Kraljevina Hrvatska i Slavonija

Kraljevina Hrvatska i Slavonija (mađ. Horvát-Szlavónia Királyság;^[1] njem. Königreich Kroatien und Slawonien) bila je autonomna kraljevina unutar Austro-Ugarske monarhije. Pripadala je zemljama Krune sv. Stjepana, to jest mađarskom dijelu Monarhije u kojem je poglavar doma Habsburgovaca vladao kao kralj.

Uključivala je središenje i sjeverne dijelove današnje Hrvatske, bez Dalmacije i Istre kojima je izravno upravljala Austrija, bez Međimurja i Baranje koji su pripadali Mađarskoj, kao i Rijeke koja je posebnim aneksom Hrvatsko-ugarske nagodbe, nazvanim „Riječka krpica“, pripala Mađarskoj. Usto, unutar Kraljevine Hrvatske i Slavonije bio je i istočni dio Srema koji je danas u Srbiji.

Historija

Kraljevina Hrvatska i Slavonija formalno je ujedinjena Hrvatsko-ugarskom nagodbom iz 1868.^[2] godine kad je, za vrijeme bana Levina Raucha, dogovoren oblik budućeg zajedništva Hrvatske i Ugarske unutar zemalja Krune sv. Stjepana. Tom nagodbom hrvatskog bana je imenovala zajednička vlada u Budimpešti, a 55% poreza odlazilo je u središnji trezor. Godine 1881. u sastav Kraljevine Hrvatske i Slavonije ulazi i dijelovi ukinute Vojne krajine.

Ostala je želja Hrvata da se ovom kraljevstvu pridruži i Dalmacija, te se ono nazivalo Trojednim kraljevstvom Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, premda je Dalmacija i dalje pripadala austrijskoj središnjoj vlasti. Grb kraljevstva ipak je uključivao i historijski dalmatinski grb, baš kao što je taj grb bio prisutan u zajedničkom grbu Zemalja Krune sv. Stjepana. Hrvatski političari jasno su izricali svoje uvjerenje da i Bosna i Hercegovina, koja je bila priključena zajedničkoj carsko-kraljevskoj upravi, pripada hrvatskim zemljama.

Godine 1871. Eugen Kvaternik vodi poznatu Rakovičku bunu u kojoj i sam pogiba 11. oktobra iste godine. Ipak, uprkos čestim nemirima i nezadovoljstvom općim političkim stanjem, Hrvatska je tada napredovala od polufeudalnog prema savremenom građanskom društvu. Naročito je to došlo do izražaja u vrijeme bana Ivana Mažuranića (1873.-1880. godine). Upravo je on bio i prvi ban građanin. Mažuranić je uspio obnoviti hrvatski školski sistem i uspostaviti mrežu javnih škola, čime je smanjen utjecaj crkvenih školskih ustanova.

Hrvatsko-ugarska nagodba dala je poticaj pokušajima mađarizacije u vrijeme bana Khuen-Héderváryja koji je dvije decenije vladao uprkos brojnim protestima. Godine 1903. konačno, uz veliku pobunu, njegova vlast je okončana.

Prvi svjetski rat prekinuo je nastojanja oko dobijanja veće samostalnosti unutar Austro-Ugarske monarhije. Za vrijeme tog rata naročito su se istakli neki oficiri s područja ovog kraljevstva. Među njima bio je Svetozar Borojević koji je potjecao iz nekadašnje Vojne krajine, a postao je prvi feldmaršal koji nije bio njemačkog porijekla.

Uz njega, tu je bio i Stjepan Sarkotić, posljednji upravnik Bosne i Hercegovine i jedan od najviše pozicioniranih Hrvata u Monarhiji. Nakon rata živio je u emigraciji u Beču.

Kraljevina Hrvatska i Slavonija prestaje de facto postojati 1918. godine raskidanjem državno-pravnih veza s Austro-Ugarskom i stvaranjem Države Slovenaca, Hrvata i Srba, a potom i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Formalno, banovi ovog kraljevstva bit će imenovani do 1921. godine.^[3]

Stanovništvo

Popis 1910.

Kraljevina Hrvatska i Slavonija
jezik	vjera
ukupno: 2,621,954 Hrvatski 1,638,354 (62,48%) Srpski 644,955 (24,59%) Njemački 134,078 (5,11%) Mađarski 105,948 (4,04%) Češki 32,376 (1,23%) Slovački 21,613 (0,82%) Slovenski 15,776 (0,60%) Romski 12,272 (0,46%) Rusinski 8,317 (0,31%) Italijanski 4,138 (0,15%) Poljski 2,312 (0,08%) Rumunski 846 (0,03%) Bugarski 321 (0,01%) ostali 969 (0,03%)	<div style="border:solid transparent;position:absolute;width:100px;line-height:0;<div style="border:solid transparent;position:absolute;width:100px;line-height:0;<div style="border:solid transparent;position:absolute;width:100px;line-height:0;<div style="border:solid transparent;position:absolute;width:100px;line-height:0;<div style="border:solid transparent;position:absolute;width:100px;line-height:0;<div style="border:solid transparent;position:absolute;width:100px;line-height:0;<div style="border:solid transparent;position:absolute;width:100px;line-height:0; ukupno: 2,621,954 Rimokatol. 1,877,833 (71,61%) Pravoslavci 653,184 (24,91%) Luterani 33,759 (1,28%) Jevreji 21,231 (0,80%) Kalvinisti 17,948 (0,68%) Grkokatolici 17,592 (0,67%) ostali 407 (0,01%) - (-%) - (-%) - (-%) - (-%) - (-%) - (-%) - (-%)

Teritorijalna podjela

Županija	Površina	Br. stanovnika	Sjedište
Bjelovar-Križevci	5.048 km²	332.592	Bjelovar
Lika-Krbava	6.211 km²	204.710	Gospić
Modruš-Rijeka	4.879 km²	231.654	Ogulin
Požega	4.933 km²	265.272	Požega
Srijem	6.866 km²	414.234	Vukovar
Varaždin	2.521 km²	307.010	Varaždin
Virovitica	4.867 km²	272.430	Osijek
Zagreb	7.210 km²	594.052	Zagreb

Literatura

Knjiga: "Narodnosni i vjerski sastav stanovništva Hrvatske, 1880-1991: po naseljima, autor: Jakov Gelo, izdavač: Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske, 1998, ISBN 953-6667-07-X, ISBN 978-953-6667-07-9;

Reference

↑ A Pallas nagy lexikona, Horvát-Szlavonország
↑ "Nagodba." Encyclopaedia Britannica. Encyclopaedia Britannica Online Academic Edition. Encyclopædia Britannica Inc., 2014. Web. 19 Mar. 2014.
↑ Wolfgang Kessler: Politik, Kultur und Gesellschaft in Kroatien und Slawonien in der ersten Hälfte des 19. Jahrhunderts. Historiographie und Grundlagen. Verlag Oldenbourg, München 1981, ISBN 3-486-49951-3, S. 9.

[pallas-1] A Pallas nagy lexikona, Horvát-Szlavonország

[2] "Nagodba." Encyclopaedia Britannica. Encyclopaedia Britannica Online Academic Edition. Encyclopædia Britannica Inc., 2014. Web. 19 Mar. 2014.

[Kessler-3] Wolfgang Kessler: Politik, Kultur und Gesellschaft in Kroatien und Slawonien in der ersten Hälfte des 19. Jahrhunderts. Historiographie und Grundlagen. Verlag Oldenbourg, München 1981, ISBN 3-486-49951-3, S. 9.

[1]

[2]

[3]