Kisela so

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search

Kisele soli je izraz za klasu soli koje su formirane parcijalnom neutralizacijom diprotonskih ili poliprotonskih kiselina . Budući da je roditeljsla kiselina samo djelomično neutralizirana, ostaje jedan ili više zamjenjivih atima vodika. Soli tipskih kiselina imaju jednu ili više alkalnih metalnih iona kao i jedan ili više atoma vodika.Poznati primjeri su natrij bikarbonat (NaHCO3), natrij hidrosulfid (NaHS), natrij bisulfat (NaHSO4), mononatrij fosfat (NaH2PO4) i dinatrij fosfat (Na2 HPO4). Kiselinske soli se često korista kao buferi. Naprimjer, kiselina so natrij bisulfat je glavna vrsta formiranja polovične neutralizacije sumporne kiseline sa natrij hidroksidom:

H2 SO4 + NaOH → NaHSO4 + H2O.

Kiselinske soli mogu djelovati ili kao kiseline ili kao baze: dodatak odgovarajuće jake kiseline protonizira anione, a dodatak odgovarajuće jake baze idvaja H+. Pritom pH rastvorene kiselinske soli ovisi o relevantnoj ravnotežnoj konstanti i iznose kao kod bilo kakve druge baze ili kiseline. Poređenje između Kb i Ka će pokazati odnos: ako je Kb > Kb rastvor će biti osnovni, a ako je Kb < Ka, rastvor će biti kiseo.[1][2][3]

Upotreba ishrani[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Prašak za pecivo

Neke kiselinske soli se koriste u pekarstvu. Oni se nalaze u prašcima i obično su podijeljeni na kiselina soli za niske i visoke temperature. Uobičajene kiselinske soli za niske temperature reagiraju na sobnoj temperaturi da se dobuje zadovoljavajući efekt djelovanja kvasca. Oni uključuju tartar krem, kalcij fosfat i citrati . Kiselinske soli za visoke temperature obično su aluminijske soli, kao što su kalcij i aluminij fosfat . Neke kiselinske soli mogu se naći u ne-mliječnim kremovima za kahvu.[4]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Atkins P., de Paula J. (2006): Physical chemistry, 8th Ed. W. H. Freeman, San Francisco, ISBN 0-7167-8759-8
  2. ^ Binder H. H. (1999): Lexikon der chemischen Elemente. S. Hirzel Verlag, Stuttgart, ISBN 3-7776-0736-3.
  3. ^ Petrucci R.H., Harwood W.S. and Herring F.G. (2002): General Chemistry, 8th Ed. Prentice-Hall, New York, ISBN 0-13-014329-4.
  4. ^ Bajrović K, Jevrić-Čaušević A., Hadžiselimović R., Ed. (2005): Uvod u genetičko inženjerstvo i biotehnologiju. Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB), Sarajevo, ISBN 9958-9344-1-8.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]