Korisnik:Bogdailo786

S Wikipedije, slobodne enciklopedije

Dinastija Ridvan (Rizvanović)[uredi | uredi izvor]

Dinastija Ridvan ili Rizvanović (bosanski: Ridvan, Rizvan; engleski: Ridwan, također se piše Radwan; turski: Rizvan[1]) bila je najistaknutija porodica paša u Palestini koja je vladala jugozapadnim okruzima ejaleta Damask u 16. i 17. stoljeću pod osmanskom vlašću.[1] Dinastija je imala sjedište u Gazi, gdje su njeni članovi više od jednog stoljeća neprekidno služili kao nasljedni sandžak-begovi (upravnici okruga) sandžaka (provincijski okrug).[2] Članovi su takođe vladali različitim provincijama i okruzima širom Osmanske države i u različito su vrijeme imali dodatne titule.[3] Razdoblje Ridvana u Gazi smatralo se posljednjim zlatnim dobom grada.[4]

Dinastiju je osnovao Kara Šahin Mustafa-paša, koji je tokom svoje karijere služio kao namjesnik brojnih provincija i okruga, uključujući Gazu. Dinastija je dobila ime po Mustafinom sinu Ridvan-paši koji je služio kao namjesnik Gaze 1570. godine, dok ga dvije godine kasnije nije naslijedio njegov sin Ahmed-paša Rizvanović. Potonji je služio 30 godina, a za to vrijeme Gaza je postala glavno uporište dinastije. Sandžaci Jeruzalem i Nablus povremeno su bili pod Ahmed-pašinom upravom tokom njegove vladavine.

Nakon što je Ahmed-paša 1601. godine postavljen za beglerbega (provincijskog namjesnika) Damaska, njegov sin Arap Hasan-paša naslijedio je namjesništvo Gaze, zauzimajući tu funkciju 43 godine. Njegova vladavina osiromašila je Gazu i dinastiju dovela do bankrota. Hasan-pašin sin i nasljednik Husein-paša imenovan je na dužnost 1644. godine i služio je do 1672. godine. Pod vodstvom Husein-paše, Gaza je postala napredan, siguran i vjerski raznolik grad. Osmanske vlasti svrgnule su ga i pogubile 1663. godine, nakon čega je na to mjesto imenovan njegov brat Musa-paša, koji je služio do 1679. godine. Posljednji guverner Ridvana u Gazi bio je Musa-pašin sin Ahmed-paša, čije je namjesništvo okončano 1690. godine.

Historija[uredi | uredi izvor]

Osnivanje[uredi | uredi izvor]

Dinastiju Ridvan osnovao je Kara Šahin Mustafa (kasnije poznat kao "Mustafa-paša")[1], etnički Bošnjak,[5] i bivši kapikulu (rob Porte - osmanske državne vlade) Sulejmana Zakonodavca.[1] Kao dio osmanskog sistema devširme, Mustafa-paša stekao je obrazovanje u unutrašnjoj službi dvora, postepeno napredujući na visoke položaje u vladi.[1] 1524. godine,[3] nakon što je služio kao namjesnik Erzeruma i Dijarbekira, a zatim i kao lični učitelj sina sultana Sulejmana, princa Bejazita,[1] privremeno je imenovan za namjesnika Gaze, glavnog grada istoimenog sandžaka koji je zadržao važnost iz prethodnog mamelučkog razdoblja. Do 1560. godine unaprijeđen je u namjesnika Egipta.[6]

