Idi na sadržaj

Konferencija u Dumbarton Oaksu

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Konferencija u Dumbarton Oaksu
Učesnici Konferencije u Dumbarton Oaksu
Država domaćinSjedinjene Američke Države
Datum21. august – 7. oktobar 1944.
LokacijaWashington, D.C.
UčesniciSjedinjene Američke Države
Sovjetski Savez
Ujedinjeno Kraljevstvo
Republika Kina
PredsjedavajućiEdward Stettinius Jr.
PrethodiKonferencija u Bretton Woodsu
SlijediDruga konferencija u Québecu
Ključne tačke
Sveopća sigurnost

Konferencija u Dumbarton Oaksu (formalnije: Vašingtonski razgovori o međunarodnoj organizaciji za mir i sigurnost) održana je u rezidenciji na imanju Dumbarton Oaks u Washingtonu od 21. augusta do 7. oktobra 1944, a na njoj je predloženo osnivanje "opće međunarodne organizacije".

Pregled

[uredi | uredi izvor]

Konferencija je bila prvi važan korak u provođenju četvrtog paragrafa Moskovske deklaracije iz 1943, kojom je prepoznata potreba za poslijeratnom međunarodnom organizacijom koja bi naslijedila Ligu naroda. Na konferenciji su delegacije iz grupe Četiri policajca (Sjedinjene Američke Države, Ujedinjeno Kraljevstvo, Sovjetski Savez i Republika Kina) raspravljale o prijedlozima za osnivanje organizacije za održavanje mira i sigurnosti u svijetu. Među predstavnicima su bili stalni zamjenik britanskog ministra vanjskih poslova Alexander Cadogan, sovjetski ambasador u Sjedinjenim Američkim Državama Andrej Gromiko, kineski ambasador Wellington Koo i zamjenik američkog državnog sekretara Edward Stettinius Jr.,[1] od kojih je svaki predsjedavao svojom delegacijom. (Kada je Cadogan pozvan nazad u London nakon prve polovine konferencije, vodstvo delegacije preuzeo je Edward Wood, britanski ambasador u Washingtonu.[2]) Samom konferencijom predsjedavao je Stettinius,[3] a američki državni sekretar Cordell Hull održao je uvodni govor.

Razgovori su vođeni u dvije faze, s obzirom na to da se Sovjeti nisu bili voljni direktno sastati s Kinezima.[4] U prvoj fazi predstavnici Sovjetskog Saveza, Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Država sastali su se između 21. augusta i 28. septembra, a u drugoj su predstavnici Republike Kine, Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Država održali razgovore između 29. septembra i 7. oktobra.

Ambijent

[uredi | uredi izvor]
Rezidencija Dumbarton Oaks, u kojoj je konferencija održana

Robert Woods Bliss, koji je sa suprugom Mildred Barnes Bliss 1940. poklonio Dumbarton Oaks Univerzitetu Harvard za osnivanje naučno-istraživačkog instituta i muzeja bizantskih studija,[5][6] odigrao je ključnu ulogu u organizaciji ovih sastanaka. Već u junu 1942, u ime direktora Johna S. Thachera i povjerenika Univerziteta Harvard, ponudio je da stavi objekte Dumbarton Oaksa na raspolaganje sekretaru Hullu. Kada je u junu 1944. Ministarstvo vanjskih poslova utvrdilo da se u Dumbarton Oaksu delegati mogu "udobno smjestiti" i da je "okruženje idealno", ponudu je obnovio James B. Conant, predsjednik Univerziteta Harvard, u pismu od 30. juna 1944.

Tok

[uredi | uredi izvor]

U knjizi Čin stvaranja: Osnivanje Ujedinjenih nacija Stephen Schlesinger pružio je prikaz potpune američke kontrole nad konferencijom, uključujući američku vojnu obavještajnu službu, koja je prenosila kablovski saobraćaj delegatima, i FBI, koji je pratio njihovo kretanje u gradu: "Vojnik zadužen za operaciju prisluškivanja i dešifriranja u San Francisku pokazao je vlastiti osjećaj postignuća: 'Pritisak posla konačno je popustio, a 24-satni radni dan skratio se. Osjećaj u odboru je da uspjeh Konferencije može uveliko dugovati njegovom doprinosu'."[7]

Robert Hilderbrand opisuje atmosferu oko konferencije i kako je Stettinius vodio britanske i sovjetske pregovarače u noćni klub "Diamond Horseshoe" i na koktele s Nelsonom Rockefellerom. U međuvremenu, u gradu su svakodnevno besplatno prikazivani holivudski filmovi. Zatim je "povorka stigla u Stettiniusov dom, zatim u 'Horseshoe', gdje je grupa večerala na bazi švedskog stola i zabavljao ih je crnački kvartet, koji je pjevao duhovne pjesme".[8]

Dva pitanja bila su ključna u radu konferencije. Prvo se odnosilo na poziciju koju bi Sovjetski Savez imao unutar novonastale organizacije, s obzirom na to da je cilj prvobitne ideje Franklina D. Roosevelta bio obuhvatiti američku globalnu moć. Drugo se doticalo prava veta stalnih članica Vijeća sigurnosti. "Staljin je odmahivanjem ruke odbacio protivljenje američkoj verziji veta, odbacujući je kao beznačajno pitanje... Bio je sasvim spreman žrtvovati svaki nezavisni ulog u izgradnji UN-a, držeći se uvjerenja da će prava veta neutralisati svaku opasnost od toga."[9]

Uloga Nelsona Rockefellera

[uredi | uredi izvor]

Schlesinger je primijetio da, iako Rockefeller nije imao službenu ulogu na konferenciji, zatražio je od FBI-a da on bude taj koji će prenositi izvještaje Stettiniusu. FBI je zaista proslijedio sve izvještaje Rockefelleru.[10] Schlesinger također objašnjava da je logo UN-a dizajniran na način da isključi Argentinu zbog njenog prijateljstva s Nacističkom Njemačkom. Rockefeller je insistirao na tome da Argentini, uprkos njenoj profašističkoj vladi,[11] mora biti dozvoljeno da se pridruži UN-u. Imao je latinoameričke delegacije na svojoj strani, što je razljutilo Nicola Tuccija, šefa Ureda za latinoamerička istraživanja u State Departmentu, koji je dao ostavku, izjavivši: "Moj ured trebao je poništiti nacističku i fašističku propagandu u Južnoj Americi, ali Rockefeller poziva najgore fašiste i naciste u Washington.[12]

Dok je Washington težio stvaranju svjetske organizacije, Rockefeller je vršio pritisak na konferenciju da prihvati Pakt iz Chapultepeca. Uprkos protivljenju Stettiniusa i Johna Fostera Dullesa, Rockefeller je dobio bitku na konferenciji. Postignut je dogovor da se u Član 51 Povelje uključe neke riječi koje dozvoljavaju "individualnu ili kolektivnu samoodbranu" na regionalnom nivou. Nekoliko godina kasnije, Schlesinger dokumentira na večeri s Rockefellerom da je Dulles rekao: "Dugujem vam izvinjenje. Da vi, momci, to niste učinili, možda nikad ne bismo imali NATO."[13]

Ciljevi i ishodi

[uredi | uredi izvor]

Ciljevi predložene međunarodne organizacije bili su, kako je navedeno na konferenciji:

  1. održavanje međunarodnog mira i sigurnosti i preduzimanje efikasnih kolektivnih mjera za sprečavanje i uklanjanje prijetnji miru i suzbijanje agresije ili drugih kršenja mira te mirno rješavanje međunarodnih sporova koji mogu dovesti do kršenja mira;
  2. razvoj prijateljskih odnosa među državama i preduzimanje drugih odgovarajućih mjera za jačanje univerzalnog mira;
  3. ostvarivanje međunarodne saradnje u rješavanju međunarodnih ekonomskih, socijalnih i drugih humanitarnih problema;
  4. omogućavanje rada centra za usklađivanje djelovanja državau postizanju ovih zajedničkih ciljeva.

Delegati su se 7. oktobra 1944. složili o preliminarnom skupu prijedloga[14] za postizanje ovih ciljeva. Rasprave na konferenciji o sastavu Ujedinjenih nacija uključivale su pitanje koje će države biti pozvane da postanu članice, zatim formiranje Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija i pravo veta koje će biti dato stalnim članicama Vijeća. Charles E. Bohlen piše da je Konferencija u Dumbarton Oaksu "riješila sva pitanja u vezi s organizacijom Ujedinjenih nacija osim dva: procedure glasanja u Vijeću sigurnosti i sovjetskog pritiska za prijem svih 16 sovjetskih republika u Generalnu skupštinu. Za to je bilo nekoliko razloga. Prvo, zapadne zemlje imale su nepovratnu većinu zbog, između ostalih, zemalja Commonwealtha, poput Kanade, Novog Zelanda, Australije i Južnoafričke Unije. To bi dovelo do de facto nemogućnosti SSSR-a da utječe na donošenje odluka. Drugo, zemlje istočne Evrope koje su prelazile na režim prijateljski nastrojen prema Moskvi uglavnom su bile zemlje koje su sarađivale sa silama Osovine i, kao takvima, nije im bilo dozvoljeno da se odmah pridruže UN-u. Na kraju, naizgled ekstravagantna priroda tog sovjetskog zahtjeva imala je za cilj jasno staviti do znanja da je svaka međunarodna organizacija koja je spremna upravljati novim svijetom bez ravnopravnog tretmana SSSR-a osuđena na propast. To je dovelo do prijema Ukrajinske i Bjeloruske SSR kao punopravnih članica UN-a i potaklo Roosevelta da u Jalti prihvati pravo veta u Vijeću sigurnosti. Kasnije, pod Trumanom, zapadne zemlje pokušale su prenijeti kompetencije u donošenju odluka o sigurnosnim pitanjima na Generalnu skupštinu kako bi se zaobišao sovjetski veto u Vijeću sigurnosti, s obzirom na to da su u ranim godinama UN-a većinu članica Generalne skupštine činile zapadne ili zemlje naklonjene Zapadu. Sovjetski Savez odlučno je odbacio te pokušaje potkopavanja onoga što je dogovoreno u Jalti. Bili su potrebni Konferencija u Jalti i daljnji pregovori s Moskvom prije nego što su ova pitanja riješena.[15] U Jalti je predložen i sistem starateljstva, koji bi zamijenio mandat Lige nacija. Na Konferenciji Ujedinjenih nacija o međunarodnoj organizaciji, poznatoj i kao Konferencija u San Francisku, od aprila do juna 1945, utvrđena su prava veta u Vijeću sigurnosti i finaliziran je tekst Povelje Ujedinjenih nacija. Također, na Konferenciji u Dumbarton Oaksu pet stalnih mjesta dodijeljeno je SAD-u, SSSR-u, Ujedinjenom Kraljevstvu, Francuskoj i Kini, pri čemu su Sovjeti odustali od protivljenja francuskom članstvu, a ostali su odbacili američki prijedlog za članstvo Brazila.[16]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ Video: Allies Study Post-War Security Etc. (1944). Universal Newsreel. 1944. Pristupljeno 21. 2. 2012.
  2. ^ James B. Reston. "China Takes Place in Security Talks; Soviet Phase Ends".
  3. ^ "Stettinius, Edward Reilly, Jr. The Columbia Encyclopedia, šesto izdanje, 2001–2007". Arhivirano s originala, 11. 2. 2007.
  4. ^ James B. Reston (21. 8. 1944). "World Plan Talks Will Start Today". The New York Times. ProQuest 106797230.
  5. ^ "Various articles". Bulletin of the Fogg Art Museum (jezik: engleski). 9 (4): 63–90. 1. 3. 1941. ISSN 1939-0394. JSTOR 4301085.
  6. ^ Dumbarton Oaks (1950). The Dumbarton Oaks Research Library and Collection, Harvard University, 1940–1950. Bulletin (jezik: engleski). Washington, D.C.
  7. ^ Stephen Schlesinger, Act of Creation: The Founding of the United Nations, "Basic Books", 2003, str. 331. (en)
  8. ^ C. Hilderbrand, Dumbarton Oaks: The Origins of the United Nations and the Search for Postwar Security, Chapel Hill, 1990, str. 82–83. (en)
  9. ^ Gowan, Peter (2010). A Calculus of Power (jezik: engleski). Verso. str. 59–60. ISBN 978-1-84467-620-0.
  10. ^ Schlesinger, 2003, str. 87.
  11. ^ History "How South America Became a Nazi Haven" [1].
  12. ^ Peter Collier, David Horowitz, The Rockefellers. An American Dynasty, New York City, 1976, str. 236.
  13. ^ Schlesinger, 2003, str. 174.
  14. ^ "Prijedlozi za osnivanje Opće međunarodne organizacije" (jezik: engleski).
  15. ^ Bohlen, C. E. (1973). Witness to History, 1929–1969. New York City. str. 159. ISBN 978-0393074765.
  16. ^ Robert C. Hilderbrand (2001). Dumbarton Oaks: The Origins of the United Nations and the Search for Postwar Security (jezik: engleski). UNC Press Books. str. 122–126. ISBN 978-0807849507.

Dodatna literatura

[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]
Commons logo
Commons logo
Commons ima datoteke na temu: Konferencija u Dumbarton Oaksu
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Konferencija_u_Dumbarton_Oaksu&oldid=3713411"