Matija Bećković

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Matija Bećković
Matija Bećković, srpski književnik i pjesnik
Rođenje (1939-11-29) 29. novembar 1939 (84 godine)
Senta, Kraljevina Jugoslavija
Zanimanjepisac
Poznata djela
Ćeraćemo se još
Suprug(a)Vera Pavladoljska
NagradeOktobarska nagrada grada Beograda (1970)
Nagrada "Milan Rakić" (1971)

Zmajeva nagrada (1988)
Sedmojulska nagrada (1989)
Nagrada Vukove zadužbine za umjetnost (1997)
Njegoševa nagrada za književnost (1998)

Nagrada "Desanka Maksimović" (1998)
Drainac (1998)
Godišnja nagrada Prosvete (2001)

Matija Bećković, srpski pisac i pjesnik, rođen je 29. novembra 1939. u Senti. Otac Matije Bećkovića, Vuk Bećković bio je oficir Jugoslovenske kraljevske vojske na službi u Novom Sadu u Petrovaradinskoj kasarni. Kapitulacijom kraljevske vojske 1941, da bi izbjegao zarobljeništvo odlazi na očevo imanje u Velje Duboko u Rovcima u Crnu Goru. Čitavo vrijeme rata, ostaje u Rovcima, te se pred kraj rata sa jedinicama četničkih odreda povlači prema Austriji, nakon čega mu se gubi trag. Po nekim podacima ubijen je na području današnje Slovenije u okolini Brežica. Majka mu je bila Zorka Taušan rođena u Kanjiži.[1]

Biografija[uredi | uredi izvor]

Djetinjstvo[uredi | uredi izvor]

Osnovnu školu završio u selu Velje Duboko, pohađao je gimnaziju u Kolašinu i Slavonskom Brodu, a višu gimnaziju sa maturom u Valjevu, gdje je živio kod teke, majčine sestre. Školske 1959/60, upisao se na Filološki fakultet Univerziteta u Beogradu na grupu za jugoslovensku i opštu književnost. Svoje djetinjstvo i gubitak oca opisao je u poemi Čiji si ti mali?, što mu je i predodredilo njegovo bavljenje politikom i historijom.

Mladost[uredi | uredi izvor]

Sa osamnaest godina objavio je prvu pjesmu u časopisu Mladoj kulturi. Osim poezije, Bećković piše i pozorišne tekstove, kao i monodrame. Borislav Mihajlović, opisuje prvi susret sa Matijom riječima:

Kad je to ime prvi put zazvonilo u Beogradu, svet se u čudu pitao: ko to glasno uzvikuje u stihovima svoje ime, ko to tako drsko stoji kraj mora, "jer mu se ne slaže sa košuljom", čijoj to maniji veličine "nema pisma od Homera, a mora da mu je pisao", kome to geniju "jednogodišnja biljka dolazi pored vrata i moli ga da je pomene", kome to Narcisu, "nijedan narcis nije do kolena?"...Zaželeo sam da ga upoznam. Pesnici uvek izgledaju drukčije nego što smo ih zamišljali. Preda mnom je sedeo izrazito lep mlad čovek čistih i otvorenih crta lica, bez traga bilo kakve poze i egzibicionističke želje da impresionira, uzdžano učtiv i samopouzdan, Jednostavno - jednostavan. Bio je najmlađi za stolom i jedini nije pio alkohol. Pio je svoju čašu kisele vode kao i dotle i kao što je pije do dandanas. Neosetno je uzeo reč i od tog trenutka ona je bila njegova.[2]

Književna djela[uredi | uredi izvor]

Boravak u Rovcima uvelikome je pridonijeo njegovom književnom jeziku i rječniku, prepunog arhaizama i tako da je veliki dio svoga književnog dijela napisan ovim jezikom. U knjizi Reče mi jedan čoek, napisao je deset poema, jezikom, kojim se govorilo u Velje Dubokom, a o jeziku, Matija je tim povodom napisao:

Tamo gde se govori glasno, gde je govor svečani čin, gde kad jedan govori, drugi ćute, gde se gleda u oči kad se govori, gde ostaju da žive oni koji su iza sebe neku lijepu riječ ostavili - tamo je kovnica jezika, istok uma, izvor mudrosti, bistrine, rafiniranosti, zdravlja. Tamo su one prve, najbistrije kapi u kojima je sve - i po kojima je sve ostalo dobilo ime [2]

Pozorište[uredi | uredi izvor]

U Srpskom narodnom pozorištu u Beogradu je 1978. izvedena Međa Vuka Manitoga, a potom monodrame Reče mi jedan čoek i Ne znaš ti njih. Predstave sa Bećkovićevim tekstovima izvode se i u Zagrebačkom teatru ITD, Teatru mladih, teatru Jazavac, Teatru MM, Srpskom narodnom pozorištu, Klubu M. Dopisni je član SANU, odjeljenja za jezik i književnost je od 15. decembra 1983, a za redovnog je člana izabran 25. aprila 1991. Bio je predsjednik Udruženja književnika Srbije od 1988-92.[3]

Poezija[uredi | uredi izvor]

Prepoznatljivi dio Bećkovićevog pjesničkog djela su dvije poeme, koje je napisao svojoj ženi. Vera Pavladoljska, napisana 1960. i Kad dođeš u bilo koji grad (2003.), zapravo su jedna cjelina koja se nadovezuje sa vremenskim intervalom od preko četrdeset godina. Jovan Delić u bilješci knjige Bez niđe nikoga, piše o vezi ove dvije poeme:

Te dvije poeme, Vera Pavladoljska i Kad dođeš u bilo koji grad - čine svojevrstan pjesnički diptih: prva je u znaku mladosti, zanosa i zaljubljenosti; druga u znaku variranja tema ljubavi, smrti i Boga, dučićevskog vjernog lirskog trojstva u Bećkovićevom nerazdjelnom jedinstvu. Iako je prva pisana bez pomisli na drugu, a druga, nesumljivo, sa sviješću no postojanju prve, one u pjesničkom opusu Matije Bećkovića danas čine svojevrsnu cjelinu, diptih poema sestara, koje se međusobno dopunjuju, dozivaju i osvjetljavaju na vremenskoj distanci od četiri decenije.[1]

Politički angažman[uredi | uredi izvor]

Bibliografija[uredi | uredi izvor]

Do sada je objavio sljedeće knjige:

Nagrade[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Bez niđe nikoga, Matija Bećković, Zavod za uđbenike, Beograd 2007. ISBN 978-86-17-32352-1
  2. ^ a b Poeme, Matija Bećković, Srpska književna zadruga, Beograd 1986.
  3. ^ "Matija Bećković na web stranici SANU". Arhivirano s originala, 5. 3. 2016. Pristupljeno 25. 8. 2011.
  4. ^ "Prilog o Nagradi Književni vijenac Kozare na službenoj stranici Vlade Republike Srpske". Arhivirano s originala, 4. 3. 2016. Pristupljeno 11. 12. 2012.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]