Mesopotamija

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Mapa drevne Mezopotamije s istaknutim narodima i gradovima

Mesopotamija (Grčki: Μεσοποταμία, prijevod od staroperzijskog Miyanrudan "Zemlja između dviju rijeka" ili aramejskog naziva Beth-Nahrin "Kuća dviju rijeka") je područje jugozapadne Azije. Naučno rečeno, Mesopotamija obuhvata aluvijalnu ravnicu između rijeka Tigris i Eufrat, u Iraku i Siriji. Međutim, smatra se da izraz također potpuno obuhvata riječne ravnice, te okolna nizinska područja koja graniče sa Arapskom pustinjom prema zapadu i jugu, Perzijskim zaljevom prema jugu, te planinama Zagros i Kavkaz prema sjeveru. Mesopotamija je jedno od najvažnijih područja u historiji čovječanstva. Mnoge stare civilizacije su se tu razvile, kao npr. Sumer, Babilonija, Asirija, Akad, itd. Neki od najranijih primjera pisanja u svijetu su pronađeni u ovom regionu, a tu su nastali i prvi gradovi. Zbog svega ovoga, Mesopotamija je poznata kao "kolijevka civilizacije".

Najstarija civilizacija[uredi | uredi izvor]

Cilindrični pečat s otiskom u glinenoj pločici iz Asirije, 9. st. p. n. e., Louvre

Prve civilizacije su nastale na plodnoj zemlji u blizini velikih rijeka u Aziji i Africi: Tigrisa i Eufrata u Mesopotamiji, Nila u Egiptu i Žute rijeke u Kini. Najstarija od njih je ona u Mesopotamiji (grč. međurječje). Nastala je između rijeka Eufrata i Tigrisa (rijeka se spominje kao simbol života i razvoja), te anatolijskih i iranskih planina na sjeveroistoku, arapske pustinje na zapadu i perzijskim morem na jugu. Mesopotamijsko područje je u razdoblju od 4000. p. n. e. do 1000. p. n. e. dalo značajnu civilizaciju u kojoj su se izmjenjivali razni narodi: Sumeri, Akadi, Asirci (na sjeveru) i Babilonci (na jugu). Nalazišta ovih kultura su u današnjoj Siriji i Iraku. Zajednička karakteristika naroda Mesopotamije je upotreba najstarijeg klinastog pisma kojeg su oni i izmislili. Sumeri su prvi tvorci ove visoko razvijene kulture, a Akadi oko 3000. p. n. e., a potom Babilonci i Asirci nastavljaju i razvijaju sumersku kulturu. Zapravo, bez obzira koji se narod mijenja u vladavini ovim prostorima, kultura ostaje skoro nepromijenjena – zato se govori o jedinstvenoj mesopotamskoj kulturi. U 6. st. p. n. e. Perzijanci osvajaju Babilon te se nakon toga na ovom području razvija tzv. perzijska umjetnost, koja utiče na umjetnost ovih prostora i nakon 330. p. n. e. u osvajanjima Aleksandra Makedonskog, pa sve do Islamske umjetnosti.

Gradovi[uredi | uredi izvor]

Rekonstrukcija zigurata iz Uruka, oko 3500.-3000. p. n. e.
Mural kod rekonstruiranih Babilonskih vrata koji opisuje Nabukodonosorov Babilon.

Početak historije se veže za pojavu pisma odnosno civilizacije, ali pisma i razmjene dobara ne bi bilo bez pojave prvih gradova. Sumeri prvi stvaraju sistem poznat kao grad-država. Ti gradovi bili su zatvoreni unutar zidina, s krivudavim ulicama i visokim hramom koji je građen kao citadela. Originalnost te arhitekture proizilazi iz nemogućnosti odabira kvalitetnog materijala; kamena nije bilo pa se koristila samo opeka od gline, modelirana i sušena na suncu. Opeke se slažu jedna na drugu tako da obrazuju masovne zidove bez otvora. Prostorije se osvjetljuju kroz otvore na tavanu, ulazna vrata su velikih dimenzija i predstavljaju jedini otvor koji remeti neprekidnost zidova.

Svaki od gradova-država ima svog boga zaštitnika, a svaki bog vladara koji ga zastupa na zemlji. Prvi zadatak vladara bio je izgraditi mjesto za održavanje kulta kako bi bog bio zadovoljan i za uzvrat osigurao ono što je najvažnije za život tog područja. Sumerski bogovi su bili kombinacija životinja i ljudi (lavlje tijelo = snaga, ljudska glava = mudrost). Drugu grupu mitoloških bića čine mitovi o junacima (najpoznatiji je kralj Uruka nadljudske snage – Gilgameš). Sumeri se nisu brinuli za zagrobni život i upravo iznenađuje toliki broj svetišta i bogato ukrašenih gronica u jednom od najstarijih gradova u Mesopotamiji – Ur-u.

Ulaz u Apadanu - dvoranu za prijem u Perzopolisu, oko 500. godine p. n. e.

Prvobitno se mesopotamijski hram u osnovi sastoji od pravih uglova koji na užoj strani ima oltar i sto za zavjetne darove i ispred njega. Kasnije se toj jedinoj prostoriji dodaju druge koje služe za stanovanje svećenika, te dvorišta koja onda postaju centar cijelog kompleksa. Hram u obliku kule – zigurat (zikurat ili cikurat) je hram sastavljen od niza platformi ili terasa izgrađenih stepenasto tako da im se dimenzije idući naviše smanjuju, a na vrhu se nalazi svetište (cela). Čitav kompleks planiran je tako da je vjernik s dna stepeništa primoran obići što više uglova prije nego stigne do hrama. Tokom vremena ovaj plan je razrađivan te je pravljen sve viši i uži zigurat nalik na kulu koja se diže na više spratova. Najpoznatija je Babilonska kula koja nije očuvana.

Sumerske, akadske i babilonske gradove od opeke lako osvaja ratnički narod Asiraca i umjesto njih nastaju gradovi od kamena (krečnjaka) i reprezentativna (i agresivna) kraljevska umjetnost (Asurbanipalova palača u Ninivi). Konačno Perzijsko carstvo 539. godine p. n. e. uništava novi Babilon i time završava razdoblje samovoljne civilizacije u Mesopotamiji i nastaje centralizirana država kraljeva Kira, Darija i Kserksa. Najpoznatiji grad je bila prijestolnica – Perzopolis koji je bio kameni kompleks pravougaone osnove s brojnim sobama i stubištima, naprednim stubovima s kapitelima, te s pilastrima i portalima.

Skulptura[uredi | uredi izvor]

Krilato božanstvo, zidni reljef s vrata palače Sargona II u Dur-Šarukinu u Asiriji (danas Khorsabad u Iraku), oko 713-716. god. p. n. e.
Skulptura iz Dur-Untaša, oko 2750. p. n. e., Muzej u Bagdadu

Umjetničko stvaralaštvo u Mesopotamiji razvija se da bi služilo onome ko tim društvom vlada, sam umjetnik ili zanatlija je anoniman. Hram, statua, pečat uvijek se razlikuju od svega što su stvorili drugi prostorno ili vremenski bliski narodi kao što su Egipćani ili Grci.

Detalj Naram-Sinove stele, oko. 2300. p. n. e., Louvre

U mesopotamijskoj skulpturi najbolje se očituju karakteristike ove umjetnosti. Tematika kiparstva su prvenstveno bogovi, vladari i visoki dostojanstvenici. Ljudski lik je uvijek prikazivan u dva položaja: osoba sjedi na prijestolju ruku sklopljenih na grudima u molitvi ili osoba stoji sa sklopljenim ili ispruženim rukama uz bokove. Svaki od kipova poštuje zakone simetrije, frontalnosti i geometrije. Apsolutna simetrija je takva da je ljudska figura idealno prepolovljena vertikalnom linijom od sredine čela do nogu tako da svaki dio tijela na jednoj strani linije u potpunosti odgovara drugom simetričnom dijelu. Po zakonu geometrije svaka ljudska figura se smješta unutar neke sheme osporavajući stvarne oblike. Ta shema podrazumijeva uvijek oblike valjka, kupe ili trapeza. To ujedno i objašnjava zašto ruke statua ostaju npr. čvrsto priljubljene uz tijelo jer su se jedino tako mogle smjestiti u idealnu shemu kojoj se pridavala važnost. Glava je uvijek izražajnija, više obrađena u odnosu na tijelo, na licu su naglašene oči, sumerske skulpture obično su ćelave, a od asirskih vremena kosa je redovno podijeljena razdjeljkom na sredini i često se spaja s velikom bogatom i gustom bradom.

