Masters (snuker)
Masters | |
---|---|
Lokacija | Alexandra Palace, London (od 2012) |
Država | Engleska |
Osnovan | 1975. |
Organizacija | WPBSA |
Nagradni fond | 725.000 funti[1] |
Trenutni šampion | Ronnie O'Sullivan |
Masters je profesionalni snukerski turnir i drugi najdugovječniji turnir nakon Svjetskog prvenstva. Iako nije rangirni, smatra se jednim od najprestižnijih turnira[2] i dio je tzv. trostruke krune. Od prvog izdanja bio je i ostao pozivni turnir, na koji se obično poziva prvih 16 igrača s WPBSA-liste, zbog čega i jest tako prestižan, uz 2–3 pozivnice u izdanjima od 1999. do 2010.
U historiji ovog turnira postignuta su četiri maksimalna brejka i sve su ih ostvarili igrači iz prekomorskih zemalja: Kanađanin Kirk Stevens (1984), Kinez Ding Junhui (2007, 2024) i Marco Fu iz Hong Konga (2015).
Najviše uspjeha na Mastersu ima Ronnie O'Sullivan, koji je titulu osvajao osam puta uz još šest finala, a slijedi ga Stephen Hendry sa šest titula i tri finala.
Historija
[uredi | uredi izvor]1975–1996.
[uredi | uredi izvor]Prvi Masters održan je 1975. u londonskom hotelu "West Center" i na njega je bilo pozvano deset igrača. Sponzor je bila duhanska kompanija Benson & Hedges. U finalu je pobijedio John Spencer rezultatom 9–8 protiv Raya Reardona, osvojivši 2.000 funti. Naredne godine turnir je premješten u New London Theatre, a 1979. u Wembley Conference Centre.[2]
1981. broj pozvanih igrača povećan je na 12, a 1983. još jednom je povećan na 16. Od 1984. do danas prvih 16 igrača s WPBSA-liste automatski su pozvani na turnir.[2] Godine 1984. Kirk Stevens postao je prvi igrač koji je postigao maksimalni brejk na Mastersu, u polufinalu protiv Jimmyja Whitea.[2][3] 1988. Mike Hallett postao je prvi i do danas jedini koji je izgubio meč u finalu Mastersa ne osvojivši ni frejm – Steve Davis "pomeo" ga je 9–0.[2] Stephen Hendry imao je nevjerovatan niz pobjeda na Mastersu koji je trajao od njegovog prvog nastupa 1989. do finala 1994, kad je u odlučujućem frejmu izgubio od Alana McManusa.[2] Hallett se 1991. plasirao u svoje drugo finale u četiri godine, ali je izgubio od Hendryja 8-9 iako je vodio 7–0 i 8–2. Ovaj poraz označio je kraj Hallettovog vremena kao jednog od najboljih igrača tih godina.[2]
Godine 1990. sponzori su uveli dvije pozivnice[2] koje je glavno snukersko izvršno tijelo dodjeljivalo po vlastitom nahođenju; ti igrači igrali bi protiv 15-og, odnosno 16. nosioca za mjesto u 1. kolu turnira. Sljedeće godine pokrenut je Benson & Hedges Championship, čiji je pobjednik dobijao jednu od dvije pozivnice.[2] Drugu je i dalje dodjeljivalo izvršno tijelo. Od 1996. finale se igra na deset dobijenih frejmova (prije se igralo na devet).[2]
1997–2006.
[uredi | uredi izvor]U finalu 1997. Steve Davis pobijedio je Ronnieja O'Sullivana 10–8. Meč je ostao zapamćen po tome što je jedna gledateljica ušla u prostor za igrače potpuno naga.[4] Davis je zaostajao 4-8, ali je tada nanizao šest frejmova i osvojio titulu.[5] Finale sljedeće godine između Marka Williamsa i Stephena Hendryja odlučeno je na vraćenoj crnoj kugli.[6] Pobijedio je Williams iako je zaostajao 6–9.[7][8] U finalu 2000. Ken Doherty nije uspio ubaciti posljednju crnu kuglu za maksimalni brejk[9], a na kraju je i izgubio meč od Matthewa Stevensa.[10]
Godine 2003. Benson & Hedges morao je prekinuti sponzoriranje Mastersa zbog novih ograničenja za reklamiranje duhanskih proizvoda u Ujedinjenom Kraljevstvu; tako je 2004. turnir bio bez sponzora. Iduće godine pojavio se novi sponzor – Rileys Club. Kvalifikacijski turnir nije održan, a obje pozivnice dodijelilo je izvršno tijelo, no vraćen je u kalendar u sljedećoj sezoni.[11] Osiguranje SAGA preuzelo je sponzoriranje 2006, a kasnije je potpisan ugovor s tom firmom do 2009.[12] Izdanje za 2006. godinu bilo je posljednje koje je održano u Wembley Conference Centreu prije njegovog potpunog rušenja u ljeto kako bi se dobilo na prostoru za nove građevinske projekte.[13] Nakon što je u oktobru iste godine Paul Hunter, koji je tri puta u četiri godine osvojio Masters, izgubio bitku protiv raka, Jimmy White pokrenuo je inicijativu da se trofej za pobjednika Mastersa nazove po Hunteru.[14] Paulova udovica Lindsey kasnije je izrazila istu želju tvrdeći da "...svi to očekuju. Svaki igrač s kojim sam razgovarala, svaki navijač, misli da je to definitivna stvar".[15] World Snooker, glavno upravno snukersko tijelo, odlučilo je da se trofej ne preimenuje, izjavivši: "Naš odbor jednoglasno se slaže da je Stipendija 'Paul Hunter' najprikladnija počast. Kao što je i Hunter vješto napredovao kroz amaterske nivoe, ova stipendija pružit će priliku nadarenim mladim igračima da upotpune svoj talent kroz vrhunski trening."[15]
2007–danas
[uredi | uredi izvor]Kao manja promjena, 2007. dodijeljena je dodatna pozivnica, povećavši ukupni broj učesnika na 19.[16] Turnir je održan u Wembley Areni.[17] 2008. ukinuta je ova dodatna pozivnica.[18]
O'Sullivan je igrao četiri uzastopna finala (2004–2007), pobijedivši u dvama (2005. i 2007). Hunter je pobijedio u prvom od ta četiri finala rezultatom 10–9, nadoknadivši zaostatak 2–7, napravivši usput pet trocifrenih brejkova.[19] To je bila Hunterova treća titula na Mastersu u četiri godine.[2] O'Sullivan je izveo sjajnu predstavu u finalu 2005, pobijedivši Johna Higginsa 10–3.[20] Finale se ponovilo i sljedeće godine, a nivo igre bio je jako visok. U drugom i trećem frejmu O'Sullivan je počistio stol brejkovima od 138 i 139 poena da bi zatim izgubio pet frejmova zaredom. Ipak, uspio se vratiti i izboriti odlučujući frejm, u kojem je napravio brejk od 60 poena, ali je tada pogriješio i dozvolio Higginsu da se vrati u igru. Higgins je to iskoristio, počistivši stol brejkom od 64 poena i osvojivši titulu na posljednjoj crnoj kugli.[21][22] Međutim, O'Sullivan se iskupio godinu kasnije protiv Ding Junhuija, pobijedivši dominantnom igrom 10–3, ali i utješivši vidno uznemirenog Kineza odmah nakon meča.[23][24] Iste godine Junhui je postao drugi igrač u historiji koji je postigao maksimalni brejk na Mastersu učinivši to u pretkolu (za igrače s pozivnicom) protiv Anthonyja Hamiltona.[2][3][18][25]
U ljeto 2008. SAGA se povukla kao sponzor turnira,[26] tako da je izdanje za 2009. bilo bez sponzora.[2] Sljedeće godine sponzor je bio PokerStars.com.[27] Za 2011. godinu ponovo je ukinut kvalifikacijski turnir (koji još nije vraćen u kalendar) i nisu dodijeljene pozivnice[28], a sponzor je bio Ladbrokes Mobile.[2][29] Finale ovog turnira ušlo je u historiju jer su prvi put u finalu igrala dva igrača iz Azije.[30] Godine 2012. turnir je premješten u Alexandra Palace u Londonu[31], a sponzor je bio BGC Partners.[32] Od 2014. turnir sponzorira Dafabet.[33]
Dana 20. aprila 2016, pola godine prije desete godišnjice Hunterove smrti, trofeju je ipak dato Hunterovo ime, a glavni čovjek World Snookera Barry Hearn rekao je da ta organizacija "zabrljala" što to nije učinila ranije.[34]
Godine 2017. O'Sullivan je osvojio svoju sedmu titulu na Mastersu i prestigao Hendryja, koji ih ima šest. Učinio je to odbranivši prošlogodišnju titulu, osvojivši je treći put u četiri godine. U finalu je igrao i 2019, ali ga je porazio Judd Trump. To mu je bilo i 13. finale Mastersa (u 25 nastupa na turniru).
Pobjednici
[uredi | uredi izvor]Statistika
[uredi | uredi izvor]Finalisti
[uredi | uredi izvor]Plasman | Igrač | Titule | Finala |
---|---|---|---|
1. | Ronnie O'Sullivan | 8 | 6 |
2. | Stephen Hendry | 6 | 3 |
3. | Mark Selby | 3 | 2 |
4. | Cliff Thorburn | 3 | 1 |
5. | Steve Davis | 3 | 0 |
5. | Paul Hunter | 3 | 0 |
7. | Alex Higgins | 2 | 3 |
7. | John Higgins | 2 | 3 |
9. | Neil Robertson | 2 | 2 |
9. | Mark Williams | 2 | 2 |
11. | Judd Trump | 2 | 0 |
12. | Terry Griffiths | 1 | 3 |
12. | Ray Reardon | 1 | 3 |
14. | Ding Junhui | 1 | 1 |
14. | Shaun Murphy | 1 | 1 |
14. | Doug Mountjoy | 1 | 1 |
14. | Jimmy White | 1 | 1 |
18. | Mark Allen | 1 | 0 |
18. | Perrie Mans | 1 | 0 |
18. | Alan McManus | 1 | 0 |
18. | John Spencer | 1 | 0 |
18. | Matthew Stevens | 1 | 0 |
18. | Dennis Taylor | 1 | 0 |
18. | Stuart Bingham | 1 | 0 |
18. | Yan Bingtao | 1 | 0 |
26. | John Parrott | 0 | 3 |
27. | Ken Doherty | 0 | 2 |
27. | Mike Hallett | 0 | 2 |
27. | Barry Hawkins | 0 | 2 |
27. | Ali Carter | 0 | 2 |
31. | Joe Perry | 0 | 1 |
31. | Marco Fu | 0 | 1 |
31. | Stephen Lee | 0 | 1 |
31. | Graham Miles | 0 | 1 |
31. | Fergal O'Brien | 0 | 1 |
31. | James Wattana | 0 | 1 |
31. | Kyren Wilson | 0 | 1 |
- Aktivni igrači napisani su podebljanim slovima.
Pobjednici po državama
[uredi | uredi izvor]Država | Broj igrača | Ukupno | Prva titula | Posljednja titula |
---|---|---|---|---|
Engleska | 9 | 23 | 1975. | 2024. |
Vels | 5 | 6 | 1976. | 2003. |
Škotska | 3 | 9 | 1989. | 2006. |
Sjeverna Irska | 3 | 4 | 1978. | 2018. |
Kanada | 1 | 3 | 1983. | 1986. |
Australija | 1 | 2 | 2012. | 2022. |
Kina | 2 | 2 | 2011. | 2021. |
Južnoafrička Republika | 1 | 1 | 1979. | 1979. |
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ "The Masters". World Snooker. Pristupljeno 6. 12. 2020.
- ^ a b c d e f g h i j k l m n o The Masters Arhivirano 7. 1. 2012. na Wayback Machine, Snukerska arhiva Chrisa Turnera.
- ^ a b "Maximum Breaks" Arhivirano 10. 2. 2013. na Wayback Machine, Snukerska arhiva Chrisa Turnera.
- ^ "The Masters - A Potted History" Arhivirano 5. 7. 2011. na Wayback Machine, Global Snooker.
- ^ Benson & Hedges Masters 1997, snooker.org.
- ^ Kad je rezultat na kraju frejma izjednačen, vraća se crna kugla na stol (na svoju poziciju) i igrači nastavljaju s igrom dok je neko ne ubaci ili potpuno promaši.
- ^ "Williams is the Master", Liverpool Daily Post (arhivirano na TheFreeLibrary.com)
- ^ Benson & Hedges Masters 1998, snooker.org.
- ^ John Dee, "Doherty misses out on his maximum", The Daily Telegraph, 30. 3. 2005.
- ^ Benson & Hedges Masters 2000, snooker.org.
- ^ "Kvalifikacijski turnir za Masters" Arhivirano 16. 2. 2012. na Wayback Machine, Snukerska arhiva Chrisa Turnera.
- ^ "SAGA Insurance sign until 2009", SportBusiness International Online, 13. 10. 2006.
- ^ "Search on for new Masters venue", BBC Sport, 18. 1. 2006.
- ^ "Hunter Masters tribute ruled out". BBC Sport. 5. 1. 2007.
- ^ a b "Hunter's widow in Masters appeal". BBC Sport. 12. 1. 2007.
- ^ "SAGA Insurance Masters 2007". Snooker.org. Pristupljeno 29. 12. 2010.
- ^ "New Wembley home for the Masters". BBC Sport. 12. 10. 2006. Pristupljeno 14. 1. 2007.
- ^ a b "SAGA Insurance Masters 2008". Snooker.org. Pristupljeno 1. 3. 2011.
- ^ "Masters 2004". Snooker.org. Pristupljeno 20. 1. 2012.
- ^ "Rileys Club Masters 2005". Snooker.org. Pristupljeno 20. 1. 2012.
- ^ "SAGA Insurance Masters 2006". Snooker.org. Pristupljeno 20. 1. 2012.
- ^ "Higgins claims Masters thriller". BBC Sport. 23. 1. 2006. Pristupljeno 20. 1. 2012.
- ^ "SAGA Insurance Masters 2007". Snooker.org. Pristupljeno 20. 1. 2012.
- ^ "Superb Rocket beats Ding in final". BBC Sport. 21. 1. 2007. Pristupljeno 20. 1. 2012.
- ^ "Ding compiles maximum at Masters". BBC Sport. 14. 1. 2007. Pristupljeno 14. 1. 2007.
- ^ "Snooker suffers blow as sponsors pull out". Marketing Week. Pristupljeno 20. 1. 2012.
- ^ Garbett, Paul (6. 1. 2010). "Masters snooker seals sponsorship deal". London: The Daily Telegraph. Pristupljeno 6. 1. 2010.
- ^ "The Masters 2011". Global Snooker. Arhivirano s originala, 15. 7. 2013. Pristupljeno 17. 12. 2010.
- ^ "Ladbrokes Mobile to sponsor Masters". WPBSA. 27. 12. 2010. Arhivirano s originala, 5. 5. 2013. Pristupljeno 27. 12. 2010.
- ^ "Ding Sets Up Historic Final". WPBSA. 14. 1. 2011. Pristupljeno 16. 1. 2010.
- ^ "Masters Snooker Goes To Alexandra Palace". worldsnooker.com. WPBSA. Pristupljeno 27. 4. 2011.
- ^ "BGC Partners Sponsor The Masters". worldsnooker.com. WPBSA. Pristupljeno 14. 1. 2012.
- ^ "Dafabet Sponsor The Masters Until 2017". worldsnooker.com. WPBSA. 11. 11. 2014. Pristupljeno 11. 11. 2014.
- ^ Phillips, Owen (20. 4. 2016). "Paul Hunter: Masters trophy renamed in honour of ex-champion". BBC Sport. Pristupljeno 23. 1. 2017.
- ^ "The Masters – History". worldsnooker.com. WPBSA. Pristupljeno 25. 10. 2011.
- ^ "The Masters". Snooker Scene. Arhivirano s originala, 24. 1. 2013. Pristupljeno 20. 1. 2012.
- ^ "BGC Masters (2012)". Snooker.org. Pristupljeno 28. 10. 2011.
- ^ "Betfair Masters (2013)". Snooker.org. Pristupljeno 8. 11. 2012.
- ^ "Dafabet Masters (2014)". Snooker.org. Pristupljeno 9. 4. 2013.
- ^ "Dafabet Masters (2015)". Snooker.org. Pristupljeno 16. 5. 2014.
- ^ "Dafabet Masters (2016)". Snooker.org. Pristupljeno 18. 1. 2016.
- ^ "Dafabet Masters (2017)". Snooker.org. Pristupljeno 23. 1. 2017.
- ^ "Dafabet Masters (2018)". Snooker.org. Pristupljeno 21. 1. 2018.
- ^ "Dafabet Masters (2019)". Snooker.org. Pristupljeno 21. 1. 2019.
- ^ "Dafabet Masters 2020". World Snooker. 19. 1. 2020. Arhivirano s originala, 31. 1. 2020. Pristupljeno 20. 1. 2020.