Klima Irana

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Glavni članak: Geografija Irana

Klimatske zone[uredi | uredi izvor]

Iran climate map showing locations of province capitals
  Csaumjerena kaspijska
  Csasredozemna
  Csasred. s proljetnim kišama
  Dsasnježno-šumska
  ETplaninska
  BSkhladna stepska
  BShvruća stepska
  BWkhladna pustinjska
  BWhvruća pustinjska
  BWhpustinjska obalna

Precizno određivanje klimatskih zona Irana otežano je zbog relativno kasnog početka aktivnijeg klimatološkog istraživanja (krajem Drugog svjetskog rata[1]) odnosno velikih udaljenosti između meteoroloških stanica zbog čega izoterme i izohijete na klimatskim kartama mogu prilično odstupati[2], pa tako i postojeće karte klimatskih zona utemeljene prema uvriježenoj Köppenovoj klasifikaciji. Iranom dominiraju dva Köppenova klimatska razreda ‒ suhe (B) u teritorijalnom odnosno umjereno tople kišne klime (C) u demogeografskom kontekstu, dok manja područja zauzimaju razredi snježno-šumskih (D) i snježnih klima (E)[3].

Područja suhih klima na kojima je količina padavina manja od potencijalne evapotranspiracije obuhvataju 3/4 iranske teritorije (~1,200.000 km²) odnosno većinu njegovih unutrašnjih, južnih i istočnih dijelova. U zavisnosti od složenih parametara, suha se okvirno dijeli na tipove stepske (BS) i pustinjske klime (BW) ‒ prva se odnosi na ravničarska područja od 1000 do 1600 m nadmorske visine koja se pružaju uz južni Zagros i Alborz odnosno centralni i istočnoiranski masiv, a druga na Dašt-e Kavir i Dašt-e Lut s rubnim područjima u unutrašnjosti odnosno ravničarski obalni pojas uz Omanski i Perzijski zaljev[3]. Daljnji klimatski podtipovi određuju se ovisno o prosječnoj godišnjoj temperaturi zraka koja može biti veća ili manja od 18°C, temeljem čega stepsku dijelimo na hladni (BSk) odnosno vrući podtip (BSh). Pojas vruće stepske klime obuhvata južne dijelove planinskih ravnica odnosno od Ilama na zapadu do Zahedana na istoku, dok se pojas hladne stepske klime kontinuirano proteže od mikroregija Isfahana, preko onih Araka, Semnana i Teherana, do Sarahsa na krajnjem sjeveroistoku zemlje. Također, potonji podtip obuhvata i mikroregiju Birdžanda, moganske stepe, te dolinu rijeke Atrak. Isti princip koristi se i u slučaju pustinjske klime koja se prema strogim Köppenovim klasifikacijama dijeli na hladni pustinjski (BWk) odnosno vrući pustinjski podtip (BWh), s time da se zadnji prema podacima Iranskog hidrološkog zavoda nadalje grana u skladu s dodatnim lokalnim uvjetima. Hladna pustinjska klima ograničena je na dvije izolirane mikroregije Koma i Kermana kojima gravitira i stepska klima, a vruća na ostatke spomenute prostrane unutrašnjosti odnosno cijeli nizijski južni pojas. S obzirom da je uži obalni pojas znatno izloženiji fenomenu morske magle odnosno višoj relativnoj vlažnosti zraka, klima na tim prostorima dijeli se na vruću pustinjsku obalnu uz Perzijski zaljev odnosno pustinjsku obalnu uz Omanski zaljev tj. Indijski okean[3]. Zonu vruće pustinjske klime (BWh) ne treba miješati s kolokvijalnim shvatanjem neplodne pješčane pustinje jer ona obuhvata područja koja su dijametralno suprotnih geomorfološko-pedoloških karakteristika ‒ dok Dašt-e Lut obiluje golemim pješčanim dinama, Huzestan kojeg natapaju rijeke jedno je od naplodnijih područja svijeta.