Mustafa-pašu je na mjestu namjesnika Gaze naslijedio njegov sin Ridvan-paša, koji je dinastiji Ridvan dao ime. Ridvan je prethodno služio kao blagajnik Jemena.[6] 1565. godine, Ridvan-paša je unaprijeđen u beglerbega (general-guvernera) Jemena na dvije godine, prije nego što se vratio na upravljanje Gazom na kratko vrijeme 1567. godine.[3] U međuvremenu, 1566. godine, novi sultan Selim II svrgnuo je Mustafa-pašu zbog njegove bliskosti sa Bejazitom, Selimovim bratom i suparnikom za vlast. Mustafa-paša je ubrzo preminuo.[6] Prema historičaru Žan Pijeru Filijuu (Jean-Pierre Filiu), Ridvan je postao namjesnik Gaze 1570. godine.[2] Do 1571. godine,[3] Ridvan-paša unaprijeđen u valiju (provincijskog guvernera) Habeša (priobalna Abisinija), Basre i Dijarbekira u nizu, dok je Behram-paša, drugi sin Mustafa-paše i visoki zvaničnik u osmanskoj vladi, postao namjesnik Nablusa sredinom 16. stoljeća. Nakon izvjesnog vremena Behram-paša unaprijeđen je u beglerbega Damaska, a kasnije i za emiru’l-hadždža (“zapovjednika hadža”; mn. umara el-hadždž), čineći ga odgovornim za muslimanski hodočasnički karavan za Mekku.[6]

Utvrda u Gazi[uredi | uredi izvor]

U Gazi je Ridvan-pašu zamijenio njegov sin Ahmed-paša, koji je vladao gotovo 30 godina.[3] Povremeno su tokom njegove vladavine sandžaci Nablus i Jeruzalem bili pripojeni sandžaku Gaza. Potonji je postao uporište i osnova moći porodice pod vodstvom Ahmed-paše.[6] Pred 17. stoljeće dao je proširiti Kasr el-Bašu iz doba Mamluka u Gazi i preobraziti ga u porodičnu tvrđavu i namjesnikov dvor.[7] Ahmed-paša je s prekidima služio kao emiru’l-hadždž, ali se borio za daljnje unaprjeđenje od strane osmanske vlade, morajući lobirati kod nekoliko vezira i birokrata sa sjedištem u Istanbulu s velikim iznosima novca i drugim poklonima, za razliku od svojih prethodnika. Na kraju je imenovan za namjesnika Damaska 1601. godine, dok je njegov sin "Arap" Hasan-paša naslijedio namjesništvo Gaze. Ahmed-paša je umro 1607. godine.[6]

Hasan-pašin nadimak Arap ("beduin") proizašao je iz dobrih odnosa porodice Ridvan i reputacije držanja beduinskih plemena pod kontrolom. Kada je sultan Murad IV Hasanu naložio da pomogne u suzbijanju dugotrajne pobune Fahrudina II (1623-1635), Hasanove beduinske jedinice često su se pokazale učinkovitim u borbi. U tom periodu Hasan-paša je stekao dodatno namjesništvo u Tripoliju, premda je smijenjen 1644. godine. Njegova vladavina osiromašila je sandžak Gazu i opteretila porodicu Ridvan teškim dugovima. Prema damaščanskom istoričaru i Hasanovom savremeniku, Muhammedu Emin el-Muhibbiju, Hasan-paša je imao brojne žene i konkubine i bio otac 85 djece. Za života Hasan-paše, jedan od njegovih sinova, Husein-paša, služio je kao namjesnik Nablusa i Jeruzalema, kao i emiru’l-hadždž.[4]

Nakon smjene Hasan-paše 1644. godine, Husein-paša je naslijedio namjesništvo Gaze i dobro upravljao okrugom. Budući da je bio u mogućnosti da jamči sigurnost glavnih puteva i sela, osiguravajući i održavajući bliske odnose s mjesnim beduinskim plemenima, Gaza i drugi gradovi u Palestini mogli su napredovati i intenzivno se razvijati za vrijeme Husein-pašine vladavine. Važnost grada povećana je do te mjere da je francuski konzul u Sidonu, Chevalier d'Arvieux, do te mjere daje Gazu smatrao "glavnim gradom Palestine".[8][9] Husein-paša je također razvio prijateljske odnose sa kršćanskim i jevrejskim zajednicama grada, omogućavajući prvima da grade nove crkve i obnavljaju postojeće.[4] Husein-paša imenovao je svog sina Ibrahima namjesnikom Jeruzalema, ali Ibrahim je nastradao u vojnoj ekspediciji 1661. godine protiv druških plemena u Libanu.

