Idi na sadržaj

Lauren Bacall

Nepregledano
S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Lauren Bacall
Rođenje (1924-09-16) 16. septembar 1924.
New York, SAD
Smrt12. august 2014(2014-08-12) (89 godina)
New York, SAD
Godine aktivnosti1942–2014.
Značajna djela
Spisak
Politička strankaDemokratska
NagradeSpisak

Lauren Bacall bila je američka glumica. Američki filmski institut je proglasio 20. najvećom ženskom zvijezdom klasične holivudske kinematografije i dobila je počasnu nagradu Akademije za filmsku umjetnost i nauku 2009. kao priznanje za njen doprinos zlatnom dobu filma.[1] Bila je poznata po svojoj privlačnoj pojavi i svom prepoznatljivom hrapavom glasu. Bacall je bila jedna od posljednjih preživjelih velikih zvijezda iz zlatnog doba holivudske kinematografije.

Započela je karijeru kao model [2] za agenciju Walter Thornton [3] prije nego što je debitirala na filmu sa 19 godina u glavnoj ulozi u filmu Imati ili nemati (1944.) uz svog budućeg supruga Humphreyja Bogarta. Nastavila je glumiti u žanru noir filmova, te se uz novog supruga pojavila filmovima Veliki san (1946), Mračni prolaz (1947) i Key Largo (1948), a glumila je i u romantičnim komedijama Kako se udati za milionera (1953) sa Marilyn Monroe i Betty Grable, i Designing Woman (1957) s Gregoryjem Peckom. Imala je glavnu žensku ulogu u filmu Zapisano u vjetru (1956) koji se smatra jednim od najznačajnijih filmova Douglasa Sirka. Zajedno s Paulom Newmanom je glumila u filmu misterije Harper 1966. godine. Na John Waynov zahtjev bila mu je partner u njegovom posljednjem filmu Strijelac (1976). Radila je na Brodveju u mjuziklima, osvojivši nagrade Tony za Aplauz (1970) i Žena godine (1981). Za svoj nastup u filmu Ogledalo ima dva lica (1996.) osvojila je Zlatni globus i nagradu SAG, a bila je nominirana za BAFTA-u i Oskara.

U posljednjoj fazi karijere postigla je novi uspjeh kod mlađe publike sporednim ulogama u filmovima Bijeda (1990), Dogville (2003) te engleskim sinhronizacijama animiranih filmovima Hovlov pokretni dvorac (2004) i Ernest & Celestina (2012).

Rani život

[uredi | uredi izvor]

Lauren Bacall rođena je kao Betty Joan Perske 16. septembra 1924. u Bronksu, New York City, [a] kao jedino dijete Natalije (rođene Weinstein-Bacal; 1901–1969), sekretarice koja je kasnije legalno promijenila prezime u Bacal, i Williama Perskea (1889–1982), koji je radio u prodaji. Oba roditelja su bili Jevreji. Njena majka je emigrirala iz Iaşija u Rumuniji preko ostrva Ellis. Njen otac je rođen u Nju Džersiju od roditelja koji su porijeklom iz Valožina, iz pretežno jevrejske zajednice u današnjoj Bjelorusiji.[8]

Bacallini roditelji su se razveli kada je imala pet godina, nakon čega nije viđala oca. Kasnije je uzela rumunski oblik majčinog prezimena, Bacall.[9] Bila je bliska sa svojom majkom, koja se ponovo udala za Lija Goldberga i preselila se u Kaliforniju nakon što je Lauren postala zvijezda. Preko svog oca, Bacall je bila u srodstvu sa Shimonom Peresom (rođenim Szymon Perski), osmim premijerom i devetim predsjednikom Izraela.[10][11][12] Peres nije znao za ovakvu povezanost dok mu Bacall nije sama rekla.[10]

Bacallina porodica se nakon njenog rođenja preselila u Ocean Parkway u Bruklinu.[8][13] Novac bogate porodice joj je omogućio da pohađa privatnu školu Highland Manor internat za djevojčice u Tarrytownu u New York-u, osnovan od strane filantropa Eugena Heitler Lehmana,[14] te Srednju školu Julia Richman na Menhetnu.[15]

Rana karijera i modeling

[uredi | uredi izvor]
Bacall, László Willinger

Godine 1941. Bacall je pohađala časove na Američkoj akademiji dramskih umjetnosti u New Yorku, gdje je izlazila s kolegom Kirkom Douglasom.[16] Radila je kao pozorišni redar u pozorištu St. James te kao manekenka u robnim kućama.

Debitovala je na Broadwayu 1942. godine sa 17 godina u filmu Johnny 2 X 4. Do tada je živjela sa svojom majkom u Ulici Bank 75., a 1942. godine krunisana je za Miss Greenwich Villagea.[17]

Bacall se kao mladi model pojavila na naslovnici Harper's Bazaara i u časopisima poput Voguea. Članak iz 1948. u časopisu Life pominje njenu ''gracioznost mačke, tamno plavu kosu i plavo-zelene oči". Kako je prirodno imala visok i nazalan glas, dobijala je lekcije koje su joj pomogle da ga produbi i od nje se zahtijevalo da svaki dan satima uzvikuje Shakespeareove stihove kao dio svog treninga.[18][19]

Iako je Diana Vreeland iz Harper's Bazaara poznata za otkrivanje Bacall, ipak je Nicolas de Gunzburg bio taj koji je upoznao Bacall sa Vreelandovom. Prvi put je sreo Bacall u njujorškom klubu Tony's, gdje joj je predložio da sljedećeg dana posjeti njegovu kancelariju u Harper's Bazaar-u. Zatim ju je uputio Vreelandovoj, koja je dogovorila da Louise Dahl-Wolfe napravi njezine fotografije za naslovnicu u martu 1943. godine.

Naslovnica Harper's Bazaara privukla je pažnju "Slim" Keitha, supruge holivudskog producenta i reditelja Howarda Hawksa.[20] Keith je tražila od svog muža da pozove Bacall na testiranje za njegov nadolazeći film Imati i nemati. Hawks je zamolio svoju sekretaricu da pronađe više informacija o Bacall, ali je sekretarica pogrešno razumjela te je Bacall poslala kartu za putovanje u Hollywood na audiciju.[21]

Hollywood

[uredi | uredi izvor]
Howard Hawks i Bacall c. 1943

Nakon sastanka s Bacall u Holivudu, Hawks je odmah potpisao sedmogodišnji ugovor sa sedmičnom platom od 100 dolara i lično počeo da upravlja njenom karijerom. Promijenio je njeno ime u Lauren, a ona je kao ekransko prezime odabrala Bacall, varijantu djevojačkog prezimena svoje majke. Slim Hawks ju je, također, uzela pod svoje okrilje,[22] odijevajući Bacall sa stilom i usmjeravajući je u pitanjima elegancije, manira i ukusa. Na Hawksov prijedlog, obučena je od strane trenera glasa da govori nižim i dubljim glasom umjesto svojim uobičajeno visokim, nazalnim glasom. Kao dio svog treninga, Bacall je morala svaki dan satima uzvikivati Shakespearove stihove.[22][23] Većina kritičara je njezin glas okarakterisalo kao "zadimljeno, seksualno režanje" i "grleno predenje".[24] Bacall je bila neobično visoka (1,74 cm) za glumice tog doba.

Bacall s Humphreyjem Bogartom u filmu Imati i nemati

Tokom testiranja za film Imati i Nemati (1944), Bacall je bila toliko nervozna da je, kako bi umanjila drhtanje, pritisnula bradu na grudi, okrenula se prema kameri i nakrivila oči prema gore.[25] Ovaj efekat, poznat kao "Izgled", postao je još jedan zaštitni znak, zajedno sa njenim glasom.[26]

Njezin lik u filmu je koristio nadimak Slim Hawksa "Slim", a Bogart je koristio nadimak Howarda Hawksa "Steve". Prema Bacall, hemija na setu između njih dvoje je bila momentalna.[8] Nekoliko sedmica nakon snimanja, ona i Bogart, koji je bio u braku s Mayo Methot, su započeli romantičnu vezu.

Bacallina uloga u scenariju je prvobitno bila mnogo manja, ali [27] je tokom produkcije taj dio nekoliko puta revidiran i proširen. Nakon objavljivanja filma Imati i nemati, Bacall je postala instant zvijezda, a njena izvedba je postala temeljac njenog imidža koji se proširio na popularnu kulturu općenito, s uticajem čak i na modu [28], kao i na filmske stvaraoce i druge glumce.[27]

20-godišnja Bacall leži na klaviru dok potpredsjednik Harry S Truman svira za vojnike u kantini Nacionalnog press kluba u Washingtonu, DC (10. februara 1945.)

Warner Bros. je pokrenuo opsežnu marketinšku kampanju kako bi promovirao i uspostavio Bacall kao filmsku zvijezdu. Kao dio poticaja od strane odnosa s javnošću, Bacall je 10. februara 1945. posjetila Nacionalni pres klub u Washingtonu, DC, i sjela na klavir dok ga je svirao potpredsjednik Harry S Truman.[29][30]

Nakon filma Imati i Nemati, Bacall se pojavila sa Charlesom Boyerom u Povjerljivom agentu (1945), koji je bio loše prihvaćen od strane kritičara. Prema njenoj vlastitoj procjeni, uloga je bila pogrešno postavljena i film je mogao nanijeti znatnu štetu njezinoj karijeri, ali naredna izvedba misteriozne Vivian Rutledge s oporim jezikom u Hawksovom noir filmu Veliki san (1946.) s Bogartom u glavnoj ulozi, omogućio je brzi oporavak karijere. [31]

Veliki san je postavio temelj za njen status ikone noir filma, s kojim će biti snažno povezana do kraja svoje karijere.[32][33][34] Često je dobijala uloge koje su bile varijacije nezavisnog femme fatale lika Vivian. Kao što je opisao filmski znalac Joe McElhaney, "Vivian pokazuje gotovo potpunu sposobnost pokreta i gestikulacije. Ona nikad ne puzi." [35]

Bacall je dobila ulogu s Bogartom u još dva filma. U noir filmu Mračni prolaz (1947.) glumila je zagonetnu umjetnicu iz San Francisca. Bosley Crowther iz New York Timesa je napisao: „Gospođica Bacall .. stvara popriličan pritisak kao oštrooka djevojka koja zna šta želi.” [36]

Bacall se pojavila u melodramatski napetom filmu Johna Hustona Key Largo (1948) s Bogartom, Edwardom G. Robinsonom i Lionelom Barrymoreom. U filmu, prema filmskoj kritičarki Jessici Kiang, "Bacall u ulogu unosi oštricu ambivalentnosti i nezavisnosti što njezin lik čini mnogo zanimljivijim nego što je napisan." [37]

1950-ih

[uredi | uredi izvor]
Bacall uz Kirka Douglasa u filmu Mladić s rogom (1950.)

Bacall je odbacila scenarije koje nije smatrala zanimljivim i time stekla reputaciju 'teških.' Međutim, ona je još više učvrstila svoj status zvijezde 1950-ih tako što se pojavila kao glavna uloga u nizu filmova koji su osvojili pozitivne kritike.

Bacall je glumila s Garyjem Cooperom u Svijetlom listu (1950) i kao fatalna žena s dva lica u filmu Mladić s rogom (1950), džez mjuziklu u kojem glume Kirk Douglas, Doris Day i Hoagy Carmichael.

Od 1951. do 1952. Bacall je glumila s Bogartom u akciono-avanturističkoj radio seriji Hrabar poduhvat.[38]

Bacall je glumila u prvoj CinemaScope komediji, Kako se udati za milionera (1953), koji je bio hit među kritičarima i na blagajnama, a režiranoj od strane Jean Negulesca.[39] Dobila je pozitivne preporuke da je postala duhovita kopačica zlata Schatze Page.[40] "Prve počasti u širenju veselja idu gospođici Bacall", napisao je Alton Cook u New York World-Telegram & Sun, "Najinteligentnija i grabežljivija u triju, ona preuzima potpunu kontrolu nad svakom scenom svojom oporom isporukom opako duhovitih replika." [41]

Nakon uspjeha filma Kako se udati za milionera, Bacall je odbila da utisne otiske svojih ruku i stopala u čuvenom cementnom predvorju Kineskog teatra Grauman . Smatrala je da "svako sa početnom slikom može biti tamo predstavljen, standardi su toliko spušteni" i nije smatrala da je još postigla status glavne zvijezde, te da je time nedostojna časti:[42] "Želim da osjetim da sam zaslužila svoje mjesto sa najboljim što je moj posao proizveo." [8] :236

Marilyn Monroe, Betty Grable i Bacall u filmu Kako se udati za milionera

Bacall je bila pod ugovorom sa 20th Century-Foxom.[41] Nakon Kako se udati za milionera, pojavila se u još jednoj CinemaScope komediji u režiji Negulesca, Ženski svijet (1954), koja nije uspjela da parira uspjehu svoje prethodnice na kino blagajnama.[43][44]

Televizijska verzija Bogartovog ranog filmskog uspjeha "Okamenjena šuma" izvedena je uživo kao dio sedmične dramske antologije Producers' Showcase, s Bogartom u njegovoj originalnoj ulozi vojvode Manteeja te s Bacall i Henryjem Fondom u glavnim ulogama. Krajem 1990-ih, Bacall je donirala jedini kineskop te predstave Muzeju televizije i radija (sada Paley Center for Media), gdje ostaje arhiviran za gledanje u New Yorku i Los Angelesu.[45]

Bacall je glumila u dva igrana filma, Paučini i Aleji krvi , oba objavljena 1955. godine. Radnja filma Paučina, u režiji Vincentea Minnellija, se odvija u mentalnoj ustanovi u kojoj Bacallin lik radi kao terapeut. Bila je to njena druga saradnja sa Charlesom Boyerom, a u filmu glume još i Richard Widmark i Lillian Gish. Kritičar New York Timesa je napisao: "U jedine dvije zaista simpatične uloge, gospodin Widmark je odličan, a gospođica Bacall oštroumno podmanjuje ulogu." [46]

Bacall u filmu Zapisano na vjetru (1956.)

Mnogi filmski znalci smatraju Zapisano na vjetru (1956), u režiji Douglasa Sirka, značajnom melodramom.[47] Pojavljujući se sa Rockom Hudsonom, Dorothy Malone i Robertom Stackom, Bacall glumi ženu od karijere čiji život neočekivano preokrene porodica naftnih magnata. Bacall je u svojoj autobiografiji napisala da nije mnogo razmišljala o svojoj ulozi, ali su kritike bile pozitivne. Variety je napisao: "Bacall snažno bilježi da je kao razumna djevojka ušla u ludilo naftne porodice." [48]

Dok je bila Bogartova podrška u periodu bolovanja od terminalnog karcinoma jednjaka, Bacall je glumila s Gregoryjem Peckom u filmu Designing Woman (1957) dobivši solidne kritike.[49] Muzička komedija je bila njen drugi dugometražni film u režiji Minnellija i objavljena je u Njujorku 16. maja 1957. godine, četiri mjeseca nakon Bogartove smrti 14. januara [8]

Bacall se pojavila u još dva filma 1950-ih: Negulescovoj melodrami Dar ljubavi (1958) s Robertom Stackom i u britanskom avanturističkom filmu Sjeverozapadna granica (1959), koji je bio hit na kino blagajnama.[50]

1960-ih i 1970-ih

[uredi | uredi izvor]

Bacall je viđena u samo nekoliko filmova 1960-ih. Glumila je na Brodveju u filmu Zbogom, Čarli iz 1959. godine, a uspješnu scensku karijeru nastavila je u filmovima Cvijet kaktusa (1965), Aplauz (1970) i Žena godine (1981). Osvojila je nagradu Tony za svoje nastupe u filmovima Aplauz i Žena godine.[51]

Aplauz je bio muzička verzija filma Sve o Evi (1950), u kojem je glumila i Bette Davis, njezin idol iz djetinjstva. Mlada i nepoznata Bacall upoznala je Davis godinama ranije u New Yorku.[8] Nakon izvedbe Aplauza, Davis je posjetila Bacall iza pozornice i rekla joj: "Ti si jedina koja je mogla igrati ulogu." [52] Bacall je kasnije osvojila nagradu Sarah Siddons 1972. i 1984., nagradu inspiriranu izmišljenim trofejem u Sve o Evi.

Nekoliko filmova u kojima se Bacall pojavila tokom ovog perioda bili su spoj svih zvijezda kao što su Sex i slobodna djevojka (1964) s Henryjem Fondom, Tonyjem Curtisom i Natalie Wood ; Harper (1966) s Paulom Newmanom, Shelley Winters, Julie Harris, Robertom Wagnerom i Janet Leigh ; i Ubistvo u Orijent ekspresu (1974), s Ingrid Bergman, Albertom Finneyjem, Vanessom Redgrave, Martinom Balsamom i Seanom Conneryjem.

Godine 1964. Bacall se pojavila u dvije epizode Mr. Broadwaya Craiga Stevensa: prvo u "Prošetaj grobljem" sa suprugom Jasonom Robardsom Jr., a kasnije kao Barbara Lake u epizodi "Nešto za pjevati" sa Balsamom.[53]

Godine 1976. Bacall je glumila u filmu Strijelac sa John Wayneom, s kojim je radila u Aleji krvi (1955).[54]

1980-ih

[uredi | uredi izvor]

Bacall je predstavljena u komediji Roberta Altmana Zdravlje (1980), koja je prošla kroz težak proces objavljivanja nakon promjene najvišeg menadžmenta u 20th Century-Foxu i imala je vrlo ograničeno izdanje u kinima. Sljedeće godine pojavila se u trileru The Fan (1981). Film je dobio mješovite kritike, posebno nakon nedavnog ubistva Johna Lennona i sličnosti zapleta sa stvarnim događajem, ali njezina izvedba naišla je na povoljan prijem.[55] Magazin Variety napisao je da Bacall i režiser Edward Bianchi "natjeraju publiku da brine šta će se dogoditi" s njenim likom.[56]

Bacall je uzela sedmogodišnju pauzu u filmovima kako bi nastupila na pozornici u <i id="mwAeI">Ženi godine</i> (1981.) s partnerom Harryjem Gvardinom, za koju je osvojila svoju drugu nagradu Tony za najbolju glumicu u mjuziklu, i drugim emisijama kao što je adaptacija filma iz 1985. Slatka ptica mladosti Tennesseeja Williamsa pod režijom Harolda Pintera. Filmu se vratila 1988. godine sa sporednim ulogama u filmovima Gospodin North Dannyja Hustona i Sastanak sa smrću Michaela Winnera. Također je glumila u britanskom trileru Drvo ruku (1989), zasnovanom na romanu Ruth Rendella, i u televizijskoj adaptaciji klasika <i id="mwAfQ">Večera u osam</i> za Turner Television iz 1933. godine.

Bacall u Washingtonu, DC, 1998

1990-ih

[uredi | uredi izvor]

Godine 1990. Bacall je preuzela malu, ali centralnu ulogu agenta Jamesa Caana u <i id="mwAgA">filmu Bijeda</i> Roba Reinera, prema romanu Stephena Kinga, i važnu ulogu u britanskom televizijskom filmu Mali komad sunca, zasnovanom na romanu Johna le Carréa. Sljedeće godine, Bacall je igrala glavnu ulogu u nezavisnom filmu Zvijezda za dvoje (1991.) s Anthonyjem Quinnom, Lilom Kedrovom i Jean-Pierre Aumontom, a igrala je i sporednu ulogu u <i>Sve što želim za Božić</i> (1991.).

Godine 1993., Bacall je bila vrlo aktivna na televiziji, ponovo se uparila sa svojim doživotnim prijateljem Gregoryjem Peckom i njegovom kćerkom Cecilijom Peck u televizijskom filmu Arthur Penn-a Portret, a glumila je s europskom glumačkom postavom u filmu Strano polje . Pojavila se u <i id="mwAhg">Prêt-à-Porter</i> Roberta Altmana (1994), ansambl filmu koji se odvija u Parizu tokom nedelje mode. Godine 1995. dobila je ulogu svoje prijateljice Ingrid Bergman u <i id="mwAh0">filmu From the Mixed-Up Files of Mrs.</i> <i id="mwAh0">Basil E. Frankweiler</i>, televizijski rimejk istoimenog filma iz 1973. godine. Godinama ranije, Bergman je igrala ulogu u filmskoj verziji Cvijet kaktusa (1969) koju je Bacall igrala na Broadwayu 1965.

1996. je bila ključna godina za njenu karijeru. Odabrala ju je Barbra Streisand da glumi njenu majku u romantičnoj komediji Ogledalo ima dva lica, u kojoj glume i Jeff Bridges, George Segal i Brenda Vaccaro. Recenzije za njenu ulogu su bile pozitivne, a sa 72 godine, prvi put je nominovana za Oskara za najbolju sporednu glumicu, nakon što je osvojila Zlatni globus.[57] Očekivalo se da će dobiti Oskara, ali je izgubila od Juliette Binoche za Engleskog pacijenta.[58]

Bacall je dobila nagradu Kennedy Centra 1997.[59], a Američki filmski institut je 1999. godine proglasio jednu od 25 najznačajnijih ženskih filmskih zvijezda u historiji. Njena filmska karijera doživjela je nešto poput renesanse, a pozitivna je zapažanja privukla svojim nastupima u projektima visokog profila kao što su Dogville (2003) i Rođenje (2004), oba s Nicole Kidman, te u Hovlovom pokretnom dvorcu (2004) kao Vještica otpada. Bila je glavna glumica u filmu The Walker (2007) Paula Schradera.[60]

Godine 1999. Bacall je glumila na Brodveju u oživljavanju filma Noëla Cowarda Waiting in the Wings.[61] Tokom 2000-ih, bila je glasnogovornica diskontnog lanca Tuesday Morning i proizvodila je liniju nakita. Bila je i glasnogovornik slavnih za High Point kafu i Fancy Feast hranu za mačke. U martu 2006. predstavila je filmsku montažu posvećenu noir filmu na 78. dodjeli Oskara. Pojavila se u kameo ulozi u seriji Sopranovi u epizodi " Luxury Lounge " iz aprila 2006. godine, tokom koje je njen lik opljačkao Christopher Moltisanti ( Michael Imperioli ).[62]

Kasnije godine

[uredi | uredi izvor]
Bacall na konferenciji za novinare za The Walker u februaru 2007.

U septembru 2006, Bryn Mawr College nagradio je Bacall medaljom Katharine Hepburn, odavajući priznanje "ženama čiji životi, rad i doprinosi su oličenje inteligencije, pokreta i nezavisnosti" Hepburnove.[63] Održala je govor na komemoraciji Arthura M. Schlesingera Jr. u Reform Clubu u Londonu u junu 2007.[64] Završila je svoju ulogu u Krivotvoritelju 2009.[65] Akademija filmske umjetnosti i nauke dodijelila je Bacall počasnu nagradu Oskara na inauguracijskoj dodjeli nagrada guvernera 14. novembra 2009.[66]

U julu 2013. Bacall je izrazila interesovanje za film Nevolja je moj posao. U novembru se pridružila engleskoj sinkroniziranoj ekipi za animirani film StudioCanala Ernest &amp; Celestina.[67] Njena posljednja uloga bila je 2014. godine kao gostujući glas u epizodi Family Guy " Mama je riječ ".[68]

Lični život

[uredi | uredi izvor]

Odnosi i porodica

[uredi | uredi izvor]
Kum Louis Bromfield (u sredini) na vjenčanju Humphreyja Bogarta i Lauren Bacall na farmi Malabar (21. maja 1945.)

21. maja 1945. Bacall se udala za Humphreyja Bogarta. Njihovo vjenčanje i medeni mjesec su se održali na farmi Malabar, Lukas, Ohajo, u seoskom domu autora Luisa Bromfilda, dobitnika Pulicerove nagrade, bliskog Bogartovog prijatelja.[69][70] U vrijeme popisa stanovništva u Sjedinjenim Državama 1950. godine, par je živio u ulici Benedict Canyon Drive 2707, na Beverly Hillsu sa svojim sinom i medicinskom sestrom. Bacall je navedena kao Betty Bogart.[71] Bila je udata za Bogarta sve dok on nije umro 1957.[72]

Tokom snimanja filma Afrička kraljica (1951), Bacall i Bogart su se sprijateljili sa Katharine Hepburn i Spencer Tracy. Počela je da se kreće u neglumačkim krugovima, sprijateljivši se sa historičarem Arthurom Šlezingerom mlađim i novinarom Alisterom Kukom. Godine 1952. održala je predizborne govore za demokratskog predsjedničkog kandidata Adlaija Stevensona. Zajedno s drugim holivudskim ličnostima, Bacall je bila snažan protivnik Makartizma.[73][74]

Bacall je imala vezu sa Frankom Sinatrom nakon Bogartove smrti. Tokom intervjua sa Robertom Osbornom iz Turner Classic Movies, Bacall je izjavila da je prekinula romansu, ali je u svojoj autobiografiji Lauren Bacall by Myself napisala da je Sinatra naglo prekinuo vezu nakon što je bio uznemiren što je njegova ponuda za brak procurila u novinarima, vjerujući da je Bacall odgovorna. Međutim, Bacall navodi u Lauren Bacall by Myself da su, kada je bila vani sa svojim prijateljem Irvingom "Swifty" Lazarom, naišli na trač kolumnistkinju Luelu Parsons, kojoj je Lazar otkrio vijest. Bacall je u By Myself napisala da je Sinatra saznao istinu tek godinama kasnije.

