Idi na sadržaj

Kontraobavještajni rad

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Civilni fototehničari koji su radili za Kontraobavještajni korpus (SAD) prolaze kontrolu na sigurnosnom kontrolnom punktu u Potsdamu, Njemačka, 14. jula 1945.

Kontraobavještajni rad, kontraobavještajna djelatnost ili KOR, i njegova osnovna poddisciplina, kontrašpijunaža, obuhvataju aktivnosti usmjerene na zaštitu obavještajnog sistema neke države ili organizacije od djelovanja protivničkih obavještajnih službi.[1] To uključuje prikupljanje podataka i provođenje mjera radi sprječavanja špijunaže, sabotaže, atentata i drugih obavještajnih aktivnosti koje provode strane države, organizacije ili pojedinci, ili koje se izvode u njihovo ime.

U mnogim državama postoji više institucija nadležnih za različite aspekte kontraobavještajne djelatnosti, kao što su unutrašnja sigurnost, vanjska obavještajna zaštita i sprječavanje i suzbijanje terorizma. U pojedinim državama te su nadležnosti organizovane u okviru policije, kao što je Federalni istražni biro (FBI) u Sjedinjenim Američkim Državama, dok druge imaju posebne civilne sigurnosne službe, poput britanske MI5.[2][3] Postoje i države u kojima su obavještajne i kontraobavještajne funkcije objedinjene u jednoj instituciji, kao što je Kanadska sigurnosno-obavještajna služba (CSIS).

Historija

[uredi | uredi izvor]
Politička karikatura koja prikazuje afganistanskog emira Sher Ali Khana u društvu njegovih "prijatelja" – ruskog medvjeda i britanskog lava (1878). Tokom Velike igre obje sile razvile su sistematske oblike špijunaže i nadzora širom regije.

Savremene metode špijunaže i specijalizovane državne obavještajne službe razvijale su se krajem 19. stoljeća. Važnu ulogu u tom procesu imala je Velika igra – strateško suparništvo između Britanskog Carstva i Ruskog Carstva za prevlast u Centralnoj Aziji između 1830. i 1895. Kako bi odgovorila na ruske ambicije u regiji i zaštitila svoje interese u Britanskoj Indiji, Indijska državna služba razvila je sistem nadzora, obavještajnog rada i kontraobavještajne zaštite. Postojanje ovog prikrivenog sukoba dodatno je popularizovalo Rudyard Kipling u svom poznatom špijunskom romanu Kim (1901),[4] u kojem je Veliku igru prikazao kao neprekidni sukob obavještajnih i špijunskih službi.[5]

Osnivanje specijalizovanih obavještajnih i kontraobavještajnih organizacija bilo je usko povezano s kolonijalnim suparništvom velikih evropskih sila i ubrzanim razvojem vojne tehnologije. Kako je špijunaža postajala sve značajniji instrument međunarodne politike, javila se potreba da se dotadašnje policijske i sigurnosne službe prošire funkcijama otkrivanja i suzbijanja djelovanja stranih obavještajnih službi. U tom kontekstu, Evidenzbureau, osnovan u Austrijskom Carstvu 1850, od kraja 19. stoljeća imao je zadatak suzbijanja aktivnosti panslavističkog pokreta koji je djelovao iz Srbije.[6]

Nakon posljedica Dreyfusove afere (1894–1906) u Francuskoj, odgovornost za vojnu kontrašpijunažu 1899. preuzela je Sûreté générale, institucija koja je prvobitno bila nadležna za održavanje javnog reda i sigurnosti, a djelovala je pod nadzorom ministarstva unutrašnjih poslova.[7]

Ohrana, osnovana 1880, bila je zadužena za suzbijanje neprijateljske špijunaže protiv Ruskog Carstva. Fotografija pripadnika petrogradske Ohrane iz 1905.

Ohrana je osnovana 1880. radi sprječavanja i suzbijanja političkog terorizma i ljevičarskih revolucionarnih pokreta u Ruskom Carstvu, ali je istovremeno bila zadužena i za suzbijanje neprijateljske špijunaže.[8] Njena glavna meta bili su revolucionarni pokreti, čiji su pripadnici često djelovali iz inostranstva i odatle planirali subverzivne aktivnosti. U Parizu je uspostavljena posebna ispostava kojom je rukovodio Pyotr Rachkovsky, zadužena za praćenje njihovog djelovanja. Ohrana je koristila različite metode, uključujući tajne operacije, prikrivene agente i perlustraciju, odnosno presretanje i čitanje privatne prepiske. Posebno je postala poznata po korištenju agenata provokatora, koji su često uspijevali infiltrirati revolucionarne organizacije.[9]

Početkom 20. stoljeća pojedine države počele su osnivati integrisane kontraobavještajne službe koje su bile neposredno podređene državnim vlastima. Britanska vlada je 1909. osnovala Biro tajne službe, prvu nezavisnu međuresornu instituciju s potpunom odgovornošću za koordinaciju državnih kontraobavještajnih aktivnosti.

Nakon intenzivnog zalaganja Williama Melvillea, koji je britanskim vlastima pribavio njemačke planove mobilizacije i dokaze o njemačkoj finansijskoj podršci Burima, britanska vlada je 1903. odobrila osnivanje novog obavještajnog odjela u okviru War Officea pod nazivom MO3, koji je kasnije preimenovan u MO5, a na čije je čelo postavljen Melville. Djelujući tajno iz stana u Londonu, Melville je rukovodio i kontraobavještajnim i vanjskim obavještajnim operacijama, oslanjajući se na iskustvo i međunarodne kontakte stečene tokom rada u Specijalnom odjelu.

Zbog uspješnog rada dotadašnjih obavještajnih struktura, Vladin odbor za obavještajne poslove, uz podršku Richarda Haldanea i Winstona Churchilla, osnovao je 1909. Biro tajne službe kao zajedničku inicijativu Ministarstva pomorstva (Admiralty), Ministarstva rata (War Office) i Ministarstva vanjskih poslova (Foreign Office) radi koordinacije tajnih obavještajnih operacija u Ujedinjenom Kraljevstvu i inostranstvu, s posebnim naglaskom na aktivnosti Njemačkog Carstva. Za prvog direktora imenovan je kapetan Sir George Mansfield Smith-Cumming, poznat pod kodnim imenom "C".[10]

Godine 1910. Biro tajne službe podijeljen je na službu za vanjsko obavještajno djelovanje i domaću kontraobavještajnu službu. Posljednjom je rukovodio sir Vernon Kell, a njen prvobitni zadatak bio je ublažavanje zabrinutosti javnosti zbog navodne rasprostranjenosti njemačke špijunaže u Velikoj Britaniji.[11] Budući da služba nije imala policijska ovlaštenja, Kell je usko sarađivao sa Specijalnom odjelu Scotland Yarda, kojim je rukovodio Basil Thomson. Tokom Prvog svjetskog rata uspio je osujetiti djelovanje indijskih revolucionara koji su sarađivali s Njemačkom. Za razliku od ranijeg sistema, u kojem su pojedini državni resori i vojne službe djelovali uglavnom samostalno, uz malo ili nimalo međusobne koordinacije, novoosnovani Biro tajne službe' bio je međuresorna institucija koja je svoje obavještajne izvještaje dostavljala svim nadležnim državnim organima.[12] Time su vlade prvi put dobile centralizovan, nezavisan obavještajni i kontraobavještajni aparat koji je djelovao i u mirnodopskim uslovima, s uređenim registrima, definisanim procedurama i stalnom organizacijskom strukturom, za razliku od dotadašnjeg pretežno ad hoc pristupa.

