Vilina vlas
Vilina Vlas je bio logor za silovanje koji je bio aktivan tokom rata u Bosni. Služio je kao jedan od glavnih zatočeničkih objekata u kojem su premlaćivani, mučeni i ubijani bošnjački civili zarobljenici, a žene silovane od strane zatvorskih čuvara tokom masakra u Višegradu tokom rata u BiH 1990-ih. Nalazi se oko četiri kilometra sjeveroistočno od Višegrada, u selu Višegradska Banja.[1][2]
Nakon rata Vilina Vlas je ponovo otvorena kao turistički objekat. Lokalne vlasti su se aktivno suprotstavljale spomen obilježju i potiskivale spominjanje njihovih zlocina.šra [3][4]
Logor
[uredi | uredi izvor]Godine 1992. koncentracioni logor i logor za silovanje u hotelu Vilina Vlas bio je jedan od glavnih zatočeničkih objekata na području Višegrada.[2] Osnovao ga je Užički korpus krajem aprila 1992. godine i odigrao je značajnu ulogu u etničkom čišćenju nesrpskog stanovništva na tom području. Hotel je služio kao kamp "bordel". Bošnjačke žene i djevojčice, među kojima mnoge još nisu imale 14 godina, u logor su doveli policajci i pripadnici paravojnih grupa Bijeli orlovi i ljudi Arkana i Vojislava Šešelja.[2][4][5]
Milan Lukić, vođa lokalne grupe paravojnih formacija koje se nazivaju Bijeli orlovi, Osvetnici ili Vukovi, osnovao je svoj štab u hotelu Vilina Vlas, jednoj od različitih lokacija gdje su bili zatočeni lokalni Bošnjaci. Grupa, povezana sa lokalnom policijom i srpskim vojnim jedinicama, imala je istaknutu ulogu u etničkom čišćenju Višegrada, počinivši brojne zločine uključujući ubistvo, silovanje, mučenje, premlaćivanje, pljačku i uništavanje imovine.
U presudi po žalbi u predmetu protiv Mitra Vasiljevića ICTY je utvrdio da je 7. juna 1992. on bio prisutan u hotelu „Vilina vlas“, opisanom kao štab Milana Lukića, kada su Lukić i dvojica neidentificiranih muškaraca doveli sedmoricu prisilno privedenih muslimanskih muškaraca. Ti muškarci su potom odvedeni na istočnu obalu Drine, gdje su strijeljani; petorica su ubijena, a dvojica su preživjela tako što su pala u rijeku i pretvarala se da su mrtva.[5]
Mnoga silovanja na području Višegrada su navodno počinjena na očigledno sistematski način. U izvještajima Komisije eksperata Ujedinjenih nacija pri Vijeću sigurnosti (Komisija Bassiouni) stoji da su žrtve sakupljane i transportovane na mjesta poput Viline Vlas i Hotela Višegrad, očigledno u svrhu zatočenja i silovanja.[6][7][8]
Prema sudskim izvorima, Vilina Vlas je 1992. korištena kao mjesto zatočenja na području Višegrada. ICTY je u optužnici u predmetu Vasiljević i drugi naveo da su hotel „Vilina Vlas“, opisan kao bivše odmaralište, i obližnja Višegradska banja služili kao objekti za zatočenje u kojima su zatvorenici premlaćivani, mučeni i seksualno zlostavljani. Detektor, pozivajući se na svoju bazu sudski utvrđenih činjenica, navodi da je banja/hotel „Vilina vlas“ pretvorena u ženski logor u koji su dovođene žene i djevojčice koje su sistematski maltretirane, dok su u istom objektu bili zatočeni i muškarci.[7][9]
Sud BiH je u više predmeta razmatrao zločine povezane s ovim lokalitetom. U predmetu protiv Olivera Krsmanovića u optužnici je navedeno da je početkom juna 1992. u hotelu „Vilina vlas“ učestvovao u silovanju Bošnjakinja i drugim oblicima teškog seksualnog zlostavljanja nad ženama koje su bile protivpravno zatvorene u tom objektu.[9] U predmetu protiv Bobana Šimšića Sud BiH je zabilježio navode optužnice da je zajedno s Milanom Lukićem izdvojio osamnaest muškaraca bošnjačke nacionalnosti koji su odvedeni na lokalitet Vilina Vlas, gdje je izdvojeno njih sedam, nakon čega su odvedeni do Drine i likvidirani.[10]
Sudski postupci
[uredi | uredi izvor]Zbog zločina počinjenih na području Višegrada, uključujući i događaje povezane s Vilinom Vlasu, vođeni su postupci pred domaćim i međunarodnim sudovima. U predmetu protiv Mitra Vasiljevića ICTY je u žalbenoj presudi potvrdio ključne činjenice o njegovom prisustvu u hotelu i kasnijem odvođenju sedmorice zatočenih muškaraca prema obali Drine, iako je preinačio pojedine činjenične nalaze prvostepene presude u vezi s njegovim znanjem i pojedinim detaljima ponašanja u samom hotelu.[5]
Pred Sudom BiH predmet protiv Željka Leleka predstavljao je jedan od prvih domaćih postupaka koji je uključivao navode o zločinima povezanim s Vilinom Vlasu. Sud je u tom predmetu donio osuđujuću presudu za zločin protiv čovječnosti, ali je optuženog oslobodio dijela optužbe koji se odnosio na navode da je u aprilu i junu 1992. u banji „Vilina vlas“ silovao dvije Bošnjakinje, uz obrazloženje da na osnovu provedenih dokaza nije utvrđeno da je počinio te radnje.[11] Time je sudska praksa razlikovala širi obrazac zločina na području Višegrada od pojedinačnih navoda za koje nije bilo dovoljno dokaza za osuđujući ishod.[7]
Značaj ovih postupaka nije samo u individualnoj krivičnoj odgovornosti nego i u tome što su kroz optužnice, presude i sudski utvrđene činjenice dokumentirali ulogu Viline Vlasti u sistemu progona bošnjačkih civila na području Višegrada.[4][9][10][11]
Poslijeratna upotreba i memorijalizacija
[uredi | uredi izvor]Poslije rata Vilina Vlas nastavila je funkcionirati kao hotel i banjski objekt. Detektor je 2026. izvijestio da je hotel promoviran na Međunarodnom sajmu turizma u Beogradu kao dio turističke ponude Višegrada i Republike Srpske, iako na samom objektu ne postoji obilježje koje bi podsjećalo na ratne zločine počinjene u njemu.[7]
Takva praksa izazvala je oštre reakcije udruženja žrtava, predstavnika memorijalnih institucija i dijela javnosti. U izvještaju navodi se da su sagovornici ocijenili promociju hotela bez konteksta o ratnim zločinima kao oblik brisanja sjećanja na žrtve, normalizacije nasilja i revizionizma, te su tražili makar postavljanje spomen-ploče, a neki i pretvaranje objekta u memorijalni centar.[7]
Umjetnost i kultura
[uredi | uredi izvor]Boravak u Vilinoj Vlasi tokom posjete Višegradu inspirisao je australsku umjetnicu performansa Kym Vercoea na rad "sedam kilometara sjeveroistočno: Predstava o geografiji, turizmu i zvjerstvima".[12] Godine 2013. objavljen je film Jasmile Žbanić i Kym Vercoe Za one koji ne mogu da govore. Pokazuje kako se stravični zločini počinjeni nad ženama u Vilinoj Vlasi i danas guraju pod tepih, jer počinioci ostaju nekažnjeni, a hotel radi kao da se ništa nije dogodilo.
Reference
[uredi | uredi izvor]- ↑ "Hotel and Spa "Vilina Vlas" · Višegrad banja bb, Višegrad 73240, Bosnia & Herzegovina". Hotel and Spa "Vilina Vlas" · Višegrad banja bb, Višegrad 73240, Bosnia & Herzegovina (jezik: engleski). Pristupljeno 28. 2. 2023.
- 1 2 3 "Annex VIII : Prison camps (part 8/10)". web.archive.org. 3. 2. 2007. Arhivirano s originala, 3. 2. 2007. Pristupljeno 28. 2. 2023.
- ↑ Graham-Harrison, Emma (28. 1. 2018). "Back on the tourist trail: the hotel where women were raped and tortured". The Observer (jezik: engleski). ISSN 0029-7712. Pristupljeno 28. 2. 2023.
- 1 2 3 "Predmet Vasiljevic i drugi (IT-98-32) - Optuznica". Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju. ICTY. Pristupljeno 3. 3. 2026.
- 1 2 3 "Presuda Žalbenog vijeća u predmetu tužilac protiv Mitra Vasiljevića". Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju. ICTY. Pristupljeno 3. 3. 2026.
- ↑ "Annex IX : Rape and sexual assault". web.archive.org. 27. 4. 2009. Arhivirano s originala, 27. 4. 2009. Pristupljeno 28. 2. 2023.
- 1 2 3 4 5 Tahmiščija, Emina Dizdarević (23. 2. 2026). "Promocija "Viline vlasi" na sajmu turizma vrijeđa uspomene na žrtve ratnih zločina". Detektor. BIRN BiH. Pristupljeno 3. 3. 2026.
- ↑ "X-KRŽ-06/202 Željko Lelek - Case". Sud Bosne i Hercegovine. Sud BiH. Pristupljeno 3. 3. 2026.
- 1 2 3 "Oliver Krsmanović S1 1 K 006028 16 Krž - Case". Sud Bosne i Hercegovine. Sud BiH. Pristupljeno 3. 3. 2026.
- 1 2 "X-KRŽ-05/04 Šimšić Boban - Case". Sud Bosne i Hercegovine. Sud BiH. Pristupljeno 3. 3. 2026.
- 1 2 "Željko Lelek oglašen krivim za zločin protiv čovječnosti". Sud Bosne i Hercegovine. Sud BiH. Pristupljeno 3. 3. 2026.
- ↑ "Visegrad Report Inspires Australian Artist - IWPR Institute for War & Peace Reporting - P214". web.archive.org. 23. 1. 2011. Arhivirano s originala, 23. 1. 2011. Pristupljeno 28. 2. 2023.