Bacall je tada upoznala i započela vezu sa Jasonom Robardsom. Njihovo vjenčanje je prvobitno trebalo da se održi u Beču, Austrija, 16. juna 1961.[75] Planovi za vjenčanje su odloženi nakon što su austrijske vlasti odbile paru da izdaju dozvolu za brak, zbog toga što Robards nije mogao da predoči dokumente o razvodu iz svog prethodnog braka, a Bacall nije mogla dati smrtovnicu Humphreya Bogarta.[76] Odbijen im je brak i u Las Vegasu, Nevada, zbog sličnih problema sa dokumentacijom.[77] 4. jula 1961. par se odvezao u Ensenadu, Meksiko, gdje su se vjenčali.[77][78] Par se razveo 1969. Prema Bacalovoj autobiografiji, od Robardsa se razvela uglavnom zbog njegovog alkoholizma. [31]

Bacall je imala romantičnu vezu sa svojim partnerom iz filma Za ženu godine Harijem Gvardinom početkom 1980-ih.[79]

Bacall na Festivalu američkog filma u Deauvilleu 1989

Bacall je imala dvoje djece s Bogartom i jedno s Robardsom. Sin Stephen Humphrey Bogart (rođen 6. januara 1949.) je producent vijesti, redatelj dokumentarnih filmova i autor koji je dobio ime po Bogartovom liku u filmu Imati ili nemati.[69] Njihova kćerka Leslie Howard Bogart (rođena 23. avgusta 1952.) dobila je ime po glumcu Leslie Howardu. Medicinska je sestra i instruktorica joge, te je udata za Eriha Šifmana.[69] U svojim memoarima iz 1995. Stephen Bogart je napisao: "Moja majka je bila Jevrejka, a moj otac je bio episkop", i da su on i njegova sestra odgajani kao episkopi "jer je moja majka smatrala da će to olakšati život Leslieju i meni tokom godine nakon Drugog svetskog rata".[69] Sam Robards (rođen 16. decembra 1961.), Bacalov sin sa Robardsom, je glumac.

Bacall je napisala dvije autobiografije, Lauren Bacall by Myself (1978) i Now (1994).[80][81] Godine 2006. prvi tom Lauren Bacall by Myself ponovo je štampan pod nazivom By Myself and Then Some sa dodatnim poglavljem.[82]

U intervjuu iz 1996. godine, Bacall je, razmišljajući o svom životu, rekla Jeremy Isaacsu da je imala sreće:

Imala sam jedan sjajan brak, imam troje divne djece i četvero unučadi. Još sam živa. Još uvijek mogu funkcionirati. Još uvek mogu da radim. . . Jednostavno naučite da se nosite sa svime sa čim se morate nositi. Djetinjstvo sam provela u Njujorku, vozeći se podzemnom željeznicom i autobusima. I znate šta naučite ako ste Njujorčanin? Svijet ti ne duguje ništa.[69][83]

Politički pogledi

[uredi | uredi izvor]
Bacall, Humphrey Bogart i Henry Fonda u televizijskoj verziji u Boji okamenjene šume 1955.

Bacall je bila čvrsti liberalni demokrata i u brojnim je prilikama proklamirala svoje političke stavove.[69] Bacall i Bogart su bili među 80 holivudskih ličnosti koje su poslale telegram protestujući zbog istrage Komiteta za neameričke aktivnosti Predstavničkog doma o Amerikancima osumnjičenim da se pridržavaju komunizma. U telegramu se navodi da istraga o političkim uvjerenjima pojedinaca krši osnovna načela američke demokratije.[69] U oktobru 1947, Bacall i Bogart su otputovali u Washington, DC, zajedno s nizom drugih holivudskih zvijezda u grupi koja se nazvala Komitetom za prvi amandman (CFA), u kojoj su bili i Danny Kaye, John Garfield, Gene Kelly, John Huston, Groucho Marx, Olivia De Havilland, Ira Gershwin i Jane Wyatt.[69]

Pojavila se zajedno sa Humphreyjem Bogartom na fotografiji odštampanoj na kraju članka koji je napisao, pod naslovom "Ja nisam komunista", u izdanju časopisa Photoplay iz maja 1948. godine,[84] napisanog kako bi se suprotstavio negativnom publicitetu koji je rezultat njegovog pojavljivanja pred Odborom. Bogart i Bacall su se distancirali od Holivudske desetke i rekli: "Mi smo za komunizam otprilike koliko i J. Edgar Hoover." [85][86]

Bacall je vodila kampanju za demokratskog kandidata Adlaija Stevensona na predsjedničkim izborima 1952. godine, prateći ga u povorkama motora zajedno s Bogartom, i leteći na istok da pomognu u posljednjim krugovima Stevensonove kampanje u New Yorku i Chicagu.[69] Također je vodila kampanju za Roberta F. Kennedyja u njegovoj kandidaturi za američki Senat 1964. godine.[87]

U intervjuu s Larryjem Kingom 2005. godine, Bacall je sebe opisala kao "antirepublikanku". Liberal. L-riječ". Dodala je da je "biti liberal najbolja stvar na svijetu što možete biti. Svima si dobrodošao kada si liberal. Vi nemate mali um." [88]

Smrt

[uredi | uredi izvor]

Bacall je umrla 12. avgusta 2014., mjesec dana prije svog 90. rođendana, u svom dugogodišnjem stanu u Dakoti, zgradi Upper West Side u blizini Central Parka na Menhetnu.[69] Prema njenom unuku Jamieju Bogartu, Bacall je umrla nakon što je pretrpjela veliki moždani udar.[2] Potvrđeno je da je umrla u New York-Presbyterian Hospital.[89][90]

Bacall je sahranjena u Memorijalnom parku Forest Lawn u Glendaleu u Kaliforniji.[91] U trenutku smrti, Bacall je imala imovinu procijenjenu na 26,6 miliona dolara. Najveći dio njenog imanja podijeljen je između njeno troje djece: Leslie Bogarta, Stephena Humphrey Bogarta i Sama Robardsa. Pored toga, Bacall je svojim najmlađim unucima, sinovima Sema Robardsa, ostavila po 250.000 dolara za koledž.[92]

Filmografija

[uredi | uredi izvor]

Nagrade i nominacije

[uredi | uredi izvor]

Bibliografija

[uredi | uredi izvor]
  • Sam (1978)
  • Sada (1994)
  • Sam i onda neki (2005.)

U popularnoj kulturi

[uredi | uredi izvor]

Film

  • Televizijski film Bogie iz 1980. godine, u režiji Vincenta Shermana i baziran na knjizi Joea Hyamsa, govori o tome kako je Bogart upoznao Bacall dok je snimao Imati i nemati 1943. godine i započeo aferu s njom koja je dovela do raspada Bogartovog braka sa Mayo Methot.[93] Bacall u filmu tumači Kathryn Harrold ; Kevin O'Connor igra Bogarta; a Methota glumi Ann Wedgeworth.[94]

Televizija

  • Pojavila se u Šestoj sezoni serije Soprano, epizodi 7 " Luxury Lounge " tumačeći sebe.

Pozorište

  • Mjuzikl Evita iz 1978. godine, muziku Andrewa Lloyda Webbera i tekst Tima Ricea, priča priču o zloglasnoj prvoj dami Argentine Evi Peron. U pjesmi „Rainbow High“ Eva pjeva tekst „Ja sam njihov spasitelj. Tako me zovu. Pa, Lauren Bacall. Sve prolazi."

Animacija

  • Bacall i Bogart su parodirani u kratkim filmovima Warner Brothers Merrie Melodies Bacall to Arms (1946) i Slick Hare (1947).[95]

Muzika

  • Bacall i Bogart se pominju u pjesmi Bertieja Higginsa " Key Largo " (1981).[96]
  • Bacall se spominje u pjesmi The Clasha " Car Jamming " (1982).[96]
  • Bacall i Bogart se pominju u pjesmi Suzanne Vega "Freeze Tag" (1985).[96]
  • Pominje se u " Vogue ", Madonninoj pesmi iz 1990. godine. Bacall je posljednja umrla od poznatih ličnosti koje se spominju u stihovima .[96]
  • Ona je tema pjesme "Just Like Lauren Bacall" (2008) koju je napisao Kevin Roth.[96]

Knjige

  • Bacall i njen stan na Menhetnu predstavljeni su u The Dakota Scrapbook (2014), fotoreporterskom izdanju o istoriji stambene zgrade Dakota u Njujorku i njenim poznatim stanovnicima tokom godina.[97]
  • U romanu Oprosti mi, Leonarde Peacock, lik po imenu Lauren je često prepoznat od strane glavnog junaka, Leonarda, kao da ima upadljivu sličnost sa Lauren Bacall.[98]

Imenjak sa Marshallovih ostrva

  • Grad Laura — na ostrvu Majuro na Maršalovim ostrvima — jedan je od nekoliko ostrvskih gradova koji su dobili kodno ime po omiljenim glumicama trupa američkih snaga iz Drugog svjetskog rata.[99]

Također pogledajte

[uredi | uredi izvor]

Bilješke

[uredi | uredi izvor]
  1. ↑ In a 1995 interview with Jeremy Isaacs, Bacall claimed to have never lived in the Bronx,[4] though numerous sources state that she was born in the borough.[5][6][7]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ↑ "82nd Academy Awards Memorable Moments". Oscars. 2009. Pristupljeno 27. 12. 2017.
  2. 1 2 Ford, Dana (12. 8. 2014). "Famed actress Lauren Bacall dies at 89". CNN. Pristupljeno 13. 8. 2014.
  3. ↑ Bacall, Lauren (1979). Lauren Bacall By myself (jezik: English). New York: Knopf. str. 64.CS1 održavanje: nepoznati jezik (link)
  4. ↑ Bacall, Lauren (20. 3. 1995). "Face to Face: Lauren Bacall". The Late Show (Interview). Intervju s Jeremy Isaacs. BBC.
  5. ↑ "Lauren Bacall Fast Facts". CNN Library. 12. 8. 2014. Pristupljeno 13. 8. 2014.
  6. ↑ Tyrnauer, Matt (10. 3. 2011). "To Have and Have Not". Vanity Fair. Pristupljeno 15. 10. 2011.
  7. ↑ West, Melanie Grayce (13. 8. 2014). "Lauren Bacall: Hollywood Legend Who Lived a New Yorker's Life". The Wall Street Journal. Šablon:Closed access
  8. 1 2 3 4 5 6 Bacall, Lauren.
  9. ↑ Meyers, Jeffrey (18. 4. 1997). Bogart: A Life in Hollywood. Houghton Mifflin. str. 164. ISBN 978-0-395-77399-4.
  10. 1 2 Anderman, Nirit (13. 8. 2014). "Shimon Peres remembers 'very strong, very beautiful' relative Lauren Bacall". Haaretz. Tel Aviv.
  11. ↑ Lazaroff, Tovah (10. 11. 2005). "Peres: Not such a bad record after all". The Jerusalem Post. Pristupljeno 13. 5. 2009.
  12. ↑ Weiner, Eric (13. 6. 2007). "Shimon Peres Wears Hats of Peacemaker, Schemer". NPR. Pristupljeno 13. 5. 2009.
  13. ↑ Fahim, Kareem (10. 10. 2008). "A Tree-Lined Boulevard That's a Park and a Living Room". The New York Times. Pristupljeno 2. 9. 2014- referencing "By Myself and Then Some".CS1 održavanje: postscript (link)
  14. ↑ Pike, Helen-Chantal (12. 2. 2007). West Long Branch Revisited. Images of America. Arcadia Publishing Co. ISBN 978-0738549033.
  15. ↑ "Sultry, sophisticated and sassy, screen siren Bacall dies at 89". Irish Independent. 14. 8. 2014.
  16. ↑ Thomas, Tony (1991). The Films of Kirk Douglas. New York: Citadel Press. str. 18. ISBN 978-0806512174.
  17. ↑ "Lauren Bacall Biography & Filmography". Matinee Classics. 2010. Arhivirano s originala, 19. 7. 2014. Pristupljeno 3. 9. 2014.
  18. ↑ Ann M. Sperber; Eric Lax (1997). Bogart (1. izd.). New York: Morrow. str. 245. ISBN 0688075398.
  19. ↑ Emily Hourican (17. 8. 2014). "Lauren Bacall: A Panther in Her Overall Family Tree". Irish Independent. Pristupljeno 20. 8. 2014.
  20. ↑ Thomson, David (11. 9. 2004). "Lauren Bacall: The souring of a Hollywood legend". The Independent. Arhivirano s originala, 4. 11. 2012. Pristupljeno 2. 1. 2015.
  21. ↑ Bogdanovich, Peter (1997). Who the Devil Made It. New York City: Ballantine Books. str. 327. ISBN 978-0679447061.
  22. 1 2 Sperber, Ann M.; Lax, Eric (april 1997). Bogart. New York: Morrow. str. 246. ISBN 978-0688075392. Pristupljeno 2. 1. 2015.
  23. ↑ Hourican, Emily (17. 8. 2014). "Lauren Bacall: A Panther in Her Overall Family Tree". Irish Independent. Pristupljeno 20. 8. 2014.
  24. ↑ Brody, Richard (13. 8. 2014). "The Shadows of Lauren Bacall". The New Yorker. Pristupljeno 2. 1. 2015.
  25. ↑ Chilton, Charlotte (24. 2. 2020). "Lauren Bacall's Life in Photos". Harpers Bazaar. Pristupljeno 18. 12. 2020.
  26. ↑ "Lauren Bacall Biography". Biography.com. A&E Television Networks, LLC. 2014. Pristupljeno 12. 8. 2014.
  27. 1 2 Dargis, Manohla (13. 8. 2014). "That Voice, and the Woman Attached". The New York Times. Pristupljeno 1. 9. 2014.
  28. ↑ "Style in film: Lauren Bacall in 'To Have and Have Not'". Classiq.me. 5. 6. 2013. Arhivirano s originala, 3. 9. 2014. Pristupljeno 2. 9. 2014.
  29. ↑ Peretti, Burton (17. 9. 2012). The Leading Man: Hollywood and the Presidential Image. Rutgers University Press. str. 88. ISBN 978-0-8135-5405-1.
  30. ↑ "Lauren Bacall sits atop a piano while Vice President Harry S. Truman plays at the National Press Club Canteen". Harry S. Truman Presidential Library and Museum. 10. 2. 1945. Arhivirano s originala, 26. 9. 2018. Pristupljeno 2. 1. 2015.
  31. 1 2 Bacall 2005.
  32. ↑ "Lauren Bacall: Sultry film-noir legend who taught Humphrey Bogart how to whistle and starred with Monroe and Grable". The Independent. 13. 8. 2014. Pristupljeno 30. 9. 2017.
  33. ↑ Duncan, Amy (13. 8. 2014). "Lauren Bacall dead: Legendary Hollywood film noir actress dies aged 89". Metro. Pristupljeno 30. 9. 2017.
  34. ↑ "Beauty and brawn: Lauren Bacall's noir feminine legacy". The Conversation. 13. 8. 2014. Pristupljeno 2. 9. 2014.
  35. ↑ "Lauren Bacall: The Walk". The Cine-Files.com. Spring 2014. Pristupljeno 2. 9. 2014.
  36. ↑ Crowther, Bosley (6. 9. 1947). "Dark Passage". The New York Times. Pristupljeno 30. 9. 2017.
  37. ↑ "The Essentials: Lauren Bacall's 6 Best Performances". Indiewire. 2014. Arhivirano s originala, 27. 8. 2014. Pristupljeno 1. 9. 2014.
  38. ↑ Dunning, John (7. 5. 1998). On the Air: The Encyclopedia of Old-Time Radio. Oxford University Press. str. 109–110. ISBN 978-0-19-507678-3. Pristupljeno 19. 5. 2015.
  39. ↑ Vogel, Michelle (24. 4. 2014). Marilyn Monroe: Her Films, Her Life. McFarland. str. 96. ISBN 978-0-7864-7086-0.
  40. ↑ Movie Reviews: "How to Marry a Millionaire", Rotten Tomatoes.com; retrieved August 13, 2014.
  41. 1 2 Quirk, Laurence J. (1986). Lauren Bacall: Her Films and Career. Citadel Press. str. 22. ISBN 0-8065-0935-X.
  42. ↑ Endres, Stacey.
  43. ↑ Aubrey Solomon, Twentieth Century Fox: A Corporate and Financial History, Scarecrow Press, 1989 p225
  44. ↑ 'The Top Box-Office Hits of 1954', Variety Weekly, January 5, 1955
  45. ↑ "Broadcast Museum Seeks TV's Self-History". The New York Times. 25. 1. 1987. Pristupljeno 12. 8. 2014.
  46. ↑ "At Loew's State". The New York Times. 6. 8. 1955. Pristupljeno 2. 9. 2014.
  47. ↑ "Filmsite Movie Review: Written on the Wind (1956)". Film Site. Pristupljeno 13. 8. 2014.
  48. ↑ "Review: Written on the Wind". Variety. 31. 12. 1955. Pristupljeno 1. 9. 2014.
  49. ↑ Designing Woman profile, Rotten Tomatoes.com; accessed August 14, 2014.
  50. ↑ Four British Films in "Top 6": Boulting Comedy Heads Box Office List, The Guardian (1959–2003), London, December 11, 1959: p. 4.
  51. ↑ Lauren Bacall na IBDb-ju
  52. ↑ Chandler, Charlotte (9. 12. 2008). The Girl Who Walked Home Alone: Bette Davis A Personal Biography. Simon and Schuster. str. 216. ISBN 978-1-84739-698-3.
  53. ↑ "Next Saturday". The Beaver County Times. 12. 12. 1964. Pristupljeno 22. 8. 2014.
  54. ↑ Natale, Richard (12. 8. 2014). "Lauren Bacall, Star of Hollywood's Golden Age, Dies at 89". Variety. Pristupljeno 14. 8. 2014.
  55. ↑ Canby, Vincent (22. 5. 1981). "FILM: 'FAN', A LAUREN BACALL THRILLER". The New York Times.
  56. ↑ "The Fan". Variety. 31. 12. 1981.
  57. ↑ "69th Academy Award Winners". Oscars. 1996. Arhivirano s originala, 13. 8. 2014. Pristupljeno 13. 8. 2014.
  58. ↑ Soares, Andre. "Lauren Bacall vs. Juliette Binoche: The 1997 Academy Awards". Alt Film Guide. Pristupljeno 19. 10. 2015.
  59. ↑ Lyman, Rick (8. 12. 1997). "A Wind of Gratitude Blows Through the Performing Arts". New York Times. Pristupljeno 12. 8. 2014.
  60. ↑ Bernstein, Adam (12. 8. 2014). "Lauren Bacall, sultry star of film and Broadway, dies at 89". Pristupljeno 14. 8. 2014.
  61. ↑ "Waiting in the Wings Play". Playbill. Pristupljeno 5. 9. 2015.
  62. ↑ Kois, Dan (12. 8. 2014). "Lauren Bacall was game for anything, even getting punched out on 'The Sopranos'". Slate. Pristupljeno 19. 10. 2015.
  63. ↑ "Welcome to the Katharine Houghton Hepburn Center". Bryn Mawr College. 7. 2. 2013. Arhivirano s originala, 4. 9. 2014. Pristupljeno 13. 8. 2014.
  64. ↑ Jenkins, Simon (28. 6. 2007). "Our trigger-happy rulers should have been sent on a crash course in history". The Guardian. Pristupljeno 12. 8. 2014.
  65. ↑ McNary, Dave (1. 2. 2009). "Hutcherson rounds out 'Carmel' cast". Variety. Pristupljeno 9. 7. 2014.
  66. ↑ "Bacall, Calley, Corman and Willis to Receive Academy's Governors Awards", Academy of Motion Pictures Arts and Sciences (press release), September 10, 2009.
  67. ↑ Keslassy, Elsa (8. 11. 2013). "Ernest & Celestine: Toon Taps Lauren Bacall, Paul Giamatti, William H. Macy (exclusive)". Variety. Pristupljeno 9. 7. 2014.
  68. ↑ "Breaking News – Tony Award Winner Lauren Bacall Dies at 89". Broadway World. 12. 8. 2014. Arhivirano s originala, 14. 8. 2014. Pristupljeno 13. 8. 2014.
  69. 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 "Lauren Bacall Dies at 89; in a Bygone Hollywood, She Purred Every Word". The New York Times. 12. 8. 2014. Pristupljeno 13. 8. 2014.
  70. ↑ "Malabar Farm State Park Photo". 2014. Pristupljeno 19. 10. 2015.
  71. ↑ "Search". 1950census.archives.gov. Pristupljeno 22. 4. 2022.
  72. ↑ Barnes, Mike; Byrge, Duane (12. 8. 2014). "Lauren Bacall, Hollywood's Icon of Cool, Dies at 89". The Hollywood Reporter. Pristupljeno 22. 4. 2022.
  73. ↑ Levy, Patricia (2006). From Television to the Berlin Wall. Raintree. str. 27. ISBN 9781410917874. Pristupljeno 13. 8. 2014.
  74. ↑ Kuhn, Annette; Radstone, Susannah (1990). The Women's Companion to International Film. University of California Press. str. 34. ISBN 9780520088795. Pristupljeno 13. 8. 2014.
  75. ↑ "Lauren Bacall, Jason Robards to wed". The Evening Independent. 15. 6. 1961. Pristupljeno 22. 8. 2014.
  76. ↑ "Vienna foils wedding plans of Lauren Bacall, Robards". The Tuscaloosa News. Associated Press. 16. 6. 1951. Pristupljeno 22. 8. 2014.
  77. 1 2 "Lauren Bacall, Jason Robards wed in Mexico". The Deseret News. United Press International. 5. 7. 1961. Pristupljeno 22. 8. 2014.
  78. ↑ Hickey, Neil (19. 8. 1961). "Her Kind of Boy". Pittsburgh Post-Gazette. Pristupljeno 22. 8. 2014.
  79. ↑ Stout, David (18. 7. 1995). "Harry Guardino, 69, an Actor In Romantic and Gangster Roles". The New York Times. str. 7, Section B. Pristupljeno 14. 5. 2022.
  80. ↑ Bacall, Lauren (12. 10. 1985). Lauren Bacall: By Myself. Ballantine Books. ISBN 0345333217.
  81. ↑ Bacall, Lauren (29. 11. 1995). Now (1st izd.). New York: Ballantine Books. ISBN 0345402324.
  82. ↑ Bacall, Lauren (31. 10. 2006). By Myself and Then Some (Harper paperback izd.). New York: HarperCollins. ISBN 0061127914.
  83. ↑ "BBC – The Late Show – Face to Face: Lauren Bacall", Interview with Jeremy Isaacs, BBC, March 20, 1995
  84. ↑ Bogart, Humphrey (mart 1948). "I'm No Communist". Photoplay. Google Docs. Pristupljeno 13. 8. 2014. I'm no communist
  85. ↑ Gordon, Lois G.; Gordon, Alan (1987). American Chronicle: Six Decades in American Life, 1920–1980. Atheneum. str. 267. ISBN 9780689118999. Pristupljeno 13. 8. 2014.
  86. ↑ Kengor, Dr. Paul (15. 8. 2014). "Bogie and Bacall and Hollywood's Communists". American Spectator. Human Events. Arhivirano s originala, 20. 8. 2014. Pristupljeno 25. 8. 2014.
  87. ↑ Tomasky, Michael (13. 8. 2014). "Lauren Bacall was deeply liberal and deeply anti-communist". The Daily Beast. Pristupljeno 19. 10. 2015.
  88. ↑ Interview with Lauren Bacall.
  89. ↑ Barnes, Mike; Byrge, Duane (12. 8. 2014). "Lauren Bacall, Hollywood's Icon of Cool, Dies at 89". Yahoo! Movies. Pristupljeno 13. 8. 2014.
  90. ↑ "Legendary Actress Lauren Bacall Dies at 89". New York Telegraph. 13. 8. 2014. Arhivirano s originala, 14. 8. 2014. Pristupljeno 13. 8. 2014.
  91. ↑ Creason, Glen (28. 10. 2015). "CityDig: The Glendale Graveyard That's Anything but Spooky". Los Angeles Magazine. ISSN 1522-9149. Arhivirano s originala, 20. 2. 2023.
  92. ↑ "Lauren Bacall leaves $10,000 for her beloved dog in will". Fox News. Pristupljeno 25. 8. 2014.
  93. ↑ Kristen (9. 9. 2012). "Bogie". Journeys in Classic Film. Arhivirano s originala, 11. 9. 2015. Pristupljeno 19. 10. 2015.
  94. ↑ Goudas, John N. (29. 2. 1980). "Kathryn Harrold cast as Bacall in 'Bogie'". The Boca Raton News. Pristupljeno 22. 8. 2014.
  95. ↑ "Bacall to Arms (1946)". Arhivirano s originala, 14. 8. 2014. Pristupljeno 31. 8. 2015.
  96. 1 2 3 4 5 Stutz, Colin (12. 8. 2014). "Lauren Bacall Dies: Her Top 5 Pop Song References". Billboard. Pristupljeno 13. 8. 2014.
  97. ↑ The Cardinals (1. 4. 2014). The Dakota Scrapbook: Volume 1. Exterior (1st izd.). Callipygian Ventures. ISBN 978-0970081513. Pristupljeno 30. 9. 2017.
  98. ↑ Matthew Quick (13. 8. 2013). Forgive Me, Leonard Peacock (1st izd.). Little, Brown Books for Young Readers. ISBN 978-0316221320. Pristupljeno 16. 11. 2017.
  99. ↑ "Marshall Islands". Encyclopedia.com. Pristupljeno 31. 12. 2015. The inhabited islands along the southern side of Majuro Atoll have been joined over time by landfill and a bridge to form a 30-mile road from Rita, on the extreme eastern end, to Laura, at the western end. Both villages were so code-named by U.S. forces in World War II after favorite pinups Rita Hayworth and Lauren Bacall.

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Lauren_Bacall&oldid=3761372"