Pad[uredi | uredi izvor]

1663. godine Husein-paša je poslan u ekspediciju da pomogne namjesniku Damaska u ugušivanju beduinske pobune, ali nije uspio i bitku je napustio osramoćen.[8] Nakon molbi njegovih neprijatelja u osmanskoj vladi, pozvan je u Istanbul gdje je zatvoren i nedugo zatim ubijen.[4] Prema istoričaru Droru Ze'eviju, osmanska država postala je svijesna rastuće moći Ridvana i vjerovala je da će im eliminacija Husein-paše omogućiti da “unište ostatke proširene dinastije”.[10] Carskim vlastima bile su neprijatne i veze Husein-paše sa francuskim konzulom i mjesnim kršćanima. Prema Filijuu, Huseinova eliminacija posljedica je ove "posebne veze".[2]

Musa-paša naslijedio je svog brata Husein-pašu na mjestu namjesnika Gaze i centralne Palestine, s tim da dužina njegovog mandata nije tačno poznata, premda ga jedan spis iz Jeruzalema 1670. godine navodi kao namjesnika.[4] Prema Filijuu, vladavina Musa-paše završila je 1679. godine.[2]  Musa je prekinuo Huseinovu liberalnu politiku s nemuslimanima i bio je obazriviji prema osmanskim prohtjevima za vrijeme svoje vladavine.[8] Ahmed-paša ibn Musa naslijedio je oca i bio posljednji namjesnik Ridvana u Gazi, služeći do 1690. godine.[11] Po završetku njegove vladavine, dinastiji Ridvan oduzeto je nasljedno namjesništvo, a naknadni službenici koje je imenovala osmanska vlada počeli su vladati Gazom, čiji je značaj polahko opadao.[4] To se poklopilo s općim povlačenjem podrške mjesnim dinastijama iz “Uzvišene Porte”. Savremeni potomci dinastije Ridvan u Gazi su poznati kao Dar el-Baša ili "Kuća paša".[12]

Kultura[uredi | uredi izvor]

Porodica Ridvan oblikovala je je svoju dinastiju o uzoru na osmansko carsko domaćinstvo, a tokom vojnih pohoda nosili bi ratne zastave koje su predstavljale njihovu dinastiju, dovodeći sa sobom i vojne orkestre.[13] Porodica Ridvan sebe je doživljavala vođama šireg područja i pokroviteljima drugih vladajućih porodica.[1] Faruk-paša (Farrukh), čerkeski guverner Jeruzalema i osnivač istaknute dinastije Faruk, bio je bivši mameluk (rob-vojnik) Behram-paše. Dinastija Faruk vladala je sandžakom Nablus sve do sredine 17. stoljeća. Kivan, još jedan mameluk iz dinastije Ridvan, postao je glavni pomoćnik namjesnika Damaska, prije nego što je njegov sin stekao namjesništvo i službu emiru’l-hadždža 1670-ih godina.[14]

Nije poznato da li su članovi porodice Ridvan radije koristili bosanski, arapski ili turski jezik za međusobnu komunikaciju, odnosno arapski ili turski za komunikaciju sa pretežito arapskim stanovništvom koje je živilo u njihovim okruzima.[13] Pored bosanskog, kao osmanski zvaničnici dobro su govorili turski jezik,[15] ali je također očito da su bili dobro upućeni u arapski jezik i običaje, usred zavidnog poznavanja arapske književnosti od strane mnogih namjesnika Ridvana i uskih veza koje su održavali s mjesnom elitom, poput arapske porodice Turabaj i beduinskih plemena. Sa izuzetkom carskih ili provincijskih ukaza, sudski zapisi u sandžacima Gaze, Nablusa, Jeruzalema i Ladžuna, kojima su Ridvani i njihovi saveznici često vladali, bilježeni su na arapskom, uprkos tome što je kadija uobičajeno bio carski zastupnik, a time i govornik turskog jezika. Stoga zapisi na osmanskom turskom nisu bili neophodni.[15] Međusobne brakove i društveno-političke veze koje su Ridvani održavali s Turabajevima i čerkeskim Farrukhima stvorili su "novu beduinsko-osmansku hibridnu kulturu" koja se "očitovala i u dvorskom životu, odijevanju i vjerovatno i jeziku", prema historičaru Droru Ze 'eviju.[13]

