Korisnik:Yahadzija/Reichenbachova pusina

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Šablon:TaksokvirVodič za izradu taksokvira
Rajhenbahova pusina
Silene reinchenbachii
Status zaštite: Ugroženi
Sistematika
Carstvo Plantae
Divizija Magnoliophyta
Tracheophyta
Razred Magnoliopsida
Red Caryophyllales
Porodica Caryophyllaceae
Rod Silene
Vrsta Silene reichenbachii
Vis.

Reinchenbachova pusina, odnosno Rajhenbahova pusuna (lat. Silene reinchenbachii Vis. − sinonim: S. picta Reichenb., non L.) − je biljka iz porodice Caryophyllaceae (katanfili). Diploidna hromosomska garnitura joj sadrži 2n= ?[1]

Opis[uredi | uredi izvor]

Ovo je visegodišnja biljka sa odrvenjenim donjim dije­ lovima. Iz korijena izbija 2-5 (-8) uspravnih i pravih stabljika, visokih oko 25-55, ponekad i do 65 cm. Pokrivene su kratkim dlakama koje nisu ljeplj ive, a često su crvenkasto osjenjene. Prizemni listovi su zeleni, blago sjajni, lopatasti ili linearni. Imaju vrlo duge drške. Dugi su oko 16-22 mm, a široki oko 2-4 mm. Ponekad su kratko ušiljeni. Na stabljici ih je i3-6 parova, od kojih su donji slabo lopatasti, a gornji linearni. Internodije između lisnih parova su duge. Uži rubni pojas stabljike i lisne peteljke su usko kožasti.

Cvjeta u julu i augustu. Cvjetovi su u spojeni u višecvjetne metlice. Cvjetne peteljke su iste dužine kao čašični listići ili su duže.

Časice je duga 9,5-12 mm i manje-više cjevasta, sa ispupčenom osnovom. Grubo je kožasta, sa 10 nerava, a često tamnocrveno nijansirana. Čašični zupci su dugi, trouglasto zašiljeni i po rubovima kožasti. Latice imaju dugi (oko 9 mm) klinac (unguis), mem­branozne su i prozračne. Lamina je duga oko 8 mm, s gornje strane zeleno-žućkasta, s donje - zelenkasta i malo crvenkasto nahukana. Do 2/3 pa i više je rascijepljena, a lapovi su dugi i uski.

Plod je izduženo jajolika čahura, duga oko 6-11 mm, Oko 1-2 mm je duža od cašice, sa 6 unatrag savijenih zubica.

Ekologija i rasprostranjenje[uredi | uredi izvor]

Rajhenbahova je stanovnik submediteranskih krških ka­menjara i kamenjarskih pašnjaka. Raste u brojnim biljnim zajednicama sa vrstama roda Chrysopogon i Satureia, a karakteristična vrsta je u zajednicama sa vrstama roda Reichardia. Kao izrazito heliofilna vrsta uspijeva na krečnjačkim, krecnjačko-dolomitskim, plit­kim tlima, tipa sirozema i rendzina.

Endem je Dinarida (Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Crna Gora. Opca rasprostranjenost: endem Dinarida (Ju­

Locus classicus je u Hrvatskoj: Bio­kovo (Visiani, R. 1852).

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Šilić Č. (1990): Endemične biljke, 3. izdanje. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 86-01-02557-9.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]