Idi na sadržaj

Južna Srbija

Nepregledano
S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Karta Južne Srbije (braon boja)

Južna Srbija, poznata i kao jug Srbije, jugoistočna Srbija, jug Centralne Srbije, Južno Pomoravlje, historijsko-geografska regija je u Srbiji koja se na istoku graniči sa Bugarskom, na jugu sa Sjevernom Makedonijom, na jugozapadu sa Kosovom, a na sjeveru linijom Kopaonik–Jastrebac–Aleksinac–Stara planina.[1][2] Južna Srbija nije dio zvanične teritorijalne podjele Srbije, niti su njene granice precizno definisane. Njezina teritorija se poklapa sa Nišavskim, Jablaničkim, Topličkim, Pčinjskim i Pirotskim upravnim okrugom.[3] Površine je oko 14.000 km2 sa oko 877.000 stanovnika prema popisu iz 2022.[4] Dijeli je Južna Morava s juga na sjever. Njene lijeve pritoke su Toplica, Jablanica, Veternica, Pusta reka, a desne Nišava, Vlasina, Vrla.

Geografija

[uredi | uredi izvor]

Ispresjecana je cestama koji povezuju Balkan i Evropu. Sačuvani pisani tragovi ukazuju da je dolina Južne Morave uvijek bila raskrsnica cesta. Ovim cestama kretalo se stanovništvo, prijenosila roba i kretale vojske.[1]

Južna Srbija je planinska oblast. Na istoku je okviruju kameniti, bezvodni i gotovo neprohodni planinski lanci. Na zapadu i sjeveru predjeli su šumovitiji. U Južnoj Srbiji ili na njenim granicama najveće planine su Stara planina (2.169 m), Kopaonik (2.017 m), Besna kobila (1.922 m), Dukat (1.881 m), Vardenik (1.876 m), Suva planina (1.808 m), Čemernik (1.638 m), Jastrebac (1.492 m), Kukavica (1.441 m). Planine su stare gromadne ili mlade vijenačne. Većinom su besputne i sa strmim i kratkim dolinama, bez šuma ili sa vrlo malo šuma, bez vodene energije, ali s rudnim bogastvom. Ovo je uvijek bio siromašan poljoprivredni-stočarski kraj, dobro naseljen. Privreda je bila slabo razvijena, sem zanatstva u gradovima. Gradovi su nastali u dolinama rijeka, ovdje su se razvili Niš, Leskovac, Vranje, Pirot i Prokuplje. Najveći grad u Južnoj Srbiji je Niš.[5]

Historija

[uredi | uredi izvor]

Poslije Kosovske bitke Turci su još nekoliko puta upadali na prostore Južne Srbije i konačno u ljeto 1454. zauzeli ove predjele.[6] Nakon srpsko-turskih ratova (1876-1878) Kneževina Srbija zauzima najveći dio ove regije. Ona je nazivana Novi Krajevi[7] ili Nova Srbija.[8] Početkom 20. vijeka, poslije Balkanskih ratova 1912, Srbija zauzima Vardarsku Makedoniju, Kosovo i dio Novopazarskog sandžaka. Tako se pojam Južna Srbija proširio i na te krajeve.[9] U drugoj polovini 20. vijeka Vardarska Makedonija postaje republika, a Kosovo autonomna pokrajina u okviru SR Srbije, kao dio SFR Jugoslavije. Termin Južna Srbija se sveo na južne krajeve Srbije uglavnom zauzete 1878.[1]

Stanovništvo

[uredi | uredi izvor]

Stanovnici Južne Srbije govore torlačkim dijalektima, osim u Kuršumliji i nezinoj okolini gdje se govori kosovsko-resavskim dijalektom srpskog jezika.[10] Torlački dijalekti se znatno razlikuju od standardnog srpskog jezika. Oni se izdvajaju izvjesnim brojem arhaizama i nizom inovacija koje nisu obične u srpskim govorima.[11] Torlački dijalekti su ušli u razvojnu sferu balkanskog jezičkog saveza (balkanizmi) kojoj od slavenskih jezika pripadaju makedonski i bugarski.[12] Slavensko stanovništvo su uglavnom Srbi, osim u Dimitrovgradu i Bosilegradu gdje su većina Bugari. Pored slavenskog stanovništva živi i albanska zajednica u općinama Preševo, Bujanovac i Medveđa, kao i romska zajednica. Albanci su većina u Preševu i Bujanovcu.[13]

Najveći gradovi

[uredi | uredi izvor]

Galerija

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ a b c Илић 1977, str. 11.
  2. ^ Cenić, Stojan (1995). "Jedan vek obrazovanja odraslih na jugu Srbije od 1878. do 1974 g.". Vranjski glasnik. 28: 133.
  3. ^ "Регион Јужне Србије". optimizacijazdravstva.rs.
  4. ^ All places: 1948, 1953, 1961, 1971, 1981, 1991, 2002, 2011, 2022 censuses
  5. ^ Илић 1977, str. 12.
  6. ^ Илић 1977, str. 13.
  7. ^ Milicevic, M. DJ. (1884). КРАЉЕВИНА СРБИЈА: НОВИ КРАЈЕВИ. Kr. Srb. Drzavna Stamparija. str. XV.
  8. ^ Стојанчевић, Владимир (2014). Историјска прошлост крајева југоисточне Србије у периоду Српске националне револуције 1804-1878. године. Ниш. str. 554.
  9. ^ Lebl, Ženi (1990). Plima i slom: iz istorije Jevreja Vardarske Makedonije. Gornji Milanovac. str. 12.
  10. ^ Ивић 1985, str. 101.
  11. ^ Ивић 1985, str. 110.
  12. ^ Ивић 1985, str. 122.
  13. ^ Ethnic composition: 2022 census pop-stat.mashke.org/

Literatura

[uredi | uredi izvor]
  • Илић, Никола П. (1977). Ослобођење Јужне Србије 1877-1878. Београд.
  • Ивић, Пвле (1985). Дијалектологија српскохрватског језика: увод и штокавско наречје. Нови Сад.

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]