Mezentera

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Mezenterij)
Mezentera
Mezentera se proteže od duodenojejnumske fleksije do ileocekumskog spoja
Detalji
LatinskiMesenterium
Identifikatori
Gray'sp.1157
TAA10.1.02.007
FMA7144
Anatomska terminologija

Mezentera ili mezenterij (lat. mesenterium, od meso– = (iz)među + grč. ἔντερον –enteron = crijevo) je trbušna opna u udvostručene trbušne maramice koja spaja utrobne organe, a osobito crijeva. To je organ koji veže crijeva za stražnji trbušni zid kod ljudi, a počinje na dvostrukom naboru peritoneuma. Između ostalih funkcija, pomaže u skladištenju masti i omogućava da krvni i limfni sudovi, kao i nervi opskrbe crijeva.[1] Smatralo se da je mezokolon fragmentirana struktura sa svim imenovanim dijelovima – uzlaznim, poprečnim, silaznim i sigmoidnim dijelom, mezokolononom, mezoapendiksom i mezorektumom — odvojeno završavajući njihovo umetanje u stražnji trbušni zid.[2] Međutim, 2012., nova mikroskopska i elektronskomikroskopska ispitivanja na Univerzitetu u Limericku (University of Limerick), pokazali su da je mezokolon jedna struktura izvedena iz duodenojejunumske fleksure (flexura duodenoieiunalis) i proteže se do distalnog mezorektumskog sloja.[2][3]

Dakle, mezentera je unutrašnji organ.[4][5]

Struktura[uredi | uredi izvor]

Mezentera tankog crijeva nastaje iz korijena mezentere (ili mezenternog korijena) i dio je koji je povezan sa strukturama ispred kičmenog stuba. Korijen je uzak, dugačak oko 15  cm, širok 20  cm, i usmjeren je koso od duodenojejunumskog pregiba ( fleksure) na lijevoj strani drugog slabinskog pršljena udesno od krstačnoilijačnog zgloba. Korijen mezentere proteže se od duodenojejunumskog pregiba do ileocekumskog spoja. Ovaj dio tankog crijeva nalazi se centralno u trbušnoj šupljini i leži iza poprečnog dijela debelog crijeva i velikog omentuma.

Mezentera se veže za debelo crijevo na gastrointestinalnom rubu i nastavlja se na nekoliko područja mezokolona. Dijelovi mezokolona preuzimaju imena iz dijela debelog crijeva za koji se vežu. To su poprečni mezokolon, koji se veže za poprečni dio debelog crijeva, sigmoidni mezokolon koji se veže za sigmoidno debelo crijevo, mezoapendiks, koji se veže za slijepo crijevo i mezorektum, koji se veže za gornju trećinu rektuma.

Uobičajeno se ranije učilo da su područja mezokolona odvojeni dijelovi s odvojenim umecima u stražnji trbušni zid. U 2012. godini poduzete su prve detaljne opservacijske i histološke studije mezokolona i to je otkrilo nekoliko novih nalaza. Studija je obuhvatila 109 pacijenata kolektomijom na otvorenom, izbornom, totalnom trbuhu. Anatomska zapažanja zabilježena su tokom operacije i na postoperativnim uzorcima.

Ove studije su pokazale da je mezokolon kontinuiran, od ileocekumskog do rektosigmoidnog nivoa. Također je pokazano da se mezenterno ušće nalazi na ileocekumskom i rektosigmoidnom spoju, kao i na fleksiji jetre i slezine i da svako ušće uključuje peritoneumska i omentumska veziva. Pokazano je da proksimalni dio rektuma polazi od ušća mezorektuma i mezosigmoidnog dijela debelog crijeva. Uočeno je da ravnina zauzeta perinefrosnom fascijom razdvaja cijelu apozicijsku mezenteru tankog crijeva i mezokolona od retroperitoneuma. Duboko u karlici, ova se fascija spaja da bi nastala predkrstačna fascija.[6]

