Klupčasta ćelija

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Klupčaste ćelije – pozatije kao glomus ili glomusne ćelije (tip I) – periferni su hemoreceptori, koji se uglavnom nalaze u karotidnim i aortnim tijelima, a pomažu u regulaciji disanja. Kada je smanjen pH krvi, smanjuje se i doprema kisika (pO2) ili povećava ugljen-dioksid (pCO2). Tada karotidna i aortna tijela signaliziraju produženoj moždini (posebno leđnom centru za udisanje) da povećaju volumen i brzinu disanja.[1]

Glomusne ćelije imaju visok metabolizam i dobru perfuziju krvi pa su zato osjetljive na promjene napetosti plina u arterijskoj krvi. Ove ćelije su strukturno vrlo slične neuronima. Ustvari, one su izvedene iz nervnog grebena, dok su glomusne ćelije tipa II funkcijski slične neurogliji.[2][3]

Klupčaste ćelije i neke presinapsne sipatičke ganglije inervira autonomna ganglija koja ima sinapsu sa klupčastim ċelijama.[4] Nervna vlakna prikupljaju signale joji su poslani putem ovih ćelija i prenose ih u centralni nervni sistem na obradu.[5] Smatra se da je signalizacija u hemoreceptorima posrednik za oslobađanje neurotransmitera na glomusnim ćelijama, uključujući i dopamin, noradrenalin, acetilholin, supstancu P, vazoaktivni crijevni peptid i enkefaline.[6]

Utvrđeno je da vazopresin inhibira odgovor glomusnih ćelija na hipoksiju, vjerovatno zato što je uobičajeni odgovor na hipoksiju vazodilatacija, koju u slučaju hipovolemije, treba izbjegavati.[7] Nadalje, glomusne ćelije su vrlo osjetljive na angiotenzin II AT1 receptora, pružajući informacije o statusu tekućine i tjelesnih elektrolita.[8]

Klasteri glomusnih ćelija, od kojih su najvažnija karotidna i aortna tijela, nazivaju se nehromafinski ili parasimpatički paragangliom. Oni su također prisutni uz vagus, u unutrašnjem uhu i u plućima, kao i na drugim mjestima. Neoplazme glomusnih ćelija su poznate kao paragangliom, među drugim imenima, a uglavnom su nemaligne.[9]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Sukhamay Lahiri, ured. (2003). Oxygen sensing : responses and adaptation to Hypoxia. New York: Dekker. str. 200, 232. ISBN 0824709608.
  2. ^ Pearse AG., Polak, JM, Rost, FW; Fontaine, J; Le Lièvre, C; Le Douarin, N (1973). "Demonstration of the neural crest origin of type I (APUD) cells in the avian carotid body, using a cytochemical marker system". Histochemie. Histochemistry. Histochimie. 34 (3): 191–203. doi:10.1007/bf00303435. PMID 4693636.CS1 održavanje: koristi se parametar authors (link)
  3. ^ Lawson, W (januar 1980). "The neuroendocrine nature of the glomus cells: an experimental, ultrastructural, and histochemical tissue culture study". The Laryngoscope. 90 (1): 120–44. doi:10.1288/00005537-198001000-00014. PMID 6243386.
  4. ^ Singh, Inderbir. Textbook of human histology : (with colour atlas & practical guide) (6a izd.). New Delhi: Jaypee Brothers Medical Publishers. str. 332. ISBN 9380704348.
  5. ^ Eyzaguirre, C.; Abudara, Verónica (1999). "Carotid body glomus cells: chemical secretion and transmission (modulation?) across cell-nerve ending junctions". Respiration Physiology. 115 (2): 135–149. doi:10.1016/S0034-5687(99)00020-1. PMID 10385028.
  6. ^ Pardal, R.; Ludewig, U.; Garcia-Hirschfeld, J.; Lopez-Barneo, J. (2000). "Secretory responses of intact glomus cells in thin slices of rat carotid body to hypoxia and tetraethylammonium". Proceedings of the National Academy of Sciences. 97 (5): 2361–2366. doi:10.1073/pnas.030522297. PMC 15806. PMID 10681419.
  7. ^ Wang, ZZ; He, L; Stensaas, LJ; Dinger, BG; Fidone, SJ (1991). "Localization and in vitro actions of atrial natriuretic peptide in the cat carotid body". Journal of applied physiology (Bethesda, Md. : 1985). 70 (2): 942–6. PMID 1827111.
  8. ^ Allen, A. M. (1998). "Angiotensin AT1 receptor-mediated excitation of rat carotid body chemoreceptor afferent activity". The Journal of Physiology. 510 (3): 773–781. doi:10.1111/j.1469-7793.1998.773bj.x. Arhivirano s originala, 15. 4. 2013. Pristupljeno 18. 12. 2016.
  9. ^ Anne Marie McNicol (2010). "Chapter 12: Adrenal medulla and paraganglia". Endocrine Pathology: Differential Diagnosis and Molecular Advance (Springer izd.). str. 281.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]