Mediji Kine

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Spelling icon.svg Moguće je da ovaj članak ne poštuje standarde Wikipedije na bosanskom jeziku
kao što su upotreba afrikata, pravopis, pisanje riječi u skladu sa standardima, te način pisanja članaka.
Text document with red question mark.svg Ovaj članak koristi jednostavne linkove za reference. Zamijenite ih punim citatima da biste spriječili stvaranje mrtvih linkova. Možete koristiti odgovarajuće šablone za citiranje ili alatku reFill.

Mediji Narodne Republike Kine (alternativno mediji Kine, kineski mediji) sastoje se uglavnom od televizije, novina, radija i časopisa. Od 2000, internet je također postao važan komunikacijski medij.

Od osnivanja Narodne Republike Kine 1949. godine, i sve do 1980-ih, gotovo svi mediji u kontinentalnoj Kini su bil pod kontrolom države. Nezavisni mediji su se počeli pojavljivati na samom početku ekonomske reforme, iako državni mediji poput Xinhua, CCTV i People's Daily su i dalje nastavili držati značajan udio na tržištu. Nezavisni mediji koji djeluju unutar Kine (bez Hong Konga i Makaa, koji imaju zasebna medijska regulatorna tijela) više se ne moraju strogo pridržavati novinarskih smjernica postavljenih od strane vlade.[1]. Međutim, Hong Kong je svjedok sve većih pritužbi na autocenzure.[2]. Međutim, regulatorne agencije, poput Opće uprave za štampu i objavljivanje (GAPP) i Državne uprave za radio, film i televiziju (SARFT), i dalje postavljaju stroge propise o temama za koje se smatra da su tabu od strane vlade, uključujući, ali ne ograničavajući se na legitimnost komunističke partije, vladinu politiku u Tibetu i Xinjiangu, pornografiju i zabranjene vjerske teme, kao što su Dalaj Lama i Falun Gong.

Uprkos povećanom monitoringu vlade, kontinentalni kineski mediji su ipak postali značajni na komercijalnom tržištu, s rastućom konkurencijom, raznolikim sadržajem, i sve većim istraživačkim novinarstvom.[3].Kontrola nad medijima je bila malo opuštenija tokom vladavine Deng Xiaopinga 1980-ih, pa sve do protesta na trgu Tiananmen koji su doveli ponovo do veće kontrole. Oslabila je kontrola ponovo za vrijeme vladavine Jiang Zemina u kasnim devedesetima, međutim sve veći uticaj interneta i njegov potencijal za poticanje različitih mišljenja doveo je do težih propisa opet pod vlašću Hu Jintaoa.[4] Reporteri bez granica konstantno rangiraju Kinu kao zemlju sa vrlo lošom slobodom medija u svojim godišnjim izdanjima Press Freedom Indeksa.[5] Za izdanje 2010, Kina je zauzela 168 mjesto od 178 zemalja.

Historija[uredi | uredi izvor]

Vlada Narodne Republike Kine je uveliko uključena u medije, najveće medijske organizacije (CCTV, People's Daily, Xinhua) su podsredništva jedine vladajuće političke stranke: "Prva društvena odgovornost i profesionalna etika medijskog radnika treba biti jasno razumijevanje svoje uloge i uloge dobrog glasnogovornika. Novinari koji misle o sebi kao profesionalcima, umjesto kao propagandnom radniku, čine osnovnu grešku o svom identitetu," Hu Zhanfan, predsjednik CCTV.[6] Medijske tabu teme obuhvataju rasprave o legitimnosti Komunističke partije Kine, upravljanju Tibetom i Falun Gongom.

U okviru tih ograničenja postoje raznolikosti medija i prilično otvorene rasprave o socijalnim pitanjima i političkim opcijama unutar parametara koje je odredila stranka. Raznovrsnost u kontinentalnim kineskim medijima je djelimična zbog toga jer većina državnih medija više ne prima velike subvencije od vlade, a očekuje se da pokriju svoje troškove kroz komercijalne svrhe. Oni više ne mogu služiti samo kao glasnogovornici vlade, a i također trebaju privući oglašivače preko programa koje ljudi smatraju privlačnim. Dok Vlada izdaje direktive definisanjem šta se može objaviti, to ne sprječava, već zapravo potiče poslovnice da se takmiče za gledaoce i oglašavanje.

Era vladine kontrole nad kontinentalnim kineskim medijima, ipak, još nije došla do kraja. Naprimjer, Vlada koristi finansijske poticaje za manipulaciju novinarima. Nedavno je, međutim, uticaj vlade na nacionlne medije počeo posustajati. Uprkos vladinim ograničenja, mnogo informacije se prikuplja bilo na lokalnom nivou ili iz stranih izvora i prenosi putem ličnih razgovora i SMS poruka. Povlačenjem medijskih subvencija od strane vlade je izazvao mnoge novine (uključujući i neke u vlasništvu Komunističke partije) u tabloidima da se hrabro suprostave vladi više kao nužnost, da privuku čitaoce i izbjegnu stečaj, što je izazvalo veći strah nego onaj od vladinih represija.[potreban citat]

Osim toga, tradicionalni način kontrole nad medijima se pokazao kao izuzetno neefikasan protiv novijih oblika komunikacije, ponajprije kod tekstualnih poruka.[potreban citat]

Iako Vlada može i koristi zakone, koji se tiču tajnih podataka i prilikom cenzure medija o političkim i društevenim pitanjima, ovi zakoni nisu spriječili novinare da izvještavaju o kineskim društvenim pitanjima. Kineske novine su pogotovo pogođene gubitkom vladinih subvencija, te su posebno aktivni na području pribavljanja čitalaštva, iako se pri tome mora dobro aktivirati u teški istrazivački posao koji je pod stalnim nadzorima Vlade.[potreban citat] Kao rezultat, čak i novine koji su nominalno u vlasništvu Komunističke partije su ponekad vrlo hrabre na izvještavanju o društvenim pitanjima. Međutim i komercijalni pritisci i vladina ograničenja su sklona da uzrokuje da se novine fokusiraju na grozan skandal koji često uključuje lokalnog funkcionera koji imaja relativno malu političku pokrivenost, a također kineske novine imaju tendenciju izostaviti dubinu pri analizi političkih zbivanja, što je poprilično bitno. [potreban citat]

Među društvenim pitanjima prvi put objavljenim u novinama u Kini može se ubrojati epidemiju AIDS-a u provinciji Henan i nesigurnog stanja rudnika u Kini. Osim toga vijest o SARS-u je prvi put pokrila CCTV, što je kasnije proslijeđeno zapadnim medijima.

Televizija[uredi | uredi izvor]

Godine 1978, NR Kina je imala manje od jednog televizijskog prijemnika po 100 ljudi, a manje od deset miliona Kineza je imao pristup televizoru.[potreban citat] Prema izvještaju Svjetske banke u 2003. godini, postoji oko 35 televizora za svakih 100 ljudi. Oko milijardu Kinezi imaju pristup televiziji.[potreban citat] Slično tome, u 1965. godine je bilo 12 televizijskih stanica i 93 radio stanice u Kini, a danas ima oko 700 konvencionalnih televizijskih stanica, plus oko 3.000 kablovskih TV kanala-i 1.000 radio stanica. [potreban citat]

Televizijski program kontrolira Kineska centralna televizija (CCTV), koja, sa svojih 22 programska kanala, je jedina nacionalna mreža u zemlji. CCTV, koja zapošljava oko 10.000 ljudi[potreban citat] i ima godišnji prihod od 1,12 milijarde juana (2016 = oko 177 miliona američkih dolara), spada pod dvojni nadzor Odjela za Propagandu [7], odgovoran u konačnici za medijske sadržaje, i kineske Državne uprave za radio, film i televiziju (SARFT), koja nadgleda poslovanje. Zamjenik ministra u drugom ministarstvu služi kao predsjednik CCTV. Glavni direktori mreže i ostali službenici su imenovani od strane države. A isto su i najviši funkcioneri na lokalnim televizijskim konvencionalnim stanicama u kontinentaloj Kini gotovo svi su ograničeni samo za emitiranje unutar vlastite pokrajine i provincije koji primaju CCTV prenose.

CCTV proizvodi vlastitu produkciju vijesti tri puta dnevno i najmoćniji je i najplodniji producent televizijskog programa te zemlje. Ona također ima monopol na kupovinu programa iz inozemstva. Sve lokalne stanice moraju emitovati njihovu glavnu informativnu emisiju koja počinje u 19:00 sati, interna CCTV istraživanja pokazuju da gotovo 500 miliona ljudi širom zemlje redovno gledaju ovaj program.[potreban citat]

Čak i ako je CCTV najmoćnija mreža u kontinentalnoj Kini, to je samo oko 30% udjela publike[potreban citat] svih krajeva nacionalne teritorije. Činjenica pokazuje kako su kineski gledaoci pristrasni u korist lokalnih TV programa, koji će više vjerovatno predstavljati razlike u publici koja je najveća na svijetu, više od nacionalnih ili čak i međunarodnih programa, koji teško mogu predstaviti potrebe takve široke javnosti.[potreban citat]

Od 1. septembra 2006, kineska vlada je zabranila animaciju strane proizvodnje u vremenu od 05:00 do 20:00 na državnoj televiziji kako bi se zaštitili Kineske studije za animaciju koje su pogođene sa popularnosti takvih crtanih filmova.[8]

Takođe pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. http://www.independent.co.uk/news/world/asia/hong-kong-clings-to-separate-identity-8201862.html
  2. http://www.theguardian.com/media/greenslade/2012/jun/20/press-freedom-china
  3. http://www.cfr.org/china/media-censorship-china/p11515
  4. http://www.rfa.org/english/commentaries/china_southerland-04042008152923.html
  5. http://en.rsf.org/report-china,57.html
  6. http://www.nytimes.com/2012/08/17/world/africa/chinas-news-media-make-inroads-in-africa.html?pagewanted=1&_r=0
  7. http://www.nieman.harvard.edu/reports/article/102605/Chinas-Propaganda-Department-New-Restrictions-on-the-Press.aspx
  8. http://www.washingtonpost.com/wp-dyn/content/article/2006/08/13/AR2006081300242.html