Savez Ridvana, Turabaja i Faruka[uredi | uredi izvor]

Između 16. i 17. stoljeća, tri porodice su upravljale sandžacima koji su činili područje Palestine: Ridvani su upravljali Gazom, dok su Faruci i Turabajevi upravljali Nablusom i Ladžunom. Zbog zajedničkih interesa i prethodnih odnosa tokom vojne obaveze, ove tri porodice su uspostavile bliske veze tokom svoje vladavine.[14] Ridvani su bili preovladavajuća frakcija u ujedinjenoj dinastiji u nastajanju. Dokazi o međusobnim brakovima između porodica naznačeni su u osmanskim registrima. Na primjer, unuka Ahmeda ibn Turabaja, osnivača dinastije Turabaj, bila je majka guvernera Asaf Faruk-paše. Asafova supruga bila je Šakra hatuna, kći guvernera Husein-paše. Nakon smrti Asaf-paše i Šakre, dva njihova sina, Muhammed-beg i Ali-beg, našli su se pod starateljstvom Huseinovog brata, namjesnika Musa-paše.[16] Kćerka Arap Hasan-paše, sestra Muse i Huseina, bila je udata za Asafovog brata Ali Faruka.[17] Dijeljenje zajedničke imovine takođe je pomoglo da se održi jedinstvo porodica.[17]

Savez Ridvana, Faruka i Turabaja uzimao je teritorije Palestine, a ponekad i Transjordanije, za nasljedne feudalne posjede. Tokom mučnih perioda, ove tri porodice bi udružile snage kako bi se suočile s izazovima pobunjenika ili mjesnih suparnika.[16] Vojni odnos između njih nastao je zaštitom godišnje karavane hadža. Kada bi određeni namjesnik dobio ulogu emiru’l-hadždža, bilo je potrebno da na duže vremena bude odsutan iz svog sandžaka. Kako bi zaštitili svoje okruge od napada beduina, utaje poreza i štete po ličnu imovinu, namjesnici koji su odlazili na put obično su svoju vlast povjeravali vladarima susjednog sandžaka. Na primjer, 1589. godine Ridvan-paša zatražio je od Asafa ibn Turabaja da ga privremeno zamijeni kao namjesnika Damaska, započevši tradiciju koja je trajala sve do 17. stoljeća.[18]

Uzajamno povjerenje između porodica razvilo se u čvrst vojni savez početkom 17. stoljeća kao posljedica sve veće snage Fahrudina II u osmanskoj Siriji. Podržan od strane velikog vojvode Toskane Medićija, Fahrudin je nakratko poboljšao svoje odnose s osmanskom vladom i 1622.godine stekao upravu nad sandžacima Safad i Edžlun, postao namjesnik Nablusa i imenovan mutesellimom (ubiračem poreza) Gaze. Njegove snage krenule su prema Jeruzalemu, prelazeći obalnu ravnicu Palestine. Fahrudinovi potezi ugrozili su vladavinu tri porodice koje su, nakon podsticaja iz “Uzvišene Porte” u Istanbulu, formirale savez da zaustave njegovo napredovanje. 1623. godine vojske Hasana "Arap" paše, Muhammeda ibn Faruka i Ahmeda ibn Turabaja uspješno su razbile Fahrudinovu vojsku na rijeci Eudža (Awja), prisiljavajući ga da se povuče iz Palestine.[18]

Graditeljska djelatnost[uredi | uredi izvor]

Tokom svoje vladavine, dinastija Ridvan akumulisala je ogromno bogatstvo u Gazi, uključujući poljoprivredna zemljišta i nekoliko nekretnina. Porodica je veliki dio tog bogatstva dala u vakufe (vjerske zadužbine), koji su se koristili za finansiranje izgradnje i održavanja različitih javnih zgrada.[8] Neki članovi dinastije pokopani su u Makbarat el-Ridvanu (Porodično groblje Ridvana) smještenom južno od Velike džamije u Gazi. 2008. godine, je zabilježeno da se na groblju nalazilo nekoliko mramornih grobova.[12]

Porodica je obnovila munare dvije džamije u četvrti Šudže’ijja u Gazi, dok je Musa-paša dao obnoviti munaru Velike džamije u Gazi. Također, džamija je izgrađena u granicama tvrđave Kasr el-Baša (Dvor paša), koja je kasnije postala poznata kao dvorac Ridvan u svjetlu svoje funkcije kao rezidencije Ridvana (ed-Dabavijja). Sama tvrđava bila je opremljena dodatnom odbrambenim mehanizmima, uključujući proreze sa strijelama i uske otvore, koji su prošireni za upotrebu topova.[8] Za vrijeme vladavine Ridvana, tržnica Kajserijja u četvrti el-Daradž u Gazi je obnovljena, kao i kupalište Hamam es-Sammara i nekadašnji karavansaraj Han ez-Zejt.[8] Behram-paša je sredinom 16. stoljeća naredio izgradnju glavnog sebilja u Gazi.[3]

Na Brdu hrama (Harem eš-Šerif) u Jeruzalemu, Ahmed-paša Rizvanović imao je tekiju, poznatu kao Mamluk Khalwa, sagrađenu za mjesne sufije, na čelu sa el-Gazi Ebu es-Sa'udom, kao i za proučavanje fikha Fikh- islamske pravne prakse, 1601. godine. Arhitekta tekije bio je Abdulmuhsin ibn Nimr, koji je radio i na drugim Ahmed-pašinim projektima u Jeruzalemu. Ahmed-paša je osnovao vakuf za finansiranje Ebu es-Sa'uda i uzdržavanje i upravljanje tekijom.[19]

Lista namjesnika Gaze[uredi | uredi izvor]

Namjesnik Period vladavine Bilješke
Kara Šahin Mustafa-paša Sredina 15. stoljeća Prvi namjesnik Ridvana u Gazi. Tačna godina vladavine nije utvrđena.
Ridvan-paša 1570-1573. Sin Kara Šahina Mustafe.
Ahmed-paša 1585-1605. Sin Ridvan-paše.
Arap Hasan-paša 1605-1644. Sin Ahmed-paše I.
Husein-paša 1644-1661. Sin Arap Hasan-paše.
Ibrahim-paša 1660-1661. Sin Husein-paše. Poginuo u prvoj godini obnašanja dužnosti tokom vojnog pohoda.
Husein-paša 1661-1662. Drugi mandat. Zatočen i pogubljen 1662/63. godine.
Musa-paša 1663-1679. Brat Husein-paše.
Ahmed-paša 1679-1690. Brat Musa-paše. Posljednji namjesnik Gaze.