Anatomija fleksure[uredi | uredi izvor]

Aanatomija mezenternog pregina (fleksure) često se opisuje kao teško područje. Pojednostavljeno je kada se smatra da je svaka fleksija usredotočena na susjedstvo mezentere. Ileocekumska fleksura nastaje na mjestu gdje je ileum kontinuiran sa slijepim crijevom, oko ileocekumsog mezenternog pregiba. Slično tome, jetreni pregib formira se između desnog dijela mezokolona i poprečnog segmenta mezokolona na ušću mezentere. Komponenta debelog creva jetrenog savijanja prekrivena je oko ovog mezenteričnog ušća. Nadalje, slezinski pregib nastaje u ušću mezentere, između poprečnog i lijevog dijela mezokolona. Komponenta slezinskog pregiba debelog crijeva javlja se bočno od mezenternog ušća. Pri svakom pregibu, kontinuirani peritoneumski nabor leži izvan kompleksa debelo crijevo/ mezokolika, vežući ga za stražnji trbušni zid.[2][6]

Regije mezokolona[uredi | uredi izvor]

Poprečni dio mezokolona je pričvršćen za poprečno debelo crijevo, koje je između količnog pregiba.

Sigmoidni dio mezokolona je dio na kojem je mezentera vezana na svom gastrointestinalnom rubu.

Mezoapendiks je dio mezokolona koji povezuje ileum sa crvolikim dodatkom. Može se protezati do vrha slijepog crijeva. |Ograđuje apendiksnu arteriju i venu, kao i limfne atičke sudove, nerve i često limfne čvorove.

Mezorektumje onaj dio koji je pričvršćen za gornju trećinu rektuma.

Peritoneumski nabori[uredi | uredi izvor]

Razumijevanje makroskopske strukture mezenterosnog organa značilo je da se povezane strukture – peritoneumski nabori i urođene i omentumske adhezije – mogu bolje procijeniti. Mezenterni nabor tankog crijeva nastaje tamo gdje se tanka crijevna mezentera preklapa na stražnji trbušni zid i nastavlja bočno na desnom mezokolonu. Tokom mobilizacije mezentere tankog crijeva sa stražnjeg trbušnog zida, ovaj se nabor utisne, omogućavajući pristup interfejsu između mezentere tankog crijeva i retroperitoneuma. Nabor se nastavlja na donjelateralnoj granici ileokekrstačnog spoja i skreće kao desni parakolični peritoneaumski nabor. Ovaj nabor je podijeljen tokom bočne do medijalne mobilizacije, omogućavajući hirurgu da serijski podigne desni dio debelog crijeva i povezuje mezenteru sa osnovnom fascijom i retroperitoneumom. Pri jetrenom pregibu, desni bočni peritoneumskii nabor okreće se i nastavlja medijalno kao hepatokolični peritoneumski nabor. Podjela nabora na ovom mjestu omogućava odvajanje debelog crijeva jetrenog pregiba i mezokolona od retroperitoneuma.[2][6]

Postavljen između jetrenog i slezinskog pregiba, veliki omentum prijanja uz poprečni dio debelog crijeva duž daljnjeg pojasa ili nabora peritoneuma. Disekcija kroz ovaj dio omogućava pristup gornjoj površini poprečnog mezokolona. Fokalne adhezije često vežu veliki omentum za cefaladnu (gornju) površinu poprečnog mezokolona. Lijevi dio debelog crijeva povezan je sa sličnom anatomskom konfiguracijom peritoneumskih nabora; slezinski peritoneumski nabor je susjedan lijevom bočnom parakoličnom peritoneumskom naboru na slezinskom pregibu . Podjela potonjeg na sličan način omogućava odvajanje lijevog dijela kolona i povezane mezentere od osnovne fascije i oslobađa je od retroperitoneuma. Lijevi bočni parakolični peritoneumski nabor nastavlja se distalno na bočnoj površini mobilne komponente mezosigmoidnog dijela.[2][6]

Mikroanatomija[uredi | uredi izvor]

Određivanje makroskopske strukture mezenternog organa omogućilo je nedavnu karakterizaciju histoloških i elektronskomikroskopskih svojstava.[7] Mikroskopska struktura mezokolona i pridružene fascije konzistentna je od ileocekumskog do mezorektumskog nivoa. Površina mezotela i ispod vezivnog tkiva univerzalno su vidljivi. Adipocitni režnjići unutar tijela mezokolona odvojeni su vlaknastim septama koje proizlaze iz submezotelnog vezivnog tkiva. Kada su postavljeni na retroperitoneum, dva mezotelna sloja razdvajaju mezokolon i temeljni retroperitoneum. Između njih nalazi se Toldtova fascija, diskretni sloj vezivnog tkiva. Limfni kanali su vidljivi u mezokoličnom vezivnom tkivu i u Toldtovoj fasciji.[7]

Dvije faze u razvoju probavne cijevi i njene mezenterie

Razvoj[uredi | uredi izvor]

Dorzalna mezentera[uredi | uredi izvor]

Mezentera u crvenoj boji. Dorzalna mezentera je donji dio strujnog kruga. Gornji dio je ventralna mezentera.
Trbušni dio probavne cijevi i njegovo vezivanje za primitivnu ili uobičajenu mezenteru. Ljudski embrion od šest sedmica
Shema bursa omentalis, itd. Ljudski embrion od osam sedmica.

Primitivno crijevo je oslabljeno na stražnjem trbušnom zidu pomoću leđne mezentere. Gastrointestinalni trakt i pridružena leđna mezentera podeljeni su na regije prednje, srednje i zadnje crijevo, na osnovu odgovarajuće opskrbe krvlju. Prednje crijevo opskrbljuje celijačna artrija, srednje crijevo gornja mezenterna arterija (SMA), a stražnje crijevo donja mezenterna arterija (IMA). Ova podjela uspostavljena je četvrte sedmice ljudske embriogeneze. Nakon toga, srednje crijevo prolazi kroz period brzog produživanja, prisiljavajući ga da se hernira kroz pupak. Za vrijeme hernije, srednje crijevo rotira 90° u suprotnom smjeru od kretanja kazaljke na satu, oko osi SMA i čini petlju srednjeg crijeva. Kranijski dio petlje pomiče se udesno, a repni dio petlje ulijevo. Ova rotacija događa se otprilike osme sedmice razvoja. Glaveni dio petlje razvit će se u jejunum i veći dio ileuma, dok repni dio petlje na kraju čini završni dio ileuma, uzlazno debelo crijevo i početne dvije trećine poprečnog debelog crijeva. Kako fetus raste, petlja srednjeg crijeva povlači se natrag kroz pupkovinu i podvrgava se daljnjim rotacijama od 180°, čime se završava ukupno 270° rotacije. U ovom stadiju, oko 10. sedmice razvoja, slijepo crijevo nalazi se blizu jetre. Odavde se kreće u kranijskomm u kaudalnom smjeru da bi na kraju bilo u donjem desnom dijelu trbušne šupljine. Ovim postupkom, uzlazno debelo crijevo stoji okomito u bočnom desnom dijelu trbušne šupljine nasuprot stražnjem trbušnom zidu. Silazno debelo crijevo zauzima sličan položaj na lijevoj strani.[8][9]