Umjereno tople kišne klime prevladavaju u sjevernim i zapadnim područjima Irana odnosno zoni paraboličnog oblika s Azarbajdžanom kao tjemenom odnosno Farsom i Razavi Horasanom kao krajnjim tačkama. Ona predstavlja oko 1/4 teritorije (~400.000 km²) na kojem živi većina iranskog stanovništva, a nadmorska visina (izuzevši sjeverni obalni pojas) kreće se između 1200 i 2000 m[3]. U skladu s Köppenovim parametrima čitava zona može se svrstati u podtip sredozemne klime sa suhim ljetima (Csa), koju državni hidrološki zavod na osnovi lokalnih uvjeta grana na četiri dodatna pojasa. Opći sredozemni pojas kontinuirano se proteže visokim dolinama centralnog Zagrosa (okvirno od Kermanšaha do Širaza), dok se onaj s karakteristikama izraženijih proljetnih kiša nalazi sjevernije tj. uz sjever Zagrosa, Alborz i Kopet-Dag[3]. U potonjem klimatskom pojasu smješten je velik broj urbanih centara kao što su Tabriz, Ardabil, Zandžan, Kazvin, sjeverni Teheran, Bodžnurd i Mašhad. Druga dva pojasa nalaze se između obronaka Alborza i Kaspijskog jezera, a karakterizira ih vrlo visoka relativna vlažnost zraka. S obzirom da u zapadnom Golestanu i Gilanu prosječna količina padavina najsušeg mjeseca prelazi 40 mm klasificiraju se kao umjerena kišna kaspijska klima i nose oznaku Cfsa[3].

Razred snježno-šumske klime (prvenstveno Dsa) kod kojeg je prosječna temperatura najhladnijeg mjeseca ispod −3°C pojavljuje se isključivo kod planinskih područja s nadmorskom visinom iznad 1500 m na sjeveru ili 2000 m na jugu zemlje, dok se snježna javlja iznad visina stalnog snijega i to u obliku planinske klime (ET)[3]. Takvi ekstremni klimatski primjeri postoje samo na Damavandu, Sahandu i Sabalanu. Velik broj iranskih gradova nalazi se na rubnim područjima nabrojanih klimatskih zona: Tabriz, Urmija i Sanandadž između planinske i sredozemne; Isfahan, Hamadan, Arak, Kazvin i Mašhad između sredozemne i stepske; Kom, Jazd, Kerman i Zahedan između stepske i pustinjske; itd. Poseban primjer je Teheran, megalopolis čija se aglomeracija prostire desecima kilometara odnosno na 3000 m visinske razlike − iako većinom pripada stepskom pojasu, određena satelitska naselja nalaze se u pustinjskoj, sredozemnoj, te planinskoj klimatskoj zoni.

Klimatski uvjeti[uredi | uredi izvor]

Glavni fizičkogeografski uvjeti koji utječu na klimu u Iranu su smještaj u sjevernom umjerenom pojasu, opća orografska izoliranost visokim masivima, te unutrašnja nadmorska visina od 1000 ‒ 2000 m.

Godišnji prosjeci između 1950-ih i 2005. godine:[4]

Klimatska
zona
Meteorološka
stanica
Geografske
koordinate
Nadm.
vis.
(m)
Temperatura (°C) Insolacija
(sunč. sati)
Brzina
vjetra (čv.)
Atm. tlak
(QFF, hPa)
Rel. vlaž.
zraka
(%)
Padavine
(mm)
januar april juli oktobar godina aps. maks. aps. min.
Csa Mašhad 36°16′N 59°38′E / 36.267°N 59.633°E / 36.267; 59.633 999 1,0 14,3 27,0 13,9 14,0 43,8 −28,0 2892,4 4,1 1015,3 55 255,2
Tabriz 38°05′N 46°17′E / 38.083°N 46.283°E / 38.083; 46.283 1361 −2,3 11,2 25,6 13,8 12,0 42,0 −25,0 2794,3 6,0 1012,9 54 288,9
Csa Kermanšah 34°21′N 47°09′E / 34.350°N 47.150°E / 34.350; 47.150 1319 1,4 12,9 28,3 16,3 14,5 44,1 −27,0 2907,1 4,9 1012,1 47 445,1
Širaz 29°32′N 52°36′E / 29.533°N 52.600°E / 29.533; 52.600 1484 5,7 16,6 30,0 18,9 17,9 43,2 −14,0 3358,6 4,5 1007,7 41 346,0
Csa Ramsar 36°54′N 50°40′E / 36.900°N 50.667°E / 36.900; 50.667 −20 7,3 13,2 25,2 18,1 16,0 38,0 −10,0 1565,2 3,2 1015,3 83 1217,8
Cfsa Bandar-e Anzali 37°28′N 49°28′E / 37.467°N 49.467°E / 37.467; 49.467 −26 7,2 13,2 26,0 18,0 16,1 37,0 −11,0 1797,4 3,9 1016,2 84 1853,5
BSk Teheran 35°41′N 51°19′E / 35.683°N 51.317°E / 35.683; 51.317 1191 3,3 16,6 30,6 18,7 17,2 43,0 −15.0 3030,2 5,2 1011,3 41 232,8
Isfahan 32°37′N 51°40′E / 32.617°N 51.667°E / 32.617; 51.667 1550 2,9 15,9 29,3 16,9 16,2 43,0 −19,4 3274,2 4,0 1006,6 40 122,8
BSh Zahedan 29°28′N 60°53′E / 29.467°N 60.883°E / 29.467; 60.883 1370 6,8 20,2 29,5 18,1 18,6 43,0 −22,0 3258,9 6,5 1009,1 33 90,6
BWk Kerman 30°15′N 56°58′E / 30.250°N 56.967°E / 30.250; 56.967 1754 4,7 17,2 28,6 17,2 17,0 42,0 −30,0 3174,7 6,1 1009,3 32 152,9
BWk Jazd 31°54′N 54°17′E / 31.900°N 54.283°E / 31.900; 54.283 1237 5,5 19,7 32,5 19,6 19,3 45,6 −16,0 3223,2 5,1 1010,8 31 60,8
BWh Bandar-e Abas 27°13′N 56°22′E / 27.217°N 56.367°E / 27.217; 56.367 10 18,1 26,9 34,5 29,6 27,3 51,0 2,0 3101,2 5,6 1008,6 65 182,5
Abadan 30°22′N 48°15′E / 30.367°N 48.250°E / 30.367; 48.250 7 12,4 25,1 36,8 26,9 25,4 53,0 −4,0 3052,2 6,4 1010,1 46 156,0