Identifikacijska iskaznica Stasija iz Istočne Njemačke, izdana sadašnjem predsjedniku Rusije Vladimiru Putinu. Kao i druge sigurnosne službe komunističkih država, Stasi je u velikoj mjeri primjenjivao metode kontrašpijunaže radi nadzora i represije nad civilnim stanovništvom.[13][14]

U Istočnoj Njemačkoj metode kontrašpijunaže bile su usmjerene i protiv civilnog stanovništva te su bile poznate kao metode subverzije (njemački: Zersetzung). Njihova svrha bila je psihološki oslabiti ili društveno izolovati istaknute pojedince i grupe kako bi se spriječilo političko neslaganje i suzbilo ponašanje koje su vlasti smatrale ideološki ili kulturno neprihvatljivim.[13] Od početka 1970-ih godina pa sve do raspada Istočne Njemačke 1990, metode subverzije predstavljale su glavni oblik političke represije.[15] Slične metode primjenjivane su i u Sovjetskom Savezu, između ostalog kao podrška sistematskom prisvajanju intelektualnog vlasništva putem obavještajnih aktivnosti.[16]

Taksonomija kontraobavještajnog rada

[uredi | uredi izvor]

Iako se obavještajna djelatnost u teoriji i praksi tradicionalno razvrstava na strategijski, operativni i taktički nivo, taksonomija kontraobavještajnog rada zasniva se prvenstveno na funkcionalnoj podjeli na defanzivnu i ofanzivnu kontraobavještajnu djelatnost. Takva podjela odražava osnovne ciljeve kontraobavještajnog rada: zaštitu vlastitih kapaciteta i aktivno suprotstavljanje protivničkim obavještajnim aktivnostima.[17]

U stručnoj literaturi prisutni su i drugačiji pristupi. Na primjer, model Marinskog korpusa SAD-a (engleski: U.S. Marine Corps) kontraobavještajni rad razvrstava prema funkcionalnim područjima, kao što su operacije, istrage, prikupljanje i izvještavanje te analiza, obrada i distribucija obavještajnih podataka. Međutim, podjela na defanzivnu i ofanzivnu komponentu ne pruža jasniji analitički okvir za razumijevanje svrhe i načina djelovanja kontraobavještajnog rada.[17]

Modela kontraobavještajnog rada Marinskog korpusa Sjedinjenih Američkih Država[17]

Unutar defanzivno-ofanzivnog modela, kontraobavještajne aktivnosti razvrstavaju se prema njihovoj osnovnoj svrsi i operativnom usmjerenju.

Defanzivno-ofanzivni model kontraobavještajnog rada

Prednost defanzivno-ofanzivnog modela u odnosu na procesno orijentisane modele ogleda se u tome što procesne aktivnosti, poput analize, istraga ili prikupljanja podataka, posmatra kao sredstva za ostvarivanje osnovnih kontraobavještajnih ciljeva – zaštite vlastitih kapaciteta i aktivnog djelovanja protiv protivničkih obavještajnih aktivnosti.[17]

Ovakav model može se primijeniti u različitim područjima kontraobavještajne djelatnosti, uključujući:[17]

  1. nacionalnu sigurnost – zaštitu vitalnih državnih interesa i institucija;
  2. vojni sektor – zaštitu oružanih snaga i vojnih operacija;
  3. provođenje zakona – policijski kontraobavještajni rad;
  4. poslovni sektor – zaštitu privrednih tajni i korporativni kontraobavještajni rad;
  5. privatni sektor – zaštitu privatnih lica, imovine i drugih nedržavnih subjekata.

Organizacija i institucionalni okvir

[uredi | uredi izvor]

Mnoge države organizuju kontraobavještajne službe odvojeno od službi zaduženih za prikupljanje obavještajnih podataka. U većini zemalja nadležnosti u oblasti kontraobavještajnog rada raspoređene su između više institucija, iako jedna od njih obično ima vodeću ulogu. U većini država postoji kontraobavještajna služba koja je integrisana u krovnu policijsku agenciju, poput Federalnog istražnog biroa (FBI) u Sjedinjenim Američkim Državama.[18]

U Ujedinjenom Kraljevstvu za unutrašnju sigurnost nadležna je posebna Sigurnosna služba (MI5), koja nema policijska ovlaštenja, ali blisko sarađuje s policijskim organima, posebno sa Specijalnim odjelom, koji može provoditi hapšenja, pretrese na osnovu sudskog naloga i druge policijske mjere.[19]

Glavna unutrašnja sigurnosna služba Ruske Federacije je Federalna služba sigurnosti (FSB), koja je najvećim dijelom nastala iz Drugog glavnog direktorata i Trećeg glavnog direktorata sovjetskog KGB-a.

U Kanadi su funkcije defanzivnog kontraobavještajnog rada, sigurnosno-obavještajnog rada (prikupljanje obavještajnih podataka potrebnih za provođenje ofanzivnog kontraobavještajnog rada), obavještajnog rada u okviru provođenja zakona i ofanzivnog kontraobavještajnog rada organizacijski razdvojene.

Vojne organizacije raspolažu vlastitim kontraobavještajnim strukturama koje mogu provoditi zaštitne operacije kako u matičnoj zemlji tako i prilikom djelovanja u inostranstvu.[20] U zavisnosti od države, različito su organizovani odnosi između civilnih i vojnih službi u provođenju operacija u inostranstvu. Na primjer, u Sjedinjenim Američkim Državama ofanzivni kontraobavještajni rad provodi Direktorat za operacije u sastavu CIA-e, dok je defanzivni kontraobavještajni rad u nadležnosti Diplomatske sigurnosne službe (DSS), koja je odgovorna za zaštitu osoblja i informacija u američkim ambasadama i konzulatima u inostranstvu.[21]

U Francuskoj je borba protiv terorizma organizovana prvenstveno u okviru organa za provođenje zakona. Ključnu ulogu ima specijalizovani istražni sudija za borbu protiv terorizma, koji koordiniše aktivnosti usmjerene na suzbijanje terorističkih prijetnji. Francuski istražni sudije imaju ovlaštenja koja u određenoj mjeri objedinjuju nadležnosti istražitelja, tužioca i sudija u pravnim sistemima poput američkog i britanskog. U svom radu mogu zatražiti podršku domaće obavještajne službe Generalna direkcija za unutrašnju sigurnost (DGSI), koja po potrebi sarađuje s vanjskom obavještajnom službom Generalna direkcija za vanjsku sigurnost (DGSE).

U Španiji vodeću ulogu u borbi protiv terorizma na državnom području ima Ministarstvo unutrašnjih poslova uz podršku oružanih snaga. Za suzbijanje međunarodnih prijetnji nadležan je Nacionalni obavještajni centar (CNI), koji je neposredno odgovoran predsjedniku vlade. Nakon bombaških napada u Madridu 11. marta 2004, nacionalna istraga utvrdila je nedostatke u koordinaciji između Ministarstva unutrašnjih poslova i CNI-ja, zbog čega je osnovan Nacionalni koordinacioni centar za borbu protiv terorizma. Komisija formirana nakon napada preporučila je da ovaj centar koordiniše operativne aktivnosti te prikupljanje, obradu i razmjenu obavještajnih podataka.[22] Oružane snage također raspolažu vlastitim kontraobavještajnim kapacitetima namijenjenim zaštiti vojnih operacija i ispunjavanju specifičnih vojnih potreba.

Misije kontraobavještajnog rada

[uredi | uredi izvor]

Poznati operativac CIA-e Frank Wisner napisao je, osvrćući se na autobiografsko djelo bivšeg direktora Centralne obavještajne agencije Allena W. Dullesa,[23] da Dulles "odbacuje uvriježeno pogrešno shvatanje da je kontraobavještajni rad u suštini negativna i isključivo reaktivna aktivnost, koja djeluje samo ili pretežno kao odgovor na poteze protivnika". Wisner je smatrao da on može biti najuspješniji, kako u prikupljanju obavještajnih podataka tako i u zaštiti vlastitih obavještajnih službi, kada kreativno i odlučno djeluje protiv organizacijske strukture i osoblja neprijateljskih obavještajnih službi.[24]

Savremeni kontraobavještajni rad danas obuhvata znatno širi spektar zadataka nego u vrijeme kada su glavnu prijetnju predstavljale isključivo strane obavještajne službe (engleski: Foreign Intelligence Services – FIS) pod kontrolom nacionalnih država. Pored njih, prijetnje danas dolaze i od nedržavnih i transnacionalnih grupa, uključujući pobunjeničke pokrete, organizovani kriminal i transnacionalne ekstremističke organizacije. Ipak, termin "FIS" i dalje se u stručnoj literaturi najčešće koristi kao oznaka za protivničke obavještajne službe protiv kojih je usmjeren kontraobavještajni rad.

U savremenoj praksi kontraobavještajna djelatnost obuhvata više međusobno povezanih misija na nacionalnom i operativnom nivou:

  • Defanzivna analiza podrazumijeva sistematsko utvrđivanje ranjivosti vlastite organizacije i njihovo otklanjanje nakon procjene odnosa između sigurnosnog rizika i operativne koristi.
  • Ofanzivna kontrašpijunaža obuhvata skup mjera kojima se otkriveni pripadnici stranih obavještajnih službi neutraliziraju, hapse ili, ako uživaju diplomatski status, protjeruju proglašavanjem za persona non grata. Osim toga, uključuje njihovo iskorištavanje za prikupljanje obavještajnih podataka ili provođenje operacija kojima se namjerno narušava djelovanje protivničke obavještajne službe.
  • Operacije zaštite snaga putem kontraobavještajnih izvora (engleski: Counterintelligence Force Protection Source Operations – CFSO) predstavljaju operacije zasnovane na ljudskim izvorima koje se provode u inostranstvu radi zaštite vojnih jedinica, operativnih baza ili drugih raspoređenih snaga od prijetnji poput terorizma i špijunaže, posebno kada nacionalne obavještajne službe ne mogu osigurati dovoljno informacija.

Kontraobavještajni rad sastavni je dio obavještajnog ciklusa, koji je dio šireg sistema upravljanja obavještajnim ciklusom. Njenu efikasnost dopunjuju i druge oblasti sigurnosne zaštite, uključujući:

Discipline koje se odnose na "aktivnu sigurnost", odnosno mjere kojima država ili druga organizacija prikuplja podatke o stvarnim ili potencijalnim sigurnosnim prijetnjama, dopunjuju kontraobavještajni rad. Na primjer, ako obavještajni podaci prikupljeni obavještajno-signalnim izviđanjem (SIGINT) identifikuju određeni radioodašiljač kao sredstvo komunikacije koje koristi isključivo neka strana država, njegovo otkrivanje na teritoriji vlastite države može ukazivati na prisustvo stranog obavještajca ili špijunske mreže, što postaje predmet kontraobavještajne obrade. Kontraobavještajni rad posebno je povezan s HUMINT-om, ali je u određenoj mjeri povezan i s drugim obavještajnim disciplinama. Njegova uloga nije samo zaštita osjetljivih podataka nego i njihovo aktivno prikupljanje.

Sve institucije i agencije Sjedinjenih Američkih Država koje imaju obavještajne nadležnosti odgovorne su za zaštitu vlastitog osoblja i aktivnosti u inostranstvu, osim onih koje djeluju pod nadležnošću šefa misijea.[25]

Vlade u pravilu nastoje zaštititi tri osnovna segmenta:

  • osoblje;
  • objekte i infrastrukturu;
  • operacije.

U mnogim državama odgovornost za zaštitu ovih segmenata podijeljena je između više institucija ili organizacijskih jedinica. U prošlosti je CIA zaštitu vlastitog osoblja i objekata povjeravala svom Uredu za sigurnost, dok je odgovornost za sigurnost operacija bila raspodijeljena između više organizacijskih jedinica unutar Direktorata za operacije, uključujući kontraobavještajni odjel i regionalne (funkcionalne) odjele, poput Odjela za Sovjetski Savez. U jednom periodu kontraobavještajni odjel djelovao je gotovo samostalno pod rukovodstvom Jamesa Jesusa Angletona. Kasnije su u okviru operativnih odjela formirani vlastiti kontraobavještajni odsjeci, uz zadržavanje manjeg centralnog kontraobavještajnog štaba. Aldrich Ames radio je u Kontraobavještajnom odsjeku Evropskog odjela, gdje je bio zadužen za analizu aktivnosti sovjetskih obavještajnih službi. Sličnu, ali još složeniju organizacijsku strukturu razvile su i obavještajne službe američkih oružanih snaga.

Takva podjela nadležnosti zahtijeva vrlo blisku koordinaciju, koja se u praksi ostvaruje svakodnevnom saradnjom. Međusobna zavisnost američke kontraobavještajne zajednice posebno dolazi do izražaja u saradnji sa savezničkim i partnerskim obavještajnim službama. Iako sigurnosni rizici predstavljaju stalni izazov, prekid takve saradnje nije moguć, već je potrebno kontinuirano procjenjivati odnos između koristi i mogućih sigurnosnih prijetnji.[25]

S druge strane, osnovni cilj kontrašpijunaže jeste infiltracija u protivničke obavještajne službe. Važnost takvog pristupa jasno se ogleda u metodama koje je primjenjivao KGB, koji je poseban značaj pridavao ubacivanju svojih agenata u protivničke institucije. Ni najsavremeniji sigurnosni sistemi ne mogu u potpunosti zaštititi organizaciju od takvih prijetnji, jer je riječ o metodama koje se zasnivaju na ljudskom faktoru. Najefikasniji način suprotstavljanja takvom djelovanju jeste pravovremeno i detaljno poznavanje planova protivničke obavještajne službe.

Štaviše, samo infiltracija protivničke službe na visokom nivou može otkriti da li je i vaša služba kompromitovana. To može učiniti i visoko rangirani defektor (osoba koja je prebjegla), ali protivnička strana tada zna da je prebjegao te, u određenoj mjeri, može poduzeti odgovarajuće kontramjere. Provođenje kontrašpijunaže bez infiltriranih izvora nalik je borbi u mraku, dok provođenje kontrašpijunaže uz pomoć takvih izvora može biti poput "pucanja u ribu u bačvi".[25]

U britanskoj obavještajnoj zajednici slučaj grupe Kembridžske petorke, kao i kasnije sumnje usmjerene prema tadašnjem direktoru MI5-a siru Roger Hollisu, izazvali su ozbiljne unutrašnje podjele. Iako je potvrđeno da je Kim Philby infiltrirao britanske obavještajne službe, u javnosti nikada nije konačno utvrđeno da li je bilo i drugih visokorangiranih infiltriranih agenata.

Slične podjele pojavile su se i u američkoj obavještajnoj zajednici zbog kontradiktornih tvrdnji od strane defektora Anatolija Golicina i Jurija Nosenka o postojanju sovjetskih "krtica" unutar zapadnih službi, kao i zbog različitih stavova njihovih pristalica u CIA-i i britanskoj MI5-u. James Jesus Angleton vjerovao je Golicinovim tvrdnjama, dok George Kisevalter, operativac CIA-e koji je učestvovao u zajedničkom američko-britanskom radu s Olegom Penkovskim, nije prihvatio Angletonovu tvrdnju da je Nosenko bio agent KGB-a. Nosenko je razotkrio Johna Vassalla, saradnika KGB-a zaposlenog u britanskom Admiralitetu, ali su pojedini autori tvrdili da je Vassall namjerno žrtvovan kako bi se zaštitile druge sovjetske obavještajne operacije, uključujući Nosenka i moguće još vrijedniji izvor unutar Kraljevske ratne mornarice.

Defanzivni kontraobavještajni rad

[uredi | uredi izvor]

Defanzivni kontraobavještajni rad započinje utvrđivanjem ranjivosti unutar vlastite organizacije koje bi strane obavještajne službe (engleski: Foreign Intelligence Services – FIS) mogle iskoristiti. U stručnoj kontraobavještajnoj terminologiji izraz "FIS" tradicionalno označava strane obavještajne službe, iako se danas pod pojmom "strani" često podrazumijeva svaki protivnički akter. Takav protivnik može biti druga država, ali i transnacionalna organizacija ili unutrašnja pobunjenička grupa. Operacije usmjerene protiv FIS-a mogu se provoditi radi zaštite vlastite države ili savezničke zemlje. Podrška prijateljskoj vladi može obuhvatati širok spektar aktivnosti, uključujući vojne i kontraobavještajne operacije, ali i humanitarnu pomoć te pomoć u obnovi i jačanju državnih institucija.[26]

Terminologija u ovoj oblasti i dalje se razvija. Izraz transnacionalna grupa ne odnosi se samo na terorističke organizacije nego i na transnacionalne kriminalne organizacije koje se bave trgovinom drogom, pranjem novca, iznudom usmjerenom protiv računarskih i komunikacijskih sistema, krijumčarenjem i drugim oblicima organizovanog kriminala.

Pod pojmom pobunjenička grupa podrazumijeva se organizacija koja se kriminalnim ili vojnim sredstvima suprotstavlja međunarodno priznatoj vladi, pri čemu može provoditi i tajne obavještajne te prikrivene operacije protiv vlasti vlastite ili savezničke države.

Kontraobavještajne i protivterorističke analize pružaju strateške procjene stranih obavještajnih službi i terorističkih organizacija te služe kao osnova za definisanje operativnih opcija u tekućim operacijama i istragama. Kontrašpijunaža može uključivati proaktivne aktivnosti usmjerene protiv stranih obavještajnih službi, kao što su korištenje dvostrukih agenata, provođenje obmane ili vrbovanje pripadnika stranih obavještajnih službi. Iako tajni ljudski izvori često pružaju najvrijednije informacije o namjerama protivnika, oni istovremeno predstavljaju i jednu od najvećih sigurnosnih ranjivosti. Prije nego što se stekne povjerenje u neprijateljskog agenta, potrebno je imati na umu da je takva osoba nekada uživala povjerenje vlastite države te da joj može ostati lojalna.

Ofanzivni kontraobavještajni rad

[uredi | uredi izvor]

Frank Wisner naglašavao je, dijeleći stavove Allena W. Dullesa, da je najbolja odbrana od stranih obavještajnih napada ili infiltracije aktivno djelovanje protiv protivničkih obavještajnih službi (kontrašpijunaža).[24] Takav pristup najčešće obuhvata mjere usmjerene na otkrivanje neprijateljske špijunaže ili fizičkih napada na vlastite obavještajne službe, sprječavanje štete i gubitka povjerljivih podataka te, kada je to moguće, usmjeravanje neprijateljskih aktivnosti protiv njihovih vlastitih organizatora.

