Idi na sadržaj

Lepidopterologija

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Ladica s primjercima lepidoptera u muzejskoj kolekciji u Poljskoj
Još jedna ladica s primjercima lepidoptera u muzejskoj kolekciji u Poljskoj

Lepidopterologija (starogrčki λεπίδος /lepídos/ = "ljuska"; πτερόν /pterón/ = "krilo" i -λογία /-logija/ = "nauka, govor"[1]) jest grana entomologije koja proučava moljce i dvije natporodice leptira. Osoba koja se njom bavi naziva se lepidopterolog.

Porijeklo

[uredi | uredi izvor]

Nakon renesanse uspon "lepidopterologa" može se pripisati rastućem interesu za nauku, prirodu i okolinu. Kada je Carl von Linné objavio deseto izdanje djela Systema Naturae 1758, već je postojao "znatan broj objavljenih radova o prirodnoj historiji lepidoptera" (Kristensen, 1999).[2]

To je uključivalo:[2]

  • Insectorum sive Minimorum Animalium Theatrum – Thomas Mouffet (1634);
  • Metamorphosis Naturalis – Jan Goedart (1662–1667);
  • Metamorphosis insectorum Surinamensium – Maria S. Merian (1705), čiji je rad uključivao ilustrovane prikaze evropskih lepidoptera;
  • Historia Insectorum – John Ray (1710);
  • Papilionum Brittaniae icones – James Petiver (1717).

Historija

[uredi | uredi izvor]

Naučnici

[uredi | uredi izvor]

Period od 1758. do 1900. bio je doba nezavisnih naučnika. Slijedeći Linnéove opise u djelu Systema Naturae i opise Boasa Johanssona u djelu Centuria Insectorum, Nikolaus Poda von Neuhaus napisao je Insecta Musei Graecensis (1761), a Johann Christian Fabricius opisao je još mnogo vrsta u nizu velikih djela.

U tom periodu Ignaz Schiffermüller napisao je sistematski katalog leptira okruga oko Beča, Systematische Verzeichnis der Schmetterlinge der Wienergegend ausgeausgabe von einige Lehrern am k. k. Theresianum (1775). U Njemačkoj je Eugenius Johann Christoph Esper, u saradnji s Toussaintom de Charpentierom, objavio djela Die europäischen Schmetterlinge (Evropski leptiri) i Die ausländische Schmetterlinge (Svjetski leptiri).

Između 1806. i 1834. Jacob Hübner napisao je Sammlung innovativer Schmetterlinge ("Zbirka egzotičnih leptira") (dva toma), s Carlom Geyerom i Gottliebom Augustom Herrich-Schäfferom. Tokom godina 1806–1824. Hübner je dodao Geschichte europäischer Schmetterlinge (Historija evropskih leptira). Herrich-Schäffer proširio je ovo kao Systematische Bearbeitung der Schmetterlinge von Europa, Zugleich als Text, Revision und Supplement zu Sammlung europäischer Schmetterlinge Jacoba Hubnera (Sistematska obrada leptira Evrope, istovremeno kao tekst, revizija i dodatak "Zbirci evropskih leptira" Jacoba Hübnera) (šest tomova, 1843–1856).

U Francuskoj su Jean Baptiste Boisduval, Jules Pierre Rambur i Adolphe Hercule de Graslin 1832. napisali Collection iconographique et historique des chenilles; ou, Description et figures des chenilles (larvae) d'Europe, avec l'histoire de leurs métamorphoses, et des applications à l'agriculture [Ikonografska i historijska zbirka gusjenica ili: Opis i ilustracije gusjenica (larvi) Evrope, s historijom njihovih metamorfoza i njihovom primjenom u poljoprivredi] i sa Johnom Eattonom Le Conteom (1829–1837) Histoire général et iconographie des lepidoptérès et des chenilles de l’Amerique septentrionale (Opća historija i ilustracije lepidoptera i gusjenica Sjeverne Amerike). Boisduval je također opisao lepidoptere s ekspedicijskih brodova Astrolabe Jean-Françoisa de La Pérousea i Coquille Louisa Isidorea Duperreya.

U Italiji je Giovanni Antonio Scopoli napisao djelo Entomologia Carniolica, objavljeno u Beču. Sredinom stoljeća stručno znanje trgovaca lepidopterima kao što su Otto Staudinger, Émile Deyrolle, Orazio Querci i Peter Godeffroy doprinijelo je ovom području.

U Rusiji je Andrej Avinov,[3] član diplomatskog kora cara Nikole II, sponzorisao više od 40 kolekcionarskih ekspedicija u srednju Aziju u potrazi za rijetkim lepidopterima. Lično je preduzeo naporne ekspedicije u Ruski Turkestan i na Pamir 1908. te kroz Indiju i Kašmir 1914. te u Ladakh i Kineski Turkestan prije nego što su te regije bile otvorene za istraživače. Prije političkih previranja 1917. odlikovan je prestižnom zlatnom medaljom Carskog ruskog geografskog društva. Sovjetska vlada prisvojila je njegovu kolekciju i smjestila je u Zoološki muzej u Sankt Peterburgu. Nakon što je Avinov emigrirao u Ameriku, uspio je sastaviti kolekciju azijskih leptira gotovo jednaku svojoj prvobitnoj, doniravši je Carnegiejevom prirodoslovnom muzeju.

Istraživači

[uredi | uredi izvor]
Géographe i Naturaliste

Ekspedicije su nastavile biti glavni izvori uzoraka. Baudinova ekspedicija u Australiju (1800. do 1803) s dvama brodovima opremljena laboratorijama, Géographeom i Naturalisteom, imala je devet zoologa i botaničara. Prema riječima Antoine-Françoisa Fourcroya, oni su u Francusku donijeli najveću kolekciju koju je Nacionalni prirodoslovni muzej ikad primio, uključujući 44 sanduka zooloških uzoraka. Austrijska ekspedicija u Brazil istraživala je botaniku, zoologiju i etnografiju Brazila. Organizovana je i finansirana za Austrijsko Carstvo i trajala je od 1817. do 1835. Brod Novara, pod zapovjedništvom komodora Bernharda von Wüllerstorf-Urbaira, preduzeo je istraživačko putovanje 1857–1859. Cajetan von Felder i njegov sin Rudolf prikupili su ogromnu entomološku kolekciju s Novare koja se čuva u Prirodoslovnom muzeju u Beču i onom u Londonu. Leptiri su opisani u djelu Reise Fregatte Novara: Zoologischer Theil., Lepidoptera, Rhopalocera (Putovanje fregate Novara: zoološki dio...) u tri toma (1865–1867). Avinov i/ili neki od njegovih dobrotvora također su finansirali brojne ekspedicije od otprilike 1906. do 1940.

Kolekcionari

[uredi | uredi izvor]

Bogati kolekcionari igrali su glavnu ulogu: Aimée Fournier de Horrack u Parizu, Walter Rothschild i James John Joicey u Engleskoj i u Rusiji veliki vojvoda Nikolaj Mihajlovič, koji je finansirao Sergeja Alferakija i uredio knjigu Mémoires sur les Lépidoptères. Britansko Carstvo pružilo je prilike Fredericu Mooreu, autoru knjige Lepidoptera Indica. Porodice Carnegie i Mellon pomogle su u finansiranju prikupljanja i akvizicije kolekcija leptira kroz svoja ulaganja u novoosnovani Carnegiejev prirodoslovni muzej, kojim je od 1926. do 1945. upravljao Avinov.

Muzeji

[uredi | uredi izvor]

U 19. stoljeću velike kolekcije lepidoptera bile su među prirodnjačkim primjercima koji su tada preplavili Evropu. Većina najvećih i najpopularnijih primjeraka novih vrsta čuva se ili je čuvana u muzejima kao što su Kraljevski muzej za srednju Afriku (Belgijski Kongo), Nacionalni prirodoslovni muzej (Francusko kolonijalno carstvo), Prirodoslovni muzej u Berlinu (Njemačko kolonijalno carstvo), Prirodoslovnom muzeju u Londonu (Britansko kolonijalno carstvo), Zoološkom muzeju u Sankt Peterburgu i Nacionalnom prirodoslovnom muzeju u Leidenu (Nizozemsko kolonijalno carstvo). Među muzejskim lepidopterolozima bili su Samuel Constantinus Snellen van Vollenhoven, Francis Walker, Alois Friedrich Rogenhofer, František Antonín Nickerl, Lionel de Nicéville, Carl Heinrich Hopffer i Arthur Gardiner Butler.

Poznati lepidopterolozi

[uredi | uredi izvor]

Zbirke i ilustracije

[uredi | uredi izvor]

Budući da je glavni način proučavanja leptira bio putem zbirki pričvršćenih uzoraka, bilo je teško katalogizirati i široko komunicirati imena i opise. Knjige o leptirima s ručno oslikanim, litografiranim i štampanim pločama bile su glavni alat u lepidopterologiji. To uključuje i opsežna djela Adalberta Seitza.

U neobičnim djelima poput Butterfly Fauna of Ceylon (Fauna leptira Cejlona, 1942) Lionela Gilberta Ollyetta Woodhousea i Moths and Butterflies of the United States East of the Rocky Mountains (Moljci i leptiri Sjedinjenih Država istočno od Stjenjaka, 1900) Shermana F. Dentona korišteni su otisci krila leptira, gdje su ilustracije uključivale ljuske krila.[4]

Ruski pisac Vladimir Nabokov bio je poznati lepidopterolog, otkrivši strast u dobi od sedam godina. Kasnije će pisati o leptirima, skupljati ih i ilustrirati.[5] Volontirao je na Odjelu za entomologiju Harvardovog Muzeja komparativne zoologije,[6] gdje je organizovao uzorke i do 14 sati dnevno.[5]

Prema riječima Kurta Johnsona, lepidopterologa i autora Nabokovljevog bluza, u Nabokovljevom romanu Dar spomenut je lepidopterolog, otac emigrantskog protagonista, zasnovan na fikcionalizaciji Andreja Avinova, koji je otkrio nekoliko novih vrsta: u srednjoj Aziji, Parnassius maharaja i na Jamajci Nesiostrymon shoumatoffi, nazvan po njegovom nećaku Nikolaju Šumatovu, koji mu se pridružio na trima ekspedicijama krajem 1930-ih. Avinovljevo revolucionarno istraživanje biogeografije specijacije pokazalo je kako su se članovi roda Karanasa razvili u zasebne vrste u izolovanim planinskim dolinama na Pamiru. Sarađivao je s kolegom Walterom Sweadnerom, kustosom entomologije u Carnegiejevom muzeju, na monografiji Leptiri "Karanasa": studija evolucije.

Društva

[uredi | uredi izvor]

Postoji niz nacionalnih i međunarodnih naučnih društava koja obuhvataju lepidopterologe. Ona promovišu istraživanja u lepidopterologiji i širenje nalaza putem konferencija, kao što su dvogodišnji Evropski kongresi lepidopterologije ili "TILS Leps Talk". U ta društva spadaju:

Časopisi

[uredi | uredi izvor]

Također pogledajte

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ↑ Douglas Harper. "lepidoptera". Online Etymology Dictionary (jezik: engleski). Pristupljeno 8. 2. 2011.
  2. 1 2 Kristensen, Niels P. (1999). "Historical Introduction". u Kristensen, Niels P. (ured.). Lepidoptera, moths and butterflies: Evolution, Systematics and Biogeography. Volume 4, Part 35 of Handbuch der Zoologie: Eine Naturgeschichte der Stämme des Tierreiches. Arthropoda: Insecta. Walter de Gruyter. str. 1. ISBN 978-3-11-015704-8. Pristupljeno 30. 11. 2010.
  3. ↑ "Carnegie Magazine | proljeće 2009 | Recollecting Andrey Avinoff – autorica: Louise Lippincott".
  4. ↑ C. F. Cowan (1968). "Butterfly wing-prints". Journal of the Society for the Bibliography of Natural History. 4 (7): 368–369. doi:10.3366/jsbnh.1968.4.7.368.
  5. 1 2 Elif Batuman (23. 3. 2016). "Vladimir Nabokov, Butterfly Illustrator". The New Yorker. ISSN 0028-792X. Pristupljeno 18. 12. 2017.
  6. ↑ "Lepidoptera Love: Nabokov's Untold Story". library.mcz.harvard.edu (jezik: engleski). 8. 12. 2012. Arhivirano s originala, 22. 12. 2017. Pristupljeno 18. 12. 2017.
  7. ↑ Albert Masó (5. 3. 2013). "Un quart de segle d'estudi de les papallones". Mètode (35).

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]

Lepidopterologija na Wikimedia Commonsu

Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Lepidopterologija&oldid=3916431"