U globalnom sistemu atmosferske cirkulacije odnosno strujanja zraka, Iran je smješten na graničnoj zoni djelovanja sjeveroistočnih pasata koji prevladavaju ljeti odnosno kišonosnih zimskih antipasata. Ritam sezonskih promjena u tim zonama atmosferskog tlaka ima velik utjecaj na klimu koja je dodatno određena lokalnim uvjetima poput reljefa odnosno raspodjele kopnenih i vodenih masa. Zimski sudari hladnih zračnih masa iz smjera Sibira i Centralne Azije odnosno nerijetko toplih sredozemnih struja sa zapada prevladavajući su uzrok vremenskih uvjeta u Iranu[2]. Suha tj. stepska i pustinjska klima posljedica je cirkulacijske i orografske izolacije od Atlanskog i Indijskog okeana. Jako isparavanje sjeverozapadnih indijskookeanskih voda nema veći utjecaj osim na Makran, dok je istovremeno neusporedivo jači negativni utjecaj vjetrova koji pušu iz suhe azijske unutrašnjosti prema Indijskom okeanu. Na tom se putu vjetrovi zagrijavaju i suše, odnosno zrak se stabilizira pa nema konvekcije.

S druge strane, lokalni faktori mogu uzrokovati drastične razlike − od anticiklona nad hladnoj sjevernoj visoravni (1204 hPa) do toplih ciklona nad Kaspijskim jezerom (1018 hPa) ili Perzijskim zaljevom (1016 hPa). Takvi karakteristični kontrasti u atmosferskom tlaku između sjevera i juga zemlje još su izraženiji tokom ljeta kada se javlja snažna lokalna anticiklona iznad relativno hladnog Kaspijskog jezera (1012 hPa), dok se na jugu istovremeno pojavljuje jedna od najsnažnijih ciklona na Zemlji (994 hPa). Razlike u atmosferskom tlaku po geografskoj širini imaju dominirajući utjecaj na vrijeme u zemlji tokom cijele godine[2].

Atmosferski pritisak donekle je oblikovan i regionalnim i lokalnim strujanjima zraka, prvenstveno planinskim vjetrovima koji se prenose niz obronke odnosno kroz doline, te onim obalnim ograničenim na relativno manji dio teritorija. Planinski vjetrovi tokom jeseni pušu niz Alborz i Zagros čime donose topli i suhi zrak u kaspijske nizije, dok istovremeno uzrokuju povremene prekide visokog stepena vlažnosti zraka u Huzestanu i dijelovima obale Perzijskog zaljeva. U Huzestan često donose mraz koji ugrožava usjeve šećerne trske, a njihova velika brzina na brdsko-planinskom području često uzrokuje štetu što se posebno odnosi na prijevoje Alborza na visini 2000 ‒ 2500 m smještenih na kolebljivoj granici između suhih planinskih i vlažnih kaspijskih struja. U gornjim dolinama Safid-Ruda (pokraj Mandžila) i Talar-Ruda (okolina Gaduka i Firuzkuha) navedene se širokopojasne struje preklapaju s više lokaliziranih sistema odnosno prožimaju s njihovim zračnim masama, čime se u uskim kanjonima javlja izuzetno snažan vjetar koji puše u smjeru unutrašnjosti tj. Iranske visoravni[2].

Postoje i dva blaža ali jednako utjecajna regionalna sistema zračnih struja − tzv. 120-dnevni vjetar (perz. bād-e sad o bīst rūz) poznat po redovitosti između sredine jula i septembra odnosno jednolikom utjecaju na istočni Horasan, Sistan i dijelove Dašt-e Luta, te šamal (dosl. sjeverni vjetar) koji puše preko Mezopotamije i zahvata sjeverni obalni pojas Irana[2]. Oba nastaju na sjeverozapadu tokom ljeta kao rezultat izražene ciklone nad Perzijskim zaljevom i Indskim slivom. Među ostale značajnije vjetrove spadaju oni iz pravca Arabije koji pušu preko Perzijskog zaljeva i protuteža su šamalima. Nastaju u pustinjama kao vruć i suh zapadni vjetar natovaren prašinom i pijeskom, no prelaskom preko mora se vlaže pa stvaraju izrazito neugodan osjet na području Huzestana i podnožja Zagrosa[2]. Zbog sudara atmosferskog tlaka u unutrašnjosti se tokom ljeta često javljaju prašinske pijavice, dok se zimi ponekad javljaju i snježne vijavice koje mogu imati katastrofalne razmjere. Naprimjer, godine 1972. u nezapamćenoj snježnoj vijavici na sjeverozapadu Irana život je izgubilo više od 4000 ljudi što je čini najsmrtonosnijom u historiji.[5]

Padavine[uredi | uredi izvor]

Zbog specifičnog geografskog smještaja u sjevernom umjerenom pojasu, vrlo raštrkanog reljefa i ostalim faktorima Zemljine atmosfere, Iran u cjelini spada u suha područja svijeta jer prosječna količina padavina u zemlji iznosi 860 mm godišnje odnosno približno 1/3 manje od svjetskog prosjeka[6]. S obzirom da u većini dijelova zemlje izuzevši sjeverne i zapadne količina padavina iznosi ispod 100 mm, broj stalnih i bogatih rijeka vrlo je ograničen[6].

Rijeka Zajande-Rud ispod isfahanskog mosta Si-o-se Pol; puno korito zimi (lijevo) i potpuno presušeno ljeti (desno) {{{7}}}
Rijeka Zajande-Rud ispod isfahanskog mosta Si-o-se Pol;
puno korito zimi (lijevo) i potpuno presušeno ljeti (desno)

Količina padavina nejednoliko je raspoređena u prostoru i vremenu pa tako postoje razni ekstremi. Primjerice, brojna pustinjska područja sezonski znaju primiti veliku količinu padavina da dolazi i do velikih poplava, dok je u nekim dijelovima pustinja količina padavina toliko mala da ishlapi prije slijevanja u zemlju. Također, postoje i ekstremi poput pustinje Dašt-e Lut u kojoj kiša ispari prije nego što padne na tlo. Područje najbogatije padavinama nalazi se na sjeveru zemlje uz kaspijsku obalu i obuhvata svega 11% ukupne površine Irana, no zbog klimatskih i geografskih faktora prima 22% ukupne količine padavina[6]. Druga područja bogata padavinama su masivi Zagrosa i Alborza čiji vrhovi otapanjem snijega snabdijevaju veliku većinu iranskih rijeka. U ostalim dijelovima zemlje koji sačinjavaju 57% ukupne površine Irana količina padavina iznosi svega 140 mm i klasificira se u sušnu zonu[6].

Regije najbogatije vodom su područja uz kaspijsku obalu gdje je prosječna količina padavina oko 2000 mm godišnje, dok maksimalna količina u stanici Kuhrang iznosi 1400 mm, u Borudžerdu 1200 mm, te iznad 500 mm u planinama Sahand i Sabalan[6]. Od sjeverozapada do jugoistoka zemlje prosječna količina padavina postepeno se snižava odnosno učestalost suše je veća. Također, razmjerno se snižava i broj stalnih odnosno bogatih rijeka pa su u južnim i istočnim dijelovima zemlje uglavnom sezonske tj. potpuno suhe tokom toplih mjeseci, osobito ljeti[6].

Reference[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]