Marko evanđelist

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Sveti Marko

Sveti Marko († Aleksandrija, 25. april 68) bio je evanđelist, kršćanski svetac, autor Evanđelja po Marku, aleksandrijski biskup, utemeljitelj kršćanske zajednice u sjevernoj Africi, zaštitnik Venecije.

U Novom zavjetu[uredi | uredi izvor]

U Novom zavjetu ne postoji previše podataka o sv. Marku, premda je on jedan od četvorice evanđelista.

Djetinjstvo[uredi | uredi izvor]

Sveti Marko je po nekim pretpostavkama bio Jevrej koji je slijedio Isusa i prihvatio kršćanstvo. Deset puta se spominje u Novom zavjetu. Vjerovatno je on mladić, koji je išao za uhapšenim Isusom, zaogrnut plahtom, a kad su ga htjeli uhvatiti, ostavlja plahtu i bježi gol. Na drugom mjestu u Bibliji stoji da sv. Petar, čudesno oslobođen okova, dolazi u kuću majke Ivana Marka.

Kasnija predaja[uredi | uredi izvor]

Predaja koja je slijedila novozavjetnim tekstovima mnogo je bogatija, već i stoga što se Marko smatrao osnivačem jedne od prestižnih crkava s početka kršćanstva, one u Aleksandriji.

Prema tim predajama, Marko je prešao na kršćanstvo pod utjecajem sv. Petra, kojem od tada služi kao prevodilac, jer Petar nije govorio grčki jezik. Zajedno sa svojim rođakom Barnabom i sa sv. Pavlom putuje od Jerusalema na svoje prvo putovanje u Antiohiju. Marko prati Barnabu oko 50. godine na njegovom putovanju na Kipar. Na daljnja putovanja Pavao ga nije htio voditi (to navode i novozavjetna Djela apostolska).

Za vrijeme prvog Pavlovog zatočeništva u Rimu oko 60. godine Marko, koji se pripremao za svoje putovanje u Malu Aziju, susreće Pavla i tada su se pomirili. Prema legendi, Pavao ga je nagovorio da piše Evanđelje, najprije ga šalje u Agileju, a onda u Aleksandriju da propovijeda Evanđelje.

Predaja kaže da oko 65. godine odlazi u Aleksandriju i tamo osniva Crkvu. Kao biskupa Aleksandrije napadaju ga na oltaru neprijateljski raspoloženi stanovnici, vežu ga oko vrata i tako vuku dok nije umro. To je bilo 25. aprila 68. Nevrijeme je spriječilo ubice da ga spale, njegovo tijelo je ostalo netaknuto, a kršćani su ga zakopali.

Evanđelje po Marku[uredi | uredi izvor]

Marko je napisao Evanđelje, koje se, prema nekim drevnim zapisima koji su danas ipak diskutabilni, zasniva na Petrovim propovijedima u Rimu, a koje po njemu dobiva ime Evanđelje po Marku ili Markovo evanđelje, najstarije je od svih Evanđelja. Marko više od drugih evanđelista ističe Isusovo čovještvo. I drugi evanđelisti naglašavaju da je Isus doista pravi čovjek, ali ga posmatraju u svjetlu proslavljenog Gospodina. Njegovo evanđelje vjerovatno je nastalo prije 70. godine, budući da ne pokazuje da je pisac znao za razaranje jerusalemskog hrama.

Evanđelist Marko postupno uvodi otkrivajući mesijansku tajnu što se posvemu očituje u smrti i u Isusovom uskrsnuću, da je Isus iz Nazareta pravi čovjek i pravi Bog.

Zaštitnik Venecije[uredi | uredi izvor]

Ostaci sv. Marka u 9. vijeku iz Aleksandrije su preneseni u Veneciju, te su najprije pokopani u duždevoj kapeli, gdje je između 1063. i 1073. godine sagrađena Katedrala sv. Marka. Prema legendi, jedan zidar je pri gradnji pao sa skele, ali je molitvom sv. Marku ostao nepovrijeđen. Zbog toga je sv. Marko zaštitnik zidara.

Poštovanje[uredi | uredi izvor]

Sv. Marka se na slikama obično prikazuje s krilatim lavom kako piše, jer on naglašava snagu uskrsnuća i savladavanja smrti. Zaštitnik je i advokata, građevinskih radnika, zidara, staklara, pletača košara, notara i pisara, zatvorenika i Egipta. Njemu se utječe protiv nevremena, munje, tuče, protiv nepripravne smrti te za dobro vrijeme i dobru žetvu.

Blagdan u Rimokatoličkoj crkvi mu je 25. aprila, a istog datuma ga slave i pravoslavne crkve (ako koriste julijanski kalendar, onda je to 8. maja po gregorijanskom kalendaru).

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

U Wikimedijinu spremniku nalazi se još podataka o: Saint Mark