Salvium (Vrba, Glamoč)

Salvium naziv je municipalnog grada na teritoriji današnje općine Glamoč, Bosna i Hercegovina, iz vremena rimske vlasti.

Municipalni centar Salvium, po kojem se naziva i njegov teritorij, ležao je na diluvijalnoj terasi Borak u njivama sela Vrbe, na cesti Glamoč-Livno, nekih pet do šest kilometara jugoistočno od Glamoča. Kao ni Delminijum, ni ovaj gradić nije bio na magistralnoj cesti, nego na regionalnom putu koji ga je povezivao s Livnom (Bariduol). Gradić se razvio pri polju, u ravnici  — na rimski način, ali ipak s autohtonim sadržajima.

Po logici društveno političkog i administrativnog razvitka rimskog društva, u municipij je moglo prerasti samo autohtono naselje na višem stupnju romanizacije, jer se samo indigena civitas mogla transformirati u status municipija. U takvoj municipalnoj zajednici vladajući sloj građana čine domaći imućniji Ljudi (tzv. piccola borghesiaili zemljišna aristokracija)

Arheologija

Istraživao ga je Ivo Bojanovski od 1974. do 1976. godine u tri kampanje. Svi fragmenti bili su predani u Centar za zaštitu spomen - obilježja „Ivo Lola Ribar “u Glamoču. Nakon istraživanja sve je bilo pripremljeno za konzervaciju, ali zbog imovinsko-pravnih odnosa do konzervacije nije došlo. O konzervaciji se vodilo računa i tokom arheoloških iskopavanja, tako da nisu obrušavani zidovi i podovi, osim najnužnijeg. Iz istih razloga iz zidova nisu vađeni manji arhitektonski fragmenti. Zbog istih razloga ostala je neistražena i masovna grobnica kod zapadnog ulaza u baziliku.

Gradić je zauzimao oko 15 hektara prostora. Bila je to varošica od nekoliko desetaka kamenih kuća (gognji dijelovi su od drveta). U blizini je i izvor pijaće vode, najveći u Glamočkom polju, i svetište domaćem paru bogova - Silvano i Dijana. Grad je postepeno prihvatao rimska obilježja (groblje, hram rimskim bogovima), a svakako i tabernu (gostionica) pored puta koji je prolazio zapadnom stranom puta.

Istraživanja kasnoantičke hrišćanske bazilike, projektovane po uzoru na rimsku baziliku, daju dobar uvid u vjerska shvatanja i životna nastojanja njegovih stanovnika pretežno zanatlija, klesara, zidara, lončara, kazandžija i drugih. Sa brojnih sepulkarnih spomenika iz 2-4 stoljeća koji su bili ugrađeni u baziliku vide se i muškarci i žene sa mnogim detaljima iz svakodnevnog života. Osnovni zaključak je da se radi o djelimično romaniziranom stanovništvu koje i dalje ima domaća obilježja (jezik, umjetnost, nošnja, način stanovanja). Imena su zadržana do 4. stoljeća(Bato, Dasas, Titus, Panes, Masso...). Ista stvar je i u vjeri. Glamočko polje dalo je najveći broj spomenika Silvana i Dijane, božanskog para ilirskog panteona. Silvano je najčešće prikazan kao grčki Pan, kao polučovjek - polujarac, po čemu se znatno razlikuje od italskog Silvana. Kod Ilira Silvano je glavno božanstvo dok u Rimu to nikad nije bio. Na nekim kultnim slikama pridružue mu se i Dijana, a negdje je i sama, gotovo uvijek sa lukom i strijelom, atributima božice lova. Silvana prati koza ili pas, Dijanu košuta ili pas. Na Glamočkm polju je nađeno 11 reljefa sa likom Silvana, što očito govori da su ova dva božanstva šuma i pašnjaka bila osobito poštovana kod pastira koji su i do danas bili glavno zanimanje ovog područja. Primat Silvana i Dijane nije mogao da ugrozi ni Jupiter, glavno rimsko božanstvo čije je poštovanje bio sadržaj javnog, službenog kulta, uvezenog iz Rima i ostalih dijelova carstva.

Stari bogovi propadaju sa hristijanizacijom koja ovdje počinje u 4. stoljeću, a prvi hramovi su podignuti u 5. i početkom 6. stoljeća. Na saboru u Saloni 533. ovo je područje priključeno biskupiji u Kninu. Bazilika je proglašena za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine.