Korisnik:Thavok/Radionica

Postsovjetski kontekst i Narandžasta revolucija

Nakon raspada Sovjetskog saveza 1991, Ukrajina i Rusija zadržale su bliske međusobne veze. Ukrajina je 1994. pristala potpisati Ugovor o neširenju nuklearnog oružja, te je bivše sovjetsko nuklearno oružje iz Ukrajine prebačeno u Rusiju i tamo demontirano. Zauzvrat, Rusija, Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Države podržale su teritorijalni integritet i političku nezavisnost Ukrajine kroz Budimpeštanski memorandum o garancijama sigurnosti. Rusija je 1990. bila jedna od potpisnica Povelje o evropskoj sigurnosti, kojom su "ponovo potvrdili inherentno pravo svake države sudionice da bude slobodna birati ili mijenjati svoje sigurnosne aranžmane kako se razvija, uključujući i ugovore o savezu". U godinama nakon raspada SSSR-a, nekoliko zemalja bivšeg istočnog bloka pristupilo je NATO-u, što su ruski čelnici opisali kao kršenje uvjerenja zapadnih sila da se NATO neće širiti na istok.

Predsjednički izbori u Ukrajini bili su kontroverzni. Uprkos optužbama posmatrača o lažiranju glasova, Viktor Janukovič je u novembru 2004. proglašen pobjednikom. Rezultati glasanja izazvali su negodovanje javnosti koja je podržavala Viktora Juščenka, a mirni protesti prerasli su u Narandžastu revoluciju. Tokom burnih mjeseci revolucije, Juščenko je otrovan TCDD dioksinom. Snažno se sumnjalo u umiješanost Rusije u njegovo trovanje. Nakon što je Vrhovni sud Ukrajine poništio prvobitni izborni rezultat, drugi krug izbora je održan. Na vlast je kao predsjednik došao Juščenko, Julija Timošenko postala je premijerka, dok je Janukovič ostao u opoziciji. Ruski predsjednik Vladimir Putin 2008. prisustvovao je samitu u Bukureštu u bilateralnim pregovorima NATO-Rusija gdje se usprotivio opredjeljenju Gruzije i Ukrajine za članstvo u NATO-u. U junu 2009. Janukovič je najavio ponovnu kandidaturu za mjesto predsjednika na ukrajinskim predsjedničkim izborima 2010, na kojim je potom i pobijedio.

Narandžasta revolucija često se grupiše zajedno sa drugim protestnim pokretima s početka 21. vijeka, posebno unutar bivšeg SSSR-a, poznatim pod nazivom obojene revolucije. Prema Anthonyju Cordesmanu, ruski vojni oficiri gledali su na takve revolucije kao pokušaj SAD i evropskih država za destabilizaciju susjednih država i ugrožavanje državne sigurnosti Rusije. Putin je nazvao organizatore tih protesta Juščenkovim savjetnicima, a proteste je opisao kao pokušaj da se Narandžasta revolucija prenese u Rusiju. Skupovi podrške Putinu tokom ovog perioda nazivaju se antinarandžasti protesti.

Euromajdan, Revolucija dostojanstva i rat u Donbasu

U novembru 2013. izbio je val velikih protesta u zemlji kao odgovor odluku predsjednika Janukoviča da ne potpiše Sporazum o pridruživanju Ukrajine NATO-u. Janukovič je, umjesto toga, izabrao bliže veze s Rusijom i Euroazijskom ekonomskom unijom. Ukrajinski parlament velikom većinom odobrio je finalizaciju sporazuma sa EU. Rusija je izvršila veliki pritisak na Ukrajinu da to odbije. Obim protesta se proširio, demonstranti su se protivili široko rasprostranjenoj korupciji Vlade, policijskoj brutalnosti i represivnim antiprotestnim mjerama.

U februaru 2014, sukobi u Kijevi između demonstrnata i specijalne policije Berkut rezultovali su smrću 100 demonstranata i 13 policajaca; većinu žrtava upucali su policijski snajperisti. Janukovič i lideri parlamentarne opozicije potpisali su 21. februara 2014. sporazum o privremenoj vladi i vanrednim izborima. Narednog dana, Janukovič je pobjegao iz Kijeva, a zatim i iz zemlje. Verhovna Rada, ukrajinski parlament, izglasala je njegovu smjenu s funkcije. Lideri ruskog govornog područja u istočnoj Ukrajini proglasili su lojalnost Janukoviču, što je dovelo do proruskih nemira. Ruski mediji pod državnom kontrolom dosljedno su prikazivali da je kriza u Ukrajini nastala zbog ukrajinske vlade nakon Janukoviča, predstavivši da Euromajdan kontrolišu "ultranacionalisti", "fašisti", "neonacisti", "antisemitske grupe", te da je svima zajednički Desni sektor.

Nemire je pratila ruska aneksija Krima u martu 2014, kao i rat u Donbasu koji je počeo u aprilu 2014 formiranjem dviju separatističkih kvazi-država: Narodne Republike Donjeck i Narodne Republike Lugansk. Ruske snage bile su uključene u konflikt. Sporazumi iz Minska potpisani su tokom septembra 2014. i februara 2015. kao pokušaj da se borbe zaustave, što se nije desilo. Također se pojavio spor oko uloge Rusije: članice Normandijske četvorke (Francuska, Njemačka i Ukrajina) shvatile su to kao sporazum između Rusije i Ukrajine, dok je Rusija nastojala biti neutralni posrednik zagovarajući da Ukrajina direktno pregovara sa predstavnicima republika Lugansk i Donjeck. Putin je odbio ponude ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog 2021. za razgovore na visokom nivou, a ruska vlada je naknadno podržala izjave Dmitrija Medveda u kojem on tvrdi da je besmisleno imati posla s Ukrajinom dok je ona "vazal" Sjedinjenih Američkih Država.

Aneksija Krima dovela je do novog talasa ruskog nacionalizma, u velikom dijelu ruskog neoimperijalnog pokreta koji teži da Rusiji pripoji nepriznatu Novorusiju. Analitičar Vladimir Socor tvrdi da je Putinov govor iz 2014. nakon pripajanja Krima de facto "manifest velikoruskog iredentizma". U julu 2021. Putin je objavio esej pod naslovom O historijskom jedinstvu Rusa i Ukrajinaca, u kojem je potvrdio svoj stav da su Rusi i Ukrajinci "jedan narod". Američki historičar Timothy D. Snyder opisao je Putinove ideje imperijalističkim, dok je britanski novinar Edward Lucas to nazvao historijskim revizionizmom. Drugi posmatrači smatraju da rusko rukovodstvo ima pogrešno viđenje moderne Ukrajine i njenu historije. Ukrajina i druge evropske zemlje susjedne Rusiji optužile su Putina za iredentizam i vođenje agresivne militarističke politike.

Ronela Hajati (rođena 2. septembra 1989.), poznata i kao Ronela, albanska je pjevačica, plesačica i tekstopisac. Rođena je u Tirani, gdje je i odrasla. Kao djevojčica počela je nastupati na raznim pjevačkim i plesnim takmičenjima prije nego je odabrala muzičku karijeru. Poznata je po svojoj svestranosti u muzici, stilu i interpretaciji. Nakon pobjede na 60. izdanju Këngës festivala 2021. godine, izabrana je za albansku predstavnicu Eurosonga 2022.

Život i karijera

Ronela Hajati rođena je 2. septembra 1989. u albanskoj porodici u Tirani, koja je tada bila u sastavu Narodne Socijalističke Republike Albanije. Njena majka je porijeklom iz Korče, dok je njen otac, Marash Hajati, iz Skadra. Pokazujući interes za muziku od ranih godina, trenirala je balet i pohađala časove klavira tokom osnovne škole. Također je učestvovala u nizu albanskih plesnih i pjevačkih takmičenja kao što su Top Fest i Kënga Magjike. Postala je poznata nakon objavljivanja singla "Mala Gata" u maju 2013. Krajem iste godine učestvovala je na 15. izdanju Kënga Magjike sa pjesmom "Mos ma Isho", koja joj je donijela Internet nagradu u velikom finalu. U decembru 2015. objavila je svoj naredni singl "A do si kjo" koji se popeo na 13. mjesto u Albaniji. Sljedeći singl "Marre", koji je izbacila u junu 2016, također je bio prisutan na top listama gdje se, također, popeo na 13. mjesto.

Hajati je u decembru 2018. učestvovala na 20. izdanju Kënga Magjikeu s pjesmom "Vuj". Na takmičenju je završila kao četvrta. U martu 2019. godine, nakon izvjesnog odsustva, pjevačica je objavila "Pa dashni", singl koji se popeo na 6. mjesto top liste. Nakon toga uslijedio je singl "Çohu" u saradnji sa albanskim reperom Donom Phenomom koji je debitovao na sedmom mjestu albanske top 100 ljestvice. Hajati se prvi put na prvo mjesto ljestvice popela pjesmom "MVP" koja je objavljena u septembru 2019. U julu 2020, albanski fudbalski klub KF Tirana obratio se Hajatijevoj kako bi napravili klupsku himnu "Bardh' e blu" zbog proslave povodom obilježavanja stogodišnjice kluba.

Kalush je ukrajinska rep grupa formirana 2019. godine. Grupu sačinjavaju osnivač i reper Oleh Psiuk, multi-instrumentalist Ihor Didenchuk, i producent i plesač KylymMen. Didenchuk je takođe član electro-folk benda Go_A, koji je predstavljao Ukrajinu na Eurosongu 2021.

Godine 2021. grupa je pokrenula side project Kalush Orchestra, sa Tymofijem Muzychukom, Vitalijem Duzhykom i Dzhonnijem Dyvnim. Za razliku od glavne grupe, Kalush Orchestra se fokusira na hip hop sa folk motivima i elementima ukrajinske tradicionalne muzike. Grupa je pobijedila ne Eurosongu 2022. sa pjesmom Stefania.

Historija

Kalush je oformljen 2019, a naziv je dobio po Psiukovom rodnom gradu, Kalushu (Ivano-Frankivska oblast). Prvi muzički video benda, tačnije pjesma Ne marynui, objavljena je na njihovom YouTubeu kanalu 17. oktobra 2019. Režiser videa, Delta Arthur, je režiser velikog broja spotova ukrajinske reperice Alyona Alyone. Spot je snimljen na ulicama Kalusha, a Alyona je uoči objavljivanja to najavila na svom Instagram nalogu.

Nakon objavljivanja drugog muzičkog spota Ty honysh u novembru 2019, Kalush je potpisao ugovor sa američkom hip-hop izdavačkom kućom, Def Jam Recordings. Dana 19. februara 2021. izašao je njihov debi album Hotin. Krajem jula 2021. objavili su svoj drugi album pod nazivom Yo-yo, zajedno sa reperom Skofkom. Kalushu se 2021. priključio prateći vokal Andrii Handziuk (Dzhonni Dyvnyy).

Kalush Orchestra

In 2021, Kalush announced the launch of the side project Kalush Orchestra, which focuses on hip hop with folk motifs and elements from Ukrainian traditional music. The core members of Kalush were joined by multi-instrumentalists Tymofii Muzychuk and Vitalii Duzhyk.

Godine 2021. Kalush je najavio pokretanje side projecta pod nazivom Kalush Orchestra, koji fok