Juraj Dalmatinac

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Crystal Clear action spellcheck.png Moguće je da ovaj članak ne poštuje standarde Wikipedije na bosanskom jeziku
kao što su upotreba afrikata, pravopis, pisanje riječi u skladu sa standardima, te način pisanja članaka.
Bih-usa.svg Ovom članku je neophodan prijevod na bosanski jezik.
Ovaj članak je napisan na nekom drugom jeziku, umjesto na bosanskom. Ako je članak bio predviđen za čitaoce projekta Wikipedije na tom jeziku, molimo vas premjestite članak na dotični jezik. Pogledajte i spisak Wikipedijinih jezičnih projekata.
Spomenik Jurju Dalmatincu u Zadru

Giorgio Orsini, a u međunarodnoj literaturi i Giorgio da Sebenico (Zadar, početkom 15. vijekaŠibenik, 1473/75.), italijanski kipar i graditelj.

Ime[uredi | uredi izvor]

U Hrvatskoj, Orsini se slavi kao hrvatski arhitekt Juraj Dalmatinac. Ovo je ime kasniji prijevod (19. vijek) njegovog umjetničkog imena „Georgivs Dalmaticvs“ [1][2][3][4].

Druga verzija pohrvaćenog Orsinijevog imena је Juraj Matejević. Ovo je ime transliteracija "Georgivs Mathei" (Giorgio, Matijin sin) teksta ugraviranog u mramor katedralne crkve svetog Jakova u Šibeniku[5]. Hrvatski autor Fisković tvrdi da Orsini nije nikad koristio svoje prezime nego je to prezime "prisvojio" Giorgiov sin nakon Giorgiove smrti. [6] Fisković svoju tvrdnju ne podupire nikakvim dokumentima iz vremena života i rada Giorgia Orsinija. Fiskovićevu tvrdnju pobijaja engleski arhitekt Jackson [7] koji navodi ugovor o kupovini kuće (sklopljen u junu 1455.) koju je Orsini kupio od lokalnog šibenskog plemića Simeonića i gdje je Giorgio Orsini imenovan kao kupac, te dva italijanska autora koji potvrdjuju da su Giorgio sin Mateo i unuk Giovanni koristili zvanično prezime Orsini i da im je venecijanski guverner Dalmacije Valerio Orsini priznao pripadnost plemićkoj kući Orsinijevih[8] [9] 1540. godine.

Život i djelo[uredi | uredi izvor]

Do 1441., kada dolazi u Šibenik, živi u Veneciji, gdje ima porodicu i kuću. U to doba već je afirmirani umjetnik, pa se vjerojatno na njega odnose navodi Filaretea, a po njemu i Vasarija, o kiparu »Schiavonu koji je učinio značajne stvari u Veneciji«. Njegovi radovi u Veneciji nisu dokumentirani. Na osnovi stila radova u domovini može se zaključiti da je radio u radionici kipara Giovannija i Bartolomea Bona. Pretpostavlja se da je bio njihov saradnik pri izradbi kipova i ukrasa na Porta della Carta, a kao samostalni rad pripisuje mu se reljef Sv. Marka s bratimima u luneti portala Scuole di San Marco. Neki detalji s Arca Foscari Duždeve palače su vrlo slični konstruktivnim i dekorativnim rješenjima koja je Giorgio ostvario poslije na šibenskoj katedrali.

U Mletcima Giorgio Orsini usvaja stil kićene gotike, koji je tada bio na vrhuncu, ali sudeći po njegovim prvim radovima u domovini, prihvata i elemente novog stila - toskanske renesanse. Stvaralačka i individualna sinteza gotike i renesanse prisutna je u cijelom Giorgievu djelu te je on prvi i najosebujniji predstavnik mješovitog gotičko-renesansnog stila, koji obilježava regionalnu umjetnost Dalmacije druge polovine 15. i početka 16. vijeka. Giorgio djeluje u Dalmaciji kao graditelj i kao kipar 144173. Pozvan je u Šibenik iz Venecije da nastavi gradnju katedrale započete 1431. u stilu venecijanske gotike.

