Masakr u Bleiburgu

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Otvoreni spomenik Blajburškim žrtvama na blajburškom polju na imanju u vlasništvu Omera Vrapca.

Masakr u Bleiburgu (pogledaj terminologiju) jest jedan od naziva za niz događaja koji se dogodio u maju 1945. na kraju Drugog svjetskog rata u Evropi. Deseci hiljada vojnika i civila povezanih s Silama Osovine pobjegli su iz Jugoslavije u Austriju od jugoslavenskih partizana i sovjetske Crvene armije. Britanska vojska koja je okupirala Austriju vratila ih je da se predaju jugoslavenskim partizanima. Vojnici i civili bili su prisiljeni marširati zajedno sa kolonama koje su partizani zarobili u Jugoslaviji. Desetine hiljada tih ljudi pogubljeni su dok su drugi odvedeni u logore na prisilni rad. Događaji su imenovani po pograničnom gradu Bleiburg u austrijskoj pokrajini Koruška odakle su vraćeni vojnici raznih vojnih formacija koje su se borile na strani nacističke Njemačke, i civili koji su krenuli za njima.

Dana 3. maja 1945. vlada Nezavisne države Hrvatske (NDH), fašističke marionetske države osnovane u dijelovima okupirane Jugoslavije, odlučila je pobjeći u Austriju u nadi da će se predati okupacionim britanskim snagama. Ostacima vojnih snaga NDH, Hrvatskih oružanih snaga, naređeno je da urade isto. Vođe Slovenskog domobranstva su također izdale naredbu o povlačenju. Te snage, zajedno sa civilima, pridružili su se njemačkoj Armijskoj grupi E i drugim kolaboracionim jedinicama kao što su 15. SS kozački korpus, ostaci četnika, i drugih.

U sedmici nakon 8. maja 1945, kapitulacije nacističke Njemačke koja je označila formalni kraj Drugog svjetskog rata u Evropi, snage Osovine u Jugoslaviji nastavile su se boriti protiv jugoslavenskih partizana kako bi izbjegle opkoljavanje i držale otvorene rute za bijeg. Slovenske snage su se borile i do 14. maja probile do austrijske granice kod Klagenfurta. Njihovu predaju Britanci su prihvatili i oni su internirani u obližnji logor Viktring. Kada se 15. maja jedna od kolona snaga vojske NDH, zajedno sa civilima, približila gradu Bleiburg, njihovu predaju su Britanci odbili. Njima je naređeno da se predaju jugoslavenskim partizanima, što je rukovodstvo vojske NDH nakon pregovora i uradilo. Ostali zatvorenici u britanskom zarobljeništvu vraćeni su u Jugoslaviju sljedećih sedmica. Vraćanje zatvorenika je otkazano 31. maja nakon što su Britanci saznali o masakrima u Jugoslaviji.

Predati zatvorenici su prisilnim marširanjem razmješteni na razne lokacije širom Jugoslavije. Masovna pogubljenja su izvršena na nekim lokacijama, a najveća su bila u Teznu, Kočevskom Rogu i Barbarinom rovu.

Terminologija[uredi | uredi izvor]

U Hrvatskoj se obično koriste pojmovi kao što su Masakr u Bleiburgu, Blajburška tragedija, Blajburški zločin, slučaj Bleiburg, a nekada i samo Bleiburg.[1][2]

Termin Križni put se koristi za događaje koji su se desili poslije vraćanja vojnika i civila. To se ponajviše odnosi na "marš smrti" koji je uslijedio nakon vraćanja zatvorenika sa blajburškog polja.[3][4]

U Sloveniji, koristi se izraz Viktringska tragedija (slovenski: Vetrinjska tragedija). Viktring je bio britanski logor, gdje je najveći broj slovenskih zatvorenika bio interniran prije repatrijacija.[5]

Pozadina[uredi | uredi izvor]

Nezavisna država Hrvatska vodila je sistemsku kampanju masovnih ubistava i istrebljenja Srba, Židova i Roma. Ova slika iz maja 1945. prikazuje žrtve koncetracijskog logora Jasenovac bačene u rijeku Savu, blizu Siska.

Kraljevinu Jugoslaviju su 6. aprila 1941. napali nacistička Njemačka, Italija i Mađarska.[4] Njemačka vojska je već 10. aprila ušla u Zagreb, a istog dana proglašena je Nezavisna Država Hrvatska (NDH) na čije čelo je postavljen Ante Pavelić, vođa fašističkog ultranacionalističkog pokreta Ustaše, koji je imenovan Poglavnikom.[6] Jugoslavija je kapitulirala 17. aprila.[4]

Ostatak Srbije je bio pod njemačkom vojnom upravom na čelu sa Milanom Nedićem,[4] dok je Slovenija podijeljena između Njemačke, Italije i Mađarske.[7] Nakon okupacije i podjele Jugoslavije, fašističke vlade su uvele antisemitske zakone koji je pratio nacistički plan konačnog rješenja židovskog pitanja.[4] Ustaše su također donijele rasne zakone i sistemski progonile srpsko, jevrejsko i romsko stanovništvo širom zemlje. Uspostavljen je sistem koncentracionih logora, od kojih je najveći bio Jasenovac,[5] u kojem je ubijeno između 77.000–100.000 ljudi.[8] Ubijeno je oko 29–31.000 Jevreja, tj. 79% njihovog predratnog stanovništva u NDH.[9] Gotovo čitava romska populacija koja je brojala 25.000 ljudi bila je uništena.[4]

U jeku invazije, ostaci Kraljevske jugoslovenske vojske nastavili su pružati otpor po vodstvom Draže Mihailovića, vođe srpskih četnika.[5] Komunistička partija Jugoslavije suzdržala se od otvorenog sukoba sa silama Osovine dok je bio na snazi mirovni Molotov-Ribbentropov pakt između Njemačke i Sovjetskog Saveza. Nakon početka operacije "Barbarossa" 22. juna 1941. godine, nacističke invazije na Sovjetski Savez, jugoslovenski partizani objavili su poziv na ustanak.[5]

Josip Broz Tito bio je vrhovni komandant partizanskih snaga. Četnici i partizani, dvije glavne grupe gerilskog otpora, u početku su surađivale protiv sila Osovine, ali njihova se saradnja brzo raspala. Četnici su vremenom počeli sarađivati sa okupacionim snagama, tako da su Saveznici, prije svega Velika Britanija, a kasnije i Sjedinjene Države, počeli podržavati partizane.[10][5]

Kraj rata[uredi | uredi izvor]

Situacija u Evropi 1. maja 1945.

Beogradska ofanziva i dolazak Sovjetske armije, i sve veća saveznička logistička podrška, omogućila je partizanima da povećaju svoje ofanzivne akcije. Krajem 1944. godine uz pomoć sovjetske Crvene armije uspostavili su kontrolu u Srbiji, Makedoniji, Crnoj Gori i Dalmaciji.[11] Njemačke snage povukle su se iz Srbije, zajedno s snagama Milana Nedića.[4] Wehrmacht i vojne snage NDH stvorili su front u Sremu kako bi osigurali povlačenje njemačke Armijske grupe E s Balkana.[4] Partizani su vršili masovna ubijanja ratnih zarobljenika i etničkih Njemaca nakon što su osigurali kontrolu nad Srbijom.[5]

U maju 1944, Tito je osnovao obavještajnu službu poznatu kao Odjeljenje za Zaštitu Naroda (OZNA) po uzoru na sovjetski NKVD. Predstavljao je vojnu obaveštajnu službu i tajnu policiju jugoslavenske Komunističke partije.[12] U augustu 1944. osnovao je vojnu jedinicu nazvanu Korpus narodne odbrane Jugoslavije (KNOJ), čiji je zadatak bio likvidacija kolaboracionih snaga, prije svega četnika i ustaša.[13]

Kada je postalo izvjesno da sile Osovine neće dobiti rat dezerterstvo je uzelo maha u snagama NDH, posebno među pripadnicima hrvatskog domobranstva.[4] Četnici su također napuštali svoje redove, a neki prelazili na stranu partizana.[5] Suprotno tome, pripadnici ustaške vojnice rijetko su prelazili u partizane ili napuštai svoje redove.[5] Dana 30. augusta 1944, Tito je ponudio amnestiju pripadnicima hrvatskog domobranstva, slovenskog domobranstva i četnicima ako odluče preći u partizane do 15. septembra. Nakon 15. septembra, svi koji nisu prešli trebali su biti izvedeni pred "narodne sudove". Slični pozivi ponovljeni su nekoliko puta nakon isteka roka.[11]

Oružane snage Nezavisne Države Hrvatske reorganizirane su u novembru 1944. godine koje su spojile jedinice Ustaša i Hrvatske domobranske garde.[14] Time je stvorena vojska za koju se procjenjuje da je brojala 280.000 ljudi.[13] Do 1945. partizani koji su se organizovali u Jugoslovensku narodnu armiju brojili su više od 800.000 ljudi raspoređenih u pet armija. Progonili su ostatak poraženih njemačkih i NDH, i drugih kolaboracionih snaga.[15][16]

U martu 1945. godine 4. jugoslavenska armija napredovala je kroz Liku, Hrvatsko primorje i Kvarnerski zaljev. Najveći dio Bosne i Hercegovine bio je u partizanskim rukama do kraja aprila. Dana 12. aprila probijen je Sremski front, što je omogućilo 1. i 3. armiji napredovanje zapadno preko Slavonije. Samo je sjeverozapadni dio NDH, s okolicom Zagreba, ostao pod nadzorom vlasti NDH,[11] gdje su se okupljale brojne izbjeglice iz drugih dijelova NDH.

Povlačenje[uredi | uredi izvor]

Slovenski domobrani i Njemci prolaze kroz grad Tržič
Slovenske izbjeglice idu prema Austriji

Poraz na sremskom frontu u aprilu 1945. ubrzao je povlačenje njemačkih snaga koje su se povlačile s Balkana od oktobra 1944.[4] Kao i druge vojske sila Osovine, snage NDH nisu se htjele predati Crvenoj armiji ili Jugoslovenskoj Armiji. Povukli su se preko Slovenije pokušavajući doći do jugoslovensko-austrijske granice, kako bi se predali britanskim snagama koje su napredovale sjeverno od Italije.[5] Vlast u NDH je isplanirala i organizovala veliki egzodus ljudi, a konačna odluka donesena je 3. maja.[4][13] Istog dana i slovensko vodstvo je odlučilo da se povuče u Austriju.[17]

Slovenski biskup Gregorij Rožman apelirao je na Saveznike da okupiraju Sloveniju i spriječe komuniste da preuzmu vlast.[5] Rukovodstvo NDH ukinulo je rasne zakone i 6. maja poslalo zahtjev za suradnju sa Saveznicima,[18] na što pozitivnog odgovora nije bilo.[5] Tri JNA divizije su bile uključenje u protjerivanje preostale vojske sila Osovine.[4] Neke jedinice 4. Jugoslovenske armije uspjele su stići do Koruške prije ili u isto vrijeme sa kolonama koje su se povlačile. Na područje su poslane dodatne divizije 3. i 4. armije kako bi zauzele južnu Korušku i spriječile povlačenje. Snage 1. i 2. armije su zaustavljene blizu Celja, dok je 3. armija napredovala dalje u potrazi za kolonama koje su se povlačile.[5]

Dana 6. maja 1945. visoki dužnosnici Nezavisne Države Hrvatske pobjegli su iz Zagreba i 7. maja stigli do mjesta u blizini Klagenfurta u Austriji.[11] Pavelić i vojno vodstvo napustili su Zaprešić uveče 7. maja, namjeravajući se pridružiti ostatku režima iz NDH u Austriji.[11] U končanici, većina rukovodstava NDH je zajedno s Pavelićem operacijom Linija pacova pobjegla početkom maja, većinom u zapadnu Evropu i Latinsku Ameriku. Zagreb su ostali braniti dijelovi 1. divizije oružanih snaga NDH i njemačke 41. i 181. divizije, raspoređene duž nedovršene utvrđene "Zvonimirove linije" između Svetog Ivana Žabnog i Ivanić-Grada. Žestoka bitka sa jugoslavenskom 1. armijom trajala je tri dana od 5. do 8. maja. Posebno žestok dan za jugoslovenske partizane bio je 7. maj, gdje je 1. proleterska brigada imala svoj najkrvaviji dan u svojoj historiji, sa 158 poginulih i 358 ranjenih u borbama za Vrbovec.[19]

Pored hrvatskih snaga, slovenske domobranske garde i njemačke Armijske grupe E, povlačile su se i ostale vojne jedinice.[20] Među njima su bili ostaci Srpske državne straže, dva puka Srpskog dobrovoljačkog korpusa i grupa četnika koji su se predali Britancima blizu italijansko-jugoslovenske granice 5. maja. Te jedinice nisu bile vraćene u Jugoslaviju.[21] Crnogorska narodna armija, koju je formirao Sekula Drljević u aprilu 1945. uz podršku vlade NDH, kako bi okupljala Crnogorce iz NDH, povlačila se zajedno s hrvatskim snagama.[22] Hiljade ruskih kozaka koji su bili u Jugoslaviji od 1943, pripadnici 15. kozačkog konjičkog korpusa SS-a, su također prešli u Austriju.[11]

Dana 8. maja 1945. Njemačka se bezuvjetno predala savezničkim silama, što je bio praktični kraj Drugog svjetskog rata u Evropi.[4] Kapitulacija Trećeg Reicha primjenjivala se i na njemačke snage Wehrmachta u Jugoslaviji, kao i na ostale oružane snage pod njemačkom kontrolom, poput Hrvatskih oružanih snaga. Snage NDH su 8. maja morale prekinuti svoje aktivnosti i ostati tamo gdje su se našli. General Aleksandar Löhr, glavni komandir Armijske grupe E, predao je 8. maja komandu nad hrvatskim snagama Ante Paveliću.[13] Pavelić je iz Rogaške Slatine izdao naredbu da se njegove trupe ne predaju partizanima, već pobjegnu u Austriju u nadi da će se predati zapadnim Saveznicima.[13] Nakon kapitulacije Njemačke, Josip Broz Tito je 9. maja preko Radija Beograd prijetio "nemilosrdnim odgovorom" svim naoružanim kolaboracionistima ukoliko se ne predaju.[11]

Put za bijeg do Klagenfurta[uredi | uredi izvor]

Slovenska domobranska straža i slovenski civili uglavnom su koristili put preko Ljubeljskog prelaza.[5] Oko 30.000 vojnika, uključujući 10.000 do 12.000 slovenskih domobrana, 10.000 Njemaca, 4.000 Srba, 4.000 pripadnika ruskog zaštitnog korpusa i 6.000 slovenskih civila, povuklo se u Austriju.[20] Put do Ljubelja bio je zakrčen natovarenim automobilima, kamionima, vagonima i konjskim kolicima. Bitke sa partizanima su dodatno usporile povlačenje.[5]

Nakon prolaska Ljubelja, kolone su krenule prema mostu preko Drave u Hollenburgu. Britanci su bili smješteni sjeverno od mosta. Most su čuvali njemački vojnici i 7. maja su ga napali partizani. Partizanska pojačanja stigla su sutradan i postavila prepreku između Ferlacha i Hollenburga, dok su se jedinice četvrte motorizovane divizije i 26. divizije 4. armije približavale Ferlachu sa zapada. Osovinske snage i civili bili su opkoljeni i pokušali su se probiti kroz blokade. Neke njemačke trupe predale su se partizanima u dolini Feistritza, u skladu sa njemačkom kapitulacijom.[5]

Dana 10. maja desio se glavni pokušaj proboja. Napad su izvršili Slovenska domobranska policija na čelu sa bojnikom Vukom Rupnikom i 7. SS brdska divizija "Prinz Eugen" i policijske jedinice SS-a.[5] Uspostavljen je radio kontakt sa Britancima, koji su bili spremni da ih prihvate ako pređu rijeku Dravu. Slovenačka domobranska garda i SS trupe 11. maja pokrenule su pješački napad na grad Ferlach i uveče preuzele kontrolu nad njim. Partizani su imali 180 žrtava u toj bitci.[23] Preostale partizanske jedinice u blizini su odbijene, a kolona trupa i izbjeglica počela je prelaziti rijeku Dravu. Britanci su ih odveli u logor Viktring u blizini Klagenfurta. Do 14. maja sve jedinice slovenske domobranske vojske bile su pod britanskim zatočeništvom.[5]

Put za bijeg do Bleiburga[uredi | uredi izvor]

Kolona izbjeglica blizu Celja

Hrvatske trupe i civili većinom su koristili puteve prema Mežici i Bleiburgu te put preko Kamniško-Savinjskih Alpa.[5] Glavna hrvatska kolona kretala se kroz gradove Zidani Most, Celje, Šoštanj i Slovenj Gradec. Do 11. maja čitava kolona je stigla do Dravograda. Mostove preko Drave blokirale su bugarske jedinice koje su na to područje stigle 9. maja.[5]

Između 11 i 12. maja, generali Vjekoslav Servatzy i Vladimir Metikoš stupili su u pregovore s bugarskim generalima kako bi omogućili hrvatskoj koloni da pređe u Austriju.[11] Bugari su predložili da krenu u pravcu Prevalja i Bleiburga, što je kolona i uradila.[24] Bleiburg se nalazio oko četiri kilometra sjeverozapadno od granice Austrije i Jugoslavije. Dijelovi kolone koji nisu imali jaku zaštitu su bili napadnuti 12. maja. Časopis Politika izvještavala je o 15.700 ratnih zarobljenika u Mariboru, i mjestima Zidani Most, Bled, Jesenice i drugim. Do 13. maja izvještavalo se o 40.000 zarobljenika u blizini Rogaške Slatine, Celja, Velenja, Šoštanja, Dravograda i drugih mjesta.[11]

Glavni dio kolone je bio okružen u Dravogradu. Hrvatske oružane snage koristile su svoje pet kilometara udaljene artiljerijske položaje za gađanje po položajima JNA. U noći 13. maja, elitne pješadijske jedinice HOS-a, kojima je komandovao general Rafael Boban, uspjele su probiti partizansku blokadu, a kolona se kretala zapadno preko Ravne na Koroškem i Poljana prema Bleiburgu.[5][22] Veliki broj hrvatskih vojnika i civila stigao 14. maja na Bleiburško polje.[11] Prethodno, britanski štab su uspostavili pripadnici 38. irske pješadijske brigade,[11] koji su 12. maja preuzeli grad[11], dok je ostatak 5. korpusa Britanske armije bio stacioniran u Klagenfurtu.[11]

Predaja u Bleiburgu[uredi | uredi izvor]

Kolona Hrvatske vojske koja je stigla u Bleiburg u maju 1945. godine

Glavna grupa vojnika HOS-a i hrvatskih civila stigla je do blajburškog polja 15. maja. Oni su bili prednjica kolone dugačke 45-65 kilometara, u kojima je bilo oko 25.000 do 30.000 ljudi.[25][20] Većina ih se smjestila u blizini lokalnog željezničkog nasipa. Oko 175.000 ljudi još je bilo na teritoriji Jugoslavije i kretalo se prema Bleiburgu.[25] Pregovori predstavnika HOS-a, Vojske Jugoslavije i Britanaca održani su istog dana.[5]

Popodne istog dana hrvatske su snage počele podizati bijele zastave kao znak predaje.[26] Jedan od predstavnika partizana bio je general major Milan Basta, politički komesar 51. vojvođanske divizije, i potpukovnik Ivan Kovačič Efenka iz 14. divizije.[24] Predstavnici vojske NDH pokušali su ispregovarati predaju britanskoj vojsci, ali su bili upućeni da se predaju jugoslovenskoj vojsci. Nezavisna država Hrvatska pridružila se Ženevskoj konvenciji 20. januara 1943. i priznala ju je kao "zaraćenu stranu".[27]

Partizanske snage 51. vojvođanske brigade iz 3. armije Jugoslavije i 14. slovenačke divizije uspostavile su kontrolu nad Blajburškom poljanom.[11] Milan Basta postavio je ultimatum pregovaračima NDH - bezuslovna predaja u roku od jednog sata, u protivnom će ih napasti i ne pridržavati se normi međunarodnih konvencija Crvenog krsta.[13] Ultimatum je produžen za još petnaestak minuta, nakon čega je započela opća predaja.[4] Basta je Scottu, komandantu 38. irske brigade, pružio garancije da će se prema zatvorenicima postupati humano i da će sudovi suditi samo "političkim zločincima".[5]

Ratni zarobljenici Hrvatskih oružanih snaga na Bleiburgu 15. maja 1945. godine, nakon predaje

Tačan tok događaja nakon isteka ultimatuma je predmet rasprava. Teodor Pavić, opisan kao "hrvatski kurir", napisao je da su partizanske snage počele da s puškomitraljezima pucaju na grupu ljudi na Blajburškom polju.[13] Petar Brajović, partizanski oficir, navodi petnaest do dvadeset minuta pucanja puškomitraljezma na kolonu. Strle je napisao da su u pucnjavu bili uključeni 3. bataljon 11. brigade "Zidanšek" i 3. bataljon 1. brigade "Tomšič", a njihova evidencija bilježi najmanje 16 smrtnih slučajeva, uglavnom od mitraljeske vatre.

Prikaz situacije na Blajburškom polju u maju 1945. godine

Pojam masakra na Blajburškom polju promovirali su ostaci ustaša u egzilu.[4] Hrvatsko-američki historičar Jozo Tomasevich smatra da je nemoguće utvrditi tačan broj vojnih i civilnih žrtava koji su pokušali pobjeći u Austriju i bili prisiljeni predati se partizanima, te ističe da su broj žrtava Ustaše vještački uvećavale u svrhu propagande, dok su komunistički izvori umanjivali iz sličnih razloga.[28] Hrvatska historičarka Martina Grahek Ravančić napisala je da potpuni opseg žrtava koje je na Bleiburgu na dan predaje pretrpjela kolona nije opisan ni u jednim dostupnim izvorima. Ona je opisala kratki napad partizanske vojske na kolonu kao nešto što se sigurno desilo, ali da broj žrtava nije poznat.[29]

Kasnije istog dana, NDH generali Slavko Štancer, Vjekoslav Servatzy i Vladimir Metikoš nadzirali su predaju partizanima.[29] Predavanje je trajalo nekoliko dana i na različitim lokacijama, a Tito je tek 21. maja naredio da se partizani povuku iz Koruške.[30]

Povratak u Jugoslaviju[uredi | uredi izvor]

Ratni zarobljenici u Mariboru na prisilnom marširanju
Hiljade zarobljenika bačeno je u pećine i jame u masakru na Kočevskom Rogu

Nakon predaje, jugoslovenske snage počele razoružavanje vojnika i pripreme za prisilno pješačenje nazad.[11] Kako su se kolone zarobljenika odmicale od granice, tretman prema njima se pogoršavao i ubrzo su započela pojedinačna ubistva i egzekucije manjih grupa muškaraca. Britanci su 17. maja započeli repatrijaciju zarobljenika iz logora Viktring, većinom pripadnika HOS-a.[11]

Kolone su marširale prema Mariboru duž rijeke Drave.[25] Prvi zatvorenici stigli su u Maribor 17. maja i smješteni su u tranzitne logore. U naredna dva dana pristigla je većina zatvorenika, gdje su bili razvrstani prema jedinici i godini pridruživanja.[22] Dio zatvorenika prisiljen je na daljnje marširanje ili prevezen vlakovima do Celja i Zagreba. Ostatak su kamioni dovezli u protivtenkovske rovove u Teznu kod Maribora, ruke vezanih žicom, gdje su postrojeni i ubijeni. Ubistva su trajala nekoliko dana dok rovovi nisu bili napunjeni mrtvim tijelima.[25] Procjenjuje se da je u masakru u Teznu ubijeno oko 15 000 ljudi, većinom pripadnika HOS-a.[22][31]

Zatvorenicima koji su se kretali iz pravca Bleiburga prema Slovenj Gradecu se pridružio veliki broj izbjeglica na putu između Dravograda i Slovenj Gradeca. Oko 1.500 ljudi je ubijeno u obližnjem selu Žančani. Kasnije su zatvorenici krenuli na put prema Celju. Komanda 11. krajiške divizije i 1. armije je procjenjivala da ima 30.000 zatvorenika u tom momentu. Opet su protutenkovski rovovi blizu rijeke Save u blizini Bukovžlaka korišteni mjesta za egzekucije.[32]

Kolona od oko 40.000 ljudi, većinom Hrvatskih vojnika, 18. maja je premještena iz Celja u Zidani Most. Jedan dio njih je odvojen u obližnje šume i ubijen.[33] Ostatak kolone je stigao do Samobora 20. maja gdje su bili smješteni u manje grupe.[34] Grupe zarobljenika iz Maribora i Samobora su pristizale u Zagreb gdje je Aleksandar Ranković od hrvatskog ogranka OZNA-e tražio veću odlučnost u obračunavanju s ostacima NDH režima.[35] Broj uhapšenih građana Zagreba je i povećan tokom juna i jula 1945.[34]

Vraćanje srpskih i slovenskih zatvorenika iz Viktringa započelo je 24. maja.[36] Oko 11.000 slovenskih domobrana i 600 civila je dolazilo sa dva pravca. Jedan je vodio iz Rosenbacha za Jesenice gdje su smješteni u logorima Kranj, Škofja Loka i Šentvid, a drugi iz Bleiburga za Celje, gdje se nalazio logor Teharje. Neki su zatvorenici premlaćivani i ubijeni na samom putu. Većinu likvidacija su vršili KNOJ i OZNA.[37] Oni smješteni u Šentvid logoru su odvedeni u Kočevje gdje je ubijeno na hiljade ljudi i potom sklonjeno u pećine, jame i procjepe u događaju poznatom kao Masakr na Kočevskom Rogu. Zatvorenici logora Teharje su ubijeni u njegovoj blizini okruženoj pećinama i rudnicima, između ostalog i Barbarin rov.[38] Oko 5.000 slovenskih domobrana dovedenih u Teharje je ubijeno. U Ljubljani, blizu Podutika je ubijeno oko 800 slovenskih domobrana i civila.[39]

Većina kolona je do 8. juna završilo do svojih krajnjih odredišta, tj. stalnih logora od kojih je 12 bilo u Hrvatskoj, a 11 u Vojvodini. OZNA je u svom izvještaju iznijela podatak od 175.922 zarobljenika.[40] Edvard Kardelj je u zahtjevu podnesenom Borisu Kidriču zahtijevao brže izvršavanje likvidacija jer se uskoro spremala odluka o općoj amnestiji.[41] Uredba o općoj amnestiji za četnike, Srpsku državnu stražu, hrvatske i slovenske domobrane, i albanske i muslimanske milicije je donesena 3. augusta 1945.[42] Oko 41.320 zarobljenih je oslobođeno na osnovu amnestije.[43] Svi koji su raspušteni su imali obavezu javljanja lokalnim vlastima, a neki su osuđeni na zatvor ili prisilni rad. Dana 2. marta 1946. JNA je naredila oslobađanje svih pripadnika neprijateljskih formacija, osim onih protiv kojih je sudski postupak već pokrenut.[44]

Posljedice[uredi | uredi izvor]

Masovne grobnice su vlasti DF Jugoslavije krile ili uništavale.[45] Često je rodbina ubijenih u ovim događajima bila suočena sa pritiscima i tretiralo ih se kao građane drugog reda.[46] Do 1950-ih iz Jugoslavije je ilegalno emigriralo desetine hiljada ljudi.[47] Prva komemoracija na Blajburškom polju je održana 1952. na dan Svih Svetih. Od tada je Počasni blajburški vod, udruženje hrvatskim emigranata organizovalo godišnje obilježavanja događaja zajedno sa katoličkom crkvom u Kranjskoj. Jugoslavenski konzulat u Klagenfurtu je slao diplomatske proteste Austriji, ali obilježavanje nije zabranjeno.[48][49] Ostatak Ustaša i njihovih pristalica je događaje iz Bleiburga koristio kao alat za historijski revizionizam, kao i vještačko napuhivanje broja žrtava.[50]

UDBA je pratila aktivnosti i učesnike događaja obilježavanja i izvršila niz napada na organizatore. U toku ceremonije održane 1966. bomba je eksplodirala u jednoj od kafana u Lobiachu. UDBA je 1975. likvidirala Nikicu Martinovića, predsjednika Počasnog blajburškog voda. Sve do raspada Jugoslavije komemoracija je održavana svake godine. Godine 1976. postavljen je mramorni spomenik na groblju u Unter-Loibachu, a 1987. postavljen je i spomenik na blajburškom polju sa natpisom na hrvatskom i njemačkom jeziku i ugraviranim hrvatskim grbom i islamskim polumjesecom i zvijezdom.

Istraživanje masovnih grobnica[uredi | uredi izvor]

Za vrijeme Jugoslavije nije bilo govora o poslijeratnim masakrima, tako da su istrage o mjestima masovnih grobnica počele tek krajem 1990-ih nakon raspada SFRJ.[51] Masovne grobnice u Teznu blizu Maribora su otkrivene 1999. prilikom gradnje autoputa. 1.179 leševa je ekshumirano iz dijela rova dugog 70 metara. Komisija Vlade Republike Slovenije za rješavanje pitanja skrivenih grobalja je 2005. analizirala i čitav rov u Teznu dužine 940 metara i procijenila da je tu ubijeno oko 15.000 ljudi.[52] Barbarin rov blizu Hude Jame je 2009. otkrio 726 ljudskih ostataka. Iste godine više jama je otkriveno na dvije lokacije blizu hrvatsko-slovenske granice, jedan blizu sela Harmica a drugi blizu sela Gornji Hrašćan, za koje se procjenjuje da ima oko 4.500 žrtava.[53] Do 2007. otkriveno je 581 skrivena lokacija. Do 2010 broj je porastao na 600, a Komisija Vlade Republike Slovenije procjenjuje da samo u Sloveniji ima 100.000 žrtava.[54] U Hrvatskoj nije bilo sistematskog istraživanja masovnih grobnica.[54]

Broj žrtava[uredi | uredi izvor]

Tačan broj ubijenih je teško odrediti.[55] Broj žrtava se u literaturi kreće između 50.000 do 200–250.000. Neke statističke kalkulacije iznose broj od minimalno 70.000 do 80.000 ubijenih.[56]

Hrvatski historičar Ivo Goldstein u svojoj knjizi Hrvatska 1918-2008 iznosi argumentaciju da je u kolonama bilo oko 116.00 NDH vojnika i do 60.000 hrvatskih civila. Na drugim rutama u kolonama je bilo oko 17.000 slovenskih domobrana, četnika, članova Srpskog dobrovoljačkog korpusa i drugih manjih formacija, i oko 10.000 slovenskih civila.[57] Milovan Đilas je 1977. pisao da je broj mrtvih iznad 20.000, ali nije prelazio 30.000. Franjo Tuđman je 1989. procjenio broj žrtava u događajima u i nakon Bleiburga na oko 35.000 do 40.000,[58] gdje iznosi tvrdnju "Blajburškom mitu" i vještačkom uvećavanju broja žrtava u desetinama hiljada.

Prvi sistematski pristup je izvršio hrvatski demograf Vladimir Žerjavić početkom 1990-ih. On je procjenio da je u Jugoslaviji umrlo ukupno 70.000 svih nacionalnosti u postratnim ubistvima, uključujući 45.000–55.000 Hrvata i Bošnjaka, 8.000 do 10.000 Slovenaca i oko 2.000 Srba i Crnogoraca. Kasnije je odvojio hrvatske i bošnjačke gubitke, i procijenio da je ubijeno oko 45.000 Hrvata i 4.000 Bošnjaka u Bleiburgu i događajima poslije. Između 1945. i 1947. procijenio je da je u naknadnim čistkama umrlo 4.000 Hrvata i 2.000 Bošnjaka.[59]

Hrvatska vlada je 1999. utvrdila da je oko 13.300 ljudi iz Hrvatske umrlo tokom događaja u i poslije Bleiburga.[60] Komisija koja je donijela taj zaključak je raspuštena 2002.[61] Žerjavićeva istraživanja su do sada najčešće citirana u literaturi.[62] Hrvatsko-američki historičar Jozo Tomasevich također je koristio njegove procjene od 70.000 ubijenih u Bleiburgu i Viktringu.[63][63] Slavko Goldstein procjenjuje oko 50.000 Hrvata i 20.000 Srba, Slovenaca i ostalih.[64] Hrvatska historičarka Martina Grahek Ravančić razmatra da je broj žrtava mogao bti oko 80.000.[65]

Ostavština[uredi | uredi izvor]

Komemoracija[uredi | uredi izvor]

Josip Leko polaže vijenac na spomeniku u Teznu u maju 2015.

S raspadom SFRJ interes o blajburškim događajima je rastao, i često bio zloupotrebljavan u svrhu revizionizma u Hrvatskoj.[66][67] Događaj se obilježava svake godine, a prvi put taj običaj je službeno obilježen 1995. odlukom parlamenta Republike Hrvatske.[68] Mnogi visokopozicionirani političari iz Hrvatske, te katolički i muslimanski predstavnici učestvuju u obilježavanju svake godine.

Katolička crvka u austrijskoj pokrajini Koruška je 8. marta 2019. zabranila svećenicima da prisustvuju okupljanju u Bleiburgu zbog "instrumentalizacije događaja u političko-nacionalistički ritual" koji služi za selektivnu interpretaciju historije koji narušava ugled katoličke crkve.[69] Austrijski EU parlamentarci su osudili okupljanja u Bleiburgu kao "najveće fašističko okupljanje u Evropi",[70] što je bio povod da Austrijska vlada 2019. zabrani prikazivanje ustaških, ISIS, i ostalih simbola.[71]

Spomenik antifašističkim žrtvama u Sarajevu.

Osim okupljanja u Bleiburgu, katolička crkva u Hrvatskoj svake godine održava mise za žrtve. Zbog pandemije koronavirusa komemoracija u Austriji je otkazana, misa je 16. maja 2020. po prvi put održana u Bosni i Hercegovini, u katedrali Srca Isusova u Sarajevu, koje je bilo pod okupacijom NDH gdje je stradalo 10.789 njegovih stanovnika (od čega 8.776 sarajevskih Jevreja).[72]

Održavanje mise je bilo popraćeno negodovanjem, posebno jevrejske zajednice u BiH i Jakoba Fincija,[73] i Željka Komšića, hrvatskog člana predsjedništva Bosne i Hercegovine,[74] te predstavnika lijevo orijentiranih stranaka.[75] Negodovanje su izrazila i druga dva člana predsjedništva Milorad Dodik i Šefik Džaferović, kao i predsjednik SDA stranke Bakir Izetbegović. S druge strane održavanje mise su podržavali Abdulah Skaka, gradonačelnik Sarajeva,[76] Hrvatski narodni sabor, Vinko Puljić,[77] Dragan Čović[78] i većina predstavnika hrvatskih stranaka u BiH. Nekoliko hiljada članova Saveza antifašista i boraca Narodnooslobodilačkog rata u Bosni i Hercegovini (SABNOR), i drugih građana protestovalo je u povorci do Vječne vatre gdje je privremeno bio obustavljen saobraćaj.[79] U znak podrške protest je održan i u Tuzli.[80]

Historiografija[uredi | uredi izvor]

Postratna jugoslovenska literatura pripisuje sve ljudske žrtve u maju i junu 1945. kao vojne.[81] Događaji su prikazivani kao završne vojne operacije ili veliko finale u Koruškoj.[82] Spomeni o blajburškim događajima su prvi put obrađivani u anti-komunističkoj literaturi koju su pisali izbjegli emigranti. Prva knjiga koja se bavila tematikom nosila je naziv La Tragedia de Bleiburg (bosanski: Blajburška tragedija), objavljena u Buenos Airesu 1963.[83]

Jozo Tomasevich opisuje događaje kao uništenje većine kolaboracionih trupa i dodaje da je to bio čin masovnog terora i brutalnog obračuna s političkim protivnicima. Međutim, bilježi da s obzirom na prirodu borbe u Jugoslaviji za vrijeme Drugog svjetskog rata i mnogih zločina za vrijeme okupacije, te da su Ustaše ostale uz Naciste sve do samog kraja, i htjeli pobjeći na teritoriju zapadnih Saveznika u slučaju da budu potrebni za borbu protiv komunista, bilo kakva vrsta milosti od partizana nije se mogla očekivati.[84] Britanski naučnik David Bruce MacDonald kritikovao je pretjerivanje s brojem žrtava,[85] čime bi i Hrvati dobili svoj masakr kojeg su počinili Srbi i/ili komunisti, kako bi imali nešto s čime bi mogli porediti s genocidom u Jasenovcu i ostalim logorima. Time se moglo prikazati da su Hrvatska i Hrvati bila zatočenik u SFRJ, umjesto konstitutivna nacija i narod unutar nje.

U odgovorima onim koji žele izjednačiti Bleiburg sa koncentacijskim logorom Jasenovcem, historičari Ivo i Slavko Goldstein su ustanovili da je Jasenovac primarno bio genocidni zločin i masovno ubistvo civila samo zbog toga što su bili druge religije i nacionalnosti. Bleiburg je bio zločin masovnog ubistva razoružanih zarobljenika poražene vojske koja se "četiri godine borila na strani zla". U Jasenovcu su ubijani vojno sposobni muškarci, djeca, žene, i stariji ljudi, dok je većina žrtava u Bleiburgu bila pripadnik neke od vojnih formacija.[86]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ McAdams, C. Michael (1999). "Yalta and The Bleiburg Tragedy". Arhivirano s originala, 16. 8. 2013. Pristupljeno 24. 3. 2015.
  2. ^ Grahek Ravančić, 2008
  3. ^ Vladimir Žerjavić, Yugoslavia, Manipulations with the Number of Second World War Victims, hic.hr; accessed 18 September 2015.
  4. ^ a b c d e f g h i j k l m n o Tomasevich 2001.
  5. ^ a b c d e f g h i j k l m n o p q r s t u v Rulitz 2015.
  6. ^ Tanner 2001.
  7. ^ Hančič i Podberšič 2008.
  8. ^ "Jasenovac". Holocaust Encyclopedia. United States Holocaust Memorial Museum. Pristupljeno 15. 5. 2019.
  9. ^ Cvetković 2011.
  10. ^ Tomasevich 1975.
  11. ^ a b c d e f g h i j k l m n o p Dizdar 2005.
  12. ^ Mikola 2008.
  13. ^ a b c d e f g Vuletić 2007.
  14. ^ Thomas, 1995, p. 30
  15. ^ Thomas, 1995, p. 32
  16. ^ Jancar-Webster, 1989, p. 46
  17. ^ Tomasevich 2010.
  18. ^ Radelić 2016.
  19. ^ Miladinović 1991.
  20. ^ a b c Portmann 2004.
  21. ^ Pavlowitch 2008.
  22. ^ a b c d Grahek Ravančić 2009.
  23. ^ Kranjc 2013.
  24. ^ a b Grahek Ravančić, 2008, p. 547
  25. ^ a b c d Lowe 2012.
  26. ^ Grahek Ravančić (2008), p. 543
  27. ^ Shaw, 1973, p. 101
  28. ^ Tomasevich, 2001, pp. 763-64
  29. ^ a b Grahek Ravančić, 2008, p. 546
  30. ^ Ramet, 2006, p. 159.
  31. ^ Ferenc 2012.
  32. ^ Grahek Ravančić 2009, str. 230-234.
  33. ^ Grahek Ravančić 2009, str. 258-259.
  34. ^ a b Dizdar 2005, str. 152.
  35. ^ Radelić 2016, str. 15-16.
  36. ^ Dizdar 2005, str. 148.
  37. ^ Hančič i Podberšič 2008, str. 52-53.
  38. ^ Mikola 2008, str. 148.
  39. ^ Corsellis i Ferrar 2015, str. 87.
  40. ^ Dizdar 2005, str. 162-163.
  41. ^ Grahek Ravančić 2009, str. 256.
  42. ^ Portmann 2004, str. 55-56.
  43. ^ Dizdar 2005, str. 181.
  44. ^ Grahek Ravančić 2009, str. 298.
  45. ^ Ferenc 2008, str. 157.
  46. ^ Dežman 2008, str. 201.
  47. ^ Hančič i Podberšič 2008, str. 55.
  48. ^ Rulitz 2015, str. 137.
  49. ^ Pavlaković 2010, str. 134.
  50. ^ Goldstein, Slavko. "Nisu svi zločini uvijek isti ... pa tako nisu isti ni Bleiburg i Jasenovac". Jutarnji list (jezik: hrvatski). Pristupljeno 24. 3. 2015.
  51. ^ Ferenc 2008, str. 157-158.
  52. ^ Ferenc 2012, str. 568.
  53. ^ "Još jedna masovna grobnica otkrivena uz hrvatsko-slovensku granicu: Koliko ih još ima?" (jezik: hrvatski). Index.hr. Pristupljeno 25. 3. 2015.
  54. ^ a b Rulitz 2015, str. 109.
  55. ^ Grahek Ravančić 2009, str. 330.
  56. ^ Geiger 2012, str. 94.
  57. ^ Goldstein, Ivo (8. 11. 2008). "Raspad i slom NDH, Bleiburg i križni put". Jutarnji list. Arhivirano s originala, 7. 11. 2012. Pristupljeno 28. 5. 2012.
  58. ^ Macdonald 2003, str. 172.
  59. ^ Žerjavić 1995, str. 557.
  60. ^ Geiger 2012, str. 95.
  61. ^ Geiger 2012, str. 80.
  62. ^ Grahek Ravančić 2009, str. 326.
  63. ^ a b Tomasevich 2001, str. 765.
  64. ^ Pavlaković 2010, str. 130-131.
  65. ^ Grahek Ravančić 2009, str. 323.
  66. ^ Butković, Davor (10. 1. 2009). "Kraj ustaške ikonografije". Jutarnji list (jezik: hrvatski). Arhivirano s originala, 7. 11. 2012. Pristupljeno 29. 5. 2012.
  67. ^ Pauković, Davor (2012). "Povijest, malo sadašnjosti, pa opet povijest" (jezik: hrvatski). Zagreb: The Political Science Research Centre. Arhivirano s originala, 2. 4. 2015. Pristupljeno 24. 3. 2015.
  68. ^ Vukušić, Božo (2005). Bleiburg Memento (jezik: hrvatski). Zagreb: Udruga Hrvatski Križni Put. ISBN 953-95007-0-2.
  69. '^ Anja Vladisavljevic: Austrian Church Bans Mass at Bleiburg Commemoration, Balkan Insight 8 March 2019.
  70. ^ "Austrija će na Bleiburgu organizirati instant-sud za hrvatske neofašiste: evo kako će kazniti sve koji budu isticali ustaške simbole i grb HOS-a". Slobodna Dalmacija (jezik: hrvatski). Pristupljeno 10. 1. 2020.
  71. ^ Welle (www.dw.com), Deutsche. "Austrijska zabrana ustaških simbola | DW | 08.03.2019". DW.COM (jezik: hrvatski). Pristupljeno 10. 1. 2020.
  72. ^ PORTAL, Oslobođenje. "Završena bleiburška misa u sarajevskoj katedrali". www.oslobodjenje.ba. Pristupljeno 16. 5. 2020.
  73. ^ "Jewish leaders in Bosnia: No to commemoration of fascism in Sarajevo". N1 BA. Pristupljeno 13. 5. 2020.
  74. ^ "Komšić: Pozivam Sarajlije da ne nasjedaju na ustaška lukavstva". Klix.ba. Pristupljeno 13. 5. 2020.
  75. ^ "Bleiburg stigao do Sarajeva". N1 BA. Pristupljeno 13. 5. 2020.
  76. ^ "Prosvjed zbog mise za Bleiburg koja bi trebala biti u Sarajevu". www.24sata.hr (jezik: hrvatski). Pristupljeno 13. 5. 2020.
  77. ^ "Kardinal Puljić je u nevjerici zbog osuda mise za Bleiburg". www.24sata.hr (jezik: hrvatski). Pristupljeno 13. 5. 2020.
  78. ^ ""Sviđalo se to nekome ili ne, Sarajevo pripada svima nama koji živimo u BiH"". N1 BA. Pristupljeno 13. 5. 2020.
  79. ^ "Nekoliko hiljada antifašista ispred Vječne vatre se razišlo, pjevale se partizanske pjesme". Avaz.ba. Pristupljeno 16. 5. 2020.
  80. ^ "Tuzlaci na protestnom performansu: Misa za Bleiburg je iživljavanje nad svim žrtvama fašizma". Klix.ba. Pristupljeno 16. 5. 2020.
  81. ^ Rulitz 2015, str. 100.
  82. ^ Rulitz 2015, str. 167.
  83. ^ Grahek Ravančić 2009, str. 13.
  84. ^ Tomasevich (1969), pp. 113–14
  85. ^ MacDonald, 2003, pp. 170–71
  86. ^ Goldstein, Iva and Slavko. "Ne, Jasenovac i Bleigurg nisu isto". Autograf.hr. Pristupljeno 15. 6. 2019.

Izvori[uredi | uredi izvor]

Dalje čitanje[uredi | uredi izvor]