Masters (snuker)

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Masters
Lokacija Alexandra Palace,
London
Država Flag of England.svg Engleska
Osnovan 1975.
Organizacija WPBSA
Nagradni fond 600.000 funti[1]
Trenutni šampion Flag of England.svg Ronnie O'Sullivan

Masters je profesionalni snukerski turnir i drugi najdugovječniji turnir nakon Svjetskog prvenstva. Iako nije rangirni, smatra se jednim od najprestižnijih turnira[2] i dio je tzv. trostruke krune. Od prvog izdanja bio je i ostao pozivni turnir na koji se obično poziva prvih 16 igrača s WPBSA-liste, zbog čega i jest tako prestižan, uz 2–3 pozivnice u izdanjima od 1999. do 2010.

U historiji ovog turnira postignuta su 3 maksimalna brejka i sva tri su ostvarili igrači iz prekomorskih zemalja: Kanađanin Kirk Stevens 1984, Kinez Ding Junhui 2007. i Marco Fu iz Hong Konga 2015.

Najviše uspjeha na Mastersu ima Ronnie O'Sullivan, koji je titulu osvajao 6 puta uz još 5 finala, a slijedi ga Stephen Hendry s istim brojem titula, ali 2 finala manje.

Historija[uredi | uredi izvor]

1975-1996.[uredi | uredi izvor]

Prvi Masters održan je 1975. u londonskom hotelu "West Center" i na njega je bilo pozvano 10 igrača. Sponzor je bila duhanska kompanija Benson & Hedges. U finalu je pobijedio John Spencer rezultatom 9-8 protiv Raya Reardona, osvojivši 2.000 funti. Naredne godine turnir je premješten u New London Theatre, a 1979. u Wembley Conference Centre.[2]

1981. broj pozvanih igrača povećan je na 12, a 1983. još jednom je povećan na 16. Od 1984. do danas prvih 16 igrača s WPBSA-liste automatski su pozvani na turnir.[2] 1984. godine Kirk Stevens postao je prvi igrač koji je postigao maksimalni brejk na Mastersu, u polufinalu protiv Jimmyja Whitea.[2][3] 1988. Mike Hallett postao je prvi i do danas jedini koji je izgubio meč u finalu Mastersa ne osvojivši ni frejm, budući da ga je Steve Davis "pomeo" 9-0.[2] Stephen Hendry imao je nevjerovatan niz pobjeda na Mastersu koji je trajao od njegovog prvog nastupa 1989. do finala 1994, kad je u odlučujućem frejmu izgubio od Alana McManusa.[2] Hallett se 1991. plasirao u svoje drugo finale u 4 godine, ali je izgubio od Hendryja 8-9, iako je vodio 7-0 i 8-2. Ovaj poraz označio je kraj Hallettovog vremena kao jednog od najboljih igrača tih godina.[2]

1990. sponzori su uveli 2 pozivnice[2] koje je glavno snukersko izvršno tijelo dodjeljivalo po vlastitom nahođenju; ti igrači igrali bi protiv 15-og, odnosno 16. nosioca za mjesto u 1. kolu turnira. 1991. godine pokrenut je Benson & Hedges Championship, čiji je pobjednik dobijao jednu od 2 pozivnice.[2] Drugu je i dalje dodjeljivalo izvršno tijelo. Od 1996. finale se igra na 10 dobijenih frejmova (prije se igralo na 9).[2]

1997-2006.[uredi | uredi izvor]

Trofej Mastersa koji se koristi od 2004.

U finalu 1997. Steve Davis pobijedio je Ronnieja O'Sullivana 10-8. Meč je ostao zapamćen po tome što je jedna gledateljica ušla u prostor za igrače potpuno naga.[4] Davis je zaostajao 4-8, ali je tada nanizao 6 frejmova i osvojio titulu.[5] Finale naredne godine između Marka Williamsa i Stephena Hendryja odlučeno je na vraćenoj crnoj kugli.[6] Pobijedio je Williams, iako je zaostajao 6-9.[7][8] U finalu 2000. Ken Doherty nije uspio ubaciti posljednju crnu kuglu za maksimalni brejk[9], a na kraju je i izgubio meč od Matthewa Stevensa.[10]

2003. godine Benson & Hedges morao je prekinuti sponzoriranje Mastersa zbog novih ograničenja za reklamiranje duhanskih proizvoda u Ujedinjenom Kraljevstvu; tako je 2004. turnir bio bez sponzora. Iduće godine pojavio se novi sponzor - Rileys Club. Kvalifikacijski turnir nije održan, a obje pozivnice dodijelilo je izvršno tijelo, no vraćen je u kalendar u sljedećoj sezoni.[11] Osiguranje SAGA preuzelo je sponzoriranje 2006, a kasnije je potpisan ugovor s ovom firmom do 2009.[12] Izdanje za 2006. godinu bilo je posljednje koje je održano u Wembley Conference Centreu prije njegovog potpunog rušenja u ljeto kako bi se dobilo na prostoru za nove građevinske projekte.[13] Nakon što je u oktobru iste godine Paul Hunter, koji je 3 puta u 4 godine osvojio Masters, izgubio bitku protiv raka, Jimmy White pokrenuo je inicijativu da se trofej za pobjednika Mastersa nazove po Hunteru.[14] Paulova udovica Lindsey kasnije je izrazila istu želju tvrdeći da "...svi to očekuju. Svaki igrač s kojim sam razgovarala, svaki navijač, misli da je to definitivna stvar".[15] World Snooker, glavno upravno snukersko tijelo, odlučilo je da se trofej ne preimenuje, izjavivši: "Naš odbor jednoglasno se slaže da je Stipendija 'Paul Hunter' najprikladnija počast. Kao što je i Hunter vješto napredovao kroz amaterske nivoe, ova stipendija pružit će priliku nadarenim mladim igračima da upotpune svoj talent kroz vrhunski trening."[15]

2007-danas[uredi | uredi izvor]

Kao manja promjena, 2007. dodijeljena je dodatna pozivnica, povećavši ukupni broj učesnika na 19.[16] Turnir je održan u Wembley Areni.[17] 2008. ukinuta je ova dodatna pozivnica.[18]

O'Sullivan je igrao 4 uzastopna finala (2004-2007), pobijedivši u 2 (2005. i 2007). Hunter je pobijedio u prvom od ova 4 finala rezultatom 10-9, nadoknadivši zaostatak 2-7, napravivši usput 5 trocifrenih brejkova.[19] To je bila Hunterova 3. titula na Mastersu u 4 godine.[2] O'Sullivan je izveo sjajnu predstavu u finalu 2005, pobijedivši Johna Higginsa 10-3.[20] Finale se ponovilo i naredne godine, a nivo igre bio je jako visok. U 2. i 3. frejmu O'Sullivan je počistio stol brejkovima od 138 i 139 poena, da bi zatim izgubio 5 frejmova zaredom. Ipak, uspio se vratiti i izboriti odlučujući frejm, u kojem je napravio brejk od 60 poena, ali je tada pogriješio i dozvolio Higginsu da se vrati u igru. Higgins je to iskoristio, počistivši stol brejkom od 64 poena i osvojivši titulu na posljednjoj crnoj kugli.[21][22] Međutim, O'Sullivan se iskupio godinu kasnije protiv Ding Junhuija, pobijedivši dominantnom igrom 10-3, ali i utješivši vidno uznemirenog Kineza odmah nakon meča.[23][24] Iste godine Junhui je postao drugi igrač u historiji koji je postigao maksimalni brejk na Mastersu učinivši to u pretkolu (za igrače s pozivnicom) protiv Anthonyja Hamiltona.[2][3][18][25]

U ljeto 2008. SAGA se povukla kao sponzor turnira[26], tako da je izdanje za 2009. bilo bez sponzora.[2] 2010. sponzor je bio PokerStars.com.[27] Za 2011. godinu ponovo je ukinut kvalifikacijski turnir (koji još nije vraćen u kalendar) i nisu dodijeljene pozivnice[28], a sponzor je bio Ladbrokes Mobile.[2][29] Finale ovog turnira ušlo je u historiju jer su prvi put u finalu igrala 2 igrača iz Azije.[30] 2012. godine turnir je premješten u Alexandra Palace u Londonu[31], a sponzor je bio BGC Partners.[32] Turnir će ostati u "Ally Pally" (kako je popularno nazvana ova dvorana) do 2015.[33] Turnir trenutno sponzorira Dafabet, koji će ostati sponzor najmanje do 2017.[34]

Pobjednici[uredi | uredi izvor]

[2][35][36]

Godina Pobjednik Finalist Rezultat Sezona
1975. Flag of England.svg John Spencer Flag of Wales.svg Ray Reardon 9–8 1974/75.
1976. Flag of Wales.svg Ray Reardon Flag of England.svg Graham Miles 7–3 1975/76.
1977. Flag of Wales.svg Doug Mountjoy Flag of Wales.svg Ray Reardon 7–6 1976/77.
1978. Flag of Northern Ireland.svg Alex Higgins Flag of Canada.svg Cliff Thorburn 7–5 1977/78.
1979. Flag of South Africa (1928-1994).svg Perrie Mans Flag of Northern Ireland.svg Alex Higgins 8–4 1978/79.
1980. Flag of Wales.svg Terry Griffiths Flag of Northern Ireland.svg Alex Higgins 9–5 1979/80.
1981. Flag of Northern Ireland.svg Alex Higgins Flag of Wales.svg Terry Griffiths 9–6 1980/81.
1982. Flag of England.svg Steve Davis Flag of Wales.svg Terry Griffiths 9–5 1981/82.
1983. Flag of Canada.svg Cliff Thorburn Flag of Wales.svg Ray Reardon 9–7 1982/83.
1984. Flag of England.svg Jimmy White Flag of Wales.svg Terry Griffiths 9–5 1983/84.
1985. Flag of Canada.svg Cliff Thorburn Flag of Wales.svg Doug Mountjoy 9–6 1984/85.
1986. Flag of Canada.svg Cliff Thorburn Flag of England.svg Jimmy White 9–5 1985/86.
1987. Flag of Northern Ireland.svg Dennis Taylor Flag of Northern Ireland.svg Alex Higgins 9–8 1986/87.
1988. Flag of England.svg Steve Davis Flag of England.svg Mike Hallett 9–0 1987/88.
1989. Flag of Scotland.svg Stephen Hendry Flag of England.svg John Parrott 9–6 1988/89.
1990. Flag of Scotland.svg Stephen Hendry Flag of England.svg John Parrott 9–4 1989/90.
1991. Flag of Scotland.svg Stephen Hendry Flag of England.svg Mike Hallett 9–8 1990/91.
1992. Flag of Scotland.svg Stephen Hendry Flag of England.svg John Parrott 9–4 1991/92.
1993. Flag of Scotland.svg Stephen Hendry Flag of Thailand.svg James Wattana 9–5 1992/93.
1994. Flag of Scotland.svg Alan McManus Flag of Scotland.svg Stephen Hendry 9–8 1993/94.
1995. Flag of England.svg Ronnie O'Sullivan Flag of Scotland.svg John Higgins 9–3 1994/95.
1996. Flag of Scotland.svg Stephen Hendry Flag of England.svg Ronnie O'Sullivan 10–5 1995/96.
1997. Flag of England.svg Steve Davis Flag of England.svg Ronnie O'Sullivan 10–8 1996/97.
1998. Flag of Wales.svg Mark Williams Flag of Scotland.svg Stephen Hendry 10–9 1997/98.
1999. Flag of Scotland.svg John Higgins Flag of Ireland.svg Ken Doherty 10–8 1998/99.
2000. Flag of Wales.svg Matthew Stevens Flag of Ireland.svg Ken Doherty 10–8 1999/00.
2001. Flag of England.svg Paul Hunter Flag of Ireland.svg Fergal O'Brien 10–9 2000/01.
2002. Flag of England.svg Paul Hunter Flag of Wales.svg Mark Williams 10–9 2001/02.
2003. Flag of Wales.svg Mark Williams Flag of Scotland.svg Stephen Hendry 10–4 2002/03.
2004. Flag of England.svg Paul Hunter Flag of England.svg Ronnie O'Sullivan 10–9 2003/04.
2005. Flag of England.svg Ronnie O'Sullivan Flag of Scotland.svg John Higgins 10–3 2004/05.
2006. Flag of Scotland.svg John Higgins Flag of England.svg Ronnie O'Sullivan 10–9 2005/06.
2007. Flag of England.svg Ronnie O'Sullivan Flag of the People's Republic of China.svg Ding Junhui 10–3 2006/07.
2008. Flag of England.svg Mark Selby Flag of England.svg Stephen Lee 10–3 2007/08.
2009. Flag of England.svg Ronnie O'Sullivan Flag of England.svg Mark Selby 10–8 2008/09.
2010. Flag of England.svg Mark Selby Flag of England.svg Ronnie O'Sullivan 10–9 2009/10.
2011. Flag of the People's Republic of China.svg Ding Junhui Flag of Hong Kong.svg Marco Fu 10–4 2010/11.
2012[37] Flag of Australia.svg Neil Robertson Flag of England.svg Shaun Murphy 10–6 2011/12.
2013[38] Flag of England.svg Mark Selby Flag of Australia.svg Neil Robertson 10–6 2012/13.
2014[39] Flag of England.svg Ronnie O'Sullivan Flag of England.svg Mark Selby 10–4 2013/14.
2015[40] Flag of England.svg Shaun Murphy Flag of Australia.svg Neil Robertson 10–2 2014/15.
2016. Flag of England.svg Ronnie O'Sullivan Flag of England.svg Barry Hawkins 10–1 2015/16.

Statistika[uredi | uredi izvor]

Finalisti[uredi | uredi izvor]

Plasman Igrač Titule Finala
1. Flag of England.svg O'Sullivan, RonnieRonnie O'Sullivan 6 5
2. Flag of Scotland.svg Hendry, StephenStephen Hendry 6 3
3. Flag of England.svg Selby, MarkMark Selby 3 2
4. Flag of Canada.svg Thorburn, CliffCliff Thorburn 3 1
5. Flag of England.svg Davis, SteveSteve Davis 3 0
5. Flag of England.svg Hunter, PaulPaul Hunter 3 0
7. Flag of Northern Ireland.svg Higgins, AlexAlex Higgins 2 3
8. Flag of Scotland.svg Higgins, JohnJohn Higgins 2 2
9. Flag of Wales.svg Williams, MarkMark Williams 2 1
10. Flag of Wales.svg Griffiths, TerryTerry Griffiths 1 3
10. Flag of Wales.svg Reardon, RayRay Reardon 1 3
12. Flag of Australia.svg Robertson, NeilNeil Robertson 1 2
13. Flag of the People's Republic of China.svg Junhui, DingDing Junhui 1 1
13. Flag of England.svg Murphy, ShaunShaun Murphy 1 1
13. Flag of Wales.svg Mountjoy, DougDoug Mountjoy 1 1
13. Flag of England.svg White, JimmyJimmy White 1 1
17. Južnoafrička Republika Mans, PerriePerrie Mans 1 0
17. Flag of Scotland.svg McManus, AlanAlan McManus 1 0
17. Flag of England.svg Spencer, JohnJohn Spencer 1 0
17. Flag of Wales.svg Stevens, MatthewMatthew Stevens 1 0
17. Flag of Northern Ireland.svg Taylor, DennisDennis Taylor 1 0
22. Flag of England.svg Parrott, JohnJohn Parrott 0 3
23. Flag of Ireland.svg Doherty, KenKen Doherty 0 2
23. Flag of England.svg Hallett, MikeMike Hallett 0 2
25. Flag of Hong Kong.svg Fu, MarcoMarco Fu 0 1
25. Flag of England.svg Lee, StephenStephen Lee 0 1
25. Flag of England.svg Miles, GrahamGraham Miles 0 1
25. Flag of Ireland.svg O'Brien, FergalFergal O'Brien 0 1
25. Flag of Thailand.svg Wattana, JamesJames Wattana 0 1
  • Aktivni igrači napisani su podebljanim slovima.

Pobjednici po državama[uredi | uredi izvor]

Država Broj igrača Ukupno Prva titula Posljednja titula
Flag of England.svg Engleska 7 18 1975. 2016.
Flag of Wales 2.svg Vels 5 6 1976. 2003.
Flag of Scotland.svg Škotska 3 9 1989. 2006.
Flag of Northern Ireland.svg Sjeverna Irska 2 3 1978. 1987.
Flag of Canada.svg Kanada 1 3 1983. 1986.
Flag of Australia.svg Australija 1 1 2012. 2012.
Kina 1 1 2011. 2011.
Južnoafrička Republika JAR 1 1 1979. 1979.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Kalb, Rolf (6. 1. 2015). "Snooker - Die Turnier-Infos zum Masters". Yahoo! Eurosport. Pristupljeno 15. 1. 2015. 
  2. ^ a b c d e f g h i j k l m n o The Masters, Snukerska arhiva Chrisa Turnera.
  3. ^ a b "Maximum Breaks", Snukerska arhiva Chrisa Turnera.
  4. ^ "The Masters - A Potted History", Global Snooker.
  5. ^ Benson & Hedges Masters 1997, snooker.org.
  6. ^ Kad je rezultat na kraju frejma izjednačen, vraća se crna kugla na stol (na svoju poziciju) i igrači nastavljaju s igrom dok je neko ne ubaci ili potpuno promaši.
  7. ^ "Williams is the Master", Liverpool Daily Post (arhivirano na TheFreeLibrary.com)
  8. ^ Benson & Hedges Masters 1998, snooker.org.
  9. ^ John Dee, "Doherty misses out on his maximum", The Daily Telegraph, 30. 3. 2005.
  10. ^ Benson & Hedges Masters 2000, snooker.org.
  11. ^ "Kvalifikacijski turnir za Masters", Snukerska arhiva Chrisa Turnera.
  12. ^ "SAGA Insurance sign until 2009", SportBusiness International Online, 13. 10. 2006.
  13. ^ "Search on for new Masters venue", BBC Sport, 18. 1. 2006.
  14. ^ "Hunter Masters tribute ruled out", BBC Sport, 5. 1. 2007.
  15. ^ a b "Hunter's widow in Masters appeal", BBC Sport, 12. 1. 2007.
  16. ^ "SAGA Insurance Masters 2007". Snooker.org. Pristupljeno 29. 12. 2010. 
  17. ^ "New Wembley home for the Masters". BBC Sport. 12. 10. 2006. Pristupljeno 14. 1. 2007. 
  18. ^ a b "SAGA Insurance Masters 2008". Snooker.org. Pristupljeno 1. 3. 2011. 
  19. ^ "Masters 2004". Snooker.org. Pristupljeno 20. 1. 2012. 
  20. ^ "Rileys Club Masters 2005". Snooker.org. Pristupljeno 20. 1. 2012. 
  21. ^ "SAGA Insurance Masters 2006". Snooker.org. Pristupljeno 20. 1. 2012. 
  22. ^ "Higgins claims Masters thriller". BBC Sport. 23. 1. 2006. Pristupljeno 20. 1. 2012. 
  23. ^ "SAGA Insurance Masters 2007". Snooker.org. Pristupljeno 20. 1. 2012. 
  24. ^ "Superb Rocket beats Ding in final". BBC Sport. 21. 1. 2007. Pristupljeno 20. 1. 2012. 
  25. ^ "Ding compiles maximum at Masters". BBC Sport. 14. 1. 2007. Pristupljeno 14. 1. 2007. 
  26. ^ "Snooker suffers blow as sponsors pull out". Marketing Week. Pristupljeno 20. 1. 2012. 
  27. ^ Garbett, Paul (6. 1. 2010). "Masters snooker seals sponsorship deal". London: The Daily Telegraph. Pristupljeno 6. 1. 2010. 
  28. ^ "The Masters 2011". Global Snooker. Pristupljeno 17. 12. 2010. 
  29. ^ "Ladbrokes Mobile to sponsor Masters". WPBSA. 27. 12. 2010. Pristupljeno 27. 12. 2010. 
  30. ^ "Ding Sets Up Historic Final". WPBSA. 14. 1. 2011. Pristupljeno 16. 1. 2010. 
  31. ^ "Masters Snooker Goes To Alexandra Palace". worldsnooker.com. WPBSA. Pristupljeno 27. 4. 2011. 
  32. ^ "BGC Partners Sponsor The Masters". worldsnooker.com. WPBSA. Pristupljeno 14. 1. 2012. 
  33. ^ "Masters Snooker Returns To Alexandra Palace". worldsnooker.com. WPBSA. Pristupljeno 8. 5. 2012. 
  34. ^ "Dafabet Sponsor The Masters Until 2017". worldsnooker.com. WPBSA. 11. 11. 2014. Pristupljeno 11. 11. 2014. 
  35. ^ "The Masters – History". worldsnooker.com. WPBSA. Pristupljeno 25. 10. 2011. 
  36. ^ "The Masters". Snooker Scene. Pristupljeno 20. 1. 2012. 
  37. ^ "BGC Masters (2012)". Snooker.org. Pristupljeno 28. 10. 2011. 
  38. ^ "Betfair Masters (2013)". Snooker.org. Pristupljeno 8. 11. 2012. 
  39. ^ "Dafabet Masters (2014)". Snooker.org. Pristupljeno 9. 4. 2013. 
  40. ^ "Dafabet Masters (2015)". Snooker.org. Pristupljeno 16. 5. 2014.