Latinski jezik

Latinski jezik jest klasični jezik koji pripada italijanskoj grani indoevropskih jezika, koji su prvobitno koristili Latini u Latinumu (današnji Lazio), na području donjeg Tibera oko Rima u Italiji. Širenjem Rimske Republike, postao je dominantan jezik na Italijanskom poluostrvu, a potom i u cijelom Rimskom Carstvu. Veliku je važnost zadobio kao formalni jezik Antičkog Rima.

Svi romanski jezici, među kojima naročito španski, francuski, portugalski, italijanski i rumunski, potekli su od latinskog, dok se mnoge riječi koje se zasnivaju na latinskom mogu naći i u drugim modernim jezicima poput engleskog. Latinski alfabet, koji je izveden iz grčkog alfabeta, još uvijek je najšire korišćena abeceda u svijetu. Smatra se da je 80% naučnih engleskih izraza izvedeno iz latinskog (u velikoj mjeri putem francuskog). Pored toga, u Zapadnom svijetu je latinski jezik služio preko hiljadu godina kao lingua franca, tj. učeni jezik nauke i politike, da bi ga napokon u 18. vijeku zamijenio francuski, a krajem 19. vijeka engleski. Crkveni latinski je i dalje jezik katoličke crkve, pa prema tome i zvanični jezik Vatikana.

Latinski korijeni se često pojavljuju u tehničkom vokabularu koji se koristi u oblastima kao što su teologija, nauka, medicina i pravo.

Historija

Prepoznat je niz faza razvoja jezika, svaka od kojih se razlikuje po neznatnim razlikama u leksiku, upotrebi, pravopisu i sintaksi. Stroge klasifikacijske pravila ne postoje; različiti učenjaci ističu različite osobine.

Najraniji oblik latinskog jezika koji nam je poznat jest starolatinski, također poznat kao arhaični ili rani latinski, na kojem se govorilo u Rimskom Carstvu, koje je tradicionalno osnovano 753. godine p. n. e, kroz kasnije razdoblje Rimske Republike, sve do 75 godine p. n. e, odnosno do doba klasične latine. To je dokumentirano i u natpisima i u nekim od najranijih latinskih literarnih djela koja su nam došla, poput komedija Plauta i Terencija. Latinska abeceda je razvijena na osnovi etruščanske abecede. Kasnije, pisanje se promijenilo s prvobitnog s desna nalijevo tijekom srednjovjekovnog pisanje uključuje okretanje natpisa na desnu stranu, na ono što je na kraju striktno postalo pismo s lijeva nadesno.

U kasnijem razdoblju republike i u prvim godinama postojanja carstva, otprilike od 75. p. n. e. do 200. n. e, razvila se nova klasična latinska, svjesno stvaranje govornika, pjesnika, povjesničara i drugih pismenih ljudi koji su napisao velika književna djela koja su se predavale u gramatičkim i retoričkim školama. Savremene gramatike potječu iz tih škola, koje su bile neka vrsta neformalnih jezičnih akademija, koje su se bavile održavanjem i očuvanjem pismene riječi.

Kasni latinski je vrsta pisane latine koja se koristila od 3 do 6 vijeka. Počeo se odvajati od klasičnih oblika bržim tempom. Karakterizira ga šira upotreba prijedloga i redoslijed riječi, koji je, na primjer, bliži modernim romanskim jezicima.

Na kraju je latinski postao odvojeni oblik pisanja, gdje je općenito prihvaćen oblik percipiran kao odvojeni jezik.

Latinska abeceda

Student koji govori latinski, snimljen na Skype.

Latinska abeceda sastoji se od slova: ABCDEFGHIKLMNOPQRSTYXUVZ

Također pogledajte

• Vulgarni latinski jezik
• Rimski toponimi antičke Bosne

Bibliografija

• Bennett, Charles E. Latin Grammar (Allyn and Bacon, Chicago, 1908)
• N. Vincent: "Latin", in The Romance Languages, M. Harris and N. Vincent, eds., (Oxford Univ. Press. 1990), ISBN 0-19-520829-3
• Waquet, Françoise, Latin, or the Empire of a Sign: From the Sixteenth to the Twentieth Centuries (Verso, 2003) ISBN 1-85984-402-2; translated from the French by John Howe.
• Wheelock, Frederic. Latin: An Introduction (Collins, 6th ed., 2005) ISBN 0-06-078423-7

Vanjski linkovi

• Latinsko-bosanski on-line rječnik