Libido

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Libido (lat. libīdolibido = požuda, u užem smislu blud, lascivnost ) je seksualna p požuda, želja, poriv htjenje, priželjkivanje ili zadovoljstvo. Termin se prvi put pojavljuje u petom pjevanju Danteovog Pakla, gdje susreće kraljicu Semiramidu, koju opisuje kao Libido.

To je ukupni seksualni nagon osobe ili želja za seksualnom aktivnosti i u krajnjoj liniji snošajem. Na libido utiču biološki, psihološki i socijalni faktori. Od bioloških, libido kod ljudi reguliraju spolni hormoni i pridruženi neurotransmiteri koji djeluju na nukleus acumbens (prvenstveno testosteron] i dopamin). Društveni faktori, poput posla i porodice, i unutrašnji psihološki faktori, poput ličnosti i stresa, mogu utjecati na libido. Na libido mogu uticati i zdravstvena stanja, lijekovi, životni stil i problemi u vezi i starosnom dobi (npr. pubertet). Osoba koja ima izuzetno čest ili iznenada povećan seksualni nagon može da doživi hiperseksualnost, dok je suprotno stanje hipoeksualnost.

Osoba može imati želju za seksom, ali nema priliku uticati na tu želju, ili može iz osobnih, moralnih ili vjerskih razloga suzdržati se od djelovanja na poriv. Psihološki nagon osobe može biti potisnut ili sublimiran. Suprotno tome, osoba se može baviti seksualnom aktivnošću bez stvarne želje za tim. Višestruki faktori utiču na ljudski spolni nagon, uključujući stres, bolest, trudnoću i druge. Pregledom iz 2001. utvrđeno je da muškarci u prosjeku imaju veću želju za seksom od žena.

"Svi dokazi koje smo pregledali upućuju na zaključak da muškarci više žele seks od žena. Iako su neki nalazi metodološki strožiji od drugih, jednoglasna konvergencija svih mjera i nalaza povećava povjerenje. Nismo pronašli niti jedno istraživanje ni na jednoj od desetak različitih mjera koje bi otkrile da žene imaju jači seksualni nagon od muškaraca. Smatramo da kombinirana količina, kvaliteta, raznolikost i konvergencija dokaza čine zaključak nespornim."[1]

Libido predstavlja ključni pojam unutar psihoanalitičkih teorija. Pojavljuje se poredominantno u djelima Sigmund Freuda 1894.

Prema Freudu, fiksacija na jednoj od faza razvoja libida može rezultirati i sadomazohizmom.

Prema poznatoj Freudovoj teoriji, libido predstavlja seksualni nagon i po njemu to je glavni, ako ne i jedini pogon čovjeka, po Freudovom uzročno-posljedičnom shvatanju, uvijek se radi o jednoj te istoj nepromjenjenoj supstanci seksualne komponente, na čije djelovanje ukazuje tumačenjem sa uravnoteženom ravnomjernošću. Po Carlu Gustavu Jungu, nemoguće je libido, kao pojam i objašnjenje, koristiti samo kao seksualnu energiju. Spolna dinamika je u totalnom području psihe samo specijalan slučaj, kao naprimjer i nagon gladi, čime se ne osporava njeno postojanje, već je samo pomjera na pravo mjesto. Dakle nasuprot seksualnoj teoriji, Jung libido općenito smatra (psihičkom) energijom.

Psihička energija libida[uredi | uredi izvor]

Izraz psihička energija je energetsko gledište a koristi se već od davnina. Nalazi se npr. kod Schillera, koji upotrebljava termine kao „premještanje intenziteta“. Fon Grot i Lipps koriste energetsko gledište, pri čemu Lipps, u svom djelu Leifaden der Psychologie, razlikuje psihičku energiju od fizičke, a također razdvaja pojam psihičke energije od psihičke snage. Prema Lippsu, psihička snaga je mogućnost da u duševnom životu nastanu određena zbivanja i da se ostvare do određenog stepena djelatnosti. Nasuprot tome, psihička energija je u samim zbivanjima sadržana mogućnost da se u njima aktualizira ta snaga. Jung je 1913. god. izričito objasnio da pojam libido kojeg upotrebljava, ne samo da nije konkretan ili poznat pojam, već da je zapravo jedan X, čista hipoteza, slika ili kovanica, isto tako malo konkretno shvatljiv koliko i energija fizičkog svijeta. Energija, kao i njen korelativni pojam vremena, su s jedne strane neposredni, unaprijeda dati oblici promatranja, ali i konkretizirani, primjenjeni ili empirijski pojmovi. Primijenjeni pojam energije odnosi se uvijek na ponašanje snaga pokrenute supstance, pošto energija drugačije i nije pristupačna iskustvu do zapravo preko posmatranja pokrenutih supstanci. Na isti način psihološki pojam energije nije čist, već također konkretan i primjenjen pojam koji se javlja kao spolna, vitalna, moralna, intelektualna i bilo koja druga energija. Libido po Jungu nije ništa drugo do skraćen istoznačni termin za „energetski način promatranja“ psihičkih pojava.[2]

