Idi na sadržaj

Kolera-toksin

Nepregledano
S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Podjedinica A toksina kolere
Identifikatori
SimbolctxA
CAS broj9012-63-9
NCBI gen944742
PDB1S5B
RefSeqWP_001889387.1
UniProtP01555
Ostali podaci
EC broj2.4.2.36
WikipodaciQ189245
Pretraga za
StruktureSwiss-model
DomeneInterPro
Podjedinica B toksina kolere
3D struktura podjedinice B toksina kolere (pogled odozgo sa uklonjenom podjedinicom CTA)
Identifikatori
SimbolctxB
CAS broj9012-63-9
NCBI gen944741
PDB1CHP
RefSeqWP_000987577.1
UniProtP01556
Ostali podaci
EC broj2.4.2.36
WikipodaciQ189245
Pretraga za
StruktureSwiss-model
DomeneInterPro

Kolera-toksin (također poznat kao kolerin toksin i koleragen, CTX, CTx i CT) je snažan enterotoksin koji proizvodi bakterija Vibrio cholerae, a uzrokuje tešku vodenastu dijareju i dehidraciju koji definiraju infekcije kolerom. Toksin je član porodice enterotoksina labilnih na toplinu i postoji kao multimerni toksin AB5 s jednom enzimski aktivnom A podjedinicom i pet B podjedinica koje se vežu za receptore, a koje olakšavaju ulazak u ćeliju domaćina.[1][2]

Historija

[uredi | uredi izvor]

Vibrio cholerae koji proizvode toksin kolere su uzročni patogeni agens drevne bolesti kolera, prvobitno pronađene u Aziji i Evropi.[3] Prva moderna globalna pandemija pojavila se u delti Gangesa 1817. godine. Globalizacija koja se razvijala u devetnaestom stoljeću proširila ju je svijetom tokom sedam uzastopnih pandemijskih godina. Kada je kolera stigla u London, 1832. godine, njen prijenos nije bio dobro shvaćen, a mnogi su krivili mijazmu. Ljekar, John Snow (1813–1858), bio je zagovornik kontaminacije vode kao uzroka njenog širenja – poznato je okončavajući epidemiju uklanjanjem ručke javne pumpe za vodu u centru Londona. Međutim, njegova teorija je prihvaćena tek godinama nakon njegove smrti, otkrićem bakterije Vibrio cholerae.[4]

Otkriće i izolacija

[uredi | uredi izvor]

Otkriće toksina kolere se široko pripisuje Robertu Kochu, ljekaru i mikrobiologu. Koch je 1886. godine postavio hipotezu da Vibrio cholerae proizvodi supstancu koja uzrokuje simptome kolere.[5] Međutim, izolaciju bakterije već je 30 godina ranije proveo italijanski anatom Fillippo Pacini, koji je potom objavio svoj rad na svom maternjem jeziku.[4][6]

Godine 1951, Sambhu Nath De je potvrdio Kochovu hipotezu kroz Deovo istraživanje koje je uključivalo ubrizgavanje toplotom ubijene V. cholerae u kuniće. Iz ovog eksperimenta je utvrdio da se endotoksin oslobađa kako se bakterija raspada i da je taj endotoksin odgovoran za simptome bolesti.[7] Zatim je 1959. godine De izveo sljedeći eksperiment, ubrizgavajući filtrat kulture "V. cholerae" bez bakterija u tanko crijevo kunića i time dokazujući postojanje toksina kolere nakupljanjem tekućine.[8][9]

Pročišćavanje i mehanizam

[uredi | uredi izvor]

U sljedećoj deceniji, istraživački tim Richarda Finkelsteina uspješno je izolovao i pročistio toksin kolere (CT). Ovo istraživanje je identifikovalo holotoksin (AB5) kao primarni aktivni agens, dok B5 oligomer nije imao unutrašnju toksičnost, ali je igrao ključnu ulogu u izazivanju simptoma kolere. Naknadne biohemijske metode potvrdile su složenu strukturu podjedinica toksina, što je dovelo do našeg trenutnog sveobuhvatnog razumijevanja njegovih mehanizama.[5]