Napomene[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b c d e f g Zeʼevi, Dror (1996). An Ottoman century : the district of Jerusalem in the 1600s. Albany: State University of New York Press. str. 39. ISBN 0-585-04345-0. OCLC 42854785.
  2. ^ a b c d Filiu, Jean-Pierre (2014). Gaza : a history. John King. New York, New York. str. 27. ISBN 978-0-19-020189-0. OCLC 875741792.
  3. ^ a b c d e f Sharon, Moshe (1997-<2017>). Corpus inscriptionum Arabicarum Palaestinae (CIAP). Leiden. str. 196. ISBN 978-90-04-11006-9. OCLC 36892812. Provjerite vrijednost datuma u parametru: |date= (pomoć)
  4. ^ a b c d e f Zeʼevi, Dror (1996). An Ottoman century : the district of Jerusalem in the 1600s. Albany: State University of New York Press. str. 41. ISBN 0-585-04345-0. OCLC 42854785.
  5. ^ Watenpaugh, Heghnar (1999). The Image of an Ottoman City: Imperial Architecture and the Representation of Urban Life in Aleppo in the Sixteenth and Seventeenth Centuries. University of California.
  6. ^ a b c d e f Zeʼevi, Dror (1996). An Ottoman century : the district of Jerusalem in the 1600s. Albany: State University of New York Press. str. 40. ISBN 0-585-04345-0. OCLC 42854785.
  7. ^ Shahin, Mariam (2005). Palestine : a guide (1st American ed izd.). Northampton Mass.: Interlink Books. str. 435. ISBN 1-56656-557-X. OCLC 56608207. |edition= sadrži dodatni tekst (pomoć)
  8. ^ a b c d e f Sharon, Moshe (1997-<2017>). Corpus inscriptionum Arabicarum Palaestinae (CIAP). Leiden. str. 197. ISBN 978-90-04-11006-9. OCLC 36892812. Provjerite vrijednost datuma u parametru: |date= (pomoć)
  9. ^ Labat, Jean-Baptiste (1735). Mémoires du Chevalier d'Arvieux.
  10. ^ Zeʼevi, Dror (1996). An Ottoman century : the district of Jerusalem in the 1600s. Albany: State University of New York Press. str. 58–59. ISBN 0-585-04345-0. OCLC 42854785.
  11. ^ Filiu, Jean-Pierre (2014). Gaza : a history. John King. New York, New York. str. 28. ISBN 978-0-19-020189-0. OCLC 875741792.
  12. ^ a b Sharon, Moshe (1997-<2017>). Corpus inscriptionum Arabicarum Palaestinae (CIAP). Leiden. str. 192. ISBN 978-90-04-11006-9. OCLC 36892812. Provjerite vrijednost datuma u parametru: |date= (pomoć)
  13. ^ a b c Zeʼevi, Dror (1996). An Ottoman century : the district of Jerusalem in the 1600s. Albany: State University of New York Press. str. 55. ISBN 0-585-04345-0. OCLC 42854785.
  14. ^ a b Zeʼevi, Dror (1996). An Ottoman century : the district of Jerusalem in the 1600s. Albany: State University of New York Press. str. 45. ISBN 0-585-04345-0. OCLC 42854785.
  15. ^ a b Zeʼevi, Dror (1996). An Ottoman century : the district of Jerusalem in the 1600s. Albany: State University of New York Press. str. 46. ISBN 0-585-04345-0. OCLC 42854785.
  16. ^ a b Zeʼevi, Dror (1996). An Ottoman century : the district of Jerusalem in the 1600s. Albany: State University of New York Press. str. 47. ISBN 0-585-04345-0. OCLC 42854785.
  17. ^ a b Zeʼevi, Dror (1996). An Ottoman century : the district of Jerusalem in the 1600s. Albany: State University of New York Press. str. 47. ISBN 0-585-04345-0. OCLC 42854785.
  18. ^ a b Zeʼevi, Dror (1996). An Ottoman century : the district of Jerusalem in the 1600s. Albany: State University of New York Press. str. 49. ISBN 0-585-04345-0. OCLC 42854785.
  19. ^ Pilgrimage, sciences and Sufism : Islamic art in the West Bank and Gaza. Museum With No Frontiers, Palestinian National Authority. Wizārat al-Thaqāfah (2nd izd.). Vienna, Austria: Museum With No Frontiers. 2010. ISBN 978-3-902782-11-3. OCLC 790610133.CS1 održavanje: others (link)

Literatura[uredi | uredi izvor]

[[Kategorija:Bošnjaci]] [[Kategorija:Islam]] [[Kategorija:Bliski istok]] [[Kategorija:Bosanske dinastije]] [[Kategorija:Islamske dinastije]] [[Kategorija:Historija Palestine]] [[Kategorija:Historija Gaze]] [[Kategorija:Osmansko Carstvo]] [[Kategorija:Ljudi bošnjačkog porijekla]] [[Kategorija:Dinastija Ridvan (Rizvanović)]] {{DEFAULTSORT:Dinastija Ridvan (Rizvanovića)}}

Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Korisnik:Bogdailo786&oldid=3585545"