Do njegovog dolaska bili su izgrađeni bočni zidovi, dio pročelja, dva portala, a izgradnjom kapela bio je definiran izgled bočnih brodova. Svojom koncepcijom istočnog dijela crkve Giorgio je katedrali dao monumentalan oblik. Apside je započeo zidati 1443., kako je zabilježeno na svečanom natpisu koji pridržavaju dva renesansna putta na pilastru uz sjevernu apsidu. Tu je majstorov potpis: »hoc opus cuvarum fecit magister Georgius Mathaei Dalmaticus«.

Na frizu koji teče oko apsida isklesao je sedamdeset i jednu ljudsku glavu, galeriju realističkih portreta tipova ljudi, volumenom i detaljima precizno definiranog karaktera i izraza. U unutrašnjosti katedrale uzdignuo je svetište za šest stepenica i podignuo četiri velika stupa s kapitelima od kovrčavog lišća, nad kojima je poslije bila podignuta kupola na osmostranu tamburu. Njegovo djelo su i izražajni kipovi apostola Petra i Pavla u tabernakulima na vrhu sjevernog portala, te ležeći kip biskupa Šižgorića. Krstionica katedrale je sagrađena 1443. pod južnom apsidom. Taj mali prostor, presvođen kupolom sastavljenom od devet velikih kamenih ploča, ispunjen je bogatim gotičko-renesansnim ukrasom. Na pojasnicama iznad nosećih pilastara nalaze se izražajni likovi proroka pod gotičkim tabernakulima, a u poljima između njih renesansni anđeli u plitkom reljefu.

Usporedo s radovima na šibenskoj katedrali, koju je naposljetku ostavio nedovršenu, Giorgio preuzima i poslove u drugim dalmatinskim i italijanskim gradovima. U Zadru 1444. radi na uređenju svetišta nad svodovima u franjevačkoj crkvi, od čega su ostale sačuvane samo dvije karakteristično ukrašene konzole, a 1450. rekonstruira biskupsku palaču; u Splitu 144648. gradi kapelu Sv. Arnira uz predromaničku crkvu Sv. Eufemije u sklopu samostana benediktinki. U kapeli (danas jedinom sačuvanom dijelu porušenog samostana) postavio je oltar-grobnicu (od 1835. u Kaštel Lukšiću); na njoj je isklesao ležeći lik biskupa Arnira i prikaz njegovog kamenovanja u reljefu renesansne kompozicije, na kojem pojedini likovi i podsjećaju na antičku umjetnost.

Godine 1448. prihvata narudžbu da u splitskoj stolnoj crkvi izradi kapelu i oltar Sv. Staša. Premda se u radu morao držati osnovnog oblika kapele Sv. Dujma s druge strane glavnog oltara, koju je 1427. izradio Bonino da Milano, Giorgio je nadmašio svog prethodnika u ukrasu i plastičnoj snazi realističkih skulptura. Ciborij kapele ukrašen je kasnogotičkim lišćem, a na vrhu zabata su kipovi Navještenja i anđela. U gornjem dijelu oltara leži Sv. Staš, dok su s prednje strane u reljefu prikazana četiri crkvena oca i prizor Bičevanja Krista, jedno od najboljih Giorgievih ostvarenja. U Splitu se iskazao i kao izvrsan graditelj gospodskih palača, sagradivši sa saradnicima veliku palaču porodice Papalić s bogato ukrašenim portalom, ložom u dvorištu i dvoranom. U gotičkom stilu je pregradio romaničku palaču pokraj Zlatnih vrata, a njegov stil je uočljiv na tzv. Maloj Papalićevoj palači, portalu kuće Cipci i jednom portalu na Dosudu.

U Pagu je zabilježena njegova aktivnost vezana uz gradnju novoga naselja 1443: na tome velikome gradilištu prisutan je 1449., 1451. i 1457., kada zajedno sa suradnicima ugovara izradbu dijela zidina i utvrda. S biskupom Palčićem sklapa 1465. ugovor o gradnji biskupske palače. Radove na pročelju župne crkve, koje je povjerio svojim suradnicima, ugovorio je 1466. Godine 146466. Giorgio Orsini je u službi Dubrovačke Republike zaposlen na gradnji utvrda; po njegovu je modelu izgrađena kula Sv. Katarine i dovršena Minčeta, na kojoj je ranije zidao talijanski graditelj Michelozzi. U to vrijeme nastao je i njegov jedini skulptorski rad u Dubrovniku, snažni kip Sv. Vlaha koji se nalazi u Sorkočevićevu ljetnikovcu.

