Idi na sadržaj

Konsocijacionalizam

Nepregledano
S Wikipedije, slobodne enciklopedije

Konsocijacionalizam je oblik demokratske podjele moći.[1] Politolozi definišu konsocijacijsku državu kao onu koja ima velike unutrašnje podjele po etničkim, vjerskim ili jezičkim linijama, ali koja ostaje stabilna zahvaljujući konsultacijama među elitama tih grupa. Konsocijacijske države se često upoređuju s državama koje imaju većinske izborne sisteme.

Ciljevi konsocijacionalizma su stabilnost vlade, opstanak aranžmana podjele vlasti, opstanak demokratije i izbjegavanje nasilja. Kada je konsocijacionalizam organizovan po vjerskim konfesionalnim linijama, kao u Libanu, poznat je kao konfesionalizam. Konsocijacionalizam se ponekad smatra analognim korporatizmu,[2][3] a neki naučnici smatraju konsocijacionalizam oblikom korporatizma. Drugi tvrde da je ekonomski korporatizam dizajniran da reguliše klasni sukob, dok se konsocijacionalizam razvio na osnovu pomirenja društvene fragmentacije po etničkim i vjerskim linijama.[4]

Konkurentna većina može biti preteča konsocijacionalizma. Konsocijacijska demokratija se razlikuje od konsenzusne demokratije (npr. u Švicarskoj) po tome što konsocijacijska demokratija predstavlja konsenzus predstavnika uz pravo manjinskog veta, dok konsenzusna demokratija zahtijeva konsenzus širom biračkog tijela.[5] Ova ideja je dobila značajne kritike u pogledu njene primjenjivosti na demokratske političke sisteme, posebno u vezi sa podjelom vlasti.

Porijeklo

[uredi | uredi izvor]

Konsocijacija je prvi put spomenuta u 17. vijeku u Konfederaciji Nove Engleske. Opisivala je međusobno udruživanje i saradnju učesničkih samoupravnih kongregacionalističkih crkava raznih kolonijalnih naselja u Koloniji zaljeva Massachusetts. One su bile ovlaštene u civilnom zakonodavstvu i magistraturi.[6] O tome se detaljno raspravljalo na Bostonskom sinodu 1662. godine.[7] To se desilo u vrijeme kada je episkopalni Akt o uniformnosti iz 1662. uvođen u Engleskoj. O konsocijacionalizmu je u akademskom smislu prvi raspravljao politolog Arend Lijphart. Međutim, Lijphart je izjavio da je "samo otkrio ono što su politički praktičari više puta – i nezavisno od akademskih stručnjaka, kao i jedni od drugih – izmislili godinama ranije".[8] Teorijski gledano, konsocijacionalizam je induktivno izveden iz Lijphartovih zapažanja političkog prilagođavanja u Nizozemskoj, nakon čega je zagovarao generalizirajući konsocijacijski pristup za regulaciju etničkih sukoba.[9]

Kao konsocijacijska država, Nizozemska je između 1857. i 1967. bila podijeljena na četiri neteritorijalna stuba: kalvinistički, katolički, socijalistički i liberalni, iako je do 1917. postojao većinski ("first past the post") izborni sistem umjesto proporcionalnog. Na svom vrhuncu, svaki je obuhvatao usko organizirane grupe, škole, univerzitete, bolnice i novine, koji su svi bili podijeljeni duž balkanizirane društvene strukture. Prema Lijphartu, ova teorija se fokusira na ulogu društvenih elita, njihov sporazum i saradnju, kao ključ za stabilnu demokratiju. Na osnovu ove početne studije konsocijacijske demokratije, John McGarry i Brendan O'Leary prate porijeklo konsocijacionalizma do 1917. godine, kada je prvi put primijenjen u Nizozemskoj, dok Gerhard Lehmbruch sugeriše "preteče" konsocijacionalizma već u Augsburškom miru 1555. godine.[10][11]

Izgradnja države

[uredi | uredi izvor]

Iako je Lijphartova početna teorija uglavnom crpila inspiraciju iz zapadnoevropskih demokratija pri formuliranju konsocijacionalizma, ona je posljednjih decenija stekla ogromnu popularnost u postkonfliktnim kontekstima izgradnje države.[12][13] Ovaj razvoj odrazio se i na širenje povoljnih uslova na vanjske faktore u literaturi.[12][13][14] Umjesto da ih interno grade državne elite, ove nedavne primjere karakteriše olakšavanje, a ponekad i nametanje izvana, kroz međunarodne aktere.[12][13][14] U tom procesu, konsocijacijski aranžmani često su korišteni za transformaciju neposrednih nasilnih sukoba i učvršćivanje mirovnih sporazuma u izuzetno krhkim kontekstima duboko podijeljenih društava.[15]

