Jozo Leutar

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Jozo Leutar
Jozo Leutar
Rođenje (1953-10-23) 23. oktobar 1953.
Livno, Demokratska Federativna Jugoslavija
Smrt 28. mart 1999.(1999-03-28) (starost: 45)
Sarajevo, Bosna i Hercegovina
Godine aktivnosti 1980-1999
Supružnik/ci Nevenka Leutar
Djeca Ivan Leutar

Biografija[uredi | uredi izvor]

Jozo Leutar rođen je 23. oktobra u Livnu. U Tomislavgradu (bivše Duvno) završio je osmogodišnju osnovnu školu. U Sarajevu pohađao je srednju školu, nakon čega nastavlja školovanje u zagrebu. U Zagrebu završava višu kriminalističku školu te se vraća u Sarajevo. Radio je u policiji Novi Grad uz studiranje na Fakultetu političkih nauka. Krajem 80-tih po preporuci prijatelja Ivana Brigića počinje rad u tada novoformiranom Centru službe bezbjednosti Sarajevo (CSB). Njegov tadašnji šef bio je Slobodan Škripina. Krajem 80-tih preuzima mjesto načelnika CSB-a Novi Grad. U istoj ulici gdje je radio, Olimpijska broj 23, nalazio se i njegov stan. Početkom 90-tih, tokom prvih demokratskih izbora u tadašnjog SFRJ odbija pristupiti HDZ-u što ga dovodi u sukob s tadašnjim kadrovima, Brankom Kvesićem i Brunom Ostojićem, Republičkog MUP-a. Do kraja 1992. ostaje u Sarajevu. Početako rata na čelo CSB-a Sarajevo dolazi Bakir Alispahić koji mu, uprkos Leutarovom profesionalnom iskustvu, ne povjeruje nikakvu važniju poziciju. Leutar prelazi u policijsku stanicu na Stupu koja je bila pod kontrolom HVO-a. Nakon što je VRS zauzela Doglode, Otes i neke druge teritorije Leutar prelazi u Kiseljak, te Travnik gdje postaje šef Vojne policije HVO-a. Određeni krugovi predbacuju mu da je, dok je radio tamo, organizovao iseljenje 15.000 Hrvata iz Travnika. Nakon što je Armija BiH zauzela Travnik, nakon već izbijanja sukoba s HVO-m, Leutar napušta Travnik i ide u Livno. Od 1993. postaje doministar policije Herceg-Bosne, nakon zaključenog Vašingtonskog sporazuma obavlja funkciju zamjenika Federalnog MUP-a. Sljedećih 5 godina ostaje na toj poziciji dok su njegov nadređeni bili ponovo Bakir Alispahić, Avdo Hebib i Mehmed Žilić. U 1994. postaje doministar u novoformiranom Federalnom ministarstvu unutrašnjih poslova. Na toj poziciji ostaje do 16. marta 1999 kada je stradao od eksplozije auto-bombe.[1]

Smrt[uredi | uredi izvor]

Istraga iz 1999. navodi da je njegov pratilac i vozač Željko Ćosić napustio vozilo oko 70 minuta što je, kako prenosi Slobodna Bosna iz razgovora s istražiteljima, dalo potencijalnom ubici (ili ubicama) vremena da postavi eksploziv. Tada je istraga navela dvije moguće sporne verzije: aktiviranje s daljinskim upravljačem ili upaljačem koji se aktivira nakon što motor vozila dostigne temperaturu odnosno određeni broj obrtaja. I danas (2018.) nije utvrđeno ko je izvršio atentat.[1]

Istraga[uredi | uredi izvor]

Smrt Leutara će biti okarakterisano kao terorostički čin.[2] U istragu će biti, na zahtjev Mehmeta Žilića, uključen i Federalni biro za istragu (FBI).[3] U 2001 podignuta je optužnica protiv šest osoba. Izjava "zaštićenog svjedoka 31", koji je potvrdio navode "svjedoka 30", opteretila je optuženu šestorku: Ivana Andabaka, Dominika Ilijaševića, Zorana Bašića, Željka Ćosića, Jedinka Bajkuše i Marija Miličevića. Isti svjedok tvrdio je da se radi o politički motivisanom ubistvu.[4]

Privatni život[uredi | uredi izvor]

Iz svog braka s Nevenkom imao je sina Ivana.

Dokumentarni filmovi[uredi | uredi izvor]

  • FTV, "Politička ubistva - predmet Jozo Leutar", 2011

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b "Sarajevski atentat - smrt Federacije". broj 134. Slobodna Bosna. 20. 3. 1999. str. 7. 
  2. ^ "Slučaj Leutar". Arhiva BH Dani broj 98. BH Dani. 29. 3. 1999. Pristupljeno 17. 5. 2019. 
  3. ^ 5. 2019 "U teroru dva putića". Arhiva BH Dani broj 110. BH Dani. 9. 7. 1999. 
  4. ^ "Tajna svjedoka 31". Arhiva BH Dani. BH Dani. 6. 4. 2001. Pristupljeno 1. 12. 2017.