Vrh Hamurabijeve stele sa najstarijim zakonima na svijetu
Detalj emajlirane opeke s Ištarinih dveri na Babilonu

Jedan od načina izražavanja koji se posebno razvio u Mesopotamiji je monumentalni reljef. Radi se o reljefu u kamenu na kojem se uvijek prikazuju grupne scene koje služi kao svojevrsno prisjećanje na političke, vojne ili vjerske događaje. To su plošni reljefi ikonografske (vertikalne) perspektive, dakle, svako tijelo zadržava svoju veličinu bez obzira na blizinu ili udaljenost, a veličina lika varira samo prema njegovoj društvenoj važnosti (hijerarhija). Tako je božanstvo veće od kralja, kralj od podanika, a ovi veći od neprijatelja. Namjera umjetnika je svaki dio tijela prikazati što jasnije, pa se lica uvijek javljaju u profilu, ramena frontalno, bokovi na pola, noge i ruke u profilu. Na taj način svaki dio tijela dobija najveću moguću jasnoću. Sve ove karakteristike primjenjuje i egipatska umjetnost. Postoji 5 vrsta mesopotamijskog reljefa koje dijelimo po mjestu gdje su se nalazili i temama koje prikazuju:

Reljef u ploči sumerskog kralja Ur-Nanšea iz Lagaša, oko 2550. p. n. e., Louvre, Pariz
Asurbanipal u lovu, zidni reljef iz palače u Nivi

1. Stela je ploča vertikalno postavljena u funkciji nadgrobnog spomenika, uvijek ukrašena reljefom koji opisuje neki događaj, ali najčešće samo kroz jednu ključnu glavnu scenu, tako se cijelo zbivanje svodi samo na jedan događaj. Jedan od najboljih primjera je Naram-Sinova stela iz 2300. god. p. n. e. na kojoj Naram-Sin slavi pobjedu nad neprijateljem. To je obična kamena ploča, relativno laka, koja predstavlja kralja kao najveći lik kako se penje na planinu gazeći neprijatelje dok ga podanici slijede (Neuki Rimljani su je smatrali običnom nadgrobnom pločom). Najpoznatija je Hamurabijeva stela koja na vrhu prikazuje babilonskog kralja Hamurabija na tronu i podanika koji mu je ispod nogu, a niz cijelu stelu je klinastim pismom upisan prvi poznati skup zakona na svijetu (Hamurabijev zakonik).

2. Reljef u ploči obavezno ima otvor na ploči da bi se lakše postavljali na plohu zida. Ploče s otvorom imaju religijsku namjenu jer one nađene uglavnom prikazuju vršenje vjerskih obreda.

3. Reljef u stijeni obično slave historijske događaje.

4. Zidni reljefi su vrhunci reljefa koji su se razvili kada je carska (asirska) vlast bila najjača. Na zidovima palača s unutarnje strane slijede jedna za drugom kamene ploče na kojima su u plitkom reljefu prikazani poduhvati vladara, posebno ratovi i lov. Svi ti reljefi imaju dokumentarni značaj jer književni izvori potvrđuju da su se prikazani događaji desili. Na samim reljefima raspoređeni su i natpisi koji ih komentiraju. Najljepši prizori nalaze se na zidovima Asurbanipalovog dvorca u Nivi iz 7 st. p. n. e. Događaji na reljefima nižu se postepeno i ilustriraju dijelove napisane historije. Karakterizacija likova postiže se određenim tipom frizure, posebnom odjećom ili određenim stavom, pa je tako uvijek vladar na prijestolju ili u ratnim kolima.

5. Reljefi na emajliranim opekama su dekorativni reljefi koji se razvijaju u novom Babilonu i njima su ukrašavane kapije i glavne ulice. Pokrivanje građevina emajliranom opekom trebalo je garantovati vječnost babilonskih građevina. Najljepši primjer je na Trijumfalnoj kapiji boginje Ištar. Zidovi kapije su od opeke, a emajlirani reljef sa likovima životinja (lavovi, bikovi, zmajevi) je ravnomjerno raspoređen.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  • Gina Pischel, Opća povijest umjetnosti 1, Mladost, Zagreb, 1975. god.
  • Više autora, Opća povijest umjetnosti, Mozaik Knjiga, Zagreb, 2003. god.
  • Radovan Ivančević, Stilovi razdoblja život II, Profil, Zagreb, 2001. god.
  • Antun Karaman, Opća povijest umjetnosti, Školska knjiga, Zagreb, 2004.
  • H. W. Janson, Art History, Thames & Hudson, London, 1997. god.
  • Laurie Schneider Adams, A History of Western Art, McGraw Hill, New York, 2001.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: