Marš Radetzkog

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Radetzky marš Johanna Straussa starijeg, naslovnica iz 1848.

Marš Radetzkog Op. 228, je marš koji je komponirao Johann Strauss stariji, a posvećen je feldmaršalu Josefu Radetzkom von Radetzu. Prvi put je koncertno izveden 31. avgusta 1848. u Beču, a ubrzo je postao popularan među pukovnijskim marširajućim vojnicima. Strauss je dobio narudžbu da napiše ovo muzičko djelo u spomen na pobjedu feldmaršala von Radetzkog u bici kod Custoze. Predstavlja jedno od njegovih rijetkih muzičkih djela koje se i danas redovno izvodi u svjetskim koncertnim dvoranama, što je u suprotnosti sa trajnom popularnošċu muzike njegovog sina, Johanna Straussa mlađeg. Marš Radetzkog se pojavljuje gotovo svake godine od 1955. kao uobičajeni završetak Novogodišnjeg koncerta, koji predstavlja Bečka filharmonija, nakon podjednako obaveznog valcera Na lijepom plavom Dunavu Johanna Straussa mlađeg. Značaj ovog marša proteže se izvan ovog događaja i na različita područja austrijske kulture.[1]

Historijski okvir[uredi | uredi izvor]

Ishodište marša historijski pripada dijelu martovske revolucije u Beču, prije koje su pobunjenici napravili važne ustupke prije nego što je revolucija započela. To je uključivalo: ostavku princa Metternicha 13. marta 1848. godine, omraženog 74-godišnjeg simbola restauracije, 14. marta prve ustupke cara Ferdinanda I za uspostavljanje nacionalne garde i podizanje cenzure, a 15. marta slobodu štampe i ustavno obećanje. To je objavljeno 25. aprila 1848., a izborni propisi austrijskog parlamenta (Reichstaga) objavljeni 9. maja izazvali su bijes stanovništva, što je dovelo do ponovnih nemira ("majske revolucije"). Usljed ovih događaja, car je 17. maja 1848. pobjegao u Innsbruck.

22. jula 1848. godine konstitutivni austrijski Reichstag otvorio je nadvojvoda Johann sa 383 delegata iz Austrije i slavenskih zemalja. Između ostalog, poljoprivrednici su početkom septembra oslobođeni plaćanja poreza na nasljedstvo.

S druge strane, 25. jula 1848., feldmaršal Josef Wenzel Radetzky von Radetz ostvario je ubjedljivu vojnu pobjedu u Custozzi nad pijemontskim trupama i konačno 6. avgusta osvojio Lombardiju pripojivši je Austriji. Ovo je dalo moralnog podstreka za obnavljanje carske moći u Beču i nadu o upotrebi vojne moći za potiskivanje ili uništenje revolucionara u Beču.[2]

Jedno od predstojećih događaja poznatih pod imenom Bečka oktobarska revolucija bilo je krvavo suzbijanje radničkog protesta 23. avgusta 1848. godine, koji je u historiju ušao kao "Praterschlacht" (bitka kod Pratera). Uzrok protestima bilo je smanjenje plaćanja za rad muškarcima za 25%, za žene čak 33%. Protestni marš krvavo je potisnula carska nacionalna garda, a žrtve su bili uglavnom nenaoružani radnici, žene i djeca. Car Ferdinand se također vratio u Beč 12. avgusta 1848.

U toj je situaciji 31. avgusta 1848. Johann Strauss stariji, čije su simpatije uvijek bile na strani austrijskog cara, organizirao je festival pobjede u jednom od bečkih parkova "u čast hrabroj vojsci u Italiji i u znak podrške ranjenim ratnicima" i najavio je premijeru novog marša, koji je premijerno predstavljen kao "Marš Radetzkog". Na naslovnoj stranici prvog izdanja uz klavir dodat je i tekst "u čast velikog generala ... i k.k. vojsci posvećeno."

Muzika[uredi | uredi izvor]

Marš u svojoj originalnoj verziji iz 1848. godine bio je veselo i živahno muzičko djelo bez ikakve militarističke atmosfere.[3]

Poznata tema marša (Opus 228) prvobitno je započinjala sa prepoznatljivim kratkim četverotaktnim uvodom, a zatim je slijedila melodija koja je postala svjetski poznata. Strauss (otac), kao što je pokazao Straussov istraživač Norbert Linke, temeljio je svoje muzičko djelo na dugoročnom dizajnu ovih dijelova: prvi taktovi (uvod) mogu se prvi put naći 1828. godine u Lust-Lager Walzer-u (Op. 18), u drugom dijelu, melodija je također prvi put korištena 1828. godine u Krapfen-Waldl Walzer-u ​​(Op. 12, valcer 4 b), a može se naći i izmijenjenj verziji kao valcer u Lust-Lager Wazer-u. Daljnji melodijski dijelovi mogu se naći u tipičnoj varijacijskoj tehnici Johanna Straussa starijeg u citatima opere 144, 217 i 221.[4] U "Jubel-Quadrill" (op. 130 iz 1841.) "Finale“ u odjeljku A ima gotovo identičan notni zapis skoro cijele muzičke teme marširanja koju je Strauss (otac) ovdje koristio sedam godina kasnije.

Straussov istraživač Norbert Linke opovrgava tvrdnju Straussovog biografa Heinricha Eduarda Jacoba (1937.) da je Straussov otac izveo melodiju iz uvertire za Rossinijevu operu "Wilhelm Tell". Tvrdnju da je Philipp Fahrbach stariji bio stvarni kompozitor, Linke smatra da je to samo legenda.[5] Fahrbach je, međutim, pružio aranžmane za vojnu i harmonijsku muziku.[6] Navodi se i da je početak prilično sličan drugoj Allegro temi komponiranoj 1794. godine iz Simfonije br. 100 Josepha Haydna, što je također pogrešno. Aranžmani raznih Haydnovih djela bili su dio stalnog repertoara Straussovog orkestra, ali vjerovatnije će potaknuti rane dokaze u djelima iz Op. 12 i 18 Johanna Straussa starijeg iz 1828. godine.

Prema Linkeu, melodija iz tria je:

dvodijelni klarinetni jodel za koji su karakteristični komična prevrtanja i trileri.

Postoje samo dvije harmonijske fraze (prva i druga fraza).

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "The Regime's "Musical Weapon" Transformed: The Reception of Johann Strauss Sr's Radetzky March Before and After the First World War". jstor.org. Pristupljeno 1. 1. 2020.
  2. ^ Frank Miller (d. i. Helmut Reichenauer): Johann Strauss Vater – Der musikalische Magier des Wiener Biedermeier. Dokumentarbiographie. Castell-Verlag, Eisenburg [d. i. Vasvár], 1999, ISBN 3-9501095-0-1, S. 331.
  3. ^ Frank Miller: Johann Strauss Vater – Der musikalische Magier des Wiener Biedermeier. Dokumentarbiographie. Castell-Verlag, Eisenburg [d. i. Vasvár], 1999, ISBN 3-9501095-0-1, S. 334.
  4. ^ Norbert Linke: Musik erobert die Welt. Herold, Wien 1987, ISBN 3-7008-0361-3, S. 166.
  5. ^ Norbert Linke: Musik erobert die Welt. Herold, Wien 1987, ISBN 3-7008-0361-3, S. 165–166.
  6. ^ Norbert Linke: „Es mußte einem was einfallen“ – Untersuchungen zur kompositorischen Arbeitsweise der „Naturalisten“. Hans Schneider, Tutzing 1992, ISBN 3-7952-0732-0, str. 124.