Kilena (nimfa)

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Kilena
GrupeNimfa
PodgrupeOreade ili Najada
MitologijaGrčka mitologija

Kilena (starogrčki: Κυλλήνη) je u grčkoj mitologiji bila Oreada ili Najada i personifikacija planine Kilini u Arkadiji, regiji Grčke u kojoj je rođen i odrastao bog putnika i pastira Hermes.[1][2] Za Kilene se kaže da je bila Hermesova dojilja dok je odrastao.

Porodica[uredi | uredi izvor]

Premadjelu Pseudo-Apolodor, Kilena i Pelazg su imali sina po imenu Likaon, kralja Arkadije.[3] Inače, majka potonjeg bila je ili Okeanida Meliboja[4] ili Dejanira, kćerka drugog Likaona.[5] Prema drugima, ona je umjesto toga bila Likaonova žena,[1] ali u drugim verzijama mita, njegova žena se zvala Nonakris.[6]

Mitologija[uredi | uredi izvor]

U Homerovoj himni 4 Hermesu, Hermes je ostao u pećini sa svojom majkom Majom, ali u Sofoklovoj izgubljenoj satirskoj drami Ichneutae („tragači“) Kilene je bila ta koja je njegovala malog boga.[7] Titularni satiri, koji traže Apolonu nestalu stoku (koju je Hermes ukrao) po naređenju boga, suočavaju se sa Kilenom koja daje i objašnjava ljubavnu vezu Zeusa i Maje,[8] kako je prevario svoju ženu kraljicu Heru i kako brzo beba raste, što plaši čak i nju.[9] Dok zvuk lire odjekuje, satiri se čude zvuku, a Kilena im objašnjava konstrukciju instrumenta, ostavljajući ih zbunjenim i nepovjerljivim.[10] Kilena, kada opisuje liru koju je izmislio Hermes, nudi duhovitu zagonetku, govoreći da je Zeusov sin dao novi glas mrtvom tijelu, prije nego što je otkrila da govori o mrtvoj kornjači.[11] Satiri zatim optužuju Hermesa da je ukrao Apolonu svetu stoku; Kilena odgovara da je nezamislivo optužiti samog Zeusovog sina za tako sitni zločin, te brani Hermesa ističući da nema sklonosti k krađi ni sa očinske ni sa majčinske strane Hermesove porodice.[12] papirus na kojem je sačuvana dio predstave je slomljen u trenutku kada Apolon stiže i nije jasno šta se dalje događa.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Smith, s.v. Cyllene
  2. ^ Servius, Commentary on Virgil's Aeneid 4.252
  3. ^ Apollodorus 3.8.1
  4. ^ Apollodorus, 3.8.1; Tzetzes on Lycophron, Alexandra 481
  5. ^ Dionysius of Halicarnassus, 1.11.2 & 1.13.1; Greek Papyri III No. 140b
  6. ^ Pausanias, 8.17.6
  7. ^ Ormand, Kirk (2012). A Companion to Sophocles. Wiley Blackwell. ISBN 978-1-119-02553-5, str. 163.
  8. ^ Vergados, Athanassios (2012). The "Homeric Hymn to Hermes": Introduction, Text and Commentary. De Gruyter. ISBN 9783110259704, str. 81.
  9. ^ Vergados, Athanassios (2012). The "Homeric Hymn to Hermes": Introduction, Text and Commentary. De Gruyter. ISBN 9783110259704, str. 82.
  10. ^ Vergados, Athanassios (2012). The "Homeric Hymn to Hermes": Introduction, Text and Commentary. De Gruyter. ISBN 9783110259704, str. 83.
  11. ^ Shaw, Carl (2014). Satyric Play: The Evolution of Greek Comedy and Satyr Drama. Oxford University Press. ISBN 978-0-19-995094-2, str. 110.
  12. ^ Vergados, Athanassios (2012). The "Homeric Hymn to Hermes": Introduction, Text and Commentary. De Gruyter. ISBN 9783110259704, str. 84.