Tokom ovih topografskih promjena, leđni dio mezentere prolazi kroz odgovarajuće promjene. Prema većini anatomskih i embrioloških udžbenika, nakon usvajanja konačnog položaja uzlazni i silazni mezokolon nestaju tokom embriogeneze. „Embriologija – ilustrirani tekst u boji“ (Embryology—An Illustrated Colour Text), "većina srednjeg crijeva zadržava originalnu leđnu mezenteru, iako dijelovi duodenuma izvedeni iz srednjeg crijeva to ne čine. Mezentera povezana s uzlaznim i silaznim crijevom se resorbuje , dovodeći ove dijelove debelog crijeva u bliski kontakt sa tjelesnim zidom". U knjizi „Čovjek u razvoju“ (The Developing Human), autor navodi, "mezentera uzlaznog debelog crijeva stapa se s tjemenom peritoneum na ovom zidu i nestaje; posljedično tome i uzlazno debelo crijevo postaje retroperitoneumsko".[10] Da bi se pomirile ove razlike, predloženo je nekoliko teorija embriološkog razvoja mezentere - uključujući teorije "regresije" i "klizanja", ali nijedna nije široko prihvaćena.

Dio leđne mezentere koji se vežeza veliki pregib želuca, poznat je kao leđnia mezogastrij, koji pridržava kočlon naziva se mezokolon. Leđni mezogastrij se razvija u veliki omentum.

Ventralna mezentera[uredi | uredi izvor]

Razvoj pregrade septum transversum učestvuje u formiranju dijafragme, dok kaudalni dio u koje raste jetra čini ventralnu mezenteru. Dio ventralne mezentere koji se veže za želudac poznat je kao ventralni mezogastrij.[11]

Mali omentum nastaje stanjivanjem mezoderma ili trbušnog mezogastrija, koji veže želudac i dvanaestopalačno crijevo za prednji trbušni zid. Kasnijim rastom jetre ovaj list mezoderma, dijeli se na dva dijela – mali omentum između želuca i jetre i falciformni i srčani ligament, između jetrr i trbušnog zida dijafragme.[11]

Kod odraslih, ventralna mezentera je dio peritoneuma koji je najbliži pupku.

Klinički značaj[uredi | uredi izvor]

Pojašnjenja anatomije mezentere olakšala su jasnije razumijevanje bolesti koje i nju uključuju, čiji su primjeri malrotacija i Crohnova bolest (CD). Kod CD-a je mezenteria često zadebljana, što izaziva hemostazu. Pored toga, motanje – uvrtanje i presavijanje masti – uključuje produženje mezenterske mase masti preko opsega susjednih gastrointestinalnih puteva, a to može ukazivati na povećanu mezotelnu plastičnost. Odnos između poremećaja mezentere i manifestacija sluznice na CD-u ukazuje na patobiološko preklapanje; neki autori smatraju da je CD uglavnom mezenterni poremećaj koji sekundarno utiče na GIT i sistemsku cirkulaciju.[12]

Tromboza gornje mezenterne vene može prouzrokovati mezenteričnu ishemiju, poznatu i kao ishemično crijevo. Mezenterna ishemija također može biti posljedica stvaranja volvulusa, iskrivljene petlje tankog crijeva, koja kada se omota oko sebe i također prečvrsto zatvori mezenteru, može izazvati ishemiju.[13]

Racionalizacija anatomije mezenterskog i peritoneumskog pregiba omogućava hirurgu da razlikuje oboje od unutarperitoneumskih adhezija – koje se nazivaju i urođene adhezije. One se veoma razlikuju među pacijentima i javljaju se na nekoliko lokacija. Kongenitalne adhezije se javljaju između bočne površine peritoneuma koji prekriva mobilnu komponentu mezozigmoidnog denbelog crijeva i parijetalnog dijela peritoneuma u lijevoj ilijačnoj jami. Tokom lateralnog do medijalnog pristupa mobilizaciji mezozigmoida, moraju se prvo odvojiti, prije nego što se pristupi peritoneumu. Slično tome, dolazi se do žarišta adhezija između donje površine velikog omentuma i glavene površine poprečnog mezokolona. Njima se može pristupiti nakon razdvajanja peritoneumskog nabora, koji povezuje veliki omentum i poprečni dio debelog crijeva. Adhezije ovdje moraju biti odvojene, kako bi se velikii omentum izdvojio od poprečnog mezokolona, čime se omogućava pristup pravoj maloj vrećici.[2][14]

Hirurgija[uredi | uredi izvor]

Iako je operacija totalne mezokolične ekscizije (TME) postala hirurški zlatni standard za liječenje karcinoma rektuma, to nije slučaj sa karcinomom debelog crijeva.[2][14]

Nedavno su hirurški principi na kojima počiva TME kod karcinoma rektuma ekstrapolirani na hirurgiju debelog crijeva.[15][16] Totalnana ili kompletna mezokolična ekscizija (CME), koristi planarnu operaciju i opsežnu mezenterektomiju (tzv. visoka kravata) kako bi se minimaliziralo lomljenje mezentere i maksimizirali prinosi limfnih čvorova. Primjena ovog T / CME smanjuje lokalne petogodišnje stope recidiva kod karcinoma debelog crijeva sa 6,5% na 3,6%, dok su petogodišnje stope preživljavanja povezane sa karcinomom kod pacijenata kojima je resekcija izliječena, povećane sa 82,1% na 89,1%.[17]

Radiologija[uredi | uredi izvor]

Nedavne radiološke procjene mezenternog organa provedene su u kontekstu suvremenog razumijevanja njegove anatomije. Kada se ovaj organ podijeli na nefleksibilna i fleksurna područja, oni se lahko mogu razlikovati kod većine pacijenata na CT-snimanju. Pojašnjenje radiološkog izgleda ljudske mezentere rezonira sa Doddsovim sugestijama i omogućava jasniju konceptualizaciju mesenternih poremećaja u bolesnim stanjima. To je od neposrednog značaja za širenje raka kod karcinoma debelog crijeva i perforiranom divertikulskom bolešću, te kod pankreatitisa, gdje kolekcije tekućine u maloj vrećici razdvajaju mezokolon od retroperitoneuma i tako se unutar njega šire.[18]

Historija[uredi | uredi izvor]

Mezentera je poznata hiljadama godina, ali nije bilo jasno da li je jedinstven organ ili postoji nekoliko mezentera.[19] Za klasični anatomski opis mezokolona zaslužan je britanski hirurg Sir Frederick Treves, 1885.,[20] iako opis membrane kao jedinstvene strukture datira najmanje od Leonarda da Vincija.[21] Treves je poznat po tome što je izveo prvu apendektomiju u Engleskoj 1888; bio je hirurg i kraljice Viktorije i kralja Edvarda VII.[22] Proučavao je ljudsku mezenteru i peritoneumske nabore 100 leševa i opisao desni i lijevi mezokolon kao ostatak ili odsustvo kod odrasle osobe. U skladu s tim, našao je da se mezentera tankog crijeva, poprečni i sigmoidni mezokolon završavaju ili se pričvršćuju svojim umetanjem u stražnji trbušni zid. Ove tvrdnje uključene su u glavnu hiruršku, anatomsku, embriološku i radiološku literaturu dužee od jednog stoljeća.[23][24]

Gotovo 10 godina prije Trevesa, austrijski anatom Carl Toldt opisao je postojanje svih dijelova mezokolona kod odraslih.[25] Toldt je bio profesor anatomije u Pragu i Beču; objavio je svoj izvještaj o ljudskoj mezenterii 1879. Toldt je identificirao fascijsku ravan između mezokolona i osnovnog retroperitoneuma, nastalu fuzijom visceralnog peritoneuma mezokolona s parijetalnim peritoneumom retroperitoneuma (što je kasnije postalo poznato kao Toldtova fascija).[25][26]

U 1942., anatom Edward Congdon pokazao je također da su se desni i lijevi mezokolon zadržali i u odrasloj dobi i ostali odvojeni od retroperitoneuma – vanretroperitoneaumski.[27] Radiolog Wylie J. Dodds opisao je ovaj koncept, 1986.[28] