Makedonska umjetnost (bizantijska)

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Makedonska umjetnost (poznata i kao Makedonska renesansa) bio je period u Bizantijskoj umjetnosti koji je počeo 867. godine sa vladavinom cara Bazilija I iz makedonske dinastije. On je pokrenuo umjetničku renesansu manje-više uporedivu s onom koja se dogodila kasnije u zapadnim zemljama, ali ograničenu na glavni grad i nekoliko velikih provincijskih gradova. Ovaj umjetnički period uslijedio je nakon ukidanja zabrane slikanja ikona (Bizantijski ikonoklazam) i trajao je do pada dinastije sredinom 11. vijeka. Podudario se sa Otonskom renesansom u Zapadnoj Evropi. Kasnije, u 9. i 10. vijeku, vojna situacija Bizantijskog Carstva se poboljšala, a došlo je do preporoda u slikarstvu i arhitekturi.

Historijski okvir[uredi | uredi izvor]

Nakon razdoblja ekonomskih, političkih i društvenih kriza u 7. i 8. stoljeću, te razdoblja ikonoklazma (koji je predstavljao pad za bizantijsku umjetnost) u Bizantijskom Carstvu na vlast dolazi Makedonska dinastija, tokom čije vladavine carstvo prolazi kroz politički prilično stabilan period: istočne i zapadne granice se konsolidiraju, posebno sa zauzimanjem Barija 876. Isto tako, ostrvo Kreta i povratak dijela Sirije i Palestine u ruke bizantijskih careva. Njihov savez sa Fatimidima, na koje se u islamskom svijetu uglavnom gledalo loše i koji su smatrani šiitima, omogućava konsolidaciju istočnog fronta. Na zapadnoj strani, postavljanje vojnih utvrđenja u Armeniji i pobjeda Bazilija II 1018. protiv Bugara omogućava stabilizaciju vojnog i političkog stanja u Bizantijskom Carstvu.[1] Moć i ekonomski procvat proširili su se i na područje umjetnosti. Tradicionalno, religijska doktrina imala je veliki utjecaj na umjetničku aktivnost u Bizantiji, a nakon dogmi ikonoklazma, tradicionalna bizantijska umjetnost koja je u prethodnom periodu preživjela uglavnom na periferiji Sirije ili u osami kapadokijskih manastira ponovo dolazi do njenog povratka u Bizantiju. Upravo u Kapadokiji, gdje su od ranijeg perioda uspostavljeni kameni samostani (najpoznatiji od njih vjerovatno u okolini Göremea), došlo je do značajnog razvoja stvaralaštva zidnih freski i ikona u ovom periodu. Sirijska ikonografija i njeni stilovi postepeno su prodirali u evropski dio carstva i carski dvor. Religijski mozaici ponovno su stvarani, a došlo je i do obnove uređenja većine hramova i mnogo veċe obnove tradicionalne bizantijske umjetnosti u odnosu na nove umjetničke inovacije. Vjera u obavezu ispravljanja štetnih posljedica ikonoklazma bila je povezana s hitnom potrebom obnove spomenika koji su se raspadali tokom prvog i drugog vala ikonoklazma.[2]

Luksuzni predmeti[uredi | uredi izvor]

Bizantijski umjetnici posebno su se istakli u tehnikama izrade luksuznih predmeta, naslijedivši više tradicionalnih tehnika iz vremena antike i usavršivši neke od ovih umjetnosti. Također, bili su podvrgnuti i utjecajima umjetnosti iz Azije. Izrada luksuznih umjetničkih predmeta u makedonskom periodu bila je vrlo raznovrsna i razvijena, gdje je cvjetala u Konstantinopolju, ali i u Korintu i Solunu. Umjetnost i zanati, koji su koristili luksuzne tehnike bili su: tkanje svile sa figurativnim ukrasima, izrada malih skulptura od bjelokosti i plemenitih metala (čvrste i reljefne površine), rezbarenje dragulja i poludragog kamenja (gliptika), umjetničko stakleno posuđe, glazirano posuđe, nijelo i klozonska caklina. Neke od veċ navedenih tehnika više se nisu koristile nakon 11. stoljeća.[3] Umjetnici besprijekornih sposobnosti i visokog estetskog senzibiliteta proizveli su male luksuzne predmete lične prirode za članove dvora kao i za Crkvu. Izradu veċine ovih luksuznih predmeta naručivali su vladari (kojima su bili potrebni zbog njihove propagande: diplomatski pokloni, prijem uglednih stranih ambasadora ...itd.), te visoki sekularni i crkveni zvaničnici kao diplomatske poklone. Kao takvi, ovi umjetnički predmeti moraju biti prijenosni, čvrsti i izuzetno rafinirani. Stilski, ova umjetnička djela imaju tendenciju kombiniranja klasičnih elemenata sa ikoničnim kompozicijama, uspješno spajajući jednostavnu ljepotu i religijsko značenje. Međutim, uslovi proizvodnje ovih djela slabo su poznati zbog nedostatka izvora, a umjetnici nisu ostavljali svoje pečate ili potpise na izrađenim predmetima. Rijetke tragove koje pronalazimo potječu od mecena. U Bizantijskom Carstvu, imati izrađen luksuzni predmet smatrano je časnim i bilo je izvor slave za mecenu i umjetnika koji ga je napravio. Bizantijski umjetnici koji su izrađivali predmete od metala i emajla imali su međunarodni ugled zbog svog visokokvalitetnog rada. Bili su posebno vješti u upotrebi cloisonné tehnike ukrašavanja emajla, koji se proizvodi lemljenjem bakrenih, zlatnih ili srebrnih žica u željenom uzorku na ploču napravljenu od sličnog metala, gdje se ulošci (cloisonné) zatim napune prahom od obojenog stakla. Kada se predmet zagrije, stakleni prah se rastopi i stapa na površinu metala, stvarajući male odjeljke slične draguljima. [1]

Zlatarstvo[uredi | uredi izvor]

Zlatna i emajlirana bizantijska ikona sv. Mihajla iz 10. stoljeća, danas se čuva u riznici Bazilike sv. Marka.

Rafiniran ukus i vješta izrada umjetničkih predmeta koji karakterizira umjetnost 11. i 12. stoljeća također su bili izraženi u dragocjenim materijalima kao što su srebro i zlato. Uglavnom religiozne prirode, djelatnost izrade luksuznih predmeta u zlatarnicama (iako su pri izradi korišteni i dragulji) neprestano je cvjetala. Proizvedeni predmeti uglavnom su bile relikvije i ikone. Dobar primjer rafiniranosti ukusa i vještine izrade umjetničkih predmeta od metala iz drugog zlatnog perioda bizantijske umjetnosti je ikona arhanđela sv. Mihajla. Danas se čuva u Veneciji, u riznici sv. Marka, potječe iz 10. vijeka, a vjerovatno je izrađena u konstantinopoljskoj dvorskoj radionici. Materijali koji su korišteni prilikom izrade su zlato i pozlaćeno srebro, dok su ukrasi u zlatu emajlirani, s reposorom (lice) i s poludragim ili dragim kamenjem. Pomoću tehnike iskucavanja i cizeliranja (repoussé) umjetnici su istaknuli središnju sliku arhanđela iz pozadine tanke srebrne ploče, koja je zatim bila pozlaćena. Šareni cloisonné stvara efekat svilenih odjevnih predmeta ukrašenih draguljima, a mali cloisonné portretni medaljoni ukrašavaju rubove ikone. Takvi medaljoni se često nalaze izdvojeni iz izvornog konteksta i ugrađeni u nova djela. Lice arhanđela stilizirano je kao u 6 stoljeću, što odgovara povratku drevnoj dobrovoljnosti: obrve su u obliku kružnog luka, sa dugačkim i ravnim nosom, širokim očima i malim ustima. Glava i ruke arhanđela, izvedene u reljefu, okružene su zamršenim reljefom i emajliranim ukrasima. Oreol, krila i liturgijska odjeća urađeni su u delikatnoj cloisonné tehnici, a ivice okvira obložene su okruglim emajlima. Šareno blještavilo postavljenog uzorka udaljava sliku iz fizičkog svijeta, iako se arhanđeo ovdje pojavljuje u osnovi istoj frontalnoj pozi i s istom idealiziranom i bezvremenskom mladolikošću kojom je prikazan na ploči od slonovače iz 16. stoljeća. Čista umjetnička vještina izrade ove ikone, daje efekat na gledatelja kao da podiže sliku do uzvišene ravnine u kojoj svjetlost i boja mijenjaju oblik, pri čemu materija prelazi u sferu čisto duhovnog svijeta, što je efekat koji su tadašnji filozofi neoplatonske crkve cijenili.[1] Ova ikona predstavlja panel svih prethodno postojećih tehnika izrade, koje su u to vrijeme dostigle svoj vrhunac.

Relikvijar Limburška stauroteka (pogledati galeriju), koji je iz Konstantinopolja u Njemačku donio vitez Ulrich von Ulmen, po završetku Četvrtog krstaškog rata i pljačke nakon opsade i pada Konstantinopolja 1204. je stauroteka, relikvijar pravog krsta. Krst, koji na naličju ima natpis s imenima cara Konstantina VII Porfirogeneta i njegovog sina Romaina II, urađen je između 945. i 959. godine, ali je relikvijar s odjeljcima ispisan imenom proedra (dvorska i crkvena titula u Bizantijskom Carstvu) Bazilija, vanbračnog djeteta Romana Iera, i zbog toga se smatra da je napravljen između 968. i 985. Stauroteka je izrađena u carskim radionicama. Ulomci pravog krsta su ugrađeni u zlatarsku gravuru, a nekoliko kvadratnih odjeljaka na kojima su natpisi na grčkom jeziku sadrže druge relikvije Stradanja Isusa (ulomci tunike, plašta, trnovita kruna, nokti). Ovdje korištene tehnike su još uvijek raznolike: zlato, pozlaćeno srebro, klozonski emajl na zlatu, biseri, drago kamenje.

Mastilo kaligrafa Leona, koje se čuva u padovanskoj katedrali, jedan je od rijetkih primjera svjetovne zlatarske svjetiljke. U pozlaćenom srebru nalaze se figure koje evociraju one iz rimske srebrne boje, odvojene zmijskim stupom. Na naslovnici možemo vidjeti Gorgone, koje podsjećaju na prijestolnice Didime smještene u carigradskoj cisterni. [1] Zlato je imalo posebno značenje u bizantijskom društvu. To nije bio samo svijetli dragocjeni materijal, već i nešto sveto što se odnosi na prosvetljenje, na božansko, koje je služilo kao sredstvo pristupa božanskom. Iz tog razloga su ikone prekrivene zlatom.[4][5] [6]

Bizantijske kraljevske krune[uredi | uredi izvor]

Kruna kralja Stjepana I sastoji se od dva dijela - tzv. grčki (bizantijski) dio i od latinske krune (gornji dio).

Krune su bile važna djela bizantijskih zanatlija. Krune samih bizantijskih vladara nisu sačuvane u cjelini, već potječu iz bizantijskog okruženja, poput grčkog djela tzv. Krune svetog Stjepana, ili tzv. Monomahova kruna, koja je otkrivena na teritoriji današnje Slovačke u mjestu Ivanka pri Njitri.

Kruna, za koju se govori da je kruna Stjepana I, sada je u mađarskom saboru u Budimpešti. Međutim, ovu krunu nije mogao upotrijebiti Stjepan I, jer sadrži kasnije elemente i historijski je prvi put dokumentiran za vrijeme vladavine Stjepana V, ako ne i kasnije. Dijelovi grčke krune mogu datirati još iz vladavine Mihajla VII Duke (1071 - 1078), koji je prikazan na emajliranim pločama krune zajedno sa svojim bratom Konstantinom. Obim krune ukrašen je slikama Hrista, arhanđela i raznih svetaca.[2]

Monomahova kruna je oznaka za sedam zlatnih emajliranih ploča koje se smatraju dijelom krune i koje su vjerovatno nastale u Kostantinopolju za vrijeme vladavine Konstantina IX (1042 - 1055). Ploče prikazuju bizantijskog cara Konstantina IX Monomacha, njegovu suprugu Zoju sa svojom sestrom Teodorom. Preostale ploče također su urađene u istom stilu - dvije ploče s plešućim alegorijskim ženskim figurama i dvije sa statičkim alegorijskim figurama vrline (istine i poniznosti). Carsko Trojstvo i plesači umotani su u biljne uvojke s pticama, a vrline su okružene čempresima. Kruna se danas čuva u Mađarskom nacionalnom muzeju u Budimpešti.[7][8]

Filigran[uredi | uredi izvor]

Luksuzni predmeti od zlata i srebra, ukrašeni polikromnim draguljima (kabošonima), bili su sa velikim uspehom izrađivani u bizantijskim radionicama, iako nije moguće posebno izdvojiti bizantijske verzije u primjerima gdje se primjenjivala ova vrsta ukrasa. Filigranske niti koje ponekad oivičavaju bizantijske ukrasne predmete od zlata i srebra tokom Srednjeg vijeka najfinije su koje postoje i osebujne su vrste. Bizantijska filigranska djela prepoznatljiva su po tome što su zlatne niti pletene i prilagođene ukrasnim motivima i predmetima koje ukrašavaju, a također i biserima, kabošonima i emajlima koji ih okružuju. Komadi filigrana otonskog zlata i srebra su im najsrodniji, jer su bili pod utjecajem bizantijskih modela.[3]

Pala d'Oro[uredi | uredi izvor]

Pala d'Oro, zlatni oltar iz Bazilike svetog Marka, Venecija

Oltar Pala d'Oro (zlatni dvorac) bio je izvorno bizantijski oltar, a danas služi kao visoki, bogato ukrašeni oltar u Bazilici svetog Marka. Nije homogeno djelo, tj. cjelina napravljena iz jednog dijela, već oltar sastavljen od dijelova koji se razlikuju po datumu i stilu. Postoje manji sporovi oko razdoblja porijekla pojedinih dijelova, ali najstariji dijelovi potječu iz makedonskog razdoblja, dok su noviji uglavnom iz razdoblja dinastije Komnen. Čitav dio Pala d'Oro je u obliku pravougaonika, čija je osnova dugačka otprilike 3,15 metara, a visina oko 2,10 metara. Uokviren je širokim ivicama i obložen sitnim kamenjem i isklesanim medaljonima. Na oltaru su predstavljene osamdeset i tri slike sa emajliranim figurama koje se ističu na zlatnoj pozadini i izolirane su, bilo malim stupovima ili pilastrima ukrašenim biserima i sitnim dragim kamenjem. Timpani lukova koji su lukovito sklopljeni između slika i svih polja koja su vidljiva između emajla prekrivena su velikim brojem dragog kamenja (13.339 kamenja) i više od 200 bisera velike vrijednosti. Okvir i praznine ostavljene između figura emajla često su restaurirane i na mnogim mjestima rađene su u italijanskom stilu. Emajli su, uz nekoliko izuzetaka, svakako bizantski.

Oltar se može podijeliti u dva dijela koji se preklapaju. U gornjem dijelu središte sačinjavaju veliki medaljon i arhanđel Mihajlo. Obje strane sastoje se od šest sastava: Hristov ulazak u Jerusalem, Raspeće, Hristov silazak u pakao, Uzašašće Djevice Marije. U donjem dijelu (dvostruko veċi) u sredini prikazana je slika Hrista koji sjedi na tronu. Evangelisti oko njega sjede u četiri mala medaljona sa strane, iznad i ispod Hrista, veliki broj figura (anđela i svetaca) sudjeluje u nebeskom sudu. Scene evangelista i epizode iz života svetog Marka odvijaju se na gornjim i bočnim ivicama.

Prema stilu i dovršenosti dizajna, jasno je da je nekoliko umjetnika već radilo na oltaru u Bizantiji koji su ujedno i savremenici. Prema drevnoj tradiciji, što potvrđuje više odlomaka mletačkih hronika, dużd Pietro II Orseolo je 976. godine iz Konstantinopolja donio oltarni front, koji je kasnije nadograđen na samom oltaru, sačinjavajuċi današnji Pala d'Oro.[9]

Bronzana vrata[uredi | uredi izvor]

Bizantijska bronzana vrata (stara glavna kapija, (1070. godine) u Bazilici svetog Pavla izvan zidina u Rimu

Među uobičajenim umjetničkim djelima bila su vrata glavnih hramova. Aja Sofija u Carigradu imala je nekoliko bronzanih vrata, čija je dekoracija bila relativno jednostavna, a sastojala se od križeva, smokve i ukrasnih uzoraka. U 10. vijeku car Konstantin VII imao je srebrna vrata sa scenama Hrista i Djevice Marije za palatu Hrizotriklin.

U 11. stoljeću evidentna je aktivnost bizantijskih radionica, poznata po brojnim radovima koje nalazimo u Italiji. Veliki italijanski gradovi poput Venecije i Amalfija imali su dobre trgovinske odnose sa Bizantijom na istoku. Stoga, iz 1066. godine, zahvaljujući inicijativi aristokrata Amalfija Pantale, vrata za katedralu u Amalfiju pristigla su iz Carigrada. Četiri glavne table prikazuju Isusa Hrista, Djevicu Mariju, svetog Petra i svetog Andriju.

Zahvaljujući Pantaleovoj pomoći, lokalni opat Lev naručio je vrata u Carigradu, koja su napravljena za manastir Monte Cassino. Na njima nije prikazana nijedna scena, već samo natpisi u kojima je imenovana imovina manastira. Slična vrata s kraja 11. vijeka mogu se vidjeti na nekoliko mjesta u italijanskim gradovima (Salerno, Venecija, Rim, ..).

Jedno od najvažnijih Bizantijskih bronzanih nalaze se u Bazilici svetog Pavla izvan zidina u Rimu. Na njima se nalaze natpisi kojima sa sigurnošću možemo odrediti datum i porijeklo. Iako su vrata pretrpjela štetu tokom velikog požara 1823. godine i jedno vrijeme nestala, sačuvana su i smještena u jedno od predvorja crkve. Opisane teme su već klasični događaji iz Hristova života, prizori mučenika, figure proroka i svetaca, te natpisi.[8]

Izrada skulptura od bjelokosti[uredi | uredi izvor]

Proizvodnja bjelokosti koja je bila vrlo važna tokom rane bizantijske umjetnosti, naglo se zaustavlja između 7. i 10. stoljeća, iz nekoliko razloga, a posebno zbog krize ikonoklazma (ikonoborstva) i dolaska islama, koji preuzima kontrolu nad trgovinom bjelokosti. Iako je monumentalna skulptura izuzetno rijetka u bizantijskoj umjetnosti, u makedonskom periodu sredinom 10. stoljeća (za vrijeme vladavine Konstantina VII Porfirogeneta 913 - 59) došlo je do prethodno neviđenog cvjetanja umjetnosti vajanja bjelokosti. Lahkoća s kojom su bizantijski umjetnici izrađivali ukrasne predmete od bjelokosti, pritom oponašajuċi klasične uzore, bila je ravna samo konstantinopoljskim slikarima iluminiranih rukopisa. Upravo u ovom periodu nalazimo najveći broj predmeta urađenih od bjelokosti, ukrašenih malim elegantnim reljefima. Međutim, to će biti kratkotrajno, jer se poslije sredine 11. stoljeća u bizantijskom svijetu više neće proizvoditi umjetnička djela od bjelokosti. Sačuvani su mnogi kitnjasti triptisi i diptisi od bjelokosti, na kojima je središnja ploča često predstavljala ili deisis (kao u slučaju triptiha iz Harbavillea) ili bogorodicu (kao u slučaju triptiha u Luton Hoou, nastalom za vladavine Nikefora II Foke). S druge strane, na polju svjetovne umjetnosti nijedna serija predmeta nije bolje zastupljena od kovčega od slonovače ukrašenih sitnim reljefima. Kovčezi od bjelokosti (prije svega kovčeg iz Verolija, koji se danas čuva u Muzeju Viktorije i Alberta) obiluju scenama i ličnostima preuzetim iz ciklusa Dionisa i Herkulesa, scenama iz cirkusa, životinjama i čudovištima i klasičnim ukrasima čine graciozan i zabavan repertoar. Sekularni motivi na kovčezima slijede helenističku tradiciju, svjedočeċi utjecaj sklonosti klasici u bizantijskoj umjetnosti i najrječitiji su svjedoci makedonske "renesanse". [5] [6][10] Proizvodnja umjetničkih djela od bjelokosti je podijeljena u tri grupe:

Nikeforova grupa[uredi | uredi izvor]

Rad iz ove grupe je stavroteka koja se čuva u italijanskom gradu Cortoni, u Crkvi sv. Franje. U gornjem dijelu je Hrist okružen s dva arhanđela u medaljonima. Ispod je prizor deiseze, relikvija koja zauzima mjesto Hrista, a na donjem nivou je car okružen sveticama Helenom i Longinom. Na naličju križa je natpis sa imenom cara Nikefora II Foke i Etiennea (sponzora), čuvara riznice Haja Sofije. Stil je karakterističan za ovu grupu umjetničkih djela, pri čemu su monumentalni likovi impozantni uprkos: prilično izduženim nosevima, širokim licima, malim ustima, istaknutim bradama i velikim očima, kosom sa dobro odvojenim razdjeljcima i na kraju pomalo teškom odjeċom sa draperijama u klasičnom stilu.[1]

Romanova grupa[uredi | uredi izvor]

Roman i Eudoksija, rad od bjelokosti, danas se čuva u kabinetu medalja (Cabinet des Médailles) u okviru Nacionalne biblioteke Francuske.
Triptih iz Harbavillea, rad od slonovače sa tragovima zlata, Konstantinopolj, sredina 10. vijeka, čuva se u muzeju Louvre, dimenzije 28 x 24 cm.

Ova grupa dobila je naziv po umjetničkom djelu od bjelokosti Roman i Eudoksija, koje se čuva u Nacionalnoj biblioteci Francuske. Ima oblik lučne ploče i urezana je u niskom reljefu. Predstavlja Hrista koji stoji na pijedestalu sa kojeg blagoslovi cara Romana i njegovu ženu Eudoksiju stavljajući ruke na njihove glave. Car nosi loros, a Eudoksia klamid. Stil iz ove grupe karakterističan je po: jasnoj i jednostavnoj kompoziciji, izduženim tijelima s prilično malim glavama, elegantnim stavovima, prisustvom određene plastičnosti i individualizaciji likova. Tehnika je također vrlo karakteristična po: materijalu koji se obrađuje u slabom reljefu, površinama koje se poigravaju svetlošću, obrisima likova koji su podvučeni malim žljebovima.[11]

Triptih iz Harbavillea, koji potječe iz kasnog 10. vijeka (danas se čuva u muzeju Louvre), također je reprezentativan za Romanovu grupu. To je mali pobožni umjetnički rad u čijoj sredini u gornjem dijelu su predstavljeni Isus Hrist s kojim se nalaze Bogorodica i sveti Jovan Krstitelj (grupa poznata kao deisis). Kada su otvori ima dvije bočne ploče na kojima su predstavljeni sveci, dok se u sredini u donjem dijelu nalazi pet apostola. Sveci djeluju kao posrednici u ime vjernika. Figure postoje u neutralnom prostoru koji je određen samo malim podnožjima pod nogama svetaca i Hristovim prijestoljem. Iako zamišljene kao u osnovi frontalne i krute građe, figure imaju zaobljena ramena, bedra i koljena koji nagovještavaju fizičku supstancu ispod linearne, dekorativne draperije.[1] Na naličju, križ je postavljen u simboličnoj prirodi i na zvjezdanom nebu predstavlja spas, dok su na zakrilcima prikazani crkveni očevi. Ikonografski program očito je pažljivo proučen da bi predstavio kosmos i univerzalnost vjere. Stilski gledano, postoji sjajna elegancija, ukus za detalje i realizam, dok kod tehnike ​​nalazimo fasetirani rez i rezanje kontura, pri čemu lagahna polikromija pojačava cjelinu.[12]

Piktoreskne skulpture rađene u klasičnom stilu[uredi | uredi izvor]

Triptih na kojem su prikazane scene iz života Isusa Hrista, Konstantinopolj, kraj 10. stoljeća, purpurna bjelokost, Louvre

Glavna osobina skulptura iz ove grupe je to da nisu za religioznu upotrebu. Najbolji primjer iz ove grupe je kovčeg iz Verolija, koji se danas čuva u Londonu, u Muzeju Viktorije i Alberta. Piktoresnu grupu u stvari sačinjava vrlo malo predmeta religioznog karaktera, a kovčezi rozete su bili najčešċe izrađivani. Nazvani su tako jer imaju ukrase odvojene malim rozetnim pločicama, proizvedenim u nizu. Zamišljeni ukrasi su izrađeni po narudžbi, sa antičkim temama, često obrađeni na erotski ili šaljiv način, uvijek veseli i živahni. Na kovčegu iz Verolija primjetno je prisustvo boginje Ifigenije i kralja Belerofonta koji je zarobio Pegaza, ili različitih likova zaokupljenih ljubavlju. Likovi su zaobljeni i bucmasti, sa kovrdžama, niski i u plesnim stavovima.

Međutim, neki religiozni predmeti, poput triptih scena iz Hristovog života čuvaju se u muzeju Louvre. Mali prikaz raspeća, koji potječe iz sredine 10. stoljeća, jedini je sačuvani dio triptiha. Čuva se u Metropolitan muzeju u New Yorku. Prizor kao u Louvreu predstavljen je pod nadstrešnicom poduprtom isklesanim otvorenim stupovima. Gornji uglovi sadrže stilizirano palmino lišće.

Drugi primjeri izvan klasifikacije[uredi | uredi izvor]

Razvrstavanje skulptura od bjelokosti u tri grupe nije dovoljno iscrpno, a postoje mnogi predmeti koji se ne uklapaju u ovo razvrstavanje. Takav je naprimjer, slučaj sa kovčegom sačuvanim u katedrali u francuskom gradu Troyes, urađenim u bjelokosti obojenim purpurnom bojom, na čijem poklopcu se vidi carski trijumf, lik prikazan u sceni lova u divljini, na obrnutoj strani je prikazana scena lova na divlje svinje i na bočnoj strani je feniks, kineski motiv poznat uvozom svile. Vitke, nesrazmjerno dugačke figure ne podsjeċaju na antiku, ali bez sumnje urađene po uzoru na razne orijentalne izvore.

Predmeti urađeni od steatita[uredi | uredi izvor]

Bizantijski reljef Jovana Hrizostoma,Konstantinopolj, prva polovina 11. vijeka, steatit sa pozlatom, muzej Louvre

Steatit je mekani zeleno sivi kamen koji se lahko obrađuje, ali otvrdne u vatri. Ova drevna tehnika koja je prestala da se koristi, Makedonci su je preporodili da bi zamijenili slonovaču koja je bila preskupa. Koristio se uglavnom pri izradi vjerskih slika, uz naglašene boje i pozlatu. Njegova blizina bjelokosti, po pitanju osobine materijala, značilo je da su predmeti od steatita uglavnom svrstani u iste stilističke grupe.

Ikona arhanđela Gabrijela, koja se čuva u italijanskom gradu Fiesole, u muzeju Bandini, a predstavlja sveticu između dva uvijena stupa, odjevena u vezeni loros. Drži trisagiju, zastavicu na kojoj je tri puta napisana riječ "hagios", "svetac". Djelo je blisko onoj iz Romanove grupe, ali masivno tijelo ukazuje na kasniji datum, kraj 11. ili početak 12. stoljeća.

Predmeti urađeni od stakla[uredi | uredi izvor]

Posebno je važno spomenuti glavni predmet, prilično izoliran: čašu s ljubičastom nijansom iz riznice Bazilike sv. Marka u Veneciji, urađenu u 10. stoljeću. Zatamnjeno, zlatno i emajlirano staklo (crveno, plavo, sivo plavo, zeleno) postavljeno je u okvir u zlatno srebrnoj boji. Na trbuhu je primjetno prisustvo sedam emajliranih i zlatnih medaljona, s mitološkim figurama (Dionis, Merkur, Mars, Ajant i Herkules), a granice su načinjene rozetama. Četrnaest malih pomoċnih medaljona imaju profile koji podsjećaju na drevne kameje. Primjećuje se, unatoč snažnom utjecaju antike i poznavanju modela islamske umjetnosti, pseudo-kufski natpis koji stoji na okovratniku i na postolju.

Gliptika[uredi | uredi izvor]

Tokom vladavine makedonske dinastije izrađeni su brojni gliptički ukrasni predmeti kao što su male ikone i broševi na kojima su bile urezane slike Hrista, svetaca i anđela. Mala veličina ovih ukrasnih predmeta nije bila prepreka da se na njih primijeni plemeniti i svečani stil koji su Bizantinci znali primijeniti na svoje radove u bilo kojem mjerilu i sa nepogrešivim taktom.[3]

Marketri, metalizirana i ukrasna keramika[uredi | uredi izvor]

Dekorativne umjetnosti imale su bitnu ulogu u umjetničkom stvaralaštvu Bizantije prije 1204. godine, a to se posebno odnosi na marketri (intarziju), metaliziranu keramiku i ukrasnu keramiku. Trenutno postoje ukrasna djela iz ovog perioda urađena ovim tehnikama koja se danas čuvaju u muzejima u Istanbulu, Sofiji, Louvreu i Baltimoreu. Obje ove tehnike najviše su bile korištene pri proizvodnji finih komada monumentalnih ukrasa ili su primijenjivani na namještaj i podove crkava, kao i za male i velike ikone, čije su boje gotovo jednako svijetle kao i emajl. Razvoj svih ovih tehnika izrade polikromnog dekora dogodio se tokom makedonske renesanse.[3]

Svila[uredi | uredi izvor]

Pokrov svetog Potencijana od bizantijske svile sa ukrasnom mustrom koja sadrži uokružene ptice i grifone, 12. vijek.

U ovom periodu postojale su konstantinopoljske radionice koje su se nalazile u carskoj palati ili koje su radile za carski dvor, a proizvodile su vrlo finu svilu: materijali ukrašeni raznim ukrasima, među kojima su zoomorfni motivi, pa čak i ljudske figure. Ova grana luksuzne umjetnosti postojala je u Bizantiji i prije razdoblja ikonoklazma, a carevi koji su bili neprijateljski raspoloženi prema slikama svetaca nisu imali razloga da zaustave ovu vrstu proizvodnje. Iz sačuvanih fragmenata ovih materijala sa natpisima njihovog porijekla znamo da je tekstil ove vrste pod carevima makedonske dinastije bio monopol bizantijskih vladara, te da su ukrasi koji su ukrašavali ove svile kopije iranskih modela u njihovim savremenim ili nešto ranijim muslimanskim verzijama. Makedonska renesansa dala je sve od sebe u poticanju klasičnog stila, a bizantijski slikari iluminiranih rukopisa i umjetnici koji su izrađivali ukrasne predmete od slonovače iz tog doba ostvarili su izvanredan uspjeh, koji je zabilježen u određenim imitacijama antike. Također, u istom periodu, izrađeni su brojni ukrasni predmeti koji su obilovali iranskim i muslimanskim motivima. Luksuzni tekstil bio je među nizom predmeta na koje je ova orijentalna moda najviše utjecala. Na ovom polju umjetničkog djelovanja, bizantijski umjetnici su znali kombinirati orijentalno ukrašavanje sa figuracijama klasičnog porijekla, kao naprimjer, na velikoj tekstilnoj zavjesi u riznici Bamberške katedrale (iz početka jedanaestog vijeka). Car je prikazan na bijelom konju, držeċi labarum u ruci, dok mu dva utjelovljenja (Rim i Konstantinopolj) nude krunu i kacigu. Pretpostavlja se da je ovo slika trijumfa cara Konstantina Velikog. Svi ovi veċ nabrojani uspjesi bizantijskih umjetnika predstavljaju ujedno i preporod umjetnosti trijumfalne tematike bizantijskog carskog dvora i umjetničke tehnike s kraja antike.[3]

Izrada mozaika[uredi | uredi izvor]

Mozački prikaz Hrista Pantokratora na središnjoj kupoli manastira Dafni, Grčka

Tokom ovog perioda došlo je do ponovne izgradnje crkvenih objekata, a bizantijski crkveni mozaički stil je standardiziran. Mozaičari iz 11. stoljeća gledali su s ponovnim zanimanjem na modele iz prošlosti, proučavajući klasičnu umjetnost i umjetnost Justinijanove ere. Svoje kompozicije zamišljali su više u smislu intelektualnog, a ne fizičkog ideala. Iako su predstavljali ljudske figure i narativne teme, neki umjetnici uklonili su sve nepotrebne detalje, usredsređujući se na bitne elemente scene kako bi prenijeli njeno raspoloženje i poruku. Činilo se da su drugi umjetnici bili zaokupljeni prikazom anegdotskih detalja, tako da bi dobro proporcionalne figure odjevene u odjeću koja definira formu mogle imati i draperije s uzorcima geometrijskih nabora i nazubljenim, lelujavim krajevima koji nemaju veze s gravitacijom. Umjesto da modeliraju oblike sa suptilnim tonalnim gradacijama, umjetnici su se često oslanjali na snažne kombinacije svijetlih i tamnih područja. Umjetnost mozaika bila je područje u kojem je sličnost svjetovne i religiozne umjetnosti najočitija. Mozaici koji su ukrašavali carsku spavaću sobu na mnogo načina podsjećaju na mozaike koji su se u to vrijeme nalazili u crkvama. Teme su bile raspoređene u istim konfiguracijama - figure koje stoje uspravno u mirnim položajima, oko jednog ili dva druga lika. Unatoč ikonoklastičkom prekidu figurativnog prikaza, bizantijsko slikarstvo i izrada mozaika u to vrijeme još uvijek su bili prožeti idejama jedinstva i simetrije koje su dominirale još od 6. stoljeća.[13]

Ukras na Crkvi svetog uspenja u Dafniju, Grčka, pruža odličan primjer mozaičkih dešavanja u Bizantijskom Carstvu tokom 11. vijeka. Mozaičko portretno poprsje Hrista Pantokratora ispunjava središnju kupolu crkve. Ovaj mozaički prikaz koji ulijeva strahopoštovanje i kao da lebdi ispunjen mnogobrojnim pozlaċenim tesere kockicama oko Hristovog lika, više je od slike hrišćanskog spasitelja. To je snažno prizivanje njegovog obećanog suda, njegovom nagradom za vjernike i kaznom za griješnike. Na zidu u sjevernom kraku crkve je slika raspetog Hrista, na kojoj umjetnik prikazuje samo dvije druge figure, Bogorodicu i mladog apostola Ivana, kojem je Isus povjerio brigu nad majkom nakon njegove smrti. Ovo dvoje po umjetnikovom viđenju najvjerovatnije trebaju da izazovu emotivan odgovor kod gledatelja. Ovaj mozaik pokazuje jednostavnost, dostojanstvo i gracioznost klasicizma koji je vizantijski umjetnik potpuno asimilirao u savršenu sintezu s bizantijskom pobožnošću i patosom. Pojednostavljivanje kontura i svođenje oblika na osnovno, daju slici veliku emocionalnu snagu. Prenosi osjećaj bezvremenosti i vanzemaljskog prostora, zlatni svemir usidren u materijalnom svijetu s nekoliko cvjetova, koji sugerišu obećanje novog života. Kamena humka i lobanja na dnu križa predstavljaju Golgotu (mjesto gdje se nalazi lobanja) brdo izvan drevnog Jerusalema na kojem se smatralo da je Adem pokopan i gdje je rečeno da je došlo do raspeća. Bezvremenost i jednostavnost slike pomažu hrišćanskom vjerniku koji nastoji postići mistično sjedinjenje putem božanske molitve i meditacije. Simetrija i zatvoreni prostor kombiniraju se stvarajuċi učinak nepomičnog i nepromjenjivog aspekta najdublje misterije hrišćanske religije.[1][14]

Mozaik iznad glavnog ulaza u Haja Sofiju, urađen približno 900. n.e.

Konstantinopolj je u to vrijeme bio važno središte umjetnosti izrade mozaika. Međutim, samo iz spomena imamo izvještaje o mozaicima u Crkvi svetih apostola i drugim makedonskim građevinama, bilo da su palate ili hramovi. Novi mozaici pojavili su se i u Haja Sofiji, gdje je makedonska dinastija hramu poklonila brojne mozaičke ukrase. Sačuvana su između ostalih i dva važna djela iz tog razdoblja: poznati mozaik koji zauzima zabat nad glavnim ulazom u Haja Sofiju i drugi koji krasi kupolu crkve Haja Sofije u Solunu. Mozaik iznad carskih vrata na glavnom ulazu u Haja Sofiju u današnjem Istanbulu nastao je tokom 10. vijeka, a prikazuje zlatnu pozadinu (koja simbolizuje svjetlost duhovnog svijeta), cara i nekoliko vjerskih ličnosti. Atmosfera ovog mozaika je svečana i pomalo teška, gdje je prikazan car Lav VI s oreolom oko glave kako kleči (proskinezis) pored Hrista, koji predstavlja svetu mudrost. Isus sjedi na prijestolju (u središtu mozaika) i blagoslovi cara desnom rukom dajuċi mu božanski autoritet da vlada na zemlji. Tekst na lijevoj strani od Hrista na grčkom jeziku glasi: "Mir s vama. Ja sam svjetlost svijeta." Tu su i dva medaljona, po jedan sa svake strane koji prikazuju Bogorodicu i arhanđela Gabrijela. Figure prikazane na mozaiku mnogo su linearnije, zbog čega se dobija utisak kao da su istaknute. Koljena su malo spljoštena dajuċi tipičan primjer bizantijske linearnosti. Jednako je upečatljiv dojam trodimenzionalnosti, evociran kontrastom svijetloplavih nabora na tamnoplavoj pozadini, što je u suprotnosti sa dizajnom ogrtača na arhanđelu. Bogorodica i arhanđel ovdje imaju ne samo teološku već i umjetnički realističniju funkciju. Već u ranijem makedonskom razdoblju (približno 950.) u Haja Sofiji urađen je mozaik s temom Bogorodice s malim Isusom, u pratnji careva Konstantina Velikog i Justinijana I. Konstantin Veliki drži maketu grada Konstantinopolja, a Justinijan I maketu Haja Sofije. Lik Bogorodice na mozaiku postavljen je na zlatnoj pozadini kako bi se stvorio snažan kontrast sa tamnom bojom njene odjeće. [15][1][14] Carski mozaici s prikazom Hrista okruženi caricom Zoe i njenim suprugom (pogledati galeriju) potječu iz kasnijeg razdoblja u Haja Sofiji. Pošto je carica Zoe nadživjela tri muža, mozaik je nekoliko puta bio izmijenjen, tako da je lik izvornog cara Romana III vremenom zamijenjeno likom Konstantina IX Monomaha.[15] Mozaička umjetnost se razvijala i na drugim područjima Bizantijskog Carstva. Značajno djelo koje je bilo restaurirano je slika Bogorodice s djetetom u apsidi Crkve uznesenja blažene djevice Marije u Nikeji, koju su ikonoklasti prethodno zamijenili križem. Međutim, zgrada je uništena tokom grčko-turskog sukoba 1922. godine.[16]

Najvažnija djela mogu se vidjeti posebno u manastirima kao naprimjer, ukrasi u katolikonu, manastirske crkve Hosios Lukas. Unutrašnjost kupole manastirske crkve prekriven je mozaicima na kojima dominira lik Hrista u sredini. Oko središnjeg područja su Bogorodica, Sveti Jovan Krstitelj i četiri arhanđela, a ispod njih nalazi se šesnaest proroka. Nekoliko glavnih tema prikazuju cikluse poput: pranja stopala, raspeća i vaskrsenja. Na svodovima kupole i apsida, duž duljine zidova, nalaze se ogromni ukrasni mozaici. Pozadina je zlatna ili tamnoplava, na kojima se pojavljuju velike figure veličanstvenog karaktera. Često su prikazane četiri scene iz evanđelja: navještenje, božić, obrezanje i krštenje.[13] Umjetnički, radi se o sirovom i ponekad nespretnom konceptu, koji se zahvaljujući blijedoj inkarnaciji očituje u shemama. Tipično za makedonsku umjetnost jesu grč i stres u mišićima, koji ukazuju na patnju. Na nekim mjestima mozaici evociraju depresiju s ciljem poboljšanja svečanosti prostora.

Važno i dobro očuvano djelo iz bizantijske historije i umjetnosti je Manastir Nea Moni (Novi manastir) na grčkom ostrvu Hios, koji je 1042. godine osnovao bizantijski car Konstantin IX Monomah na mjestu gdje su tri pustinjaka navodno pronašla ikonu Djevice Marije. Mozaici u manastiru relativno su dobro očuvani, ukrašavaju zidove i stropove, brod i svetište, a nije sačuvan samo dio mozaika na kupoli. Izrađeni su od prirodnog kamena i stakla.[13] Ikonografski, temelje se na stilu bazilike Nea eklezija, ali nose i obilježja škole iz Kapadokije. Krajem 11. stoljeća središte izrade mozaika postalo je Manastir Dafne blizu Atine, gdje su u kupoli crkve prikazani važni mozaici: navještenje, božić, krštenje, preobraženje i raspeće. Međutim, uređenje manastira u Dafneu pripada umjetnosti dinastije Komnena. [13] Važno je naglasiti veliku estetsku vrijednost mozaika iz tog vremena, koja odgovara idealu ljepote i ne manje važnom idealnom obliku religiozne misli: skladna ravnoteža s jedne strane, te simbol Kraljevstva Božjeg s druge. Sjajno zlato ogromnih praznih prostora koji okružuju likove na mozaicima u velikoj mjeri doprinose uspjehu bizantijskih umjetnika u postizanju ovog dvostrukog cilja.[10]

Slikarstvo[uredi | uredi izvor]

Manastir Hosios Lukas iz 11. vijeka u Grčkoj, predstavlja jedan od najznačajnijih primjera bizantijske umjetnosti i arhitekture tokom vladavine Makedonske dinastije.

Kada je ukinuta zabrana religioznih slika, došlo je do podsticanja religioznog slikarstva u Bizantijskom Carstvu. Pojavio se stil slikanja koji je bio suptilan spoj slikovnog, klasičnog helenističkog i nešto kasnije, apstraktnijeg i formalističkog bizantijskog stila.[14] Najočuvaniji primjeri su u manastiru Hosios Lukas u kopnenom dijelu Grčke i katolikon Nea Monija na ostrvu Hios.

Mnogi historičari umjetnosti povezuju vrlo slobodno oslikane freske u Castelsepriju u Italiji sa umjetnošću Konstantinopolja iz istog perioda. Došlo je do oživljavanja interesa za teme iz grčko-rimske baštine (od kojih iluminirani manuskript Pariski psaltir predstavlja važno svjedočanstvo) i koristile su se za prefinjenije tehnike prilikom predstavljanja ljudskih likova. Također, postojao je i naturalistički stil, pri čemu su korištene i složenije tehnike iz grčke i rimske umjetnosti pomiješane sa hrišćanskim temama tokom izrade raznih umjetničkih djela. Postoji nekolicina sačuvanih građevina iz tog perioda. Pretpostavlja se da je Bazilijeva I zavjetna crkva bogorodice na ostrvu Faros (sada nepostojeća) služila kao model za većinu križno-kupolastih (grčki križ) svetilišta iz tog vremena, među kojima je i manastirska crkva Hosios Lukas u Grčkoj (približno 1000. n.e.), Nea Moni na Hiosu (projekat Konstantina IX Monomaha) i manastir Dafni u blizini Atine (približno 1050. n.e.).[5] [6] Slikarska umjetnost iz manastira Hosios Lucas može se jednim dijelom uporediti i sa zidnim slikarstvom iz 10. vijeka u srednjoj Italiji (crkva postavljena u hramu Fortune Virile u Rimu; Cimitile), što zauzvrat možda odražava i malo ranija bizantijska djela. Slikarska djela iz Hosios Lukasa slijede model za koji se čini da je bio razvijen u Konstantinopolju oko 900. i koji je posebno dizajniran za ukrašavanje kubnih crkava sa središnjom kupolom.[14]

Ikone[uredi | uredi izvor]

Ikona kao religijska slika nije imala umjetničko značenje u bizantijskom svijetu. To se odrazilo na činjenicu da su umjesto da potenciraju fizički i realistički aspekt (likovi ne bacaju sjene, naprimjer), ikone bile samo metafizička aluzija koja nije prikazala lik ili samu osobu, već neku njenu osobinu, jer bi se u suprotnom to razumjelo kao zabranjeni idol. Slikari su i dalje ostali anonimni i smatrali su ih više poput majstora a ne umjetnika, koji su vršili samo višu silu nezavisnu od čovjeka. Ikone su viđene kao sredstvo meditacije i povezivanja s božanskim. Religiozne slike trebale su biti duhovne, kako bi označile stadij neba i često su smatrane čudesnim. Ipak, ikonografima nije nedostajalo zanimanja za materijalnu stvarnost, a neka bizantijska djela nose i znakove izvjesnog realizma. Ikone su visokog kvaliteta izrade, ali obično su bile toliko skupe da su, bez obzira na njihovu tehniku, većini ljudi bile potpuno nepristupačne.

Relativno popularne slike u Bizantijskom Carstvu bile su ikone Djevice Marije. Nekoliko istočnih i zapadnih hramova čuvaju slike Djevice Marije koje su često povezane s brojnim čudesnim legendama, a porijeklo nekih od njih pripisuje se izravno apostolu Luki, zaštitniku slikara i ikonografa. Često su prekrivene mrljama od složenog srebra ili zlata, koje simuliraju odjeću i prekrivaju veći dio slike. Za česte popravke, mnoge ikone se ne mogu sa sigurnošću pripisati prije 13. vijeka. U crkvama manastira na Svetoj gori još su sačuvane slike Djevice Marije kojima se pripisuju vrlo rana datiranja, a brojne ikone iz ovog perioda sačuvane su do danas u Manastiru svete Katarine na Sinaju u Egiptu. U srednjem bizantijskom periodu povećala se i popularnost ikonostasa koji je razdvajao brod hrama od narteksa i arkade.

Vjerovatno negdje u 10. ili 11. vijeku nastao je tehnički običaj slikanja sa sitnim kamenjem. U tu svrhu korišteni su ulomci kamena ili stakla koji su se držali zajedno s bijelim voskom. Bilo je to odstupanje od pravila ikonografije i mozaika, jer je izgubio njihov istinski duhovni karakter i isticala se umjetnička vrijednost. Međutim, ove minijature često su bile tražene, a neke i dalje ostaju u riznici institucija istočnih crkava, naprimjer, u "Manastiru Vatoped" nalazi se rijedak komad s prikazom raspeća. U riznici katedrale u Firenci sačuvana su dva primjerka koji prikazuju bogojavljenje, rođenje Isusa Hrista, Isusa u hramu, Hristovo krštenje, Isusovo preobraženje, Lazarevo uskrsnuće, Isusov ulazak u Jerusalem, razapinjanje, Hristovo spuštanje u pakao, uzašašće, duhovi i smrt Djevice Marije.

Keramički oblici ikona i ikone od kovanog gvožđa također su predstavljali posebne oblike ikona. Postoji čitav niz kompozicija čije je proučavanje zanimljivo u smislu razvoja bizantijske ikonografije. Muzej Louvre prikazuje mali ikonski mozaik žanra Preobraženja, dok druga dva pripadaju zbirci Basilewsky i pokazuju lica svetog Samuela i svetog Teodora.[17]

Bizantijska iluminacija[uredi | uredi izvor]

David svira harfu, detalj iz Pariskog psaltira

Početkom 9. stoljeća prijelaz od pisanja do kurzivnog pisanja doveo je do umnožavanja kopiranih knjiga, pri čemu su bila kopirana djela i iz ozbiljne literature. Enciklopedijski duh utjecao je i na bizantijsku književnu umjetnost: tako je patrijarh Focije I u svojoj biblioteci sastavio 279 tekstova o radovima, koji se odnose na drevne, religiozne i svjetovne tekstove. Bila je to najznačajnija poznata zbirka knjiga i vjerovatno je pripadala biskupskoj (patrijaršijskoj) biblioteci, a ne njegovoj vlastitoj zbirci. Danas nije poznato je li neka od tih knjiga sadržavala iluminacije. Platon, grčki dramatičari, drevni historičari i crkveni očevi su poštovani, kako se razvijao žanr pisanja grčkog romana i historijskih knjiga.

Za razliku od situacije na zapadu, prije 13. stoljeća, u Bizantijskom Carstvu središta umjetničke aktivnosti nisu bila smještena u gradovima, već u manastirima. Uloga pojedinih bizantijskih samostana nije bila manje važna i po pitanju iluminiranih rukopisa, o čemu imamo informacije iz rijetkih izvora u kojima se navode uglavnom samostani osnovani u samom Konstantinopolju. Ti samostani u prijestonici carstva bili su brojni i uživali su obilato pokroviteljstvo, a najvažniji među njima uživali su bogato kraljevsko pokroviteljstvo. Članovi vladajuće dinastije i najznačajnijih bizantijskih porodica često su dolazili tamo provesti kraj svog života. Zbog svega toga, teško bi bilo razlikovati umjetnost koja se praktikovala u tim samostanima i vjersku umjetnost proizvedenu izvan njihovih zidina.[3]

U srednjovjekovnom Bizantu knjige su bile popularne i veoma cijenjene, ali iluminacije knjiga su rađene samo po narudžbi kupaca koji su mogli sebi da priušte tako vrijedne stvari. Zbog toga je bizantijska iluminacija iz tog razdoblja gotovo uvijek održavala visok kvalitet izrade iluminiranih knjiga. Knjige su često bile pogođene požarima ili uništene tokom ratova i pljačke, ostavljajući još manje od već malog broja primjeraka. Među najrjeđim knjigama bile su ilustracije rađene za patrijarhe i careve ili knjige namijenjene u kultne svrhe. Nekoliko luksuzno ilustriranih rukopisa preživjelo je iz drugog zlatnog perioda bizantijske umjetnosti, kao što je to slučaj s umjetnicima koji su uređivali crkveni interijer. Ilustratori ovih rukopisa kombinirali su intenzivan vjerski izraz, aristokratsku eleganciju i pojačano uvažavanje bogatih ukrasnih oblika. Osim Biblije, najočuvanija je bila popularna (u to vrijeme) knjiga "Duhovna luka" Jovana Moša, od kojih je sačuvano najmanje 693 primjeraka, ali nijedna nije ilustrirana. Tu je i dobro poznat opis starijeg djela Kozima Indikopleusta iz Aleksandrije, pod nazivom "Kosmografia Christiana" s kraja 9. stoljeća, koja se sada čuva u Vatikanu. Slike koje u ovom djelu evociraju drevnu umjetnost nemaju toliko pozornosti na detalje, ali njihova ovisnost o originalu i njihova masovnost evociraju pojavu novog makedonskog stila. Jošuin svitak, rukopis iz 10. vijeka u obliku svitka, za kojeg se također vjeruje da je urađen u konstantinopoljskom scriptorumu (pisarnici), odražava pristup različit od onog iz Pariskog psaltira. Ilustratori su radili na običnom vellumu (kožnom pergamentu), koristeći mastilo i natapajuċi ga bojama kako bi prenijeli podvige Mojsijevog nasljednika Jošuu, starozavjetnog heroja iz bitke kod Jerihona, koji je osvojio obećanu zemlju i koga su hrišćani smatrali prethodnikom Isusa Hrista. U jednom od crteža, prikazani su događaji opisani u tekstu u neprekidnom krajoliku, koji se od velikih figura iz prednjeg plana udaljava ka udaljenim gradovima i pejzažima. Strateški postavljene oznake unutar slika identificiraju likove. Glavni lik, Jošua, je krajnje desno. Okrunjen je oreolom, neopterećen, ali sa oklopom na gornjem dijelu tijela, predvodi svoje vojnike prema rijeci Jordan. Uprkos stilizaciji, i ova slika podsjeća na klasične korijene bizantijske kulture.[1]

Ilustracija Prvog koncila u Konstantinopolju iz Homilija Grgura Nazijanskog

.

Rukopisi koji se čuvaju u Nacionalnoj biblioteci u Parizu visokog su umjetničkog kvaliteta. Jedna od njih sadrži Homiliju svetog Grgura Nazijanskog, a napravljena je za cara Bazilija I. Propovijed sadrži više od 40 ilustracija na cijeloj stranici, od kojih su mnoge teško oštećene. Iluminacije iz djela nisu istog karaktera i stila, neke su jednostavne i statične, druge složenije ili narativnije. Slika Hrista Pantokratora ili Ezekijelove vizije je značajna. Od historijske vrijednosti su i slike carice Eudokije sa njenim sinovima Lavom i Aleksandrom, ili slika samog cara, između proroka Ilije i arhanđela Gabrijela. Vjeruje se da je carska biblioteka bila ispunjena iluminiranim knjigama za vrijeme makedonske renesanse u 10. stoljeću, ali to su samo indirektno potkrijepljene pretpostavke. Jedna od rijetkih referenci na ovu temu potječe od ikonoklastičkog cara Lava V (813. - 820.), a odnosi se na knjigu pod nazivom "Sibilska proročanstva", ilustrirana portretima careve budućnosti (među kojima je i prikaz lava napadnutog od čovjeka naoružanog kopljem.[16]

Psaltiri, tekstovi u kojima su grupisani psalmi, često su bili ilustrirani, a postoje dvije vrste: samostanski, s mnogim malim rubnim ilustracijama, i aristokratski, poput Pariskog psaltira (10. stoljeće), koji se čuva u Nacionalnoj biblioteci Francuske. Pariski psaltir predstavlja jedno od programskih djela iz bizantijskog perioda s početka 10. stoljeċa. Poput ranijih Rabbula evanđelja, i na Pariskom psaltiru (psaltir: tumačenje psalma) nalaze se scene postavljene u okvire na stranicama bez teksta. Knjiga je velikog formata ukrašena mnogim živopisnim i šarenim ilustracijama uokvirene okvirnim ornamentima koji se drugdje ne ponavljaju. Glavne likove u djelu uglavnom prate alegorijske figure drevnih žena (a ponekad i muškaraca) koje simboliziraju kvalitete poput mudrosti ili moći ili su nositelji druge simbolike. Rad sadrži 449 stranica sa 14 iluminacija na svakoj cijeloj stranici, što je samo dio originalnog skupa. Prva slika posvećena je Davidu, kralju Izraela, tradicionalnom autoru starozavjetne knjige psalma. Kao izvorni materijal za ovaj psaltir, iluminatori su se okrenuli ranijim klasičnim ilustracijama. Idealizirane, masivne, trodimenzionalne figure obitavaju u pozadinskom prostoru s bujnim lišćem i vijugavim potokom koji kao da su izravno prevezeni iz rimskog "svetog krajolika". Arhitektura grada i memorijalni stupac vezan vrpcom potječu iz konvencija grčke i rimske pogrebne umjetnosti, a na drevni način ilustrator je personificirao apstraktne ideje i pejzažne značajke, koristeċi umjetničku tehniku poznatu kao alegorija. Ženska figura boginje Melodije ležerno se naslanja na Davidovo rame. Njena figura je čvrsta i graciozna, a njena haljina ostavlja ruke i dio grudi izložene pogledu. Glava joj je nagnuta na pola i nježni osmijeh oživljava ljepotu njenog lica. Na istoj slici, druga žena (možda šumska nimfa Eho) izviruje iza stuba. Mladiċ koji se naslanja u donjem prednjem planu personifikacija je Betlehememske gore, kako saznajemo iz njegovog natpisa. Pas koji pazi na ovce i koze, dok njegov gospodar svira harfu, sugerira na klasičnog junaka Orfeja, koji muzikom očarava divlje životinje. Okolni krajolik je hladan i sjenovit. Predmet je daleko od vrsnih kompozicija koje su se često ponavljale u bizantijskoj umjetnosti, a čini se da je umjetnik pokušao ukloniti sve što nalikuje veličanstvu, dajuċi prednost etičnosti u potrazi za milošću života samo u nadnaravnom. Bez znanja o sadržaju rukopisa, malo ko bi pretpostavio da je u njemu prikazan biblijski prizor. Ostali važni naslikani prizori su: Jona, Izaija, prolazak Jevreja preko Crvenog mora, Anina molitva, Mojsije s deset zapovijedi i drugi prizori s Davidom. Suptilno modeliranje obrazaca, integracija figura u trodimenzionalni prostor i upotreba atmosferske perspektive pojačavaju klasični ukus slike. Kao i uvijek, stil umjetničkih djela iz ovog perioda obilježavaju drevni utjecaji, kao što je ikonografija: veliki značaj se daje alegorijama, poput "Noći i zore" koji okružuju Izaiju u "Izaijinom proročanstvu".

Sačuvano klasificirano iluminirano djelo je i Biblija kraljice Kristine koja se čuva u Vatikanu. Narudžbu za izradu ovog djela dala je Patricia Lev preko "sakealaria" (dvorski blagajnik) 940. godine. Klijent je prikazan na naslovnici nudeći svoj žrtveni dar Djevici Mariji, koja ga lijevom rukom predaje Hristu. Ova knjiga dimenzija 41 x 27 cm mogla je biti poseban dar Manastiru Svetog Nikole, jer se svetac s druge strane posvete, uzdiže nad Leovim bratom Konstantinom, osnivačem manastira, i opatom manastira Makarijem, klečeći pred nogama sveca. Položaj klečanja (proskineza) može se naći u bizantijskoj umjetnosti u različitim varijantama. U klasičnoj rimskoj umjetnosti ono obično karakterizira poraženog i poniženog neprijatelja, ali u 9. i 10. stoljeću izražava ili pokajanje (naprimjer, prikaz na mozaiku iznad carskog ulaza u Haja Sofiju, gdje car Lav VI kleči pred Isusom) ili, što je češće, kao dokaz vjere donatora. U sličnom stilu je i Vatikanski psaltir kao i različiti savremeni evangelistički tekstovi.

Zanimljiv je i rukopis grčkog mjesecoslova (meneologij) cara Bazilija II. koji se čuva u Vatikanu, a izrađen je oko 986. godine. Djelo ima više od 400 iluminacija, a sve imaju zlatnu pozadinu. Ovaj iluminirani rukopis radilo je osam slikara i svaki od njih potpisao je svoje radove: Menas, Pantaleon, Juraj, dvojica braċe Blaherniti, Nestor, Šimon i Michajlo mlađi. Prikazane su različite teme prisutne prilikom proslavljanja godišnje liturgije. Neke scene prikazuju epizode Novog zavjeta, druge molitve mučenika ili svetaca. Rukopis bi se mogao nazvati i kratkim pregledom bizantijske vjerske umjetnosti s kraja 10. vijeka. Figure su frontalne, priroda šematska, dekorativnost djela naznačena je uklanjanjem trodimenzionalnosti arhitektonskih elemenata u pozadini. Likovi su obojeni suhim bojama i čini se da su isprepleteni zlatnim nitima, što bi trebalo evocirati rad s emajlom. Mnoga druga rijetka djela nastala su u 11. vijeku, poput Evanđelja iz Nacionalne biblioteke u Parizu, Psaltir iz Britanskog muzeja ili propovijed svetog Jovana Zlatoustog, sastavljena za cara Nikefora III. Likovi u njemu imaju bogatu odjeću, ovdje se ne poštuje oblikovnost, ali je dekorativnost produbljena. Likovi su u potpunosti dvodimenzionalni, sa izrazitim ivicama. Djelo nosi nekoliko orijentalnih obilježja (npr. uvećane figure monarha u usporedbi s drugima ili ljepota lica). Drugi rukopis iz 11. vijeka, koji sadrži propovijedi u slavu Bogorodice, sadrži brojne iluminacije s prirodnim motivima, gdje su prikazane životinje i ptice u prirodi na zlatnoj pozadini. Međutim, u prikazu ljudskog lika, prikaz je bio previše nespretan ili netačan, nisu primijećene proporcije tijela zbog želje za elegancijom manirizma. Tijela su bila duguljasta i uska. Sve ovo navodi nas na zaključak da je bizantijska ikonografija već bila razvijena u to vrijeme kao oko 15. stoljeća, pa su tako temelji njenog stvaralaštva već tada bili postavljeni i dostigli svoj prvi vrhunac.

Među prototipima svetaca zastupljenih u rukopisima iz ovog razdoblja primjetan je trend u smjeru bizantijske umjetnosti, jer se može reći da neke figure i dalje (ili opet) potječu iz antike, dok su druge monaške prirode. Prvi tip su sveti ratnici, a obično su prikazani kao grčki ratnici. Zahvaljujući svojim redovnim značajkama i elegantnim, fleksibilnim tijelima, oni nalikuju mladim sportašima sa Panatenejskog festivala. Nasuprot njima su Inasketski sveci koji sa svojim sumornim i udovima prikazanim pod oštrim uglovima, sirovim i ukočenim crtama podsjećaju da je ovozemaljska ljepota osuđena među crkvenim ocima. Ipak, sveti ratnici i asketski sveci često se Intérieur de Limbourg.jpg jedni pored drugih, kao što je to slučaj, naprimjer u mjesecoslovu Bazilija II., odnosno na zidovima bizantijskih i postbizantijskih hramova. Time se potvrđuje raznolikost i suprotnost elemenata koji čine bizantijsku umjetnost predstavljajuċi njenu snaga i upornost drevnih koncepta kalokagatije i religiozni utjecaj monaške misli.[13]

Galerija[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b c d e f g h i Art History, Marylin Stokstad, prvo izdanje od strane Harry N. Abrams, Inc., New York City, 1995. godine, ISBN 0-8109-1991-5, str. 1-608
  2. ^ a b Chatelet, Albert; Groslier, Bernard Philip; Pitrova, Lucie. Historija svjetske umjetnosti, objavljeno 1999. godine, ISBN 978-1-78310-385-0. str. 208 – 209.
  3. ^ a b c d e f "Umjetnost Bizantijskog Carstva" (PDF). monoskop.org. Pristupljeno 15. 6. 2020.
  4. ^ Jean-Michel Spieser, Bizantijski svijet II, Univerzitetska štamparija Francuske, 2006, str. 544 ISBN 978-2-13-052007-8
  5. ^ a b c "Gods Regents on Earth: A Thousand Years of Byzantine Imperial Seals The Macedonian Dynasty (862-1056)". Dumbarton Oaks. Pristupljeno 28. 10. 2014.
  6. ^ a b c "Imperial Recovery Under the Macedonian Dynasty". Boundless. Pristupljeno 28. 10. 2014.
  7. ^ Evans Helen, Wixom William D.. The glory of Byzantium: art and culture of the Middle Byzantine era, A.D. 843 – 1261., New York : The Metropolitan Museum of Art, 1997. ISBN 9780810965072., str. 214 – 218.
  8. ^ a b Goldschmidt, Adolf; Weitzmann, Kurt. Die Byzantinischen Elfenbeinskulpturen, Des X – XIII Jahrhunderts. Berlín : Deutscher Verlag für Kunstwissenschaft, 1979. ISBN 978-3871570841. str. 397 – 400.
  9. ^ HAHNLOSER, H.; POLACCO, R.. La Pala D'Oro: Il Tesoro di San Marco. Sveska 2. Firenza : Canal and Stamperia Editorial, 1965 a 1971. ISBN 978-8886502016. S. 4 – 31.
  10. ^ a b "Umjetnost Bizantijskog Carstva" (PDF). monoskop.org. Pristupljeno 9. 10. 2020.
  11. ^ François Boespflug, Raspeće u umjetnosti: planetarni subjekt, Bayard edicija, 2019, ISBN 978-2-227-49502-9, str. 80-82
  12. ^ François Boespflug, Raspeće u umjetnosti: planetarni subjekt, Bayard edicija, 2019, ISBN 978-2-227-49502-9, str. 80-82
  13. ^ a b c d e Bayet Charles, Byzantine Art, izdavač Parkstone Press International, New York City, ISBN 978-1-78310-385-0, str. 40-72
  14. ^ a b c d Garner's Art Through The Ages, Horst De La croix, Richard G. Tansey, Diane Kirkpatrick, deveto izdanje od strane Harcourt Brace Jovanovich, Orlando, Florida 1987. godine, ISBN 0-15-503769-2, str. 254-2988
  15. ^ a b "Haja Sofija, njena unutrašnjost i mozaici". study.com. Pristupljeno 15. 7. 2020.
  16. ^ a b MANGO, Cyril. The Art of The Byzantine Empire, 312 – 1453. Toronto: University of Toronto Press, 1986. ISBN 0-8020-6627-5. str. 210 – 217
  17. ^ SPIESER, Jean-Michel, Bizantijski svijet II. Bizantijsko Carstvo (641 – 1204). 1. : Presses Universitaires de France, 2006. ISBN 9782130520078. S. 369 – 393.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Evans, Helen C. & Wixom, William D. (1997). The glory of Byzantium: art and culture of the Middle Byzantine era, A.D. 843-1261, The Metropolitan Museum of Art, New York City; ISBN: 9780810965072
  • J. Durand, Bizantijska umjetnost, Terrail, Pariz, 2001
  • J-M. Spieser, "Bizantijska umjetnost", Srednji vijek, kršćanstvo i islam, Pariz, 1996.