Giorgio Orsini je mnogo radio i u Italiji: 1454. vozi kamen s Brača u Rimini, 1461. spominje se u Ravenni, 1466. u Urbinu, a pred kraj života radio je na pročelju crkve Santa Maria u Citta Nuova u Markama. O tim radovima nije ništa pobliže poznato. U Anconi, gdje je najviše radio, sačuvana su tri njegova velika djela. God. 1451. ugovara izradu Lože trgovaca (Loggia dei Mercanti), na kojoj radi sve do 1458. Raskošno pročelje zgrade otvoreno je u prizemlju šiljastolučnim arkadama. Tu su pod baldahinima postavljene četiri alegorijske figure svjetovnih krjeposti, među kojima se po realističkim oblicima renesansnoga ženskoga akta ističe Milosrđe. Usporedo s gradnjom Lože trgovaca radi i monumentalan, bogato ukrašen portal crkve San Francesco delle Scale s četiri velika kipa u tabernakulima sa strane portala Slične je koncepcije i ukrasa portal za crkvu anconskih augustinaca, naručen 1460., na kojemu se posebno ističe reljef Sv. Augustina u borbi protiv hereze. Giorgio ga nije dovršio; učinili su to 1494. talijanski majstori.

Pri radovima u hrvatskim primorskim i talijanskim gradovima Giorgiu su pomagali brojni suradnici i učenici, kojima je povjeravao i samostalne radove po svojim nacrtima. Najvažniji su Andrija Aleši, koji se kasnije razvio u plodnoga i samostalnoga umjetnika, te Ivan Pribislavić, s kojim je radio u Šibeniku, Rabu i Anconi. Giorgiova umjetnička snaga i razgranata djelatnost odlučno su utjecale na daljnji razvoj dalmatinske arhitekture. S velikoga gradilišta šibenske katedrale, na kojoj je radio sve do smrti 1473/75, širili su se po čitavoj Dalmaciji arhitektonski, dekorativni i skulptorski oblici što ih je on razvio. Raščlana renesansne komponente u Giorgievim skulpturama i pojedinim arhitektonskim ostvarajima pokazuje niz dodirnih točaka s Donatellovim i Michelozzijevin radovima. Stoga Giorgiev dolazak i rad u Dalmaciji dovode do snažnoga proširenja kasnogotičke dekoracije venecijanskoga karaktera, kao i do prvoga prodora najrazvijenijih firentinskih renesansnih oblika. Time je Giorgio, po svojoj darovitosti jedna od najjačih pojava starije hrvatske umjetnosti, zauzeo ravnopravno mjesto među najvažnijim europskim renesansnim kiparima sredine XV. stoljeća.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Giacomo Scotti: Quaderni Giuliani di Storia Anno XXIII (n°1 gennaio-giugno 2002) p. 21-35; članak "La letteratura italiana in Dalmazia: una storia falsificata" [1]
  2. ^ La Repubblica, August 14, 2004; "Traù, fuga di mezzanotte"; by Paolo Rumiz
  3. ^ La Voce del Popolo; "L'Adriatico orientale e la sterile ricerca della nazionalità delle persone"; by Kristjan Knez ([2])
  4. ^ Corriere della Sera, November 3, 2000: "Gli italiani d'Istria litigano con il Vaticano"; by Gian Antonio Stella
  5. ^ Slovnik umjetnikah jugoslavenskih od Ivana Kukuljevića Sakcinskog, Tiskom Narodne tiskarne Dra Ludevita Gaja, Zagreb 1858. strana 249
  6. ^ C. Fisković, N. Gattin: Juraj Dalmatinac; Zora, Zagreb 1983 strana 73
  7. ^ Sir Thomas Graham Jackson: Dalmatia, the Quarnero and Istria, with Cettigne in Montenegro and the island of Grado, Volume 1; Clarendon press, 1887, Strana 406
  8. ^ Giuseppe Maria Pilo: Per trecentosettantasette anni: la gloria di Venezia nelle testimonianze artistiche della Dalmazia, Edizioni della Laguna, 2000, strana 37
  9. ^ Atti e memorie della Società dalmata di storia patria, Volume 6 Società dalmata di storia patria, La Società, 1969 strana 164

Galerija radova[uredi | uredi izvor]

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: