Masakr u Pljevljima, Priboju, Foči i Čajniču

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Masakr u Pljevljima, Priboju, Foči i Čajniču
Lokacija Kotari Pljevlja, Priboj, Foča i Čajniče
Datum februar 1943.
Meta Bošnjaci
Vrsta napada Masovno ubistvo
Mrtvih najmanje 9.200
Počinioci Četnici

Masakr u Pljevljima, Priboju, Foči i Čajniču predstavlja ubistvo najmanje 9.200 Bošnjaka koje su tokom februara 1943. počinili pripadnici Limsko-sandžačkih četničkih odreda pod komandom Pavla Đurišića.

Nakon što je u januaru spaljen bjelopoljski srez, početkom februara na udaru četnika našla su se područja Pljevalja i Priboja. U Kasindolima u pribojskom srezu, Bošnjaci su pobijeni prilikom obavljanja džume. Bošnjaci sa područja Prijepolja pobjegli su ka Priboju. Nakon pada Bukovice u pljevaljskom kotaru i Batova, Glečeva i Međurječja u čajničkom kotaru, četnici su 7. februara izbili na Drinu. Jedini veći otpor pružen je na Trebeškom brdu. Nakon pada ovih teritorija, četnici su pristupili spaljivanju bošnjačkih sela. Prema četničkim izvještajima, do 13. februara poginulo je 1.200 boraca i 8.000 civila. Dio izbjeglica uspio je preći na lijevu obalu Drine prije nego što su četnici presjekli puteve, dok se dio probio u Metaljku i Čajniče, u kojem se nalazilo oko 2.000 izbjeglica. U namjeri da spriječe bijeg bošnjačkog stanovništva, četnici su koncentrisali veliki broj jedinica oko Čajniča i na prelazima Drine i Lima. U višegradskom području, četnici su nakon spaljivanja grada, Drinskog i drugih sela izbili na most u Strmici.

U pokušaju sprečavanja bošnjačkog otpora, Italijani su u Čajniču uhapsili komandanta bukovičke milicije Latifa Močevića, a u Metaljci naredili milicionerima da tri dana ne izlaze iz kuće. Vođa fočanske milicije Alija Hadžimusić poginuo je u borbama oko Čajniča. Milicija je ostala zbijena u srednji dio čajničkog kotara.

U Prijepolju je 28. februara sazvana konferencija povodom dešavanja u Sandžaku. Sa italijanske strane prisustovali su komandant italijanskih trupa u Crnoj Gori armijski general Mentasti, komandant divizije iz Pljevalja, komandanti pukova i civilni delegati, dok su sa bošnjačke strane prisustovali muftija Derviš ef. Šećerkadić iz Pljevalja, Ćamil Hasanagić iz Priboja, Murat ef. Šećeragić i Alija Agičić iz Prijepolja, Mujezin Somun iz Čajniča i drugi. Mentasti je na konferenciji izjavio da Italijani nisu krivi za zlodjela četnika i optužio Bošnjake za ustaške zločine u Bosni i saradnju sa komunistima. Na apel Bošnjaka za zaštitu, odgovorio je da bi trebala čitava armija samo za Sandžak, a zabranio je i iseljenje stanovništva. Saopćio je da je jedini način da zlodjela prestanu da se Bošnjaci sporazume sa četnicima. 2. i 3. marta u Prijepolju je održana nova konferencija kojoj su prisustovali bošnjački predstavnici iz cijelog Sandžaka. Predložena su tri rješenja:

  • puna zaštita bošnjačkog stanovništva
  • ukoliko je prvo rješenje nemoguće, kolektivno iseljenje
  • ukoliko je i drugo rješenje nemoguće, da Guverner Crne Gore dogovori sastanak bošnjačke i srpske delegacije.

Četnička komanda u Foči izdala je naređenje da se svi Bošnjaci izbjeglice moraju prevesti na pravoslavlje. Na osnovu toga, u Potpeću su 11. marta četnici preveli na pravoslavlje 84 osobe, a po završetku obreda silom su primorali bošnjačke djevojke da se presvuku u odjeću kakvu su nosile Srpkinje. Nakon toga Srbi su napravili veliko veselje. Na isti način obavljeno je pokrštavanje Bošnjaka u Vikoču.

Prema podacima Statističke sekcije Odbora za zbrinjavanje muslimanskih izbjeglica u Pljevljima od 18. aprila 1943, ubijeno je najmanje 1.352 osobe. Veliki broj poginulih nije zabilježen, jer o njima nije imao ko dati podatke i zbog razilaženja izbjeglica na sve strane. U općini Sočice je stradalo najmanje 349 osoba, u Meljaku 261, u Bukovici 236, u Bučju 235, u Boljanićima 191, u Gotovuši 56, u Kosanici 14, u Ilin Brdu osam i u Hoćevini i Otilovićima po jedna. 638 žrtava je zaklano, 286 spaljeno, 231 ubijeno puškom, 106 iskasapljeno i 91 utopljena. Silovano je oko 160 žena. Najveći zločini desili su se u Preharima, Golešima i Milunićima. U Preharima je 52 djece bačeno u Ćehotinu, a preko 20 žena silovano. U Dolovima je 42 žena i djece skupljeno u kuću koja je potom zapaljena. Svega 245 ubijenih činili su odrasli muškarci, a ostatak starci, žene i djeca.

Literatura[uredi | uredi izvor]