Kontrašpijunaža nadilazi isključivo reaktivni pristup. Njeni ciljevi uključuju potkopavanje protivničkih obavještajnih službi vrbovanjem njihovih pripadnika, narušavanje ugleda i vjerodostojnosti njihovog osoblja, kao i uskraćivanje resursa potrebnih za njihovo djelovanje. Ovakve mjere mogu biti usmjerene kako protiv državnih obavještajnih službi tako i protiv nedržavnih aktera.

Ako se neprijateljske aktivnosti odvijaju na teritoriji vlastite ili savezničke države koja sarađuje s domaćim sigurnosnim organima, strani agenti mogu biti uhapšeni ili, ukoliko imaju diplomatski status, proglašeni personom non grata i protjerani iz zemlje. Međutim, iz perspektive obavještajne službe često je korisnije iskoristiti takvu situaciju za prikupljanje dodatnih obavještajnih podataka nego odmah izvršiti hapšenje ili poduzeti mjere koje bi dovele do neutralizacije protivnika. Zbog toga se prioriteti obavještajnih službi ponekad razlikuju od prioriteta policijskih organa, posebno kada strane obavještajne aktivnosti uključuju i državljane zemlje u kojoj se operacija provodi.

U pojedinim slučajevima hapšenje može predstavljati tek početnu fazu operacije, nakon koje se pritvorenoj osobi nudi mogućnost saradnje u zamjenu za blaže postupanje, umjesto suočavanja s najtežim zakonskim sankcijama, uključujući i smrtnu kaznu za špijunažu u državama u kojima je ona propisana. Takva saradnja može podrazumijevati ne samo otkrivanje podataka o protivničkoj obavještajnoj službi nego i aktivno učestvovanje u operacijama obmane usmjerenim protiv nje.

Kontraobavještajna zaštita obavještajnih službi

[uredi | uredi izvor]

Defanzivni kontraobavještajni rad usmjeren na zaštitu obavještajnih službi zasniva se na kontinuiranoj procjeni rizika koji proizlaze iz njihove organizacijske kulture, ljudskih izvora, metoda rada i raspoloživih resursa. Upravljanje rizicima mora se neprekidno prilagođavati rezultatima tih procjena, budući da uspješne obavještajne operacije često podrazumijevaju preuzimanje pažljivo procijenjenih rizika. Istovremeno, obavještajne službe moraju primjenjivati odgovarajuće kontramjere kako bi se ti rizici sveli na najmanju moguću mjeru.

Strane obavještajne službe (engleski: Foreign Intelligence Services – FIS) posebno su uspješne u iskorištavanju otvorenosti demokratskih društava, što im može omogućiti vrbovanje ili kompromitovanje osoba unutar obavještajne zajednice. Iako je ofanzivna kontrašpijunaža najefikasnije sredstvo za otkrivanje i neutralizovanje takvih penetracija, ona nije jedini mehanizam zaštite. Jednako je važno razumjeti razloge zbog kojih pojedinci odlučuju sarađivati s protivničkom stranom. Time se, između ostalog, bavio američki istraživački program Project Slammer, čiji je cilj bio proučavanje motiva izdaje i špijunaže. Uz poštovanje prava na privatnost, moguće je razviti sisteme koji prepoznaju neuobičajene obrasce ponašanja, naročito u korištenju informacijskih sistema.

Donosioci odluka moraju raspolagati obavještajnim podacima koji nisu pod utjecajem ili kontrolom protivničkih aktera. Budući da je svaka obavještajna disciplina podložna pokušajima obmane i manipulacije, neophodno je kontinuirano provjeravati pouzdanost podataka prikupljenih svim obavještajnim metodama. Zbog toga svaka kontraobavještajna organizacija procjenjuje pouzdanost izvora i metoda relevantnih za svoju nadležnost primjenjujući zajedničke standarde. U drugim oblastima obavještajnog rada Obavještajna zajednica Sjedinjenih Američkih Država (USIC) procjenjuje postupke prikupljanja, analize i distribucije obavještajnih podataka te predlaže poboljšanja, najbolje prakse i zajedničke standarde.[27]

Obavještajne službe nisu izložene samo vanjskim nego i unutrašnjim prijetnjama. Subverzija, izdaja i neovlašteno otkrivanje povjerljivih podataka mogu ugroziti državne i poslovne tajne, kao i obavještajne izvore i metode rada. Unutrašnja prijetnja prouzrokovala je neke od najtežih sigurnosnih kompromitacija u historiji američke obavještajne zajednice, uključujući slučajeve Aldricha Amesa, Roberta Hanssena i Edwarda Leeja Howarda, koji su imali pristup najosjetljivijim tajnim operacijama. Da su tada postojali elektronski sistemi za otkrivanje neuobičajenih obrazaca pretraživanja kontraobavještajnih baza podataka, Hanssenovo interesovanje za informacije koje su se odnosile na njegove sovjetske, a kasnije ruske nalogodavce moglo je biti uočeno mnogo ranije. Međutim, neuobičajeni obrasci pristupa podacima ne moraju nužno ukazivati na zlonamjerne namjere, nego mogu biti rezultat analitičara koji na osnovu profesionalnog iskustva i intuicije istražuje moguće veze između različitih informacija.

Uvođenjem novih alata i metoda u nacionalne sigurnosne kapacitete kontraobavještajna zajednica nastoji manipulisati djelovanjem stranih obavještajaca, provoditi aktivne istrage, vršiti hapšenja te, kada su u pitanju strani diplomatski predstavnici, protjerivati ih zbog aktivnosti nespojivih s njihovim diplomatskim statusom. U pojedinim slučajevima nastoji ih iskoristiti kao nesvjesne kanale za provođenje operacija obmane ili ih vrbovati kao svjesne dvostruke agente.[27] U obavještajnoj terminologiji izraz "svjestan" (engleski: witting) označava osobu koja nije samo upoznata s određenim informacijama nego je svjesna i njihovog obavještajnog značaja.

Victor Suvorov, pseudonim bivšeg oficira sovjetske vojne obavještajne službe (GRU), isticao je da defektor iz redova HUMINT oficira predstavlja posebnu prijetnju dobrovoljnim saradnicima zemlje iz koje odlazi. Prema njegovom mišljenju, dobrovoljni izvori koji se sami nude stranoj obavještajnoj službi često nisu svjesni da ih profesionalni obavještajci istovremeno smatraju nepouzdanim i preziru zbog njihove spremnosti da izdaju vlastitu državu.

Sovjetski operativni oficir, nakon što je upoznao ružno lice komunizma, vrlo često osjeća duboko gađenje prema onima koji mu se dobrovoljno prodaju. Kada oficir GRU-a ili KGB-a odluči napustiti svoju kriminalnu organizaciju, što se, srećom, događa prilično često, njegova prva namjera biće da razotkrije omražene dobrovoljne saradnike.[28]

Operacije zaštite snaga putem kontraobavještajnih izvora

[uredi | uredi izvor]

Napadi na vojne, diplomatske i druge državne objekte predstavljaju trajnu sigurnosnu prijetnju, što potvrđuju brojni primjeri, uključujući napade na francuske i američke mirovne snage u Bejrutu 1983, napad na kompleks "Khobar Towers" u Saudijskoj Arabiji 1996, napade na vojne baze u Kolumbiji te na ambasade Sjedinjenih Američkih Država i druge objekte u Keniji i Tanzaniji 1998, kao i napad na razarač "USS Cole" 2000. Mjere zaštite snaga u američkim oružanim snagama obuhvataju skup aktivnosti usmjerenih na zaštitu vojnog osoblja, članova njihovih porodica, resursa, objekata i kritičnih informacija. Slične doktrine postoje i u drugim državama radi zaštite vojnih kapaciteta i očuvanja operativne sposobnosti oružanih snaga. U tom kontekstu zaštita snaga odnosi se na odbranu od namjernih neprijateljskih napada, a ne od nesreća ili prirodnih katastrofa.

Operacije zaštite snaga putem kontraobavještajnih izvora (engleski: Counterintelligence Force Protection Source Operations – CFSO) predstavljaju operacije zasnovane na ljudskim izvorima, koje se uglavnom provode tajno u inostranstvu. Njihova svrha je popunjavanje nedostataka u obavještajnom pokrivanju na nacionalnom nivou, ali i osiguravanje obavještajnih podataka potrebnih vojnim komadantima za zaštitu njihovih snaga.[29]

Vojna policija i druge patrole koje ostvaruju neposredan kontakt s lokalnim stanovništvom mogu predstavljati vrijedan izvor HUMINT podataka korisnih za kontraobavještajne procjene, ali se u pravilu ne smatraju CFSO operacijama. Todd E. Gleghorn razlikuje zaštitu nacionalnih obavještajnih službi od obavještajne podrške koja se pruža vojnim komandama radi zaštite raspoređenih snaga. I drugi HUMINT izvori, poput vojnih izviđačkih patrola koje izbjegavaju neposredan kontakt sa stranim osobama, mogu prikupljati vrijedne obavještajne podatke, ali oni nisu nužno usmjereni na potrebe kontraobavještajne zaštite.[30]

Aktivne kontraobavještajne mjere, bilo da su usmjerene na zaštitu vojnih snaga, obavještajnih službi ili nacionalnih sigurnosnih interesa, u velikoj se mjeri oslanjaju na HUMINT radi otkrivanja agenata protivničkih obavještajnih službi (FIS). U tu svrhu koriste se provjera identiteta i razgovori s osobama koje nisu unaprijed određene kao obavještajni izvori, a koje mogu pružiti korisne informacije. Takvi izvori uključuju:

  • dobrovoljne izvore koji se sami javljaju i nude informacije (engleski: walk-ins i engleski: write-ins);
  • nesvjesne izvore, odnosno osobe koje daju korisne informacije, a da pritom nisu svjesne da pomažu kontraobavještajnoj istrazi;
  • osobe koje su prebjegle i zarobljene neprijateljske vojnike (engleski: Enemy Prisoners of War – EPW);
  • izbjeglice i iseljeničko stanovništvo;
  • osobe s kojima se razgovara u okviru istrage.

Fizička sigurnost predstavlja važan element zaštite, ali ne može zamijeniti ulogu obavještajne podrške zaštiti snaga. Iako se za prikupljanje obavještajnih podataka potrebnih za zaštitu snaga mogu koristiti sve obavještajne discipline, HUMINT-i koji prikupljaju obavještajne i kontraobavještajne službe ima ključnu ulogu u pravovremenom otkrivanju i upozoravanju na terorističke i druge prijetnje usmjerene protiv snaga.[31]

Zaštita snaga raspoređenih u državama domaćinima, tokom okupacijskih dužnosti ili čak na vlastitoj teritoriji, ne može se oslanjati isključivo na nacionalne organizacije za sprječavanje i suzbijanje terorizma. Zbog toga se osoblje zaduženo za kontraobavještajnu zaštitu snaga često raspoređuje zajedno s vojnim savjetodavnim i pomoćnim misijama. Takav pristup omogućava uspostavljanje saradnje s policijskim i obavještajnim službama države domaćina, bolje poznavanje lokalnog sigurnosnog okruženja te unapređenje jezičkih i kulturnih kompetencija potrebnih za uspješno izvršavanje zadataka. Istovremeno, sistem zaštite snaga mora raspolagati i odgovarajućim zakonskim ovlaštenjima za djelovanje protiv domaćih terorističkih prijetnji.

Kao primjer dugotrajnog procesa planiranja terorističkih napada često se navodi napad na "Khobar Towers", koji pokazuje koliko su za zaštitu snaga važne dugoročne kontraobavještajne aktivnosti. Prema dostupnim podacima, pripadnici Hezbollaha, koji se smatraju odgovornim za napad, započeli su prikupljanje obavještajnih podataka i planiranje još 1993. U jesen 1994. utvrdili su da su američki vojni pripadnici smješteni u kompleksu Khobar Towers te su započeli sistematski nadzor objekta, nastavljajući planiranje tokom 1995. U martu 1996. saudijski graničari uhapsili su pripadnika Hezbollaha koji je pokušao prokrijumčariti plastični eksploziv u zemlju, nakon čega su uhapšena još dvojica pripadnika organizacije. Uprkos tome, rukovodstvo Hezbollaha angažovalo je nove operativce koji su nastavili pripreme za napad.[32]

Defanzivne kontraobavještajne operacije

[uredi | uredi izvor]

Prema doktrini Sjedinjenih Američkih Država, iako takav pristup nije nužno prihvaćen i u drugim državama, kontraobavještajna djelatnost danas je prvenstveno usmjerena na suprotstavljanje protivničkim HUMINT aktivnostima. Raniji Priručnik američke vojske o kontraobavještajnom radu iz 1995. imao je znatno širi pristup te je obuhvatao mjere protiv svih oblika prikupljanja obavještajnih podataka. Među osnovnim zadacima kontraobavještajnog rada navodili su se:

  1. razvoj, održavanje i distribucija višedisciplinarnih baza podataka i obavještajnih dosjea o organizacijama, lokacijama i osobama od kontraobavještajnog značaja, uključujući pobunjeničke i terorističke mreže te osobe koje mogu pružiti podršku kontraobavještajnim operacijama;
  2. obuka i sigurnosno informisanje osoblja u svim oblastima sigurnosti. Važan dio toga predstavljaju brifinzi o višedisciplinarnim prijetnjama, koji se mogu prilagoditi potrebama korisnika, obimu i stepenu tajnosti, s ciljem upoznavanja komandi i drugih korisnika s prirodom obavještajnih prijetnji usmjerenih protiv njihovih aktivnosti.

Novija zajednička američka obavještajna doktrina[33] ograničava primarni fokus kontraobavještajnog rada na suprotstavljanje protivničkim HUMINT aktivnostima, što u pravilu uključuje i sprječavanje i suzbijanje terorizma. Međutim, prema toj doktrini nije uvijek jasno ko je odgovoran za suprotstavljanje ostalim oblicima obavještajnog prikupljanja podataka usmjerenih protiv vojnih ili drugih državnih kapaciteta. Cjelokupan obim američke vojne kontraobavještajne doktrine kasnije je premješten u klasifikovanu publikaciju Joint Publication (JP) 2-01.2 – Counterintelligence and Human Intelligence Support to Joint Operations.

U nastavku su prikazane specifične kontraobavještajne mjere koje se primjenjuju protiv pojedinih oblika prikupljanja obavještajnih podataka.

Uloga kontraobavještajnog rada u odnosu na oblike prikupljanja obavještajnih podataka prema doktrini iz 1995.[29]
Disciplina Ofanzivni kontraobavještajni rad Defanzivni kontraobavještajni rad
HUMINT Kontraizviđanje i ofanzivna kontrašpijunaža Obmana u okviru operativne sigurnosti (OPSEC)
SIGINT Preporuke za kinetičke i elektronske napade Radiooperativna sigurnost, upotreba zaštićenih telefonskih sistema, sigurnost signala (SIGSEC) i obmana
IMINT Preporuke za kinetičke i elektronske napade Obmana, mjere operativne sigurnosti (OPSEC), upotreba mamaca i maskiranja. Kada su dostupni, koriste se izvještaji o prolasku izviđačkih satelita (SATRAN) radi prikrivanja ili privremenog obustavljanja aktivnosti tokom njihovog nadlijetanja.

Suprotstavljanje protivničkom HUMINT-u

[uredi | uredi izvor]

Suprotstavljanje protivničkim HUMINT aktivnostima obuhvata otkrivanje neprijateljskih ljudskih izvora unutar organizacije, kao i prepoznavanje osoba koje bi mogle postati saradnici protivničkih obavještajnih službi, bilo kao tzv. "krtice" ili dvostruki agenti. U širem kontekstu kontraobavještajnog rada razmatraju se i faktori koji pojedince mogu navesti da se priključe terorističkim organizacijama ili sarađuju s njima.

U obavještajnoj praksi često se koristi akronim MICE, koji označava najčešće motive zbog kojih osobe odaju povjerljive informacije ili pristaju na saradnju s protivničkim obavještajnim službama:

  • M – Money (novac);
  • I – Ideology (ideologija);
  • C – Compromise ili Coercion (kompromitacija ili prisiljavanje);
  • E – Ego (ego).

Ovaj model polazi od pretpostavke da su upravo finansijska korist, ideološka uvjerenja, ucjena ili prisiljavanje te lična sujeta i potreba za priznanjem najčešći razlozi zbog kojih pojedinci narušavaju ukazano povjerenje, odaju klasifikovane informacije, otkrivaju tajne operacije ili se priključuju terorističkim grupama. Zbog toga kontraobavještajne službe nastoje pratiti moguće indikatore rizika kod osoba koje imaju pristup osjetljivim podacima, kao što su ozbiljne finansijske poteškoće, izražena politička radikalizacija, okolnosti koje omogućavaju ucjenu ili pretjerana potreba za priznanjem i netrpeljivost prema kritici. Pravovremenim prepoznavanjem takvih problema moguće je pružiti odgovarajuću pomoć zaposleniku, spriječiti eventualnu špijunsku aktivnost i zadržati vrijednog saradnika.

U praksi se preventivne i operativne kontraobavještajne aktivnosti često prepliću. Primjer za to predstavlja slučaj Earla Edwina Pittsa, bivšeg agenta FBI-a koji je Sovjetskom Savezu, a nakon njegovog raspada i Rusiji, odavao povjerljive informacije. Razotkriven je u operaciji pod lažnom zastavom koju je organizovao FBI, pri čemu su se agenti FBI-ja predstavljali kao pripadnici ruskog FSB-a i ponudili mu da obnovi saradnju. Smatra se da su njegovi motivi bili prvenstveno finansijska korist i nezadovoljstvo načinom na koji je bio tretiran tokom službe u FBI-ju. U okviru sporazuma nakon izricanja kazne Pitts je FBI-ju otkrio sve što je znao o stranim obavještajnim agentima. Između ostalog, upozorio je i na sumnjive aktivnosti Roberta Hanssena, ali te informacije tada nisu shvaćene dovoljno ozbiljno.

Motivi za odavanje povjerljivih informacija i operacija

[uredi | uredi izvor]

Kako bi se prevazišla pojednostavljena objašnjenja špijunaže, Obavještajni štab Zajednice američkih obavještajnih službi (engleski: Intelligence Community Staff), pod nadzorom direktora CIA-e, pokrenuo je istraživački program Project Slammer. Cilj programa bio je utvrditi psihološke i bihevioralne karakteristike osoba koje su počinile špijunažu protiv Sjedinjenih Američkih Država.

Program je proučavao slučajeve špijunaže putem intervjua i psiholoških procjena stvarnih počinioca, kao i razgovora s osobama koje su ih poznavale, kako bi se bolje razumjeli njihov privatni život, način razmišljanja i ponašanje tokom bavljenja špijunažom.[34]

Način na koji počinilac špijunaže doživljava samoga sebe (tokom bavljenja špijunažom)
Stavovi Tipične manifestacije
Osnovna uvjerenja
  • smatra da je poseban ili izuzetan;
  • vjeruje da zaslužuje više nego što dobija;
  • smatra da je njegov trenutni položaj nepravedan ili nezadovoljavajući;
  • uvjeren je da nema prihvatljivije alternative od špijunaže;
  • opravdava svoje postupke tvrdnjom da i drugi rade isto;
  • ne smatra sebe lošom osobom;
  • odvaja svoj profesionalni rad od špijunske aktivnosti, smatrajući da špijunaža ne umanjuje njegov doprinos na radnom mjestu;
  • vjeruje da se sigurnosna pravila ne odnose na njega;
  • sigurnosne procedure i obuke smatra beznačajnim, osim ako ih može povezati s vlastitim interesima.
Odnos prema posljedicama vlastitih postupaka
  • postepeno stječe uvjerenje da su mu mogućnosti izbora sve manje, zbog čega špijunaža počinje izgledati kao razumno rješenje;
  • špijunažu doživljava kao djelo bez stvarnih žrtava;
  • nakon što prihvati mogućnost špijunaže, počinje razmišljati o načinima njenog izvršenja, pri čemu se ta dva procesa međusobno podstiču;
  • uočava da je sigurnosne mjere moguće zaobići ili savladati, što dodatno učvršćuje uvjerenje da je rizik mali.
Odnos prema vlastitoj špijunskoj aktivnosti
  • prvi kontakt s protivničkom obavještajnom službom često izaziva strah, ali i osjećaj uzbuđenja;
  • nakon uspostavljanja saradnje špijunska aktivnost postaje psihološki prihvatljivija i može se nastaviti godinama;
  • tokom dugotrajnog djelovanja pojedinac može preispitivati svoju odluku;
  • kada izgubi pristup povjerljivim informacijama ili želi dokazati vlastitu vrijednost, može pokušati uspostaviti saradnju s vlastitim vlastima;
  • kod nekih osoba špijunaža s vremenom postaje izvor velikog psihološkog opterećenja te žele prekinuti saradnju;
  • pojedinci tada razmišljaju o prijavljivanju nadležnim organima, pri čemu neki nastoje pregovarati o svom statusu, dok drugi žele priznati djelo, ali u oba slučaja pokušavaju izbjeći ili ublažiti kaznu.

Prema izvještajima o programu Project Slammer i Parlamentarnom nadzoru nad američkom kontraobavještajnom zajednicom, jedna od osnovnih zadaća kontraobavještajne zaštite jeste praćenje vlastitog osoblja radi prepoznavanja ponašanja koja mogu ukazivati na to da je neka osoba postala meta stranih obavještajnih službi ili da je već vrbovana.[35]

Analize više poznatih slučajeva, uključujući Aldricha Amesa, špijunsku mrežu Johna Walkera i Roberta Hanssena, pokazale su da su postojali brojni upozoravajući indikatori koji u to vrijeme nisu bili prepoznati ili su zanemareni. Jedan od najčešćih indikatora bio je način života i potrošnja nesrazmjerni službenim prihodima. Iako takve promjene mogu imati potpuno legitimna objašnjenja, poput nasljedstva ili dobitka na lutriji, one predstavljaju sigurnosni indikator koji zahtijeva dodatnu provjeru, a ne automatski dokaz protivpravnog djelovanja.

Osoblje koje obavlja osjetljive dužnosti, a ima izražene poteškoće u odnosima sa saradnicima, može predstavljati povećan rizik od vrbovanja putem manipulacije egom. Primjer za to je William Kampiles, službenik nižeg ranga u Operativnom centru (Watch Center) CIA-e, koji je za relativno mali novčani iznos prodao strogo povjerljivi operativni priručnik za izviđački satelit KH-11. U jednom intervjuu Kampiles je izjavio da možda ne bi ukrao priručnik da je neko na vrijeme prepoznao njegove probleme – stalne sukobe s nadređenima i kolegama – te mu omogućio stručnu psihološku pomoć ili savjetovanje.[35]

Do 1997. rezultati programa Project Slammer predstavljani su i na javnim sjednicama Savjetodavnog odbora za sigurnosnu politiku (engleski: Security Policy Advisory Board).[36] Iako je smanjenje finansiranja sredinom 1990-ih usporilo daljnji razvoj projekta, prikupljeni istraživački podaci nastavili su se koristiti u sigurnosnoj zajednici. Njihovi rezultati naglašavaju:

osnovne i višedimenzionalne obrasce motivacije koji stoje u pozadini špijunaže. Buduće analize programa Slammer biće usmjerene na nova pitanja u području špijunaže, uključujući ulogu novca, nove dimenzije lojalnosti te sve izraženiji trend ekonomske špijunaže.

Suprotstavljanje protivničkom SIGINT-u

[uredi | uredi izvor]

Vojne i sigurnosne organizacije koriste zaštićene komunikacijske sisteme, a mogu nadzirati i manje sigurne komunikacijske kanale, poput komercijalnih telefonskih mreža ili javnog interneta, kako bi otkrile neovlašteno prenošenje osjetljivih informacija. Važan dio zaštite čini edukacija osoblja o korištenji i pravilnoj upotrebi sigurnih komunikacija kako ne bi postali podložni specijalizovanim tehnikama presretanja komunikacija (TRANSEC).

Suprotstavljanje protivničkom IMINT-u

[uredi | uredi izvor]

Osnovni način zaštite od IMINT aktivnosti jeste poznavanje vremena i načina na koji protivnik može izviđanje putem slikovnja te poduzimanje mjera kojima se otežava ili onemogućava prikupljanje snimaka. U otvorenim društvima, međutim, mora se prihvatiti činjenica da javni objekti često mogu biti fotografisani ili snimani drugim metodama.

Kontramjere uključuju vizuelno zaklanjanje osjetljivih objekata, njihovo maskiranje ili primjenu drugih oblika kamuflaže. Kada prijetnju predstavljaju izviđački sateliti, poznavanje njihovih orbita omogućava sigurnosnom osoblju da privremeno obustavi osjetljive aktivnosti ili zaštiti kritične dijelove objekta u trenutku njihovog preleta. Isti princip primjenjuje se i na izviđanje iz aviona ili bespilotnih letjelica, s tim da u ratnim uslovima jedna od mogućih mjera može biti i njihovo obaranje ili napad na mjesta s kojih djeluju i odakle se pruža logistička podrška.

Suprotstavljanje protivničkom OSINT-u

[uredi | uredi izvor]

Iako je koncept postojao mnogo prije nego što je OSINT prepoznat kao zasebna obavještajna oblast, ograničavanje pristupa informacijama koje su neposredno značajne za nacionalnu sigurnost predstavlja jedan od osnovnih oblika zaštite od zloupotrebe otvorenih izvora. U demokratskim državama, čak i u ratnim okolnostima, mjere cenzure moraju se primjenjivati oprezno kako ne bi neopravdano ograničile slobodu medija. Granica između zaštite nacionalne sigurnosti i slobode štampe razlikuje se od države do države, a varirala je u zavisnosti od historijskih okolnosti.

Ujedinjeno Kraljevstvo se općenito smatra državom s visokim stepenom slobode medija, ali istovremeno primjenjuje sistem službenog obavještenja o odbrambenoj sigurnosti poznat kao DA-Notice, kojim se medijima upućuju preporuke da ne objavljuju informacije čije bi objavljivanje moglo ugroziti nacionalnu sigurnost. Mnogi britanski novinari smatraju da se ovaj sistem primjenjuje odgovorno, iako je njegova opravdanost povremeno predmet javnih rasprava.

U kontekstu kontraobavještajne zaštite posebno je značajan slučaj Petera Wrighta, bivšeg visokog službenika britanske Sigurnosne službe, koji je nakon napuštanja službe i preseljenja u Australiju objavio knjigu Hvatač špijuna. Iako se veći dio knjige sastoji od ličnih osvrta i komentara, Wright je u njoj opisao i pojedine osjetljive operativne metode, uključujući operaciju RAFTER, tehniku kojom se otkrivala prisutnost radio-prijemnika i njihove radne frekvencije.

Suprotstavljanje protivničkom MASINT-u

[uredi | uredi izvor]

MASINT se ovdje navodi radi potpunosti prikaza obavještajnih oblasti. Budući da obuhvata veoma širok spektar tehnologija i metoda prikupljanja podataka, detaljna razrada kontramjera za svaku od njih izlazi iz okvira ovog članka.

Jedan od primjera može se povezati s operacijom operacijom RAFTER, koju je opisao Peter Wright. Ako je poznato da se radiofrekvencijski MASINT koristi za otkrivanje elektromagnetnog zračenja koje nastaje radom radio-prijemnika, moguće je konstruisati zaštićene prijemnike koji neće emitirati signal na osnovu kojeg se mogu otkriti.

Teorija ofanzivnog kontraobavještajnog rada

[uredi | uredi izvor]

Pojam ofanzivni kontraobavještajni rad u pravilu se smatra sinonimom za kontrašpijunažu. Ministarstvo odbrane Sjedinjenih Američkih Država definiše ga kao dio kontraobavještajnog rada usmjerenog na otkrivanje, uništavanje, neutraliziranje, iskorištavanje ili sprječavanje špijunskih aktivnosti putem identifikacije, infiltracije, manipulacije, obmane i suzbijanja pojedinaca, grupa ili organizacija koje provode ili se sumnjiče da provode špijunske aktivnosti.[37]

Osnovni cilj takvih operacija jeste dugoročno umanjiti sposobnost protivničke obavještajne službe ili terorističke organizacije za prikupljanje obavještajnih podataka i izvođenje operacija. Ofanzivna kontrašpijunaža, kao i ofanzivne protivterorističke aktivnosti, provodi se na dva osnovna načina: manipulacijom protivničke obavještajne ili terorističke mreže ili narušavanjem njenog uobičajenog načina djelovanja.

Uspješne defanzivne kontraobavještajne operacije koje razbiju tajnu mrežu hapšenjem njenih članova ili razotkrivanjem njihovih aktivnosti predstavljaju mjerljiv oblik ometanja protivničkih obavještajnih službi. Slično tome, ako defanzivne kontraobavještajne mjere spriječe teroristički napad, smatra se da su ispunile svoj cilj.

Za razliku od toga, ofanzivna kontraobavještajna djelatnost nastoji dugoročno oslabiti protivnika. Na primjer, ako protivnička država bude navedena da troši značajne resurse štiteći se od nepostojeće prijetnje ili ako teroristička organizacija povjeruje da su svi njeni prikriveni agenti (engleski: sleepers) u nekoj zemlji kompromitovani te ih mora zamijeniti, pa čak i likvidirati zbog sigurnosnog rizika, ostvaruje se znatno veći strateški efekat od onoga koji se može postići isključivo defanzivnim mjerama.

Da bi ostvarila takve ciljeve, kontraobavještajna služba ne može se ograničiti samo na otkrivanje protivničkih aktivnosti. Ona mora biti sposobna da aktivno utječe na osobe povezane s protivničkom obavještajnom službom ili organizacijom, usmjeravajući njihovo ponašanje u skladu s vlastitim operativnim ciljevima.

Kanadsko ministarstvo nacionalne odbrane u svojim smjernicama za rad Nacionalne kontraobavještajne jedinice pravi nekoliko korisnih pojmovnih razgraničenja,[38] iako se korištena terminologija razlikuje od one koju primjenjuju druge obavještajne i sigurnosne službe. Ova razgraničenja mogu se sažeti na sljedeći način:

  1. Kontraobavještajni rad obuhvata aktivnosti usmjerene na prepoznavanje i suprotstavljanje prijetnjama sigurnosti zaposlenika Ministarstva nacionalne odbrane (DND), pripadnika Kanadskih oružanih snaga (CF), njihove imovine i informacija. Prijetnje mogu poticati od neprijateljskih obavještajnih službi, organizacija ili pojedinaca uključenih ili potencijalno uključenih u špijunažu, sabotažu, subverzivno djelovanje, terorizam, organizovani kriminal ili druge oblike kriminalnih aktivnosti. Ovakvo određenje u velikoj mjeri odgovara pojmu defanzivnog kontraobavještajnog rada koji koriste druge službe.
  2. Sigurnosno-obavještajni podaci odnose se na informacije o identitetu, sposobnostima i namjerama neprijateljskih obavještajnih službi, organizacija ili pojedinaca koji provode ili mogu provoditi špijunažu, sabotažu, subverziju, terorizam, organizovani kriminal ili druge oblike kriminalnog djelovanja. Ovaj pojam nije (naglašeno u izvorniku) isto što i ofanzivni kontraobavještajni rad, već predstavlja obavještajnu osnovu neophodnu za njegovo provođenje.
  3. Nadležnosti Nacionalne kontraobavještajne jedinice Kanadskih oružanih snaga uključuju: otkrivanje, istraživanje i suzbijanje prijetnji sigurnosti Ministarstva nacionalne odbrane i Kanadskih oružanih snaga koje proizlaze iz špijunaže, sabotaže, subverzije, terorizma i drugih oblika kriminala; otkrivanje, istraživanje i sprječavanje stvarnog ili mogućeg kompromitovanja posebno osjetljivih ili visoko klasifikovanih materijala; te provođenje sigurnosnih istraga, kontraobavještajnih operacija, sigurnosnih brifinga i debrifinga radi zaštite interesa Ministarstva nacionalne odbrane i Kanadskih oružanih snaga. Ovakva formulacija predstavlja dobar primjer nadležnosti za provođenje ofanzivnog kontraobavještajnog rada.

Kanadsko ministarstvo nacionalne odbrane dodatno naglašava važnu razliku između sigurnosno-obavještajnog rada i kriminalističko-obavještajnih aktivnosti:https://www.canada.ca/en/department-national-defence/corporate/policies-standards/defence-administrative-orders-directives/8000-series/8002/8002-3-security-intelligence-liaison-program.html

Postupak prikupljanja sigurnosno-obavještajnih podataka ne treba miješati sa saradnjom koju pripadnici Nacionalne istražne službe Kanadskih oružanih snaga (CFNIS) ostvaruju radi prikupljanja kriminalističko-obavještajnih podataka, budući da je prikupljanje takvih podataka u njihovoj nadležnosti.

Manipulisanje profesionalnim obavještajcem, koji je i sam obučen za kontraobavještajni rad, izuzetno je složen zadatak, osim ako ta osoba već nije sklona saradnji s drugom stranom. Svaki pokušaj vrbovanja ili manipulacije osobe koja nije unaprijed predisponirana za saradnju zahtijeva dugotrajan angažman, pažljivo planiranje i kreativan pristup kako bi se savladale odbrambene mjere nekoga ko poznaje kontraobavještajne metode i svjestan je da može biti njihova meta.

S druge strane, iako terorističke organizacije koriste obmanu kao sastavni dio vlastite sigurnosne zaštite, smatra se da su u pravilu podložnije manipulaciji i dezinformacijama od profesionalnih stranih obavještajnih službi. Jedan od razloga je što mnoge terorističke grupe karakteriše međusobno nepovjerenje među članovima, unutrašnji sukobi, neslaganja i različit stepen ideološke privrženosti. Zbog slabije unutrašnje kohezije one mogu biti osjetljivije na infiltraciju, obmanu i druge oblike kontraobavještajnog rada.

Također pogledajte

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ↑ Johnson, William R. (2009). Thwarting Enemies at Home and Abroad: How to be a Counterintelligence Officer (jezik: engleski). Georgetown University Press. ISBN 978-1-58901-255-4. Pristupljeno 5. 8. 2026.
  2. ↑ Counterintelligence and Law Enforcement Functions in the Intelligence Sector (PDF) (Report) (jezik: engleski). DCAF – Geneva Centre for Security Sector Governance. 2020. ISBN 92-9222-549-9. Pristupljeno 5. 8. 2026.
  3. ↑ "Law, oversight and ethics". MI5 - The Security Service (jezik: engleski). Pristupljeno 5. 8. 2026.
  4. ↑ Kipling, Rudyard (1995). Kim. Línea de Sombra. Serie Azul (jezik: španski). Prevod: Julio Izquierdo Crocelles. Ediciones Del Sol. ISBN 978-950-9413-63-4. Pristupljeno 5. 8. 2026.
  5. ↑ Davies, Philip H. J. (2012). Intelligence and Government in Britain and the United States: A Comparative Perspective (jezik: engleski). 1–2. ABC-CLIO. ISBN 978-1-4408-0281-2. Pristupljeno 5. 8. 2026.
  6. ↑ Moritz, Verena (2023). "The transformation of secret services". Scilog (jezik: engleski). Pristupljeno 5. 8. 2026.
  7. ↑ "Bref historique des services français, depuis 1871". Anciens des Services Spéciaux de la Défense Nationale (AASSDN) (jezik: francuski). Pristupljeno 5. 8. 2026.
  8. ↑ Fischer, Ben B. (1999). Okhrana: The Paris Operations of the Russian Imperial Police (jezik: engleski). DIANE Publishing. ISBN 978-0-7881-8328-7. Pristupljeno 5. 8. 2026.
  9. ↑ Thatcher, Ian D., ured. (2005). Late Imperial Russia: Problems and prospects (jezik: engleski). Manchester University Press. doi:10.7765/9781526166418. Pristupljeno 5. 8. 2026.
  10. ↑ "SIS or MI6. What's in a name?". Secret Intelligence Service (SIS) (jezik: engleski). 2008. Arhivirano s originala, 26. 9. 2008. Pristupljeno 5. 8. 2026.
  11. ↑ Andrew, Christopher (2012). The Defence of the Realm: The Authorized History of MI5 (jezik: engleski). Penguin Books. ISBN 978-0-7181-9744-5. Pristupljeno 5. 8. 2026.
  12. ↑ Walton, Calder (2013). Empire of Secrets: British Intelligence, the Cold War, and the Twilight of Empire (jezik: engleski). Overlook Press. ISBN 978-1-4683-1043-6. Pristupljeno 5. 8. 2026.
  13. 1 2 Schmeidel, John Christian (2007). "Origins and developments of the East German secret police: Disruptions and breakouts". Stasi: Shield and Sword of the Party (jezik: engleski) (1 izd.). Routledge. doi:10.4324/9780203018415. ISBN 978-0-203-01841-5. Pristupljeno 5. 8. 2026.
  14. ↑ Guriev, Sergei; Treisman, Daniel (2022). Spin Dictators: The Changing Face of Tyranny in the 21st Century (jezik: engleski). Princeton University Press. doi:10.2307/j.ctv1xp9p7d. Pristupljeno 5. 8. 2026.
  15. ↑ Dennis, Mike; Laporte, Norman (2014). "Tackling the enemy: quiet repression and preventive decomposition". The Stasi: Myth and Reality (jezik: engleski). Routledge. ISBN 978-1-317-87656-4. Pristupljeno 6. 8. 2026.
  16. ↑ Ellis, Frank (1999). "Information Deficit". From Glasnost to the Internet: Russia's New Infosphere (jezik: engleski). Palgrave Macmillan. doi:10.1007/978-1-349-27076-7. ISBN 978-1-349-27078-1. Pristupljeno 6. 8. 2026.
  17. 1 2 3 4 5 Prunckun, Hank (2019). Counterintelligence Theory and Practice (PDF) (jezik: engleski) (2 izd.). Rowman & Littlefield. ISBN 978-1-78660-688-4. Pristupljeno 6. 8. 2026.
  18. ↑ "Counterintelligence and Espionage". Federal Bureau of Investigation (jezik: engleski). Pristupljeno 6. 8. 2026.
  19. ↑ "Countering state threats". MI5 - Security Service (jezik: engleski). Pristupljeno 6. 8. 2026.
  20. ↑ Clark, Robert M.; Mitchell, William L. (2019). Deception: Counterdeception and Counterintelligence (jezik: engleski). CQ Press. doi:10.4135/9781071872642. ISBN 978-1-5063-7523-6. Pristupljeno 6. 8. 2026.
  21. ↑ "Counterintelligence Investigations". U.S. Department of State (jezik: engleski). 2009. Pristupljeno 6. 8. 2026.
  22. ↑ Archick, Kristen (2006). European Approaches to Homeland Security and Counterterrorism (PDF) (Report) (jezik: engleski). Congressional Research Service. Pristupljeno 6. 8. 2026.
  23. ↑ Dulles, Allen W. (1977). The Craft of Intelligence (PDF) (jezik: engleski). Greenwood Press. ISBN 978-0-8371-9452-3. Pristupljeno 6. 8. 2026.
  24. 1 2 Wisner, Frank G. (22. 9. 1993). On The Craft of Intelligence (PDF) (Report) (jezik: engleski). Center for the Study of Intelligence. Pristupljeno 6. 8. 2026.
  25. 1 2 3 Matschulat, Austin B. (1996). "Coordination and Cooperation in Counterintelligence" (PDF). Studies in Intelligence (jezik: engleski). Center for the Study of Intelligence. Pristupljeno 7. 8. 2026.
  26. ↑ Joint Chiefs of Staff (2004). Joint Tactics, Techniques, and Procedures for Foreign Internal Defense (FID) (PDF) (Report). Joint Publication 3-07.1 (jezik: engleski). Joint Chiefs of Staff. Pristupljeno 7. 8. 2026.
  27. 1 2 Office of the National Counterintelligence Executive (2007). The National Counterintelligence Strategy of the United States of America 2007 (PDF) (Report) (jezik: engleski). Office of the Director of National Intelligence. Pristupljeno 7. 8. 2026.
  28. ↑ Suvorov, Victor (1984). "Chapter 4: Agent Recruiting". Inside Soviet Military Intelligence (jezik: engleski). Macmillan Publishing Company. ISBN 978-0-02-615510-6. Pristupljeno 7. 8. 2026.
  29. 1 2 Department of the Army (1995). FM 34-60: Counterintelligence (Field Manual 34-60) (Report) (jezik: engleski). Headquarters, Department of the Army. Pristupljeno 7. 8. 2026.
  30. ↑ Gleghorn, Todd E. (2003). Exposing the Seams: The Impetus for Reforming U.S. Counterintelligence (PDF) (Report) (jezik: engleski). Naval Postgraduate School. Pristupljeno 7. 8. 2026.
  31. ↑ Joint Chiefs of Staff (2014). Department of Defense Dictionary of Military and Associated Terms (PDF) (Report) (jezik: engleski). Department of Defense. Pristupljeno 7. 8. 2026.
  32. ↑ Imbus, Michael T. (2002). Identifying Threats: Improving Intelligence and Counterintelligence Support to Force Protection (PDF) (Report) (jezik: engleski). Air Command and Staff College, Air University. Arhivirano s originala (PDF), 2. 3. 2004. Pristupljeno 7. 8. 2026.
  33. ↑ Joint Chiefs of Staff (2013). Joint Publication 2-0: Joint Intelligence (PDF) (Report). Joint Publication 2-0 (jezik: engleski). Joint Chiefs of Staff. Pristupljeno 7. 8. 2026.
  34. ↑ Intelligence Community Staff (1990). Project Slammer Interim Progress Report (Report) (jezik: engleski). Intelligence Community Staff. Pristupljeno 7. 8. 2026.
  35. 1 2 Stein, Jeff (1994). "The Mole's Manual". The New York Times (jezik: engleski). Pristupljeno 7. 8. 2026.
  36. ↑ Security Policy Advisory Board (1997). "Security Policy Advisory Board Meeting: Draft Minutes" (jezik: engleski). Federation of American Scientists. Pristupljeno 7. 8. 2026.
  37. ↑ U.S. Marine Corps (2000). Counterintelligence (PDF) (Report) (jezik: engleski). Department of the Navy. Pristupljeno 7. 8. 2026.
  38. ↑ "DAOD 8002-2, Canadian Forces National Counter-Intelligence Unit". Department of National Defence (jezik: engleski). Government of Canada. Arhivirano s originala, 21. 4. 2026. Pristupljeno 7. 8. 2026.

Dodatna literatura

[uredi | uredi izvor]

Vanjski likovi

[uredi | uredi izvor]
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Kontraobavještajni_rad&oldid=3918187"