Teorija libida[uredi | uredi izvor]

Progresija i regresija[uredi | uredi izvor]

Jung, među najvažnije fenomene duševnog života, uključuje progresiju i regresiju libida. Pod progresijom primarno shvata svakodnevno napredovanje psihičkog procesa prilagođavanja. Prilagođavanje nije postignuto jednom zauvijek. Zahtjevima prilagođavanja može se udovoljiti samo pomoću odgovarajućeg usmjerenog stava. Ispunjenje prilagođavanja odvija se u dvije etape:

  1. Definiranje ili ostizanje stava
  2. Ispunjenje prilagođavanja pomoću zauzetog stava.

Progresija libida na taj način bi se sastojala od trajnog zadovoljavanja zahtjeva, kojeg postavljaju uvjeti sredine. Bodući da se ovaj učinak može postići samo pomoću fortmuliranog stava, odnosno uključivanjem usmjerenosti, tako to može značiti i izvjesnu jednostranost.Ona, uslijed moguće promjene uvjeta, ne može više udovoljiti zahtjevima adaptacije, čime i prestaje progresija libida. Regresija libida podiže vrijednost onih sadržaja koji su prethodno bili isključeni iz svjesnog procesa prilagođavanja, regresija, kretanje libida unazad, znači gubitak dosadašnjih vrijednosti, a povećanje vrijednosti onih „zatamnjeno svjesnih“ ili nesvjesnih sadržaja koji su u odnosu na prilagođavanje po općem priznanju nekorisni, zbog čega su obično odvojeni od usmjerene psihičke funkcije.

Progresija, kao neprestani proces sticanja prilagodbi na uvjete sredine, utemeljena je u vitalnoj neophodnosti prilagođavanja. To je nužda koja osobu primorava na apsolutnu orijentaciju prema uvjetima sredine i potiskivanje svih onih tendencija koje služe individualizaciji. Nasuprot tome regresija je prilagođavanje na uvjete vlastitog unutrašnjeg svijeta i zasnovana je na vitalnoj neophodnosti udovoljavanja zahtjevima individuacije.[3]

Ekstraverzija i introverzija[uredi | uredi izvor]

Progresija i regresija u ostvarivanju prilagođavanja vanjskom i unutrašnjem svijetu mogu se staviti u vezu sa ekstraverzijom i introverzijom. Međutim, ekstraverzija i introverzija su pojmovi koji se kao dinamizmi od njih razlikuju. Progresija i regresija su dinamizmi, odnosno zakonomjerni oblici preoblikovanja energije, dok su ekstraverzije i introverzija, kao što im već ime naglašava, dinamizmi ili oblici progresije ili regresije, a koji oavise o zauzetom stavu. Regresija tako može uslijediti na dva načina, kao uzmicanje pred uvjetima sredine (introverzija) ili kao bjekstvo u ekstravagantan vanjski doživljaj (ekstraverzija). Neuspjeh neku osobu premješta u stanje turobnog razmišljanja, dok drugu tjera u skitanje po lokalima. Libido se ne kreće samo naprijed i nazad, već također prema vani i unutra.[4]

Premještanje libida[uredi | uredi izvor]

U knjizi „Preobražaji i simboli libida“, Jung je upotrijebio izraz „premještanje libida“, da bi time označio energetski preobražaj ili preobraćenje, pri čemu je imao na umu pomjeranje psihičkog intenziteta ili vrijednosti sa jednog sadržaja na drugi. Po Jungu, kultura predstavlja mehanizam pomoću kojeg se prirodni energetski potencijal koristi za radni učinak. To što je čovjčanstvo otkrilo kulturu, mora da je duboko utemeljeno već u samoj osnovi živih bića. Sam život, koji fizičke, hemijske i ostale okolinske uvjete koristi kao sredstvo za svoju egzistenciju. Drugim riječima, živa materija je jedan energetski transformator, pri čemu sudjeluje u procesu pretvaranja. Fizička energija ne pretvara se direktno u život, već samo njeno pretvaranje je izraz života.[5] insisting that it is a fundamental instinct that is innate in all humans.[6]

Pretvaranje nagonske energije odvija se pomoću prevođenja na analoge nagonskog objekta, pri čemu Jung daje primjere iz ceremonija, igara i magijskih radnji primitivnog čovjeka.

Kreiranje simbola[uredi | uredi izvor]

Jung je simbol definirao kao psihološku mašinu koja pretvara energiju. Simbol koji preobražava energiju je također obilježio i kao analogiju libida pri čemu je mislio na stvarni simbol, a ne semiotsko tumačenje, odnosno znak. Magija je prvi radni učinak kojeg primitivni čovjek, pomoću stvaranja analogije, preuzima od nagonske energije. Ceremonija je magična kada se ne obavla zbog efektivnog radnog učinka, već kad ostane na razini očekivanja. U ovom slučaju, energija se prevodi na nov oblik, pri čemu se stvara nov dinamizam koji, međutim, ostaje magičan sve dotle dok ne izvrši efektivan rad. Prednost koja proističe iz magijske ceremonije sastoji se u tome što novoposjednuti objekt uključuje djelotvorne mogućnosti u odnosu na psihu.

Determinacija duha putem objekata koji imaju magično djelovanje daje mogućnost da čovjek, preko neprekidnog bavljenja tim objektom, tokom igre dolazi do svakakvih otkrića, koja bi mu inače promakla. Zato nije pretjerano uprošćene sintagma da je magija majka nauke. Još u poodmaklom Srednjem vijeku, ono što se nanas smatra naukom nije bilo ništa drugo do prakticirana magija. Ilustrativan primjer je alhemija čija simbolika, ubjedljivom razumljivošću, pokazuje u principu prethodno opisani proces pretvaranja energije.

Primitivni pojam libida[uredi | uredi izvor]

Koliko su počeci religijskih stvaranja simbola upravo vezani za energetski pojam pokazuju najprimitivnije predstave o magičnoj potenciji, koja se isto tako može gledati kao objektivna snaga koliko i kao subjektivno stanje intenziteta.

Prema izvještaju McGeeija (The Siuan Indians – A Prelieminary Sketch , kod Lovejoy, The fundamental Concept of the primitive Psilosophy.) autohtoni Amerikanci plemena Dakota imaju sljedeću predstavu o toj „snazi“: sunce je vakanda, i to ne određena vakanda ili neka vakanda, već jednostavno vakanda sama po sebi. Mjesec je vakanda, isto tako grom, munja, zvijezde, vjetar itd. Isto tako su i ljudi, posebno šamani, vakanda, kao i demoni elemenata, fetiši i ostali predmeti rituala, veliki broj životinja, a također i predjeli s upadljivim odlikama. McGee navodi da bi izrazu vakanda najbolje odgovarala riječ `tajna`, ali i da je taj pojam isuviše uzak, pošto vakanda isto tako može značiti snaga, veličina, sveti, oživljen, besmrtan. Slično vakandi, Irokezi koriste riječ oki, a Algonkini manitu sa apstraktnim značenjem «snage» ili «produktivne energije». Pleme Jaos uzvikuje mulungu kad spaze nešto čudnovato ili neshvatljivo. Pri tome mulungu znači:

  1. duša čovjeka koja se za života zove lisoka a u smrti postaje mulungu
  2. cjelokupni svijet duhova;
  3. imanentno, magijski djelotvorno svojstvo ili snaga, kao naprimjer život i zdravlje tijela;
  4. aktivni princip u svemu magijskom, misterioznom, neshvatljivom i neočekivanom;
  5. velika, duhovna snaga, iz koje potiče svijet i sve živo.

Slični pojmovi koji zajednički ukazuju da se radi o energetskoj predstavi su: vong sa Zlatne obale, hirunga kod Australijanaca, melanežanska mana, tondi kod Bataka, atua kod Maora, ani ili han kod Panapa, kazinge kod Paleva, anut kod Kusaja, jaris kod Tobija, ngač kod Masai-lenda itd.

Poremećaji libida[uredi | uredi izvor]

Nedostatak libida poznat je i kao frigidnost. Kod muške erekcijskee disfunkcije često ne nedostaje libido, već sposobnost za erekciju uprkos postojećem libidu („želite, ali ne možete“). Mnoge bolesti, uključujući mentalne i psihosomatske bolesti , vode do manjka ili gubitka libida, na primjer:

Različiti lijekovi mogu biti odgovorni i za gubitak libida, na primjer trenbolon, finasterid ili različiti steroidni hormoni poput levonorgestrela. Neke bolesti dovode do pretjeranog povećanja libida, naprimjer:

Patološki povišen libido naziva se i

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Roy F. Baumeister, Kathleen R. Catanese, and Kathleen D. Vohs: Is There a Gender Difference in Strength of Sex Drive? Theoretical Views, Conceptual Distinctions, and a Review of Relevant Evidence. Department of Psychology Case Western Reserve University, Lawrence Erlbaum Associates, Inc.
  2. ^ Nelson Randy J. (2012). An Introduction to Behavioral Endocrinology. Sunderland: Sinauer Associates. ISBN 0-87893-617-3.
  3. ^ Santamaría Hernández, María Teresa (2018). «Libido», en Diccionario Latino de Andrología, Ginecología y Embriología desde la Antigüedad hasta el siglo XVI (DILAGE). Roma - Turnhout: Brepols. pp. 512-513.
  4. ^ Crowe, Felicity; Hill, Emily; Hollingum, Ben (2010). Sex and Society. New York: Marshall Cavendish. str. 462. ISBN 9780761479055.
  5. ^ Malabou, Catherine (2012). The New Wounded: From Neurosis to Brain Damage. New York: Fordham University Press. str. 103. ISBN 9780823239672.
  6. ^ Klages, Mary (2017). Literary Theory: The Complete Guide. London: Bloomsbury Publishing. str. 245. ISBN 9781472592767.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]