944. godine i odmah ga po hitnom postupku bez ikakvog suđenja, strijeljali. Grob mu nije nikada pronađen, a jedini razlog za smaknuće je bila navodna kolaboracija, što ga čini najteže osuđenim Crnogorcem od strane komunista u vrijeme Drugog svjetskog rata.