Nestabilna okruženja u kojima su implementirani ovi nedavni primjeri pokazala su potrebu za vanjskim miješanjem, ne samo radi njihove početne implementacije, već i radi njihovog daljnjeg postojanja.[12][14] Kao takvi, niz međunarodnih aktera preuzelo je uloge posrednika i podrške kako bi sačuvali sporazume o podjeli vlasti u ciljnim državama. Najistaknutije u Bosni i Hercegovini, to je uključivalo "međunarodno regulatorno tijelo" u obliku Visokog predstavnika koji je u jednom periodu često intervenisao u unutrašnja politička pitanja države kako bi sproveo zakone oko kojih su domaće elite oklijevale postići dogovor.[16]

Iako su trenutni rezultati konsocijacijskih aranžmana implementiranih u postkonfliktnim nastojanjima izgradnje države bili pomiješani, naučnici poput O'Learyja i McGarryja tvrde da su se oni često pokazali kao najpraktičniji pristup za okončanje neposrednih sukoba i stvaranje potrebne stabilnosti za odvijanje izgradnje mira.[15] Njegova korisnost uočena je u njegovom transformativnom aspektu, fleksibilnosti i "realističnom" pristupu postojećim identitetskim formacijama koje je teško uključiti u većinski sistem.[17]

Karakteristike

[uredi | uredi izvor]

Lijphart navodi četiri ključne karakteristike konsocijacijskih demokratija:[18]

Naziv Objašnjenje
Velika koalicija Elite svakog stuba se okupljaju kako bi vladale u interesu društva jer prepoznaju opasnosti od nesaradnje.
Uzajamni veto Konsenzus među grupama potreban je za potvrdu pravila većine. Uzajamnost znači da je malo vjerovatno da će manjina uspješno blokirati većinu. Ako jedna grupa blokira drugu u nekom pitanju, velika je vjerovatnoća da će potonja zauzvrat blokirati prvu.
Proporcionalnost Zastupljenost se zasniva na broju stanovnika. Ako jedan stub čini 30% ukupnog društva, onda oni zauzimaju 30% pozicija u policiji, državnoj službi i u ostalim nacionalnim i građanskim segmentima društva.
Segmentalna autonomija Stvara osjećaj individualnosti i omogućava različite zakone zajednice zasnovane na kulturi.

Lijphart je također napisao: "Ključna karakteristika konsocijacijske demokratije nije toliko bilo kakav konkretan institucionalni aranžman koliko namjerni zajednički napor elita da stabilizuju sistem."[19]

Konsocijacijske politike često imaju ove karakteristike:[20]

Povoljni uslovi

[uredi | uredi izvor]

Lijphart je također identifikovao niz "povoljnih uslova" pod kojima je konsocijacionalizam vjerovatno uspješan. Vremenom je donekle mijenjao specifikaciju ovih uslova.[21] Michael Kerr je sažeo Lijphartove najistaknutije povoljne faktore kao:[22]

  • Segmentalna izolacija etničkih zajednica
  • Višestruka ravnoteža moći
  • Prisustvo vanjskih prijetnji zajedničkih za sve zajednice
  • Sveobuhvatna lojalnost državi
  • Tradicija elita da prave kompromise (prilagođavaju se)
  • Socioekonomska jednakost
  • Mali broj stanovnika, što smanjuje pritisak na politiku
  • Umjeren višestranački sistem sa segmentnim strankama

Lijphart naglašava da ovi uslovi nisu ni neizostavni ni dovoljni da objasne uspjeh konsocijacionalizma.[18] To je navelo Rinusa van Schendelena da zaključi da "uslovi mogu biti prisutni i odsutni, neophodni i nepotrebni, ukratko – uslovi ili uopće nikakvi uslovi".[23] John McGarry i Brendan O'Leary tvrde da su tri uslova ključna za uspostavljanje demokratske konsocijacijske podjele vlasti: elite moraju biti motivisane da se angažuju u regulaciji sukoba; elite moraju voditi segmente pune poštovanja; i mora postojati višestruka ravnoteža moći, ali, što je još važnije, subkulture moraju biti stabilne.[24] Michael Kerr, u svojoj studiji o ulozi vanjskih aktera u aranžmanima podjele vlasti u Sjevernoj Irskoj i Libanu, dodaje na listu McGarryja i O'Learyja uslov: "postojanje pozitivnih vanjskih regulatornih pritisaka, od državnih do nedržavnih aktera, koji unutrašnjim elitama pružaju dovoljne podsticaje i motive za prihvatanje i podršku konsocijaciji".[22]

Argumenti u korist

[uredi | uredi izvor]

U konsocijacijskoj državi sve su grupe, uključujući manjine, predstavljene na političkoj i ekonomskoj sceni. Pristalice konsocijacionalizma tvrde da je on realnija opcija u duboko podijeljenim društvima u odnosu na integracijske pristupe upravljanju sukobima.[25]

Kritike

[uredi | uredi izvor]

Mnoge kritike upućene su protiv implementacije konsocijacionalizma u izgradnji države. Kritikovan je kao pristup koji institucionalizuje i produbljuje postojeće podjele,[26] jer strogo zavisi od vanjske podrške za opstanak,[12][15] i privremeno zamrzava, ali ne rješava sukobe.[17] S obzirom na očiglednu neophodnost vanjske regulacije ovih sporazuma, mnogi naučnici su ove projekte izgradnje države okarakterizirali kao duboko invazivne.[16][27] Jedna od stalnih briga u tome je erozija odgovornosti vladajuće elite prema svom stanovništvu i njegovanje klijentelističke politike.[16][27][28] Ovakve dinamike istaknute su kao prepreke rješavanju dubokih podjela koje bi konsocijacije trebale ublažiti.[17][29] Daljnje kritike ističu da su konsocijacije ponekad poticale uslove "krhkih država", što bi izgradnja države inače trebala spriječiti.[27]

Brian Barry

[uredi | uredi izvor]

Brian Barry je doveo u pitanje prirodu podjela koje postoje u zemljama koje Lijphart smatra "klasičnim slučajevima" konsocijacijskih demokratija. Na primjer, on tvrdi da u švicarskom slučaju "političke stranke prelaze društvene rascjepe i pružaju sliku izvanrednog konsenzusa, a ne visoko strukturiranog sukoba ciljeva".[30] U slučaju Nizozemske, on tvrdi da je "cijeli uzrok neslaganja bio osjećaj nekih Nizozemaca... da je bitno u šta vjeruju svi stanovnici te zemlje. Zahtjevi za politikama usmjerenim na proizvodnju vjerske ili sekularne uniformnosti pretpostavljaju brigu... o stanju milosti svojih sugrađana". On to upoređuje sa slučajem društva obilježenog sukobima, u ovom slučaju Sjevernom Irskom, gdje tvrdi da "stanovnici... nikada nisu pokazali mnogo brige o izgledima da će sljedbenici druge religije otići u pakao".[31] Barry zaključuje da je u nizozemskom slučaju konsocijacionalizam tautološki i tvrdi da je "relevantnost 'konsocijacijskog' modela za druga podijeljena društva mnogo sumnjivija nego što se obično pretpostavlja".[30]

Rinus van Schendelen

[uredi | uredi izvor]

Rinus van Schendelen je tvrdio da Lijphart selektivno koristi dokaze. Pilarizacija je "ozbiljno slabila", čak i 1950-ih, međukonfesionalna saradnja se povećavala, a ranije koherentne političke potkulture su se raspadale. Tvrdio je da elite u Nizozemskoj nisu bile motivisane preferencijama koje potiču iz opšteg interesa, već iz vlastitog interesa. One su formirale koalicije ne da bi uspostavile konsocijacijske pregovore između segmenata, već da bi poboljšale moć svojih stranaka. Tvrdio je da je Nizozemska bila "stabilna" po tome što je imala malo protesta ili nereda, ali da je to bila i prije konsocijacionalizma, te da nije bila stabilna s obzirom na učestale promjene vlade. On je doveo u pitanje stepen do kojeg se Nizozemska, ili zapravo bilo koja zemlja koja se označava kao konsocijacijski sistem, može nazvati demokratijom, te da li se nazivanje konsocijacijske zemlje demokratijom na neki način ne isključuje po samoj definiciji. Vjerovao je da je Lijphart imao ozbiljnih problema s rigoroznošću pri utvrđivanju da li su određene podjele bile rascjepi, da li su određeni rascjepi bili segmentirani i da li su određeni rascjepi prelazili jedni preko drugih.[23]

Lustick o hegemonističkoj kontroli

[uredi | uredi izvor]

Ian Lustick je tvrdio da akademicima nedostaje alternativni pristup "kontrole" za objašnjavanje stabilnosti u duboko podijeljenim društvima i da je to dovelo do empirijskog prekomjernog proširenja konsocijacijskih modela.[32] Lustick tvrdi da Lijphart ima "impresionistički metodološki stav, fleksibilna pravila za kodiranje podataka i neumornu, retorički zavodljivu posvećenost promoviranju konsocijacionalizma kao široko primjenjivog principa političkog inženjeringa",[33] što rezultira time da primjenjuje konsocijacijsku teoriju na studije slučaja kojima ona ne odgovara. Nadalje, Lustick navodi da "Lijphartova definicija 'prilagođavanja'... uključuje elaboriranu tvrdnju da probleme koji dijele polarizovane blokove rješavaju lideri uvjereni u potrebu za dogovorom".[33]

Horowitz i centripetalna kritika konsocijacionalizma

[uredi | uredi izvor]

Konsocijacionalizam se fokusira na divergentne identitete kao što je etnička pripadnost umjesto integrirajućih identiteta poput klase, te institucionalizuje i učvršćuje prve. Nadalje, on se oslanja na saradnju suparnika, što je inherentno nestabilno. Fokusira se na unutardržavne odnose i zanemaruje odnose s drugim državama. Donald L. Horowitz tvrdi da konsocijacionalizam može dovesti do reifikacije etničkih podjela, budući da su "velike koalicije malo vjerovatne zbog dinamike međuetničke konkurencije. Sam čin formiranja multietničke koalicije stvara međuetničku konkurenciju – napadanje s boka (flanking) – ako već ne postoji".[34]

U skladu s Horowitzovim tvrdnjama, Dawn Brancati smatra da federalizam/teritorijalna autonomija, kao element konsocijacionalizma, jača etničke podjele ako je osmišljen na način koji osnažuje regionalne stranke, što zauzvrat potiče etničke sukobe.[35] James Anderson također podržava Horowitzovu tvrdnju da podjela vlasti u konsocijaciji izgrađena oko različitih identiteta može učvrstiti i zaoštriti ove podjele. Navodeći primjer Sjeverne Irske, Anderson tvrdi da takvi pristupi imaju tendenciju "davanje prioriteta istom opštem tipu teritorijalnog identiteta kao i etno-nacionalisti". Ipak, Anderson priznaje da teškoća leži u činjenici da se takvi identiteti ne mogu tek tako izbrisati prostom željom, za što tvrdi da se pokušava učiniti kada se fokus stavi isključivo na individualna prava na račun grupnih prava.[36] Kao alternativu konsocijacionalizmu Horowitz je predložio drugi model – centripetalizam. Centripetalizam ima za cilj depolitizaciju etničke pripadnosti i podsticanje multietničkih stranaka, a ne jačanje etničkih podjela kroz političke institucije.[37]

Ostale kritike

[uredi | uredi izvor]

Godine 2022., Yascha Mounk je tvrdio da je argument za konsocijacionalizam i podjelu vlasti značajno oslabio otkako je prvi put predložen na osnovu eksperimenata i zapažanja iz stvarnog života. On tvrdi da u nekim slučajevima to može donijeti kratkoročni mir, ali da je on uvijek privremen i da će vjerovatno dugoročno pogoršati tenzije.[38]

Kritičari ističu da je konsocijacionalizam opasan u sistemu različitih antagonističkih ideologija, generalno konzervativizma i komunizma.[nedostaje referenca] Oni navode da moraju postojati posebni uslovi da bi tri ili više grupa razvile višestranački sistem sa snažnim liderima. Ovom filozofijom dominiraju elite, pri čemu mase koje su skrajnute u korist elita imaju manje za izgubiti ako izbije rat. Konsocijacionalizam se ne može imperijalno primijeniti. Na primjer, on se ne primjenjuje efektivno na Austriju. Kritičari također ukazuju na neuspjeh ovakvog rasuđivanja u Libanu, zemlji koja je iskusila građanski rat, i gdje je poslijeratna elita iskoristila konsocijacijski aranžman da preuzme kontrolu nad državnim institucijama i resursima.[39] Istinski se primjenjuje samo u Švicarskoj, Belgiji i Nizozemskoj, a ne u dublje podijeljenim društvima. Ako jedna od tri grupe dobije pola plus jedan glas, onda su ostale grupe u vječnoj opoziciji, što je uglavnom nespojivo s konsocijacionalizmom.[nedostaje referenca]

Konsocijacionalizam pretpostavlja da je svaka grupa kohezivna i da ima snažno vodstvo. Iako manjina može blokirati odluke, za to je potreban 100-postotni dogovor. Prava se daju zajednicama, a ne pojedincima, što dovodi do prezastupljenosti nekih pojedinaca u društvu i nedovoljne zastupljenosti drugih. Malo je vjerovatno da će doći do velikih koalicija zbog dinamike etničke konkurencije. Svaka grupa traži više moći za sebe. Konsocijacionalisti su kritizirani zbog prevelikog fokusiranja na uspostavu institucija, a nedovoljno na tranzicijska pitanja koja prevazilaze te institucije. Na kraju, tvrdi se da konsocijacijske institucije promovišu sektaštvo i učvršćuju postojeće identitete.[nedostaje referenca]

Primjeri

[uredi | uredi izvor]

Politički sistemi brojnih zemalja funkcionišu ili su funkcionisali na konsocijacijskoj osnovi, uključujući Belgiju, Italiju, Kipar (na snazi 1960–1963),[40][41][42] Prvu Čehoslovačku Republiku,[43] Izrael, Liban, Nizozemsku (1917–1967), Sjevernu Irsku, Švicarsku (konsultacije uglavnom po ideološkim linijama), Etiopiju, Zimbabve-Rodeziju i Južnoafričku Republiku. Neki akademici također tvrde da Evropska unija podsjeća na konsocijacijsku demokratiju, s konsultacijama koje prelaze ideološke granice.[44][45] Pored toga, brojni mirovni sporazumi su konsocijacijski, uključujući:

Politički sistem Islamske Republike Afganistan također je opisan kao konsocijacijski,[51] iako mu je nedostajalo etničkih kvota.[52] Pored rješenja o dvije države za rješavanje arapsko-izraelskog sukoba, neki su zagovarali rješenje o jednoj državi u okviru konsocijacijske demokratije u državi Izrael, ali ovo rješenje nije vrlo popularno, niti se o njemu ozbiljno raspravljalo na mirovnim pregovorima.[53]

Tokom 1980-ih, južnoafrička vlada je pokušala reformisati aparthejd u konsocijacijsku demokratiju. Ustav Južne Afrike iz 1983. primijenio je Lijphartove ideje o podjeli vlasti uspostavljanjem trikameralnog (trodomnog) parlamenta. Tokom pregovora o okončanju aparthejda tokom 1990-ih, Nacionalna stranka (NP) i Inkatha slobodarska stranka (IFP) predložile su sporazum zasnovan na konsocijacionalizmu. Afrički nacionalni kongres (ANC) suprotstavio se konsocijacionalizmu i umjesto toga predložio sporazum zasnovan na većinskoj demokratiji. NP je napustila konsocijacionalizam kada se Ministarstvo vanjskih poslova SAD-a (State Department) 1992. godine izjasnilo u korist modela većinske demokratije.[54]

Također pogledajte

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ↑ O'Leary, Brendan (2005). "Debating consociational politics: Normative and explanatory arguments". u Noel, Sid JR (ured.). From Power Sharing to Democracy: Post-Conflict Institutions in Ethnically Divided Societies. Montreal: McGill-Queen's Press. str. 3–43. ISBN 0-7735-2948-9.
  2. ↑ McRae, Kenneth D. (septembar 1979). "Comment: Federation, Consociation, Corporatism—An Addendum to Arend Lijphart". Canadian Journal of Political Science (jezik: engleski). 12 (3): 517–522 at 520. doi:10.1017/S0008423900051726. ISSN 0008-4239. S2CID 154995368. … federalism, consociationalism, and neo-corporatism can be viewed as alternative institutional devices for alleviating strain or overload on central governments and for distributing part of the burden among other sectors of the political system.
  3. ↑ du Toit, Pierre (juli 1987). "Consociational Democracy and Bargaining Power". Comparative Politics. 19 (4): 419–430 at 425. doi:10.2307/421815. JSTOR 421815. While consociational democracy applies to joint decision making among societal groups, neither of which has a dominant power position, corporatism (especially 'state' corporatism) describes a decision making model where the state is the dominant participant in joint decision making. Both models, however, describe the decision making as characterized by consensus and bargaining.
  4. ↑ Anke Hassel (2006). Wage setting, Social Pacts and the Euro: A New Role for the State. Amsterdam, Netherlands: Amsterdam University Press. str. 281. ISBN 9789053569191. JSTOR j.ctt46mxdx. (Open access)
  5. ↑ Howe, Philip J. (2019). "The United States as a Plural Society: Towards a Consociational Solution?". Swiss Political Science Review. 25 (4): 476–497. doi:10.1111/spsr.12363.
  6. ↑ W.H. Whitmore (ed.), The Colonial Laws of Massachusetts (Rockwell and Churchill, Boston 1890): 'The Body of Liberties of 1641', at pp. 29-68; 'Records of the Court of Assistants, 1641-1644', pp. xix-xliii (Google).
  7. ↑ J. Mitchel, Propositions concerning the subject of baptism and consociation of churches, collected and confirmed out of the word of God, by a synod of elders and messengers of the churches in Massachusetts-Colony in New England. Assembled at Boston, ... in the year 1662 (Printed by S.G. [i.e., Samuel Green] for Hezekiah Usher at Boston in New-England, Cambridge Mass., 1662). Page views at Internet Archive. Full text at Evans/tcp (open).
  8. ↑ Lijphart, Arend (2004). "Constitutional design for divided societies" (PDF). Journal of Democracy. 15 (2): 96–109 [97]. doi:10.1353/jod.2004.0029. S2CID 19665603. Arhivirano s originala (PDF), 28. 10. 2006. Pristupljeno 22. 7. 2008.
  9. ↑ Lijphart, Arend (1968). The Politics of Accommodation: Pluralism and Democracy in the Netherlands. Berkeley: University of California Press. ISBN 9780520007512.
  10. ↑ McGarry, John; O'Leary, Brendan (1993). "Introduction: The macro-political regulation of ethnic conflict". u McGarry, John; O'Leary, Brendan (ured.). The Politics of Ethnic Conflict Regulation: Case Studies of Protracted Ethnic Conflicts. London: Routledge. str. 1–40. ISBN 0-415-07522-X.
  11. ↑ Lehmbruch, Gerhard (decembar 1975). "Consociational Democracy in the International System". European Journal of Political Research. 3 (4): 383. doi:10.1111/j.1475-6765.1975.tb01252.x.
  12. 1 2 3 4 5 "A culture of power sharing". Consociational Theory (jezik: engleski). Routledge. 20. 3. 2009. str. 222–236. doi:10.4324/9780203962565-19. ISBN 978-0-203-96256-5.
  13. 1 2 3 McGarry, J.; O'Leary, B. (28. 9. 2007). "Iraq's Constitution of 2005: Liberal consociation as political prescription". International Journal of Constitutional Law. 5 (4): 670–698. doi:10.1093/icon/mom026. ISSN 1474-2640.
  14. 1 2 3 Zuercher, Christoph (1. 4. 2006). "Is More Better? Evaluating External-Led State Building After 1989". CDDRL Working Papers (jezik: engleski).
  15. 1 2 3 McGarry, John (2019). "Classical Consociational Theory and Recent Consociational Performance". Swiss Political Science Review (jezik: engleski). 25 (4): 538–555. doi:10.1111/spsr.12378. ISSN 1662-6370. S2CID 211380638.
  16. 1 2 3 Merdzanovic, Adis (2. 1. 2017). "'Imposed consociationalism': external intervention and power sharing in Bosnia and Herzegovina". Peacebuilding. 5 (1): 22–35. doi:10.1080/21647259.2016.1264918. ISSN 2164-7259. S2CID 157355747.
  17. 1 2 3 From Power Sharing to Democracy: Post-Conflict Institutions in Ethnically Divided Societies. McGill-Queen's University Press. 2005. ISBN 978-0-7735-2947-2. JSTOR j.ctt801dg.
  18. 1 2 Lijphart, Arend (1977). Democracy in Plural Societies: A Comparative Exploration. New Haven, CT: Yale University Press. ISBN 0-300-02494-0.
  19. ↑ Lijphart, Arend (1969). "Consociational Democracy". World Politics (jezik: engleski). 21 (2): 207–225. doi:10.2307/2009820. ISSN 1086-3338.
  20. ↑ Lijphart, Arend; Crepaz, Markus M. L. : Corporatism and Consensus Democracy in Eighteen Countries: Conceptual and Empirical Linkages; British Journal of Political Science, Vol. 21, No. 2 (Apr., 1991), pp. 235–46
  21. ↑ Bogaards, Matthijs (1998). "The favourable factors for consociational democracy: A review". European Journal of Political Research. 33 (4): 475–96. doi:10.1111/1475-6765.00392. S2CID 144101944.
  22. 1 2 Kerr, Michael (2006). Imposing Power-Sharing: Conflict and Coexistence in Northern Ireland and Lebanon. Dublin: Irish Academic Press. str. 27–28. ISBN 978-0-7165-3383-2.
  23. 1 2 van Schendelen, M.C.P.M. (1984). "The views of Arend Lijphart and collected criticisms". Acta Politica. Palgrave Macmillan. 19 (1): 19–49.
  24. ↑ McGarry, John; O'Leary, Brendan (1995). Explaining Northern Ireland: Broken Images. Oxford: Blackwell. str. 339. ISBN 978-0-631-18349-5.
  25. ↑ McGarry, John; O'Leary, Brendan (2006). "Consociational theory, Northern Ireland's conflict, and its agreement 2: What critics of consociation can learn from Northern Ireland". Government and Opposition. 41 (2): 249–77. doi:10.1111/j.1477-7053.2006.00178.x. S2CID 51859873.
  26. ↑ McCulloch, Allison (16. 4. 2014). "Consociational settlements in deeply divided societies: the liberal-corporate distinction". Democratization. 21 (3): 501–518. doi:10.1080/13510347.2012.748039. ISSN 1351-0347. S2CID 144946531.
  27. 1 2 3 Chandler, David (2006). Empire in Denial: The Politics of State-Building. Pluto Press. doi:10.2307/j.ctt18fs393. ISBN 978-0-7453-2428-9. JSTOR j.ctt18fs393.
  28. ↑ "Power Sharing in Lebanon: Foreign Protectors, Domestic Peace, and Democratic Failure | Request PDF". ResearchGate (jezik: engleski). Pristupljeno 27. 1. 2021.
  29. ↑ Dodge, Toby (2020). "Iraq's Informal Consociationalism and Its Problems". Studies in Ethnicity and Nationalism (jezik: engleski). 20 (2): 145–152. doi:10.1111/sena.12330. ISSN 1754-9469.
  30. 1 2 Barry, Brian (1975). "Political accommodation and consociational democracy". British Journal of Political Science. 5 (4): 477–505. doi:10.1017/S0007123400008322. JSTOR 193439. S2CID 155019866.
  31. ↑ Barry, Brian (1975). "The consociational model and its dangers". European Journal of Political Research. 3 (4): 393–412. doi:10.1111/j.1475-6765.1975.tb01253.x.
  32. ↑ Lustick, Ian (1979). "Stability in deeply divided societies: Consociationalism versus control". World Politics. 31 (3): 325–44. doi:10.2307/2009992. JSTOR 2009992. S2CID 145353881.
  33. 1 2 Lustick, Ian (1997). "Lijphart, Lakatos, and consociationalism". World Politics. 50 (1): 88–117. doi:10.1017/S0043887100014738. JSTOR 25054028. S2CID 143123926.
  34. ↑ Horowitz, Donald (1985). Ethnic Groups in Conflict. Berkeley, CA: University of California Press. str. 575. ISBN 0-520-22706-9.
  35. ↑ Dawn Brancati, Peace by Design: Managing Intrastate Conflict through Decentralization, Oxford University Press, 2009.
  36. ↑ Anderson, James (2008). "Partition, consociation, border-crossing: some lessons from the national conflict in Ireland/Northern Ireland". Nations and Nationalism (jezik: engleski). 14 (1): 85–104. doi:10.1111/j.1469-8129.2008.00340.x.
  37. ↑ Reilly, Benjamin (juni 2012). "Institutional Designs for Diverse Democracies: Consociationalism, Centripetalism and Communalism Compared". European Political Science (jezik: engleski). 11 (2): 259–270. doi:10.1057/eps.2011.36. ISSN 1680-4333. S2CID 144295799.
  38. ↑ Mounk, Yascha (2022). The great experiment: why diverse democracies fall apart and how they can endure. New York: Penguin Press. ISBN 978-0-593-29681-3.
  39. ↑ Salloukh, Bassel F. (2. 1. 2024). "The State of Consociationalism in Lebanon". Nationalism and Ethnic Politics. 30 (1): 8–27. doi:10.1080/13537113.2023.2187970. ISSN 1353-7113.
  40. ↑ Wolff, Stefan (2004). Disputed Territories: The Transnational Dynamics of Ethnic Conflict Settlement. Berghahn Books. str. 30–31. ISBN 9781571817181.
  41. ↑ Wippman, David (1998). "Practical and Legal Constraints on Internal Power Sharing". u Wippman, David (ured.). International Law and Ethnic Conflict. Cornell University Press. str. 220. ISBN 9780801434334.
  42. ↑ Bahcheli, Tozun; Noel, Sid (2005). "Power Sharing for Cyprus (Again)? European Union Accession and the Prospects for Reunification". u Noel, Sid (ured.). Relations of Ruling: Class and Gender in Postindustrial Societies. McGill-Queen's University Press. str. 215. ISBN 9780773529489.
  43. ↑ Lorman, Thomas (2019). The Making of the Slovak People's Party: Religion, Nationalism and the Culture War in Early 20th-Century Europe (jezik: engleski). London: Bloomsbury Publishing. str. 225. ISBN 978-1-350-10938-4. ... an interwar Czechoslovak regime that sought to accommodate the SĽS [Slovak People's Party] within a system that is best described in modern times as 'conscociational'.
  44. ↑ Gabel, Matthew J. (1998). "The endurance of supranational governance: A consociational interpretation of the European Union". Comparative Politics. 30 (4): 463–75. doi:10.2307/422334. JSTOR 422334.
  45. ↑ Bogaards, Matthijs; Crepaz, Markus M.L. (2002). "Consociational interpretations of the European Union". European Union Politics. 3 (3): 357–81. doi:10.1177/1465116502003003004. S2CID 155088134.
  46. ↑ Bose, Sumantra (2002). Bosnia After Dayton: Nationalist Partition and International Intervention. Oxford: Oxford University Press. str. 216. ISBN 1-85065-585-5.
  47. ↑ Belloni, Roberto (2004). "Peacebuilding and consociational electoral engineering in Bosnia and Herzegovina". International Peacekeeping. 11 (2): 334–53 [336]. doi:10.1080/1353331042000237300. S2CID 144376666.
  48. ↑ O'Leary, Brendan (2001). "The character of the 1998 Agreement: Results and prospects". u Wilford, Rick (ured.). Aspects of the Belfast Agreement. Oxford: Oxford University Press. str. 49–83. ISBN 0-19-924262-3.
  49. ↑ O'Leary, Brendan (1999). "The 1998 British-Irish Agreement: Power-sharing plus". Scottish Affairs. 26: 14–35. doi:10.3366/scot.1999.0003.
  50. ↑ Fontana, Giuditta (2016). Education Policy and Power-Sharing in Post-Conflict Societies: Lebanon, Northern Ireland, and Macedonia. Springer. str. 102. ISBN 978-3-319-31426-6.
  51. ↑ Lijphart, Arend (2008). Thinking about Democracy: Power Sharing and Majority Rule in Theory and Practice. Abingdon: Routledge. str. 5. ISBN 978-0-415-77268-6.
  52. ↑ Adeney, Katharine (2008). "Constitutional design and the political salience of 'community' identity in Afghanistan: Prospects for the emergence of ethnic conflicts in the post-Taliban era". Asian Survey. 48 (4): 535–57. doi:10.1525/as.2008.48.4.535.
  53. ↑ Cohen, Asher; Susser, Bernard (16. 6. 2000). Israel and the Politics of Jewish Identity: The Secular-Religious Impasse (jezik: engleski). JHU Press. ISBN 978-0-8018-6345-5.
  54. ↑ Hamill, James (2003). "A disguised surrender? South Africa's negotiated settlement and the politics of conflict resolution". Diplomacy & Statecraft. 14 (3): 17–18. doi:10.1080/09592290312331295546.

Dodatno čitanje

[uredi | uredi izvor]

Šablon:Ethnicity

Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Konsocijacionalizam&oldid=3921947"