Idi na sadržaj

Ljiljan u bosanskohercegovačkoj heraldici

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Savremena rekonstrukcija potpunog kraljevskog grba Kotromanića. Sačuvani pečati potvrđuju raspored heraldičkih figura, ali ne prenose njihove boje.

Ljiljan u bosanskohercegovačkoj heraldici odnosi se na upotrebu stiliziranog heraldičkog ljiljana (francuski: fleur-de-lis) u grbovima, pečatima, zastavama, novcu i drugim obilježjima povezanim s Bosnom i Hercegovinom. Najprepoznatljiviji srednjovjekovni sklop čine kosa greda i šest ljiljana, koji se nakon uspostavljanja Bosanske kraljevine pojavljuju na pečatima kralja Tvrtka I Kotromanića. Znak je zatim zadržan u kraljevskoj heraldici njegovih nasljednika, pa je imao vladarsku i dinastičku, ali i predstavničku funkciju za bosansku krunu i kraljevstvo.[1][2]

Srednjovjekovna kraljevska heraldika nije ostala u neprekidnoj službenoj upotrebi nakon propasti Kraljevine Bosne 1463. U ranom novom vijeku Bosni su u evropskim i ilirskim grbovnicima pripisivani različiti grbovi, dok su austrougarske i jugoslavenske vlasti koristile obilježja koja nisu bila zasnovana na kotromanićkom grbu. Kosa greda sa šest ljiljana obnovljena je u državnoj simbolici tek 1992, kada je ugrađena u grb i zastavu Republike Bosne i Hercegovine. Ta obilježja bila su savremena heraldička rekonstrukcija i prilagodba srednjovjekovnih uzora, a ne kopija sačuvane srednjovjekovne zastave.[3]

Ljiljan danas ima nekoliko međusobno povezanih značenja. Može označavati srednjovjekovnu bosansku kraljevsku tradiciju, nekadašnja državna obilježja Republike Bosne i Hercegovine, vojnu simboliku Armije Republike Bosne i Hercegovine ili savremeni nacionalni i kulturni simbol Bošnjaka. Heraldički ljiljan također nije botanički prikaz vrste Lilium bosniacum, iako su ta dva motiva u novije vrijeme često simbolički povezivana.

Heraldički oblik i evropski kontekst

[uredi | uredi izvor]

Heraldički ljiljan stilizirana je biljna figura s izduženim središnjim vrhom, dvama savijenim bočnim listovima i poprečnom trakom koja ih povezuje. Njegov oblik nije nastao kao precizan prikaz određene biljne vrste. U evropskoj heraldici mogao je imati kraljevsko, dinastičko, vjersko ili ukrasno značenje, zavisno od vremena i nosioca grba.[4]

Iako je posebno povezan s francuskom monarhijom, ljiljan nije bio isključivo francuski znak. Upotrebljavale su ga brojne evropske dinastije, gradovi, crkvene ustanove i plemićke porodice. Njegovo pojavljivanje u Bosni treba posmatrati u sklopu šireg kruženja heraldičkih obrazaca između jadranskih, srednjoevropskih, ugarskih i anžuvinskih dvorova. Poznati izvori ne omogućuju da se bosanska upotreba izvede iz samo jednog uzora, niti potvrđuju popularne priče prema kojima je ljiljan bosanskom vladaru neposredno "darovao" francuski kralj.[5]

Važno ograničenje pri rekonstrukciji srednjovjekovnog grba predstavljaju izvori. Pečati su otisnuti u jednobojnom vosku, pa potvrđuju oblik i raspored figura, ali ne i heraldičke boje. Nije sačuvan ni domaći srednjovjekovni pisani blazon koji bi pouzdano odredio boju štita, grede i ljiljana. Zlatni vez na tekstilu iz Mila potvrđuje upotrebu zlatnih ljiljana na tom predmetu, ali sam po sebi ne dokazuje puni plavo-bijelo-zlatni blazon koji je kodificiran 1992.[2][6]

Srednjovjekovna Bosna

[uredi | uredi izvor]

Od banske kose grede do kraljevskog grba

[uredi | uredi izvor]
Mali pečat Tvrtka Kotromanića kao bana Bosne, 1356. Na štitu je kosa greda bez šest ljiljana.

Najraniji pouzdano datirani heraldički prikaz Tvrtka Kotromanića kao bana Bosne nalazi se na pečatu povelje od 14. marta 1356. Na štitu je prikazana kosa greda, ali oko nje još nema šest ljiljana. Greda je pripadala starijem porodičnom heraldičkom naslijeđu Kotromanića i činila je osnovu kasnijeg kraljevskog grba.[6]

Nakon što je Tvrtko u jesen 1377. uzeo kraljevsku titulu, njegov heraldički program znatno je proširen. Uz kosu gredu pojavljuje se šest ljiljana, po tri sa svake strane. Promjena se u historiografiji tumači kao vizualno isticanje nove kraljevske časti: raniji banski i porodični znak preoblikovan je u složeniji kraljevski grb, prikladan novom položaju njegovog nosioca.[1]

Pitanje porijekla ljiljana u Tvrtkovu grbu nije konačno razriješeno. Dubravko Lovrenović ističe dvije krajnje mogućnosti: ili je Tvrtko I ljiljane preuzeo "sporazumno", za što ne postoje potvrde u sačuvanim izvorima, ili njihovo uvođenje odražava pretenzije bosanskog kralja i krune prema dijelu teritorija pod ingerencijom Svete krune Ugarske. Zbog nedostatka neposrednih izvora nijedno od tih tumačenja nije moguće sa sigurnošću dokazati, pa se pojava ljiljana u historiografiji uglavnom promatra u širem političkom i dinastičkom kontekstu.[7]

Ljiljani nisu bili jedina oznaka novostečene kraljevske vlasti. Tvrtkovi pečati istovremeno su povezivali bosansku dinastičku tradiciju s njegovim pretenzijama na naslijeđe Nemanjića. Zbog toga srednjovjekovni heraldički sklop treba čitati zajedno s kraljevskom titulaturom, ceremonijalom i političkim programom, a ne kao izoliran ukras.

Proces kojim se Bosna od "zemlje" oblikovala u kraljevstvo odvijao se u složenim odnosima s ugarsko-hrvatskim političkim prostorom i dinastičkim poretkom srednjoistočne Evrope. Mladen Ančić taj razvoj razmatra u okviru strukture archiregnuma, odnosno šireg političkog sistema unutar kojeg su bosanski vladari istovremeno gradili vlastitu kraljevsku legitimaciju i održavali veze s ugarskom krunom.[8]

Kraljevski pečati i nasljednici

[uredi | uredi izvor]

Najpotpuniji prikaz Tvrtkove heraldike sačuvan je na velikom dvostranom kraljevskom pečatu, promjera približno 112 mm. Na prednjoj strani prikazan je kralj na gotičkom prijestolju, uz dva štita. Na jednom je dvoglavi orao, preuzet iz nemanjićke tradicije i povezan sa srpskim dijelom Tvrtkove kraljevske titule, dok je na drugom kosa greda sa šest ljiljana, povezana s Bosnom i Kotromanićima.[1]

Na poleđini je kralj prikazan kao konjanik. Grb s kosom gredom i ljiljanima ponavlja se na njegovom štitu, zastavici i pokrivaču konja. Takvo ponavljanje nije bilo samo dekorativno: heraldički znak povezivao je vladara, njegovu vojnu moć i zemlju kojom je vladao. Na malom kraljevskom pečatu prikazan je i cjelovit heraldički ukras sa štitom, kacigom, krunom, čelenkom i plaštem.[1][6]

Kralj Stjepan Dabiša nastavio je koristiti Tvrtkovu veliku pečatnu matricu, čime je naglasio nasljedstvo kraljevske vlasti. Za vladavine Stjepana Ostoje, najkasnije početkom 15. stoljeća, izrađena je nova matrica. Na njoj je raniji dvostruki heraldički program sažet, a kruna oblikovana ljiljanima postala je opći znak kraljevske časti i bosanske krune. Pečatnu tradiciju potom su, uz određene izmjene u kompoziciji i titulaturi, nastavili Tvrtko II Kotromanić, Stjepan Tomaš i posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević.[9]

Dosljedno ponavljanje ljiljana u kraljevskoj kancelariji dalo je znaku kontinuitet koji je nadilazio jednog vladara. Ipak, nije postojala moderna državna heraldička služba koja bi posebnim pravnim aktom utvrdila nepromjenjiv grb. Oblik se prenosio pečatima, novcem, dvorskim predmetima i drugim sredstvima javnog predstavljanja kraljevske vlasti.

Novac, tekstil i kamena plastika

[uredi | uredi izvor]

Ljiljan se, osim na pečatima, pojavljuje i na bosanskom kraljevskom novcu. Pojedine emisije Tvrtka I nose štit s kosom gredom, krunu s ljiljanima ili druge sažete elemente kraljevskog heraldičkog programa. Novac je omogućavao širenje vladarskog znaka izvan dvora i kancelarije, pa je imao važnu predstavničku ulogu u privredi i međunarodnoj trgovini.

U kraljevskom mauzoleju u Milama pronađeni su ulomci skupocjenog tekstila sa zlatno vezenim ljiljanima. Brokat se povezuje s kraljevskim ukopom, najčešće s Tvrtkom I, i potvrđuje da je motiv bio dio dvorskog ceremonijala i materijalne kulture. Njegovi zlatni vezovi utjecali su i na modernu rekonstrukciju državnog grba početkom 1990-ih.[3][5]

Stilizirani cvjetovi i ljiljanoliki oblici nalaze se i na nakitu, arhitektonskoj plastici te pojedinim stećcima i nadgrobnim spomenicima. Međutim, nije svaki trodijelni cvjetni ukras heraldički ljiljan niti se svaki takav motiv može povezati s Kotromanićima. Heraldičko značenje može se pouzdanije utvrditi tek kada je figura smještena na štitu, pečatu, zastavi ili u drugom jasno označenom vladarskom kontekstu.[5]

Različitu funkciju istog ili sličnog motiva pokazuje i Hvalov zbornik. U zaglavlju Dekaloga nalazi se mreža rombova ispunjenih zlatnim ljiljanima, iznad kojih su tri zlatna prepletena križa. Branislav Cvetković taj sklop razmatra kao dio semantike srednjovjekovne iluminacije i sakralnog programa rukopisa, povezujući ga s označavanjem svetosti i božanske prisutnosti. Takav primjer dodatno pokazuje da pojava ljiljana u srednjovjekovnom predmetu sama po sebi nije dovoljna da bi se motiv proglasio heraldičkim.[10]

Vladarski, dinastički i zemaljski grb

[uredi | uredi izvor]

Podjela na lični, porodični i državni grb u srednjem vijeku nije bila jednako stroga kao u modernim državama. Grb na Tvrtkovom pečatu pripadao je kralju i njegovoj dinastiji, ali je na poveljama, diplomatskim ispravama, novcu i ceremonijalnim predmetima istovremeno predstavljao bosansku kraljevsku vlast. Zbog toga ga je najpreciznije opisati kao vladarski i dinastički grb s predstavničkom funkcijom za Bosnu i bosansku krunu.[2]

Izraz "grb Kraljevine Bosne" koristan je kao savremena skraćenica, ali može stvoriti pogrešan utisak da je riječ o državnom grbu uređenom na isti način kao u 19. i 20. stoljeću. Poznati izvori potvrđuju kraljevsku i dinastičku upotrebu, a njihovo stalno pojavljivanje u službenoj komunikaciji objašnjava zašto je grb kasnije prihvaćen kao najprepoznatljivije obilježje srednjovjekovne bosanske državnosti.

Srednjovjekovni znak također ne treba pripisivati isključivo jednoj savremenoj naciji. Nastao je stoljećima prije oblikovanja modernih bošnjačkih, srpskih i hrvatskih nacionalnih pokreta. Njegova naknadna nacionalna tumačenja pripadaju novijoj političkoj i kulturnoj historiji.

Od propasti kraljevstva do 20. stoljeća

[uredi | uredi izvor]

Grbovnici i pripisani grbovi

[uredi | uredi izvor]

Osmansko osvajanje 1463. okončalo je rad domaće kraljevske kancelarije i službenu upotrebu pečata Kotromanića. Ljiljani nisu postali obilježje osmanske uprave u Bosni, niti je između srednjovjekovne kraljevske heraldike i državne obnove 1992. postojao neprekinut lanac službene upotrebe.

Bosna se ipak nastavila pojavljivati u zapadnoevropskim i južnoslavenskim grbovnicima. Autori tih djela često nisu raspolagali domaćim srednjovjekovnim pečatima, pa su Bosni pripisivali međusobno različite grbove. U pojedinim ilirskim grbovnicima prikazane su ukrštene nazubljene grede ili štapovi s glavama, dok je u drugim evropskim heraldičkim djelima Bosnu predstavljala oklopljena ili odjevena ruka koja drži sablju.[11]

Takvi prikazi nazivaju se pripisanim ili pretencioznim grbovima: predstavljali su zamisao kasnijih autora o heraldici određene zemlje, a ne nužno grb koji je nastao i bio službeno korišten u toj zemlji. Oni su važni za historiju evropske predstave o Bosni, ali nisu dokaz neprekinutog trajanja srednjovjekovnog kotromanićkog grba.

Posebno mjesto u kasnijoj recepciji bosanske heraldike zauzima Fojnički grbovnik. Prema Dubravku Lovrenoviću, riječ je o djelu ilirske heraldike koje je vjerovatno nastalo sredinom druge polovine 17. stoljeća i bilo povezano s tadašnjim političkim okolnostima i idejom ilirskog zajedništva. Grbovnik zato nije savremeni izvor za heraldiku srednjovjekovne Bosne, iako pojedine njegove kompozicije čuvaju odjeke starijih bosanskih heraldičkih obrazaca, uključujući grbove pripisane Kotromanićima i Tvrtkovićima.[12]

Motivi koji podsjećaju na stariju bosansku heraldiku nisu potpuno nestali iz materijalne kulture osmanskog perioda. Osman Kavazović opisao je primjer grba na nišanu u Jelovče Selu koji je protumačio u vezi s bosanskom heraldičkom tradicijom.[13] Takvi pojedinačni primjeri svjedoče o kasnijoj recepciji ili preživljavanju heraldičkih motiva, ali ne mijenjaju činjenicu da nakon 1463. nije postojao kontinuitet njihove službene državne upotrebe.

Austrougarska i jugoslavenska obilježja

[uredi | uredi izvor]
Grb Bosne i Hercegovine pod austrougarskom upravom, uveden 1889.

Austrougarska uprava uvela je 1889. teritorijalni grb Bosne i Hercegovine sa zlatnim poljem i crveno odjevenom rukom koja drži srebrnu sablju. Kompozicija se oslanjala na jedan od kasnijih pripisanih bosanskih grbova, a ne na heraldiku Kotromanića. Njome je Monarhija nastojala stvoriti prepoznatljivo zemaljsko obilježje bez vezivanja za neku od savremenih nacionalnih zajednica.[3]

Nakon 1918. Bosna i Hercegovina nije imala poseban kotromanićki grb u službenom sistemu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevine Jugoslavije. Ljiljan se nije pojavljivao ni na republičkom amblemu Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Taj amblem sadržavao je industrijske dimnjake, planinski obris, klasove žita i crvenu zvijezdu petokraku, u skladu sa socijalističkom heraldikom i naglaskom na obnovu, radništvo i privredu.[3]

Oblikovanju republičkog amblema prethodila je rasprava 1946. u kojoj su razmatrana drugačija rješenja. Jedan od ranih nacrta sadržavao je klasove žita, petokraku, obris planina i buktinju koju su držale tri ruke; datum i ruke naknadno su uklonjeni iz kompozicije. Razmatrana je i mogućnost da se historijski kontinuitet Bosne izrazi elementima srednjovjekovnog grba kralja Tvrtka. Nakon konsultacija s historičarem Antom Babićem, koji je upozorio na vladarski karakter srednjovjekovnog grba, ta mogućnost nije prihvaćena, a u konačnom rješenju historijsku vezu predstavljala je silueta Jajca.[14][15]

Konačni amblem povezivao je partizansku i republičku državnost s privrednim programom poslijeratne Bosne i Hercegovine. Dimnjaci su predstavljali industrijalizaciju, snopovi žita poljoprivredu, a petokraka socijalistički politički poredak. Time je svjesno izabran drugačiji simbolički jezik od srednjovjekovne heraldike.[14][16]

Republika Bosna i Hercegovina

[uredi | uredi izvor]

Izrada i usvajanje obilježja

[uredi | uredi izvor]

Skupština Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine prihvatila je 27. februara 1991. inicijativu da se ustavnim promjenama odrede novi naziv, grb i zastava republike. Formirana je stručna grupa u kojoj su bili Zvonimir Bebek, Boris Nilević, Enver Imamović, Mirza Ćeman, Tihomir Glavaš i Vedran Hadžović. Zadatak nije bio oblikovati nacionalni znak samo jednog naroda, nego pronaći historijski utemeljena, etnički i vjerski neutralna obilježja koja bi mogla predstavljati sve građane i konstitutivne narode Bosne i Hercegovine.[3]

U radu grupe kao pravni savjetnik učestvovao je i Kasim Trnka. Prijedlog je predstavljen nacionalnim kulturnim društvima "Preporod", "Napredak", "Prosvjeta" i "La Benevolencija". Prema Filipoviću, predloženo rješenje prihvatili su "Preporod", "Napredak" i "La Benevolencija", dok je "Prosvjeta" tražila uključivanje srpskih nacionalnih simbola.[14]

Prvi prijedlog zastave imao je svijetloplavu podlogu, djelimično inspiriranu bojom Ujedinjenih nacija. Parlamentarni postupak prekinut je izbijanjem rata, ali su Enver Imamović i Zvonimir Bebek nastavili rad na završnoj varijanti. Svijetloplava podloga zamijenjena je bijelom, a rub štita, prvobitno zamišljen u srebrnoj boji, postao je zlatan.[3]

Prvobitni prijedlog predviđao je odnos stranica zastave 5 : 3, a grb postavljen u sredinu trebao je zauzimati sedam dvanaestina njene visine. Izmjene tokom proljeća 1992. nisu zato predstavljale samo promjenu boja nego i završnu heraldičku i grafičku prilagodbu znaka za službenu upotrebu.[14]

Kao osnovni motiv uzeti su kosa greda i šest ljiljana s kraljevskih pečata Kotromanića, dok su zlatna boja ljiljana i dekorativni dojam povezani s brokatom iz Mila. Rješenje je bilo historijski nadahnuto, ali oblikovano prema savremenim pravilima i potrebama. Ne postoji dokaz da je srednjovjekovna Bosna imala bijelu zastavu s plavim štitom istog izgleda.

Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine odobrilo je privremeni grb i zastavu 4. maja 1992. Uredba sa zakonskom snagom objavljena je 20. maja. Grb je činio plavi štit presječen bijelom kosom gredom, s po tri zlatnožuta ljiljana u svakom plavom polju. Zastava je bila bijela, s grbom u sredini, a odnos širine i dužine iznosio je 1 : 2.[17] Način službene upotrebe dodatno je uređen posebnom uredbom u septembru 1992.[18]

Grb i zastava u službenoj upotrebi

[uredi | uredi izvor]

Grb se tokom rata nalazio na pečatima državnih organa, pasošima, ličnim kartama, vozačkim dozvolama, novčanicama, registarskim oznakama i diplomatskim obilježjima. Zastava je korištena na sjedištima državnih institucija, predstavništvima u inozemstvu i međunarodnim skupovima.[3]

Državni znak ušao je i u sportska obilježja reprezentacija Bosne i Hercegovine te u široku javnu i privatnu upotrebu. Na taj način ljiljan se, osim na dokumentima i službenim ustanovama, pojavljivao na značkama, plakatima, odjeći i različitim memorijalnim predmetima.[14]

Prva zastava postavljena na zgradu Predsjedništva u Sarajevu oštećena je granatiranjem nakon približno petnaest dana. Sačuvana je u zbirci Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine. Drugi primjerak podignut je 21. maja 1992. ispred sjedišta Ujedinjenih nacija u New Yorku, dan prije prijema Bosne i Hercegovine u članstvo organizacije.[3]

U prvim mjesecima rata zastave su izrađivane i u opkoljenom Sarajevu; među radionicama angažovanim u njihovoj izradi bila je "Linea" Salema Malovića. Takva proizvodnja omogućila je brzo širenje novog državnog obilježja u okolnostima u kojima redovni administrativni i proizvodni sistemi nisu funkcionirali.[14]

Obilježja su zamišljena kao građanska i zajednička, bez savremenog vjerskog znaka. Njihova se percepcija, međutim, promijenila tokom rata. Vlasti bosanskih Srba i bosanskih Hrvata uspostavile su vlastite političke i vojne simbole, dok su grb s ljiljanima nastavile koristiti institucije Republike Bosne i Hercegovine i njene oružane snage. Zbog takvog razvoja događaja motiv je u javnosti sve više povezivan s Bošnjacima, iako njegovo prvobitno službeno određenje nije bilo nacionalno isključivo.[3][19]

Zamjena državnih obilježja 1998.

[uredi | uredi izvor]

Daytonski mirovni sporazum nije neposredno odredio izgled novih državnih obilježja. Kako se politički predstavnici nisu mogli saglasiti o zajedničkoj zastavi, Parlamentarna skupština 3. februara 1998. nije usvojila nijedan od ponuđenih prijedloga. Visoki predstavnik Carlos Westendorp narednog je dana odredio novu zastavu, bez ljiljana i drugih znakova povezanih s pojedinim narodima ili ratnim stranama.[20]

Novi grb Bosne i Hercegovine nametnut je posebnom odlukom 18. maja 1998.[21] Time su obilježja Republike Bosne i Hercegovine prestala biti službeni simboli države. Zastava s ljiljanima zadržala je historijsko, ratno i identitetsko značenje, ali nije sadašnja zastava Bosne i Hercegovine.

Pitanje izbora zajedničkih obilježja u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini dio je šireg problema odnosa državnih simbola prema nacionalnim identitetima. Pål Kolstø ukazuje na to da simboli u novim državama mogu istovremeno djelovati kao sredstva integracije i kao oznake podjele kada različite zajednice njihov historijski sadržaj tumače na različite načine.[22][23]

Vojna i entitetska heraldika

[uredi | uredi izvor]

Armija Republike Bosne i Hercegovine

[uredi | uredi izvor]
Grb Armije Republike Bosne i Hercegovine

Ljiljan je od početka rata uključen u obilježja Teritorijalne odbrane, a zatim Armije Republike Bosne i Hercegovine. Privremeno obilježje Teritorijalne odbrane, utvrđeno 8. aprila 1992, opisano je kao stari bosanski štit plave boje s bijelom kosom gredom i po tri zlatnožuta ljiljana u svakom polju. Nakon usvajanja državnog grba 20. maja isti štit određen je kao jedinstveno obilježje oružanih snaga.[19]

Stalni amblem Armije uveden je 1. augusta 1992. Sadržavao je državni štit položen na ukrštene mačeve i naziv Armije u gornjem dijelu. Na kapama i šljemovima korištena je sažeta varijanta bez natpisa. Zastave jedinica bile su bijele, s amblemom i nazivom jedinice u sredini, u odnosu 3 : 5. Ljiljan je ugrađen i u činovne oznake, priznanja te druge elemente vojnog identiteta.[19]

Ratno priznanje Armije nosilo je naziv "Zlatni ljiljan". Dodjeljivano je za istaknute zasluge i hrabrost, a njegov izgled neposredno se oslanjao na srednjovjekovni heraldički motiv. Priznanje je dobilo 1.735 pripadnika Armije, među kojima 813 posthumno.[19]

Kao i državna obilježja, vojni simboli prvobitno su oblikovani pozivanjem na zajedničku bosansku državnu tradiciju. Zbog nacionalnog sastava jedinica i političke podjele zemlje tokom rata, postepeno su postali jedan od glavnih simbola bošnjačkog ratnog iskustva i kulture sjećanja.

Enver Imamović je historijsku osnovu takvih obilježja povezivao sa srednjovjekovnom državnom i vladarskom tradicijom Bosne, naglašavajući njihovo oslanjanje na znak ljiljana.[24] Takvo pozivanje na srednji vijek predstavljalo je historijsko obrazloženje savremenog vojnog znaka; sam izgled amblema i pravila njegove upotrebe bili su proizvod institucija Republike Bosne i Hercegovine iz 1992.

Federacija Bosne i Hercegovine

[uredi | uredi izvor]

Federacija Bosne i Hercegovine dobila je grb i zastavu 1996. Gornji dio štita sadržavao je zlatnožuti ljiljan na zelenom polju i hrvatsku šahovnicu, dok se u donjem plavom polju nalazio krug od deset bijelih šestokrakih zvijezda, koje su predstavljale kantone. Zastava se sastojala od uspravnih crvenog, bijelog i zelenog polja; središnje bijelo polje bilo je tri puta šire od bočnih i nosilo je entitetski grb. Odnos zastave iznosio je 3 : 5.[25]

Ljiljan je u toj kompoziciji predstavljao bošnjačku komponentu Federacije, dok je šahovnica predstavljala hrvatsku. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u predmetu U-4/04 utvrdio je 31. marta 2006. da zakonske odredbe o grbu i zastavi nisu u skladu s ustavnim načelima ravnopravnosti. Sud nije proglasio neustavnim ljiljan kao pojedinačnu figuru, nego je zaključio da cjelokupna kompozicija predstavlja prvenstveno Bošnjake i Hrvate, a ne osigurava jednaku zastupljenost Srba, ostalih građana i svih konstitutivnih naroda.[26]

Nedim Kulenović sporove o grbovima, zastavama i drugim javnim simbolima razmatra u širem kontekstu ustavne zaštite vitalnog nacionalnog interesa. Prema njegovoj analizi, pozivanje na "tradiciju" u tim sporovima mora se uskladiti s ustavnim zahtjevima ravnopravnosti konstitutivnih naroda i građana, zbog čega sudska kontrola može dovesti do uklanjanja ili preoblikovanja obilježja koja privilegiraju samo dio stanovništva.[27]

Parlament Federacije nije u ostavljenom roku usvojio nova obilježja. Ustavni sud donio je 27. januara 2007. rješenje o neizvršenju, a sporne odredbe prestale su važiti 16. juna, dan nakon objavljivanja rješenja u Službenom glasniku Bosne i Hercegovine.[28]

Kantonalna i lokalna upotreba

[uredi | uredi izvor]

Ljiljan se pojavljuje i u obilježjima pojedinih kantona. Grb Bosansko-podrinjskog kantona Goražde sadrži zlatnožuti ljiljan, koji službeno obrazloženje opisuje kao tradicionalni znak bosanske državnosti.[29]

Ustavni amandman Posavskog kantona iz 2000. odredio je grb čije središnje bijelo polje sadrži dva zlatna ljiljana. Iznad njih nalazi se hrvatska šahovnica, a ispod plavo polje s četiri bijele valovite linije. Kantonalna zastava sastavljena je od vodoravnih crvenog, bijelog i zelenog polja, s grbom u sredini.[30]

Kantonalni primjeri pokazuju da ljiljan nema jednako pravno ni simboličko značenje u svim savremenim kompozicijama. Može predstavljati bosansku državnu tradiciju, bošnjačku komponentu stanovništva ili jedan element složenog grba kojim se povezuju različite historijske i teritorijalne oznake. Ista raznolikost postoji u pojedinim općinskim, gradskim, veteranskim i kulturnim obilježjima.

Savremena značenja

[uredi | uredi izvor]

Savremena značenja ljiljana mogu se podijeliti u tri glavna, ali međusobno povezana sloja. Prvi je srednjovjekovni: znak upućuje na Kotromaniće, bosansku kraljevsku vlast i kulturno naslijeđe srednjovjekovne Bosne. U tom kontekstu nije vezan za savremenu nacionalnu pripadnost.

Drugi sloj odnosi se na Republiku Bosnu i Hercegovinu i Armiju Republike Bosne i Hercegovine. Ljiljan tada označava nekadašnju međunarodno priznatu republiku, njene institucije, ratnu odbranu i državni kontinuitet. Za dio građana ostao je historijska zastava Bosne i Hercegovine i obilježje sjećanja na period 1992–1995, bez obzira na nacionalnu pripadnost.

Treći sloj predstavlja savremena bošnjačka nacionalna i kulturna upotreba. Tokom i nakon rata znak je postao široko prihvaćen među Bošnjacima, pa se nalazi u kulturnim, memorijalnim, veteranskim i neformalnim nacionalnim obilježjima.[3][19]

Šaćir Filandra, oslanjajući se i na Kolstøova istraživanja državnih simbola, izbor srednjovjekovnog ljiljana početkom 1990-ih ocjenjuje pogodnim za zajedničko državno obilježje upravo zato što je potjecao iz preosmanske prošlosti, nije pripadao nijednoj savremenoj nacionalnoj zajednici i nije predstavljao simbol susjednih država. Prema njegovoj analizi, ratna podjela simboličkog prostora izmijenila je tu početnu funkciju: dok su političke i vojne strukture bosanskih Srba i Hrvata upotrebljavale vlastite nacionalne simbole, državna i vojna upotreba ljiljana ostala je prvenstveno vezana za institucije u kojima su Bošnjaci činili većinu. Time se njegovo značenje postepeno pomjeralo od općedržavnog prema bošnjačkom nacionalnom simbolu.[31]

Zbog toga ista figura u savremenom kontekstu ne mora imati jednako značenje za sve korisnike. Na državnoj zastavi iz 1992. ljiljan je bio dio službenog obilježja Republike Bosne i Hercegovine, na ratnim vojnim oznakama element identiteta Armije Republike Bosne i Hercegovine, a u kasnijoj kulturnoj upotrebi često bošnjački nacionalni znak. Razlikovanje tih konteksta važno je i pri opisivanju historijskih predmeta: savremeno značenje simbola ne može se automatski prenijeti na srednjovjekovni izvor.

Odnos prema vrsti Lilium bosniacum

[uredi | uredi izvor]
Cvijet vrste Lilium bosniacum. Botanička vrsta i stilizirani heraldički znak imaju različito porijeklo.

Lilium bosniacum (bosanski ljiljan) prihvaćena je biljna vrsta iz porodice ljiljana. Rasprostranjena je na dijelu središnjih Dinarida i sjeverozapadnog Balkanskog poluotoka, pa nije ograničena isključivo na današnje granice Bosne i Hercegovine.[32]

U popularnoj kulturi heraldički ljiljan ponekad se objašnjava kao stilizirani cvijet upravo te vrste. Poznati srednjovjekovni izvori, međutim, ne navode botaničku vrstu niti prikazuju realističan cvijet iz kojeg bi se mogla izvršiti takva identifikacija. Fleur-de-lis pripada konvencionalnom evropskom heraldičkom jeziku, dok je povezivanje s vrstom Lilium bosniacum savremena simbolička interpretacija.[4][5]

Veza između državnog ljiljana i vrste Lilium bosniacum bila je dio argumentacije korištene prilikom izrade novih obilježja 1991–1992. Emir O. Filipović upozorava da se takvo poistovjećivanje ne može potvrditi srednjovjekovnim izvorima niti izgledom heraldičke figure, pa ga treba razlikovati od dokumentirane upotrebe ljiljana u heraldici Kotromanića.[14]

Terminologija

[uredi | uredi izvor]

Heraldički ljiljan ili fleur-de-lis opći je stručni naziv za stiliziranu trodijelnu heraldičku figuru, bez obzira na zemlju, dinastiju ili savremeno nacionalno značenje. Izraz Kotromanićev ljiljan savremeni je opis ljiljana u grbu i drugim obilježjima dinastije Kotromanića i nije potvrđen kao srednjovjekovni vlastiti naziv. Bosanski ljiljan širi je savremeni naziv za motiv povezan sa srednjovjekovnom Bosnom, Republikom Bosnom i Hercegovinom ili bosanskom državnom tradicijom, ali može biti dvosmislen jer označava i biljnu vrstu. Zlatni ljiljan opisuje heraldički ljiljan zlatne boje, dok kao vlastito ime, "Zlatni ljiljan", označava najviše ratno priznanje Armije Republike Bosne i Hercegovine. Naziv bošnjački ljiljan odnosi se na savremenu nacionalnu i kulturnu upotrebu znaka među Bošnjacima, ali ne predstavlja opći historijski naziv srednjovjekovnog grba niti sadašnje službeno državno obilježje Bosne i Hercegovine.

Također pogledajte

[uredi | uredi izvor]

Literatura

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. 1 2 3 4 Filipović, Emir O. (2019). ""Creatio Regni" in the Great Seal of Bosnian King Tvrtko Kotromanić". u Whatley, Laura J. (ured.). A Companion to Seals in the Middle Ages (jezik: engleski). Leiden i Boston: Brill. str. 264–276. doi:10.1163/9789004391444_012. ISBN 978-90-04-39144-4. Pristupljeno 2. 8. 2026.
  2. 1 2 3 Filipović, Emir O. (2008). "Heraldički problem vladarskog i državnog grba Bosne prema koncepciji Pave Anđelića". u Karamatić, Marko (ured.). Zbornik o Pavlu Anđeliću. Sarajevo: Franjevačka teologija. str. 33–55. ISBN 978-9958-742-08-8. Pristupljeno 2. 8. 2026.
  3. 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 Filipović, Emir O. (2025). "The State Symbols of Bosnia and Herzegovina during the Twentieth Century". Eikón / Imago (jezik: engleski). 14: e97723. doi:10.5209/eiko.97723. Pristupljeno 2. 8. 2026.
  4. 1 2 Pastoureau, Michel (1997). Heraldry: Its Origins and Meaning (jezik: engleski). London: Thames & Hudson. ISBN 978-0-500-30074-9. Pristupljeno 2. 8. 2026.
  5. 1 2 3 4 Hašimbegović, Elma (2009). Fleur-de-lis in Medieval Bosnia: Transmission of Cultural Influences (jezik: engleski). Saarbrücken: VDM Verlag Dr. Müller. str. 88. ISBN 978-3-639-04590-1. Pristupljeno 2. 8. 2026.
  6. 1 2 3 Anđelić, Pavao (1970). Srednjovjekovni pečati iz Bosne i Hercegovine. Djela, knjiga XXXVIII; Odjeljenje društvenih nauka, knjiga 23. Sarajevo: Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Pristupljeno 2. 8. 2026.
  7. ↑ Dubravko Lovrenović: Proglašenje Bosne kraljevstvom 1377, 249. str.
  8. ↑ Ančić, Mladen (2015). "Od zemlje do Kraljevstva Mjesto Bosne u strukturi archiregnuma". Hercegovina: Časopis za kulturno i povijesno naslijeđe. Mostar: Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru; Hrvatski institut za povijest. 26 (1): 9–88. Pristupljeno 8. 8. 2026.
  9. ↑ Filipović, Emir O. (2019). "The Most Noble and Royal House of Kotromanić: Constructing Dynastic Identity in Medieval Bosnia". Südost-Forschungen (jezik: engleski). 78: 1–38. doi:10.1515/sofo-2019-780104. Pristupljeno 2. 8. 2026.
  10. ↑ Cvetković, Branislav (2014). "Zaglavlje Dekaloga u Hvalovom zborniku: prilog semantici srednjovjekovne iluminacije". Ars Adriatica (4): 155–172. Pristupljeno 8. 8. 2026.
  11. ↑ Filipović, Emir O. (2010). "Trijumfalni slavoluk cara Maksimilijana i bosanska heraldika". Godišnjak Centra za balkanološka ispitivanja. 39: 173–188. doi:10.5644/Godisnjak.CBI.ANUBiH.39.11. Pristupljeno 2. 8. 2026.
  12. ↑ Lovrenović, Dubravko (2004). "Fojnički grbovnik, ilirska heraldika i bosansko srednjovjekovlje" (PDF). Bosna franciscana. XII (21): 172–202. Pristupljeno 8. 8. 2026. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  13. ↑ Kavazović, Osman (2010). "Bosanski grb na nišanu u Jelovče selu". Baština sjeveroistočne Bosne: časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe. Tuzla: JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona (3): 242–245.
  14. 1 2 3 4 5 6 7 Filipović, Emir O. (2008). "Grb i zastava Bosne i Hercegovine u 20. stoljeću". Bosna Franciscana. XVI (28): 103–126. Pristupljeno 8. 8. 2026.
  15. ↑ Josipović, Duško (1971). "Sadašnji amblemi Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine (grb i zastava) sa posebnim osvrtom kako su utvrđeni". Pravna misao (9–10): 6–9.
  16. ↑ Popović, Milan; Jovanović, Miloš (1979). Državni amblemi i druge javne oznake u SFRJ. Beograd: Privredni pregled.CS1 održavanje: ref=harv (link) COBISS.SR 106579724
  17. ↑ "Uredba sa zakonskom snagom o utvrđivanju privremenog grba i zastave Republike Bosne i Hercegovine". Službeni list Republike Bosne i Hercegovine. I (4): 141. 20. 5. 1992. Pristupljeno 2. 8. 2026.
  18. ↑ "Uredba sa zakonskom snagom o upotrebi privremenog grba i zastave Republike Bosne i Hercegovine". Službeni list Republike Bosne i Hercegovine. I (15): 361. 5. 9. 1992. Pristupljeno 2. 8. 2026.
  19. 1 2 3 4 5 Šadinlija, Mesud (2023). "Oznake, zastave, činovi i drugi simboli identiteta u Armiji Republike Bosne i Hercegovine 1992–1995" (PDF). Prilozi. Univerzitet u Sarajevu – Institut za historiju (52): 199–219. doi:10.51237/issn.2744-1172.2023.52.199. Pristupljeno 2. 8. 2026.
  20. ↑ "OHR Bulletin 66: Flag for BiH" (jezik: engleski). Ured visokog predstavnika. 23. 2. 1998. Pristupljeno 2. 8. 2026.
  21. ↑ "Decision on the shape and design of the coat-of-arms of BiH" (jezik: engleski). Ured visokog predstavnika. 18. 5. 1998. Pristupljeno 2. 8. 2026.
  22. ↑ Kolstø, Pål (2004). "Državni simboli u novim državama: znakovi jedinstva i podjele". Prilozi. Sarajevo: Institut za historiju (33): 185–208. Pristupljeno 8. 8. 2026.
  23. ↑ Kolstø, Pål (2006). "National symbols as signs of unity and division". Ethnic and Racial Studies (jezik: engleski). 29 (4): 676–701. Pristupljeno 8. 8. 2026.
  24. ↑ Imamović, Enver (2007). "Historička podloga državnih i vojnih obilježja Bosne i Hercegovine sa znakom ljiljana" (PDF). Naučni skup Bosna i Hercegovina prije i nakon ZAVNOBiH-a, Sarajevo, 23. i 24. novembar 2003. Posebna izdanja, knj. 124; Odjeljenje društvenih nauka, knj. 37. Sarajevo: Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine: 201–213. Pristupljeno 8. 8. 2026.
  25. ↑ "Zakon o grbu i zastavi Federacije Bosne i Hercegovine" (PDF). Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine (21/96 i 26/96). Pristupljeno 2. 8. 2026.
  26. ↑ "Djelimična odluka o meritumu U-4/04" (PDF). Ustavni sud Bosne i Hercegovine. 31. 3. 2006. Pristupljeno 2. 8. 2026.
  27. ↑ Kulenović, Nedim (2013). "Krinovi, krune, šahovska polja od vitalnog nacionalnog interesa". Puls demokratije – zajednica neistomišljenika, Zbornik tekstova. 2: 10–14. Pristupljeno 8. 8. 2026.
  28. ↑ "Pregled izvršenja "U" odluka u kojima je utvrđena neustavnost propisa Federacije BiH, kantona i gradova" (PDF). Ustavni sud Bosne i Hercegovine. Pristupljeno 2. 8. 2026.
  29. ↑ "Grb i zastava BPK-a Goražde". Vlada Bosansko-podrinjskog kantona Goražde. Pristupljeno 2. 8. 2026.
  30. ↑ "Amandman na Ustav Županije Posavske". Skupština Županije Posavske. 12. 4. 2000. Pristupljeno 2. 8. 2026.
  31. ↑ Filandra, Šaćir (2015). "Politika simboliziranja Bošnjaka nakon socijalizma" (PDF). Mediteranski politikološki dijalozi: Izgradnja stabilnosti i društvenog konsenzusa u post-socijalističkim društvima. Podgorica: Fakultet političkih nauka Univerziteta Crne Gore: 27–32. Arhivirano s originala (PDF), 28. 10. 2018. Pristupljeno 8. 8. 2026.
  32. ↑ "Lilium bosniacum (Beck) Fritsch". Plants of the World Online (jezik: engleski). Kraljevski botanički vrtovi Kew. Pristupljeno 2. 8. 2026.

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Ljiljan_u_bosanskohercegovačkoj_heraldici&oldid=3925972"