Još jedna značajna prekretnica dogodila se 1973. godine kada su King i van Heyningen identifikovali gangliozid GM1 kao CT receptor. Njihovi eksperimenti su otkrili da GM1 blokira sposobnost toksina da poboljša propusnost kapilara u koži kunića, sprječavajući nakupljanje tečnosti u ligiranim crijevnim petljama kunića. Osim toga, otkrili su da receptor ometa njegov učinak na put adenilil-ciklaze u crijevnom tkivu zamorca. Ovi nalazi bi pomogli u budućim istraživanjima medicinske primjene toksina, kroz sve detaljnije poznavanje njegovih funkcionalnih sposobnosti.[5]

Moderna relevantnost

[uredi | uredi izvor]

Moderni sanitarni objekti su gotovo u potpunosti uklonili koleru iz industrijaliziranih zemalja, za razliku od ekonomski nerazvijenih regija gdje bolest godišnje odnosi preko 100.000 smrtnih slučajeva.[4] Bolest prvenstveno pogađa ljude koji žive u područjima s neadekvatnom sanitacijom vode, kontinuiranim sukobima i ograničenim pristupom zdravstvenoj zaštiti. Istaknuti primjer je zemljotres na Haitiju 2010., koji je izazvao najgoru modernu epidemiju kolere nakon 10-mjesečnog perioda zakašnjenja.[10]

Trenutno je zabilježeno preko 200 serotipova V. cholerae, od kojih samo serotip O1 i O139 dovode do epidemijskih bolesti, dok se serotipovi koji uzrokuju sporadične epidemije nazivaju ne-O1/ne-O139 V. cholerae. Serogrupa O1 ima dva različita biotipa, naime El Tor i klasični, i bila je uzrok svih sedam pandemija. O1 El Tor (soj 16961) je u velikoj mjeri zamijenio klasični biotip tokom početka sedme pandemije 1960-ih. Nadalje, serogrupa O139 pojavila se 1992. godine i ostaje rasprostranjena i danas.

Klinički i uticaj na javno zdravlje

[uredi | uredi izvor]

Toksin kolere, glavni štetni faktor Vibrio cholerae, uzrokuje vodenasti proljev, koji postaje fatalan u roku od nekoliko sati ako se ne liječi. Svjetska zdravstvena organizacija prijavila je više od 730.000 slučajeva kolere i 5.100 smrtnih slučajeva u 33 zemlje od januara do novembra 2024.[11] Povećana proizvodnja vakcina nije riješila problem stalne nestašice oralnih vakcina protiv kolere, što otežava programe preventivne vakcinacije. Istraživanja pokazuju da endemske zemlje imaju 2,9 miliona slučajeva kolere, ali zvanični podaci vjerovatno potcjenjuju stvarni broj slučajeva.[12] Brojevi pokazuju dvostruku ulogu toksina u tome što kolera predstavlja i kritično medicinsko stanje i značajnu zabrinutost za javno zdravlje.

Struktura

[uredi | uredi izvor]
3D struktura toksina kolere: Zelena regija na vrhu predstavlja enzimski aktivnu A podjedinicu (ctxA), dok višebojna regija koja formira prsten na dnu predstavlja pentamernu B podjedinicu (ctxB), odgovornu za vezivanje za ćeliju domaćina.

Toksin kolere je klasični AB5-tip heksamerni protein sastavljen od jedne enzimski aktivne A podjedinice i pet identičnih B podjedinica koje se vežu za receptor. Ova struktura veoma podsjeća na termolabilni enterotoksin (LT) koji proizvodi Escherichia coli, a njegove značajne sličnosti u sekvenci i funkciji potvrđuju njegovo zajedničko članstvo u porodici toksina AB5.[4]

Podjedinica (UniProt: P01555) sadrži 240 aminokiselina i teži približno 28 kDa. Proteolitički se cijepa u dva različita domena. CTA1 (~22 kDa), enzimski aktivni globulasti domen. I, CTA2 (~5,5 kDa), dugačka alfa-heliks koja veže CTA1 za prsten B podjedinice.[4][5]

