Makedonska opsada Zadra
| Makedonska opsada Zadra | |||
|---|---|---|---|
| Pohod cara Samuila na Hrvatsko Kraljevstvo | |||
 Prikaz Zadra u srednjem vijeku slikara Konrada von Grünenberga | |||
| Datum | 998. godina | ||
| Lokacija | Zadar, Bizantijska tema Dalmacija ustupljena Hrvatskom Kraljevstvu | ||
| Ishod | Pobjeda Zadrana, povlačenje Samuilove vojske | ||
| Sukobljene strane | |||
| |||
| Komandanti | |||
| |||
| Žrtve | |||
| |||
.png){kind=small}
Makedonska opsada Zadra je bio oružani konflikt između vojnih jedinica grada Zadra i snaga makedonskog cara Samuila[1] koji se zbio 998. godine.[2] Opsadu je Samuilo preduzeo u okviru svojih vojnih pohoda, prvenstveno protiv Bizantijskog Carstva[3], ali i drugih država, uključujući Hrvatsko Kraljevstvo, sa ciljem širenja svoje vlasti. Opsada je završila uspješnom odbranom grada i povlačenjem Samuilove vojske natrag na jugoistok.
Političko-vojna pozadina[uredi | uredi izvor]
Samuilo je krajem 10. vijeka zavladao velikim područjem, koje je uključivalo teritoriju današnje Sjeverne Makedonije[4] i velike dijelove današnje Bugarske. Stvorio je državu koja se prostirala od Jadranskog do Crnog mora, tj. na području nekadašnjeg Prvog Bugarskog Carstva, ali uključivala i teritorije današnje Sjeverne Makedonije i Albanije, te područja Raške, Travunije, Zahumlja, Duklje i Srijema.[5] Pozivao se na tradiciju Simeonovog Bugarskog Carstva, ali je glavni grad premjestio mnogo zapadnije, u Ohrid, daleko od nekadašnjih bugarskih glavnih gradova Pliske i Velikog Preslava, koji se nalaze blizu Crnog mora. Zbog specifičnosti njegove države te činjenice da i Makedonci i Bugari smatraju Samuila svojim carem, historičari njegovu državu nazivaju sa više naziva: Bugarsko (Zapadnobugarsko), Makedonsko ili jednostavno Samuilovo Carstvo.
Grad Zadar u to je doba bio dio bizantijske teme Dalmacije koju je car Bazilije II ustupio Hrvatskom Kraljevstvu. Njime je od 969. do 997. godine vladao kralj Stjepan Držislav, u to vrijeme saveznik Bizantijskog carstva, Ugarske (u Srijemu) i Kijevske Rusije (u istočnom Podunavlju), pa je Samuilo imao aspiracije da ga sa svojom vojskom napadne i proširi teritoriju svoje države. Priliku za to dobio je kada je Stjepan Držislav umro, a između trojice njegovih sinova došlo je uskoro do borbe za vlast. Na prijestolje je odmah stupio najstariji brat Svetoslav Suronja, ali nije, prema starom običaju, podijelio vlast sa svojom braćom, dajući im na upravu pojedine dijelove Kraljevstva, kao što su to uradili njegovi prethodnici. Mlađa braća, Krešimir i Gojslav[6], pobunila su se protiv Svetoslava te je došlo je do dinastičke krize.
.png)
Pobunjena braća obratila su se za pomoć Samuilu, koji se u to vrijeme (997. godine) proglasio carem, nakon što je u bizantijskom zatočeništvu umro njegov prethodnik, bugarski car Roman iz dinastije Krum. Samuilo se odazvao pozivu hrvatskih kraljevića i sa svojom vojskom krenuo na sjeverozapad prema Hrvatskoj, pustošeći pritom područja priobalnih dalmatinskih gradova (od Ulcinja, preko Kotora do Splita i Trogira). Taj se pohod smatra dijelom Trećeg hrvatsko-bugarskog rata.
Opsada[uredi | uredi izvor]
Samuilova je vojska 998. godine dospjela do zidina utvrđenog grada Zadra i započela opsadu. Tačno vrijeme opsade nije poznato. Nema podataka ni o tome da li se u to doba u Zadru nalazio i kralj Svetoslav, kao ni o detaljima opsade. Tok opsade, odnosno njezin ishod, pokazao je na kraju da su čvrste zidine Zadra i njegovi branioci odoljeli napadima Makedonaca, prisilivši ih da odustanu od daljnjih napada na opkoljeni grad i da se povuku. Samuilo je zatim poveo svoju vojsku u smjeru zadarskog zaleđa i dalje preko bosanskih planina natrag u domovinu. Time je završio taj oružani konflikt, a Samuilu su predstojale brojne bitke protiv Bizantijaca, pri čemu je na kraju izvukao kraći kraj, ostavši bez države i izgubivši život.
Događaji u periodu nakon opsade[uredi | uredi izvor]
Teritoriju Hrvatskog Kraljevstva koju je u svom pohodu zauzela Samuilova vojska preuzeli su kraljevići Krešimir i Gojslav, koji su ubrzo, najvjerovatnije 1000. godine (možda i ranije), na kraju dinastičkog rata porazili kralja Svetoslava i stupili na vlast. Oni su postali makedonski, odnosno bugarski saveznici, a Svetoslav, kao bizantijski i mletački saveznik, napustio je Hrvatsku i našao utočište u Veneciji. Postoje izvori da je prije toga Svetoslav dočekao mletačku flotu na čelu s duždem Petrom II Orseolom, koja je došla u Trogir, i zaključio s njim savez.[7]
Grad Zadar je, nakon što se odbranio od Samuilove opsade, 1000. godine izgubio autonomiju i potpao pod vlast Mlečana. Nje se oslobodio nešto kasnije, ali su ga Mlečani ponovo zauzeli 1050. godine. Samuilovo carstvo je, sa druge strane, poslije niza bitaka poraženo od Bizantijskog Carstva, a najteži poraz je doživjelo u bitki na Belasici 1014. godine. Konačan pad dogodio se 1018. godine, kada su, nakon više od 40 godina ratovanja, konačno uništeni i posljednji ostaci Samuilovog Carstva. U to su vrijeme i hrvatski kraljevi Krešimir i Gojslav uspjeli uspostaviti dobre odnose sa bizantijskim carem.
Također pogledajte[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr: Samuilo
- ^ "Hrvatski biografski leksikon", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, http://hbl.lzmk.hr: Držislav Stjepan I.
- ^ "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr: Bizant
- ^ "Enciklopedija LZMK", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, http://enciklopedija.lzmk.hr: Makedonija
- ^ Budak, Neven. Hrvatska povijest od 550. do 1100. Zagreb: Leykam international, 2018, str. 211.
- ^ "Hrvatski biografski leksikon", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, http://hbl.lzmk.hr: Gojslav
- ^ Neralić, Jadranka: Biskup Ivan Trogirski; Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2014, str. 94.
Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]
- Makedonski car Samuilo provalio sa vojskom u Hrvatsku sve do Zadra
- Makedonski car Samuilo napao Hrvatsku da bi pomogao svojim saveznicima Krešimiru i Gojslavu
- Samuilova država, osim sa Hrvatima i Bizantincima, ratovala i sa Kijevskim Rusima u Podunavlju i sa Ugrima u Srijemu Arhivirano 4. 9. 2018. na Wayback Machine