Kalpainopatija

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Kalpainopatija
Drugi naziviLGMDR1, LMGD2A
Calpainopathy overview
SpecijalnostNeurologija, Nervnomišićna medicina, medicinska genetika
SimptomiSlabost proksimalnih mišića, krila lopatica
TrajanjeDugoročno
UzrociGenetički (naslijeđena ili nova mutacija)
Dijagnostička metodaGenetičko testiranje
Diferencijalna dijagnozaOstalo LGMD2, facioskapulohumerusna mišićna distrofija, distrofinopatija, Metabolička miopatija[1]
TretmanFizioterapija, stezanje, ortopedska hirurgija
Frekvencija1-9/100.000

Kalpainopatija je najčešći tip autosomno recesivna mišićna distrofija udova-pojasa (LGMD).[2] Prvenstveno utiče na mišiće kuka i ramenog pojasa.

Od 2019. nisu razvijeni lijekovi koji modificiraju bolest, iako fizioterapija, modifikacija načina života i ortopedska kirurgija mogu riješiti simptome.

Znakovi i simptomi[uredi | uredi izvor]

Ozbiljnost bolesti uvelike varira, čak i među članovima porodice sa identičnim mutacijama.[1] Starost početka je veoma varijabilna, iako se simptomi obično javljaju u dobi između 8 i 15 godina.[3] Pacijenti obično gube sposobnost kretanja 10 – 20 godina nakon pojave simptoma.[3] Blaži oblici se javljaju sa simptomima osim slabosti, kao što su bolovi u mišićima, grčevi ili netolerancija na vježbanje, a ljudi iz ove grupe mogu zadržati kretanje nakon 60 godina.[3] Slabost je simetrična, progresivna i proksimalna (na ili blizu torza), obično zahvatajući mišiće kuka i ramenog pojasa.[1][3] Slabost kukova može se manifestovati kao na gaženje.[1] Slabost ramena se može manifestirati kao krilata lopatica.[1] Također se mogu pojaviti mišićne kontrakture, posebno Ahilove tetive, i skolioza.

Funkcija srca i inteligencija uglavnom nisu pogođeni.[1] Osim toga, pošteđeni su mišići lica, oka, jezika i vrata.[1]

Podtipovi[uredi | uredi izvor]

Opisana su tri podtipa autosomno recesivnog oblika

  • Pelvifemoralni (Leyden-Möbiusov) LGMD: Slabost je prvo očigledna u karličnom, a kasnije u ramenskom pojasu. Početak je rani. To je najčešći podtip.[1]
  • Skapulohumerusni (Erb) LGMD: Slabost je prvo očigledna u ramenom, a kasnije u karličnom pojasu. Početak je kasnije, a simptomi su blaži.[1]
  • Hiperkemija: Nema simptoma, iako su nivoi kreatin-kinaza u serumu visoki.[1]

Postoji rjeđi, autosomno dominantni oblik, koji je blaži od autosomno recesivnih oblika, u rasponu od bez simptoma do ovisnosti o invalidskim kolicima nakon 60. godine života.[1]

Genetika[uredi | uredi izvor]

Mutacija gena CAPN3, koji kodira protein kalpain-3 (CAPN3), uzrok je kalpainopatije.[1] Do 2019. godine, prijavljeno je više od 480 mutacija CAPN3, od kojih neke mogu biti povezane sa teškim ili benignim tokom bolesti.[3] Obično, bolest prati autosomno recesivni obrazac nasljeđivanja, zahtijevajući oba CAPN3 alela treba mutirati da bi se bolest pojavila.[1] Međutim, mogu postojati mutacije CAPN3 koje slijede autosomno dominantni obrazac nasljeđivanja.[1]

Patofiziologija[uredi | uredi izvor]

Dijagram patofiziologije kalpainopatije, koji pokazuje da disregulacija kalcija ima centralnu ulogu.
Shematski prikaz strukture CAPN3. Regije specifične za CAPN3 prikazane su plavom bojom (NS, IS1 i IS2). Regije koje se dijele sa sličnim proteinima su domeni jedrene proteaze (PC1 i PC2), β-sendvič domena kalpainskog tipa (CBSW) i penta E-F ručni domen (PEF) koji vezuje četiri iona kalcija.

