Mak Dizdar
| Mak Dizdar | |
|---|---|
 Bista Maka Dizdara u Sarajevu | |
| Puno ime | Mehmedalija Dizdar |
| Rođenje | 17. oktobar 1917. Stolac, Austro-Ugarska |
| Smrt | 14. juli 1971 (53 godine) Sarajevo, SFRJ |
| Zanimanje | pjesnik |
| Jezik | bosanski |
| Nagrade | Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva - 1964. |
Mehmedalija Mak Dizdar jedan bosanskohercegovački i hrvatski pjesnik.[1] Njegovo pjesništvo objedinjuje utjecaje iz bosanske kršćanske kulture, islamske mistike i kulturnih ostataka srednjovjekovne Bosne, a posebno njenih kamenih nadgrobnih spomenika – stećaka.[2]
Njegova djela Kameni spavač i Modra rijeka vjerovatno su najznačajnija bosanskohercegovačka pjesnička ostvarenja 20. vijeka.[3] Ona su ujedno i vrhunac Dizdarovog stvaralaštva i jedan od najznačajnijih perioda u cjelokupnoj bosanskohercegovačkoj umjetničkoj i duhovnoj historiji. Njegov portret prikazan je na novčanici od deset konvertibilnih maraka.
Biografija[uredi | uredi izvor]
Rani period[uredi | uredi izvor]
Rođen je 17. oktobra 1917. u bošnjačkoj porodici u Stocu, u vrijeme dok je Bosna i Hercegovina bila u sastavu Austro-Ugarske. Bio je sin Muharema i Nezire (rođene Babović). Bez oca je ostao u šestoj godini.[4] Imao je sestru Refiku i starijeg brata Hamida. Osnovnu školu završio je u Stocu.
Karijera[uredi | uredi izvor]
"Ovdje se ne živi samo
da bi se živjelo.
Ovdje se ne živi samo
da bi se umrlo.
Ovdje se i umire
da bi se živjelo."
Nakon završene osnovne škole odlazi u Sarajevo, gdje 1936. stječe gimnazijsku maturu te književnim prvijencem (Vidovopoljska noć) ulazi u javni život.[5] Njegov stariji brat Hamid bio je pripadnik književnog naraštaja profiliranog zbirkom buntovnih stihova Knjiga drugova iz 1929. i tadašnji urednik sarajevskih novina i časopisa Gajret, za koje i Dizdar počinje pisati.[5]
Njegovo pjesničko ime "Mak" jest pseudonim, koji je koristio za vrijeme Drugog svjetskog rata kao partizanski borac.[6] Majka i sestra ubijene su mu 1945. u koncentracijskom logoru Jasenovac, kao rezultat osvete ustaša Dizdaru zbog njegove neuhvatljivosti i antifašističkog djelovanja.[4]
Nakon Drugog svjetskog rata, koji je dijelom proveo u ilegali Narodnooslobodilačkog pokreta, prvo ostaje vezan uz novinarstvo. U periodu od 1948. do 1951. obavljao je ulogu glavnog urednika sarajevskog dnevnog lista Oslobođenje. Nakon perioda provedenog kao novinar, prelazi u izdavaštvo i osniva "Seljačku zadrugu", koja će nedugo potom, zahvaljujući Dizdarovoj sposobnosti, prerasti u "Narodnu prosvjetu", koja je u njegovo vrijeme bila jedna od najznačajnijih izdavačkih kuća na Balkanu. Zbog toga što je na anonimnom konkursu (za 1959/60) prva nagrada dodijeljena romanu Bihorci Ćamila Sijarića, u kojem je autor opisao stanje Bošnjaka Sandžaka u periodu između dva svjetska rata, "Narodna prosvjeta" biva optužena kao prokapitalistička i mladomuslimanska. Usljed pritisaka u javnosti i optužbi, "Narodna prosvjeta" pripojena je izdavačkoj kući "Veselin Masleša", čime prestaje njen samostalni rad. Dizdar ostaje bez posla i s obzirom na to da ne uspijeva naći novi posao, sljedeći period radi samo volonterski. Godine 1964. postaje glavni urednik časopisa Život, te obavlja i funkciju predsjednika Društva književnika Bosne i Hercegovine
Stvaralaštvo i stil[uredi | uredi izvor]
Dvije zbirke poezije i niz od više pjesama, Kameni spavač (1966–1971) i Modra rijeka (1971), spajaju naizgled nespojive elemente. Njegova poezija koristi natpise sa srednjovjekovnih bosanskih nadgrobnih spomenika i njihove poruke o prolaznosti života. Oni izražavaju prepoznatljivu viziju života i smrti, oslanjajući se na kršćanske i islamske gnostičke senzibilitete o životu kao prijelazu između "groba i zvijezda".[7] Cjelokupno pjesništvo Maka Dizdara, pa i njegov razvojni put, obično se razmatra iz ugla zaključne, krunske zbirke Kameni spavač iz 1966. godine.
Dizdar se također borio protiv sve jačeg utjecaja srpskog na bosanski jezik, kako je naveo u svom članku "Marginalije o jeziku i oko njega", objavljenom u Životu 1970. godine.Premda je od njegovog prvog pravog pjesničkog nastupa, sredinom 1950-ih, do pojave te zbirke riječ o srazmjerno kratkom razdoblju, proces sazrijevanja, kreativnog pročišćenja Dizdarovih preokupacija očito je trajao mnogo duže. Kritika je gotovo sve do Kamenog spavača bila u nedoumici predstavlja li nastojanje da zgušnjavanjem forme modernizira svoj izraz tek površinsku igru ili je to korjenita promjena. Pjesnička matrica u kojoj se socijalnim slikama s natruhama ekspresionističkog ideograma Dizdar javio bila je ne samo prevladana nego i socrealističkim pojednostavljenjima posve obezličena. U jednom kritičkom tekstu iz 1959. i sam je branio motive socijalne lirike koja se stavljala u "službu čovjeka", naglašavajući pritom kriterij "umjetničke istine". Kada je 1956. na pjesničkoj smotri gotovo usputno pročitao pjesmu "Gorčin", u njoj je tražio nit koja od problema vodi do utjehe i spokoja.
Pjesma se bavila kanonskom temom socijalističkog realizma – vojnikom, ali na neuobičajen način i u nepretencioznoj jednostavnosti oblika i stila. U komentaru uz njenu skoru antologizaciju pjesnik objašnjava da se osjeća
"...opkoljen zapisima sa margina starih knjiga čiji redovi vrište upitnicima apokalipse",
pa u "spavaču ispod kamena" prepoznaje sebe, međutim, još nije siguran
"da je na putu skidanja plašta s njegove tajne".
"Gorčin" je tek očekivanje konačnog piščevog objedinjavanja što počiva na krstjanskoj tradiciji, njenom jezičkom i misaonom sklopu kao ključnom među bosanskim kulturnim slojevima.
Tragajući za srednjovjekovnom kulturom, od koje je ostalo tek malo više od legende, Dizdar je u historijski raspon književnog izraza vratio njegove davne bosanske aktere u izvornoj zapitanosti. Videći sebe kao njenog legitimnog nasljednika, on pokazuje kako ta kultura sa svojim jezikom i civilizacijskim kontekstom nije izgubila kontinuitet po dolasku Osmanlija, kada su s historijske pozornice sišli bosanski kraljevi i velmože.
Drugi sloj pjesnikovog samoispitivačkog poniranja u bosansku tradiciju počiva na kulturnoj matrici oblikovanoj u doba osmanlijske uprave. U zbirci Koljena za Madonu iz 1963, koja razrađuje senzualni nacrt poeme Plivačica iz 1954, izbija poetski izraz panerotizma, karakteristično orijentalan, ali srodan, zapravo lociran u (alhamijado) kompleksu. (Riječ je o književnosti pisanoj arebicom i bosanskim jezikom, koja postoji u Bosni od 16. vijeka, a obuhvatala je raznolike žanrove: nabožni, didaktični, satirični, pa do petrarkističkih sazvučja "Hrvatske pjesme" nepoznatog Mehmeda iz 1588.) Stihovi Ahmeda Vahdetija, koji je u 16. vijeku živio u Visokom i pjevao o "duši zaljubljenog" kao kaplji "apsolutne ljepote", mogli bi se smatrati motom Dizdarove ljubavne poezije.
Od očitog studijskog zanimanja bosanskom tradicijom (u člancima i dnevničkim zapisima sastavio je zbirke Stari bosanski epitafi 1961. i Stari bosanski tekstovi 1969) mnogo je važniji pjesnikov neposredni osjećaj zavičaja: njegova poezija moderna je po izvornosti i dubini jezičkog, historijskog pamćenja. Koliko god je i sam naglašavao "čisti jezik" kao tačku opstanka nepokorive materije, koju iz tradicije crpi i u nju smješta i svoj pjesnički subjekt, za razumijevanje njenog historijskog ritma morao je napraviti sličnu sintaksu. Dok je u zbirci Okrutnosti kruga iz 1960. ispitivao efekte gnomskog kazivanja i učinke paradoksa, izraz Kamenog spavača umirio je lirskom digresijom. Zbirka je podijeljena u četiri ciklusa ("Slovo o čovjeku", "Slovo o nebu", "Slovo o zemlji", "Slovo o slovu"), što se i kompozicijski uklapa s uporišnom kategorijom riječi u krstjanskoj tradiciji, odnosno njenom zaokupljenošću Ivanovim Otkrivenjem. Dizdareva Bosna određena je stećcima, ali i svojom stigmom. Na pitanje o njenoj biti pjesnički subjekt odgovara: prkosna je od sna ("Zapis o zemlji"). Bosni je, kaže pjesnik u komentaru,
"bilo suđeno da sanja o pravdi, da radi za pravdu i da na nju čeka, ali da je ne dočeka".
Obrađujući mudrosti i predodžbe o čovjeku, i sam je pjesnik, poput svojih starih povjerenika iz epitafa, između nade i sumnje. U epiloškoj "Poruci" on stoga čeka onog što, kako kaže, "mora doći", ispovijedajući da se na njegove pohode "davno navikao" i spominjući mu "noćnu rijeku". Jedinstvenu potku njegovog pjesništva, motiv rijeke - pjesma "Modra rijeka" u izuzetnom prijemu gotovo se stopila s anonimnom tradicijom – povezuje s konkretnim: prolaznost jest neupitna, ali postaje objašnjiva kad je prepoznata.
Pjesnik je velika i time jednostavna pitanja zaodjenuo u ljepotu arhaičnog jezika, izvornog po sadržaju i autorskom obliku, pridajući mu snagu tajanstvenog, unutrašnjeg otkrića i oslobođenja. U doba kad je to pjesništvo s novim naraštajem obnovilo zanimanje za baštinu pjesnik je otkrio neočekivan i produktivan trag.
Uticaj antičke Grčke na njegovu poeziju[uredi | uredi izvor]
Stih Maka Dizdara blisko odjekuje s književnim tradicijama i filozofskim pogledima na svijet starih Grka. Mnoge njegove pjesme potcrtavaju bliski odnos s Homerovom Odisejom. Pjesme Maka Dizdara, poput "Kalipso", "Penelopa", "Polifem" i "Kirka", uzimaju i intimu iz Odiseje, a ne samo sličnosti u njihovim naslovima.
Projekcijom, zapravo ugledanjem na dvojbe iz Homerovih stihova, i Dizdareva poezija zadobija određenu antičnost. Kad se čini da se odnos prema drevnom pjesniku više ne može promijeniti, Dizdar čini upravo to. To znači da razlika između Homerovih drevnih stihova i Dizdareve savremene poezije nije suštinska, nego suštinska postaje sličnost između Homera i Dizdara. Dizdar odražava s Grcima viziju onoga što je život. Američki filozof, klasicist i akademik Allan Bloom objašnjava da nisu historijske i empirijske tradicije Grka, nego metafizičke i moralne baštine Grka kojima je Dizdar nasljednik.
Kao što to utvrđuje kritička literatura, Dizdar je bio veliki bosanski pjesnik. Njegova poezija sažima kulturnu historiju, društveni karakter i moralno tkivo Bosne. Da bi se Dizdar smjestio unutar svjetske književnosti te shvatio kao njen dio, nužno je shvatiti i njegov bliski odnos sa Grcima. Dizdareva transpozicija duha antičke Grčke može se mjeriti sa bilo kojim modernim pjesnikom i upravo na tom uspjehu se temelji prepoznavanje značaja njegove poezije u kanonu svjetske književnosti.
Naslijeđe[uredi | uredi izvor]
Izvan Bosne i Hercegovine Dizdar je relativno nepoznat, ali je svrstan u antologiju savremene jugoslavenske poezije. U Bosni i Hercegovini Dizdar je najpoznatiji po zbirci Kameni spavač. Godine 1967. Muhamed Filipović tvrdio je da je ovim djelom Dizdar postao jedan od najznačajnijih pjesnika u Bosni i Hercegovini i uspostavio stvaralački pravac izrazito bosanske književnosti. Kroz svoj stih Dizdar obuhvata duhovni značaj misterioznih bosanskih stećaka - ogromnih kamenih nadgrobnih spomenika iz 13. i 14. vijeka, mnogih elokventno graviranih, razasutih po krajoliku. Nekoliko najznačajnijih prikupljeno je i čuvaju se u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. S uvezanim stihom Dizdar pantomimom oživljava uzvišeni karakter materijalne kulture Bosne i zagonetno naslijeđe iz ovog zagonetnog perioda srednjovjekovne historije Bosne i Hercegovine, kako su to lucidno objasnili Rusmir Mahmutćehajić i Amila Buturović. Druga zbirka poezije, Modra rijeka, objavljena je godinu dana nakon pjesnikove smrti i potvrđuje mjesto Maka Dizdara kao najboljeg modernog pjesnika Bosne i Hercegovine, kao što je opisao Vladimir Premec.
Po jednoglasnom mišljenju o ovoj literaturi, Dizdar je bio pjesnik koji je duboko i lijepo snimio suštinu bosanske duše.
Prema riječima bosanskohercegovačkog pisca Meše Selimovića,
"Mak Dizdar je uspio uspostaviti pravu vezu sa tradicijom ne čineći nasilja nad njom, obnavljajući stari jezik otkrivajući u njemu potpuno nova značenja, on je uspio premostiti značenja sa srednjovjekovnih natpisa na misli i osjećaje savremenog čovjeka".[6]
U znak vrednovanja Maka Dizdara, u julu 2012. godine Gradsko vijeće Grada Sarajeva donijelo je odluku o utvrđivanju nagrade "Slovo Makovo – Mak Dizdar."[8]
Bibliografija[uredi | uredi izvor]
- Vidovopoljska noć, pjesme, 1936.
- Plivačica, poema, 1954.
- Povratak, poema; 1958.
- Okrutnosti kruga, pjesme, 1960.
- Panorama savremene bosanskohercegovacke proze, 1961.
- Koljena za Madonu, pjesme, 1963.
- Minijature, pjesme, 1965.
- Ostrva, pjesme, 1966.
- Kameni spavač, 1966.
- Poezija, 1968.
- Modra rijeka, 1971.
- Stari bosanski tekstovi, 1969.
- Pjesme, 1972.
- Izabrana djela – knjiga I–III, 1981.
Nagrade[uredi | uredi izvor]
- 1964 – Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva
- 1966 – Zmajeva nagrada
Zanimljivosti[uredi | uredi izvor]
- Fondacija "Mak Dizdar" bavi se različitim aktivnostima. U Stocu, rodnom mjestu ovog istaknutog bosanskohercegovačkog pjesnika, otvorena je galerija "Makova hiža", u kojoj izlažu domaći i inozemni, afirmirani i mladi umjetnici. Član ove fondacije jest i pjesnikov unuk Gorčin Dizdar.[9]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ enciklopedija.hr (25. 11. 2022). "Dizdar, Mak". enciklopedija.hr (jezik: hrvatski). Pristupljeno 25. 11. 2022.
- ^ "Project MUSE - Across the River". jhu.edu. Pristupljeno 12. 11. 2015.
- ^ "Kritike". Fondacija "Mak Dizdar". Pristupljeno 12. 11. 2017.
- ^ a b "Mak Dizdar: The Poet". spiritofbosnia.org. Pristupljeno 12. 11. 2015.
- ^ a b "Biografija – kratak pregled života i djela Maka Dizdara". Fondacija "Mak Dizdar". Arhivirano s originala, 18. 11. 2017. Pristupljeno 12. 11. 2017.
- ^ a b "The Greek Spirit in the Poetry of Mak Dizdar". spiritofbosnia.org. Pristupljeno 12. 11. 2015.
- ^ "Mehmedalija "Mak" Dizdar". prezi.com. Pristupljeno 12. 11. 2015.
- ^ "Pjesnik koji se borio za svoju domovinu: Zašto je Sarajevo zaboravilo nagradu "Slovo Makovo"?". Fondacija Mak Dizdar. 19. 10. 2016. Arhivirano s originala, 8. 5. 2019. Pristupljeno 8. 5. 2019.
- ^ "Mladi umjetnici: Budućnost u otvorenom dijalogu". Radio Slobodna Evropa. Pristupljeno 12. 11. 2015.
Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]
 |
Wikicitati imaju citate vezane za: Mak Dizdar |
- Kulturna manifestacija Slovo Gorčina
- Fondacija Mak Dizdar
- Duh Bosne
- The Greek Spirit in the Poetry of Mak Dizdar
- "Mak", dokumentarni film autora Amarilda Gutića u produkciji Centra za razvoj medija i analize; emitiran na Al Jazeeri Balkans 17. 10. 2017 (YouTube)
- "Mak Dizdar – partizanski ilegalac, boem, genij", Jasmin Agić, Al Jazeera Balkans, 10. 11. 2018.