Ovi domeni povezani su putem disulfidne veze između Cys187 i Cys199. CTA1 domen katalizira ADP-ribozilaciju Arg201 na Gsα podjedinici heterotrimernih G-proteina. Ovo zaključava adenilil-ciklazu u aktivnom stanju, podižući nivoe cAMP i pokrećući karakterističnu sekreciju tečnosti koja se vidi kod kolere. Katalitski ostatak unutar CTA1 je Glu112, smješten u klinastom naboru sastavljenom od dva β-lista i nekoliko heliksa.[1][5] CTA2 domen prolazi kroz centralnu poru pentamera B podjedinice i završava u KDEL sekvenci (Lys-Asp-Glu-Leu), što olakšava endoplazmatski retikulum (ER) zadržavanje tokom retrogradnog transporta, iako nije strogo neophodno za transport. Da bi se CTA1 translocirao u citosol i postao aktivan, disulfidna veza mora biti reducirana u ER. CTA1 zatim prolazi kroz djelimično rasklapanje i preuzima ER-povezanu degradaciju (ERAD) put za izvoz u citosol. Njegov nizak sadržaj lizina pomaže mu da izbjegne ubikvitinizaciju i degradaciju, omogućavajući mu da se ponovo savije i ispolji toksičnost.[2][5] Svaka B podjedinica (UniProt: P01556) sastoji se od 103 aminokiseline i teži približno 11 kDa nakon cijepanja signalnog peptida. Pet B podjedinica formira pentamerni prsten u obliku krofne koji se specifično veže za GM1 gangliozidne receptore na površini crijevnih epitelnih ćelija. Vezivanje je poboljšano kooperativnošću među podjedinicama, što olakšava endocitozu i naknadni retrogradni transport kroz Golgijev aparat i ER.[1][4][5]

Trodimenzijska struktura holotoksina određena je 1995. godine od strane Zhanga i saradnika koristeći rendgensku kristalografiju pri rezoluciji od 2,5 Å (PDB: 1XTC)[13] The Hol group determined it again at a 1.9 Å resolution, yielding a much improved geometry compared to the first structure determination.[14]

Patogeneza

[uredi | uredi izvor]
Mehanizam djelovanja kolerinog toksina

Kolerni toksin (CT) inicira svoje toksične efekte vezivanjem za GM1 gangliozidne receptore na površini crijevnih epitelnih ćelija putem svog pentamera, podjedinice B. Ako GM1 nije prisutan ili je rijedak, CT može stupiti u interakciju s alternativnim fukoziliranim glikokonjugatima, kao što su Lewis X i Lewis Y antigeni, proširujući svoj kapacitet vezivanja za domaćina.[5][15][16][17]

Nakon što se veže, cijeli holotoksin se endocitozira i podliježe retrogradnom transportu kroz Golgijev aparat do endoplazmatskog retikuluma (ER). U ER-u, A podjedinica (CTXA) se cijepa proteazama na CTA1 i CTA2, koji ostaju povezani disulfidnom vezom između Cys187 i Cys199. ER-rezidentna oksidoreduktaza protein disulfid izomeraza (PDI), uz pomoć Ero1, reducira ovu vezu, oslobađajući katalitski aktivni CTA1 domen.[5][18]

CTA1 se djelomično rasklapa i koristi put degradacije povezan s ER-om (ERAD) za translokaciju u citosol putem Sec61 translokona. Za razliku od tipičnih ERAD supstrata, CTA1 izbjegava ubikvitinizaciju zbog niskog sadržaja lizina, što mu omogućava ponovno savijanje u citosolu umjesto da ga proteasom razgradi.[19]

CTA1 se veže za ARF6-GTP (ADP-ribozilacijski faktor 6) u citosolu, što inducira konformacijsku promjenu koja otkriva njegovo aktivno mjesto. CTA1 zatim katalizira ADP-ribozilaciju Arg201 na Gαs podjedinici heterotrimernih G-proteina, koristeći NAD+ kao supstrat. Ova posttranslacijska modifikacija inhibira hidrolizu GTP-a, zaključavajući Gsα u njegovom aktivnom GTP-vezanom stanju i kontinuirano stimulirajući adenilil-ciklazu.[20]

Ovo dramatično povećava nivoe unutarćelijskogg 3',5'-cikličnog AMP-a (cAMP), aktivirajući protein kinazu A (PKA). PKA fosforilira i aktivira hloridne kanale CFTR, promovirajući lučenje Cl-, HCO3-, Na+ i vode u crijevni lumen. Osim toga, inhibira se unos Na+ i vode od strane enterocita, što rezultira karakterističnom obilnom vodenastom dijarejom (do 1–2 litra na sat), doprinoseći teškoj dehidraciji i elektrolitnom disbalansu kod pacijenata sa kolerom.[5][21] Sličan mehanizam je uočen kod pertussis toksin akoji proizvodi Bordetella pertussis, još jedan član AB5 porodice. Međutim, umjesto da cilja Gsα, pertussis toksin ADP-ribozilira Giα podjedinicu, sprječavajući je da inhibira adenilil-ciklazu. To, zauzvrat, dovodi do povećanja nivoa cAMP-a putem različitog, ali povezanog mehanizma..[19][22]

Porijeklo

[uredi | uredi izvor]

Gen toksina kolere ('ctxAB) je uveden u V. cholerae putem horizontalnog transfera gena putem virusa poznatog kao CTXφ bakteriofag. Virulentni Sojevi V. cholerae (serogrupa O1 i O139) sadrže integrirane gene iz ovog bakteriofaga, uključujući ctxAB i druge gene faga.[23] Nadalje, integrirani CTXφ genom dijeli gene sa svojim satelitskim fagom, RS1, uključujući:

  • Replikacija (RstA),
  • Integracija (RstB)
  • Regulacija: sprječavanje represije replikacije CTXφ (RstC), regulacija ekspresije gena (RstR),
  • Pakovanje i sekrecija faga geni (Psh, Cep, OrfU, Ace i Zot), koji dijele strukturnu homologiju sa Ff filamentoznim kolifagom.[23]

Ovi geni omogućavaju replikaciju i sekreciju bakteriofaga CTXφ bez potrebe za ekscizijom profaga iz originalne bakterije domaćina. Kao rezultat toga, fag može horizontalno prenijeti gen koji kodira CTX na druge osjetljive ćelije zajedno s ostatkom genoma faga.[23]

Primjena

[uredi | uredi izvor]

B podjedinica toksina kolere (CTB) je relativno netoksična, što je čini vrijednim alatom u ćelijskoj i molekulskoj biologiji. Često se koristi kao neuronski traser zbog svoje sposobnosti vezivanja GM1 gangliozida na ćelijske membrane, što omogućava vizualizaciju neuronskih puteva.[24]

Pored toga, u istraživanju nervnih matičnih ćelija, uočeno je da CTB utiče na lokalizaciju transkripcijskog faktora Hes3.[25]

Vakcina

[uredi | uredi izvor]

Trenutno su dostupne dvije vakcine protiv kolere: Dukoral' i Shanchol. Obje vakcine koriste cijele ubijene V. cholerae ćelije, međutim, Dukoral također sadrži rekombinantni kolerin toksin β (rCTB). Neke studije sugeriraju da uključivanje rCTB-a može poboljšati efikasnost vakcine kod male djece (2-10) i produžiti trajanje zaštite. Međutim, za razliku od Shanchola, uključivanje rCTB-a u vakcine povećava troškove proizvodnje i zahtijeva stroge uslove skladištenja kako bi se spriječila degradacija.[19]

Adjuvant vakcine

[uredi | uredi izvor]

Druga primjena CTB podjedinice može biti kao mukozna vakcina adjuvant za druge vakcine. Pokazalo se da spajanje CTB-a i antigena poboljšava odgovor vakcine. Istraživanja na velikim životinjskim modelima podržavaju njegov potencijal za poboljšanje vakcina protiv bakterijskih infekcija, virusnih infekcija, alergija i dijabetesa. Ovo bi moglo omogućiti upotrebu CTB-a kao adjuvansa za vakcinaciju protiv mnogih vrsta bolesti. Posebno je pokazano da CTB inducira mukozni humoralni imuni odgovore, što ga čini obećavajućim kandidatom za vakcine usmjerene na mukozne patogene kao što je HIV.[19]

Istraživanje biologije membrane

[uredi | uredi izvor]

Struktura membrane i nanodomeni

[uredi | uredi izvor]

Pokazano je da se B podjedinica toksina kolere preferencijalno veže za GM1 gangliozide koji se nalaze u lipidnim splavovima. Grupiranjem GM1, CTB pomaže istraživačima da prouče kako se membrane organizuju u nanodomene, dobijajući sve veći uvid u ćelijsku signalizaciju i unutarćelijski ćelijski promet. Lipidne splavove je inače teško proučavati jer se razlikuju po veličini i životnom vijeku, a također su dio izuzetno dinamične komponente ćelija. Koristeći CTB kao marker, možemo bolje razumjeti svojstva i funkcije splavova i srodnih membranskih nanodomena. Fluorescentna oznaka na CTB ili antitijelo-ciljane CTB komplekse da služe kao efikasni markeri za ovu svrhu.[26]

Osim toga, toksin kolere ima sposobnost generiranja i detekcije okolne zakrivljenosti membrane. Stoga se koristi kao važan alat i model u razumijevanju kako proteini pod utjecajem morfologije membrane utiču na nju.[26]

Endocitoza

[uredi | uredi izvor]

Toksin kolere ulazi u ćelije putem više endocitnih puteva, uključujući:

Iako tačan mehanizam kako toksin kolere pokreće ove endocitne puteve nije u potpunosti shvaćen, toksin služi kao važan alat za istraživanje ovih mehanizama. Proučavanje ovih puteva pomaže istraživačima da shvate kako patogeni i lijekovi ulaze u ćelije.[26]

Retrogradni transport

[uredi | uredi izvor]

Jedna od najvažnijih primjena CTB-a je proučavanje retrogradnog transporta. U početku se B-podjedinica veže za GM1 na plazmatskoj membrani Kroz vezikulski transport, GM1 nosi toksin retrogradno kroz sekretorni put, u trans-Golgijevu mrežu (TGN) i endoplazmatski retikulum (ER). Kada toksin stigne u ER, dio A-podjedinice se oslobađa iz B-podjedinice, što mu omogućava retro-translokaciju u citosol gdje inicira patogene efekte. Efikasan ulazak toksina u ćeliju omogućava praćenje fluorescentno označenih CTB i GM1 u realnom vremenu, pružajući uvid u intracelularni transport i sortiranje proteina i sortiranje lipida u endocitotskom putu. Povećano razumijevanje ovih puteva može pomoći u dizajniranju ciljanih sistema za isporuku lijekova kao dijela kliničke primjene..[26][27]

Također pogledajte

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. 1 2 3 Serrano, Albert; Guyette, Jessica L.; Heim, Joel B.; Taylor, Michael; Cherubin, Patrick; Krengel, Ute; Teter, Ken; Tatulian, Suren A. (7. 1. 2022). "Holotoxin disassembly by protein disulfide isomerase is less efficient for Escherichia coli heat-labile enterotoxin than cholera toxin". Scientific Reports (jezik: engleski). 12 (1): 34. Bibcode:2022NatSR..12...34S. doi:10.1038/s41598-021-03939-9. ISSN 2045-2322. PMC 8741891 Provjerite vrijednost parametra |pmc= (pomoć). PMID 34997016 Provjerite vrijednost parametra |pmid= (pomoć).
  2. 1 2 Safa, Ashrafus; Jime, Jinath Sultana; Shahel, Farishta (2020). "Cholera toxin phage: structural and functional diversity between Vibrio cholerae biotypes". AIMS Microbiology. 6 (2): 144–151. doi:10.3934/microbiol.2020009. ISSN 2471-1888. PMC 7326730. PMID 32617446.
  3. ↑ Siddique, A.K.; Cash, Richard (2014). "Cholera Outbreaks in the Classical Biotype Era". u Nair, G. Balakrish; Takeda, Yoshifumi; Aktories, Klaus (ured.). Cholera Outbreaks. Current Topics in Microbiology and Immunology. 379. Springer. str. 1–16. doi:10.1007/82_2013_361. ISBN 978-3-642-55404-9. PMID 24368696.
  4. 1 2 3 4 5 6 Heggelund, Julie E.; Bjørnestad, Victoria A.; Krengel, Ute (1. 1. 2015). "Chapter 7 - Vibrio cholerae and Escherichia coli heat-labile enterotoxins and beyond". u Alouf, Joseph; Ladant, Daniel; Popoff, Michel R. (ured.). The Comprehensive Sourcebook of Bacterial Protein Toxins (Fourth izd.). Boston: Academic Press. str. 195–229. doi:10.1016/B978-0-12-800188-2.00007-0. ISBN 978-0-12-800188-2.
  5. 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 Bharati, Kaushik; Ganguly, Nirmal K. (2011). "Cholera toxin: a paradigm of a multifunctional protein". The Indian Journal of Medical Research. 133 (2): 179–187. ISSN 0971-5916. PMC 3089049. PMID 21415492.
  6. ↑ Nair, G. Balakrish; Takeda, Yoshifumi (2011). "Dr Sambhu Nath De: unsung hero". The Indian Journal of Medical Research. 133 (2): 127. ISSN 0971-5916. PMC 3089041. PMID 21415484.
  7. ↑ De, S. N.; Sarkar, J. K.; Tribedi, B. P. (1951). "An experimental study of the action of cholera toxin". The Journal of Pathology and Bacteriology (jezik: engleski). 63 (4): 707–717. doi:10.1002/path.1700630417. ISSN 1555-2039. PMID 14898376.
  8. ↑ De, S. N. (30. 5. 1959). "Enterotoxicity of bacteria-free culture-filtrate of Vibrio cholerae". Nature. 183 (4674): 1533–1534. Bibcode:1959Natur.183.1533D. doi:10.1038/1831533a0. ISSN 0028-0836. PMID 13666809.
  9. ↑ Dutta, N. K.; Panse, M. V.; Kulkarni, D. R. (1959). "Role of cholera a toxin in experimental cholera". Journal of Bacteriology. 78 (4): 594–595. doi:10.1128/jb.78.4.594-595.1959. ISSN 0021-9193. PMC 290591. PMID 13818912.
  10. ↑ Piarroux, Renaud; Moore, Sandy; Rebaudet, Stanislas (1. 9. 2022). "Cholera in Haiti". La Presse Médicale. History of modern pandemics. 51 (3). doi:10.1016/j.lpm.2022.104136. ISSN 0755-4982. PMID 35705115 Provjerite vrijednost parametra |pmid= (pomoć).
  11. ↑ "Multi-country outbreak of cholera, External situation report #21 - 18 December 2024". www.who.int (jezik: engleski). Pristupljeno 11. 4. 2025.
  12. ↑ Ali, Mohammad; Nelson, Allyson R.; Lopez, Anna Lena; Sack, David A. (2015). "Updated global burden of cholera in endemic countries". PLOS Neglected Tropical Diseases. 9 (6). doi:10.1371/journal.pntd.0003832. ISSN 1935-2735. PMC 4455997. PMID 26043000.
  13. ↑ Zhang, Rong-Guang; Scott, David L.; Westbrook, Mary L.; Nance, Sharon; Spangler, Brenda D.; Shipley, Graham G.; Westbrook, Edwin M. (25. 8. 1995). "The Three-dimensional Crystal Structure of Cholera Toxin". Journal of Molecular Biology. 251 (4): 563–573. doi:10.1006/jmbi.1995.0456. ISSN 0022-2836. PMID 7658473.
  14. ↑ O'Neal, Claire J.; Amaya, Edward I.; Jobling, Michael G.; Holmes, Randall K.; Hol, Wim G. J. (1. 4. 2004). "Crystal Structures of an Intrinsically Active Cholera Toxin Mutant Yield Insight into the Toxin Activation Mechanism". Biochemistry. 43 (13): 3772–3782. doi:10.1021/bi0360152. ISSN 0006-2960. PMID 15049684.