Do 2019. godine, patofiziologija uglavnom nije shvaćena, iako se sve više prihvata da disregulacija kalcija ima ulogu.[3]

Kalpain 3 je jedinstven od ostalih kalpainskih proteaza po tome što je relativno specifičan za mišiće. Kalpain 3 je i proteaza i strukturni protein. Kao proteaza, cijepa proteine sarkomera i citoskeleta, označavajući ih da ih razgrađuju proteasomi, dio remodeliranja mišića. Strukturna uloga kalpaina 3 je stabilizacija trijade proteinskih kompleksa. Proteinski kompleks trijade igra ulogu pretvaranja električne ekscitacije u oslobađanje kalcija, a sastoji se od dva kalcijumova kanala, rijanodinskog receptora (RYR1) i dihidropiridinskog receptora (DHPR ).

Sa mutacijom kalpaina 3, proteini koji se tipično nalaze u trijadi su smanjeni, uključujući CaMKII (Ca2+/calmodulin-zavisna protein kinaza II). Smanjena aktivnost CaMKII narušava indukciju spore oksidativne ekspresije gena , što zauzvrat narušava gene koji uključuju mitohondrije i metabolizam lipida.

Dijagnoza[uredi | uredi izvor]

Mikrofotografija mišića zahvaćenih kalpainopatijom. U ovim prikazima se vidi endomizijska fibroza (crne zvjezdice), centralna jezgra (crne strelice), cijepanje vlakana (žuti trokut), nekroza (crni trokuti), atrofirana vlakna (žute strelice) i povećane varijacije u veličini i obliku. Skala: 25µm

Genetičko testiranje je najdefinitivniji test.[1]

Ako genetičko testiranje nije dostupno, može se koristiti biopsija mišića sa imunoanalizom proteina.[1] Biopsija pokazuje opće distrofijske karakteristike, kao što su područja mišićne smrti, varijabilnost u veličini mišića, jezgra u centru mišića vlakna i neorganizirana mišićna vlakna unutar mišićnih ćelija.[3]

Serumska kreatin-kinaza, nespecifični marker oštećenja mišića, može biti povišen u ranoj fazi bolesti.[3]

Facioskapulohumerusna mišićna distrofija (FSHD) može se pojaviti slično, iako su slabost lica i asimetrična slabost uobičajene kod FSHD.

Upravljanje[uredi | uredi izvor]

Do 2019. godine nisu poznati lijekovi koji modificiraju bolest.[3]

Pokazalo se da su i vježbe snage i aerobne vježbe korisne,[3]iako treba izbjegavati naporne i pretjerane vježbe.[1]

Fizioterapija može riješiti kontrakture.[1]

Ortopedska hirurgija se bavi deformitetima stopala, skoliozom, kontrakturama Ahilove tetive i krilatom lopaticom. Krilasta lopatica se može tretirati ili skapulopeksijom ili skapulotoraksnom fuzijom.[1]

Okolnosti koje treba izbjegavati uključuju ekstremne tjelesne težine, frakture kostiju i produženu nepokretnost.[1]

Epidemiologija[uredi | uredi izvor]

Prevalencija se kreće od 1 do 9 slučajeva na 100.000 ljudi.[3] LGMDR1 rčini 30% of svih slučajeva LGMD.[3]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b c d e f g h i j k l m n o p q r s t Angelini, C; Fanin, M; Adam, MP; Ardinger, HH; Pagon, RA; Wallace, SE; Bean, LJH; Stephens, K; Amemiya, A (1993). "Calpainopathy". PMID 20301490. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  2. ^ Pollitt, C; Anderson, LV; Pogue, R; Davison, K; Pyle, A; Bushby, KM (April 2001). "The phenotype of calpainopathy: diagnosis based on a multidisciplinary approach". Neuromuscular Disorders. 11 (3): 287–96. doi:10.1016/s0960-8966(00)00197-8. PMID 11297944. S2CID 20081475.
  3. ^ a b c d e f g h i j k l Lasa-Elgarresta, J; Mosqueira-Martín, L; Naldaiz-Gastesi, N; Sáenz, A; López de Munain, A; Vallejo-Illarramendi, A (13 September 2019). "Calcium Mechanisms in Limb-Girdle Muscular Dystrophy with CAPN3 Mutations". International Journal of Molecular Sciences. 20 (18): 4548. doi:10.3390/ijms20184548. PMC 6770289. PMID 31540302.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]


Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Kalpainopatija&oldid=3489674"