  15. ↑ Wands AM, Fujita A, McCombs JE, Cervin J, Dedic B, Rodriguez AC, Nischan N, Bond MR, Mettlen M, Trudgian DC, Lemoff A, Quiding-Järbrink M, Gustavsson B, Steentoft C, Clausen H, Mirzaei H, Teneberg S, Yrlid U, Kohler JJ (oktobar 2015). "Fucosylation and protein glycosylation create functional receptors for cholera toxin". eLife. 4. PMC 4686427. PMID 26512888. |doi-access= zahtijeva |doi= (pomoć)
  16. ↑ Cervin J, Wands AM, Casselbrant A, Wu H, Krishnamurthy S, Cvjetkovic A, Estelius J, Dedic B, Sethi A, Wallom KL, Riise R, Bäckström M, Wallenius V, Platt FM, Lebens M, Teneberg S, Fändriks L, Kohler JJ, Yrlid U (februar 2018). "GM1 ganglioside-independent intoxication by Cholera toxin". PLOS Pathogens. 14 (2). doi:10.1371/journal.ppat.1006862. PMC 5825173. PMID 29432456.
  17. ↑ Wands AM, Cervin J, Huang H, Zhang Y, Youn G, Brautigam CA, Matson Dzebo M, Björklund P, Wallenius V, Bright DK, Bennett CS, Wittung-Stafshede P, Sampson NS, Yrlid U, Kohler JJ (maj 2018). "Fucosylated Molecules Competitively Interfere with Cholera Toxin Binding to Host Cells". ACS Infectious Diseases. 4 (5): 758–770. doi:10.1021/acsinfecdis.7b00085. PMC 5948155. PMID 29411974.
  18. ↑ Tsai B, Rapoport TA (oktobar 2002). "Unfolded cholera toxin is transferred to the ER membrane and released from protein disulfide isomerase upon oxidation by Ero1". The Journal of Cell Biology. 159 (2): 207–216. doi:10.1083/jcb.200207120. PMC 2173060. PMID 12403808. S2CID 3111310.
  19. 1 2 3 4 Worthington, Zoë E. V.; Carbonetti, Nicholas H. (2007). "Evading the proteasome: absence of lysine residues contributes to pertussis toxin activity by evasion of proteasome degradation". Infection and Immunity. 75 (6): 2946–2953. doi:10.1128/IAI.02011-06. ISSN 0019-9567. PMC 1932868. PMID 17420233.
  20. ↑ O'Neal CJ, Jobling MG, Holmes RK, Hol WG (august 2005). "Structural basis for the activation of cholera toxin by human ARF6-GTP". Science. 309 (5737): 1093–1096. Bibcode:2005Sci...309.1093O. doi:10.1126/science.1113398. PMID 16099990. S2CID 8669389.
  21. ↑ Sanchez, Joaquin; Holmgren, Jan (2011). "Cholera toxin - a foe & a friend". The Indian Journal of Medical Research. 133 (2): 153–163. ISSN 0971-5916. PMC 3089046. PMID 21415489.
  22. ↑ Boron WF, Boulpaep EL (2009). Medical physiology: a cellular and molecular approach (2nd izd.). Philadelphia, Pennsylvania: Saunders/Elsevier.
  23. 1 2 3 Davis BM, Waldor MK (februar 2003). "Filamentous phages linked to virulence of Vibrio cholerae". Current Opinion in Microbiology. 6 (1): 35–42. doi:10.1016/S1369-5274(02)00005-X. PMID 12615217.
  24. ↑ Haigh, Jessica L.; Williamson, Daniel J.; Poole, Emma; Guo, Yuan; Zhou, Dejian; Webb, Michael E.; Deuchars, Susan A.; Deuchars, Jim; Turnbull, W. Bruce (4. 6. 2020). "A versatile cholera toxin conjugate for neuronal targeting and tracing". Chemical Communications (jezik: engleski). 56 (45): 6098–6101. doi:10.1039/D0CC01085E. ISSN 1364-548X. PMID 32355935.
  25. ↑ Androutsellis-Theotokis, Andreas; Walbridge, Stuart; Park, Deric M.; Lonser, Russell R.; McKay, Ronald D. G. (26. 5. 2010). "Cholera toxin regulates a signaling pathway critical for the expansion of neural stem cell cultures from the fetal and adult rodent brains". PLOS ONE. 5 (5). Bibcode:2010PLoSO...510841A. doi:10.1371/journal.pone.0010841. ISSN 1932-6203. PMC 2877108. PMID 20520777.
  26. 1 2 3 4 Kenworthy, Anne K.; Schmieder, Stefanie S.; Raghunathan, Krishnan; Tiwari, Ajit; Wang, Ting; Kelly, Christopher V.; Lencer, Wayne I. (3. 8. 2021). "Cholera Toxin as a Probe for Membrane Biology". Toxins (jezik: engleski). 13 (8): 543. doi:10.3390/toxins13080543. ISSN 2072-6651. PMC 8402489 Provjerite vrijednost parametra |pmc= (pomoć). PMID 34437414 Provjerite vrijednost parametra |pmid= (pomoć).
  27. ↑ Wernick, Naomi L. B.; Chinnapen, Daniel J.-F.; Cho, Jin Ah; Lencer, Wayne I. (5. 3. 2010). "Cholera Toxin: An Intracellular Journey into the Cytosol by Way of the Endoplasmic Reticulum". Toxins (jezik: engleski). 2 (3): 310–325. doi:10.3390/toxins2030310. ISSN 2072-6651. PMC 3153193. PMID 22069586.

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]

Šablon:Toksini

Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Kolera-toksin&oldid=3935397"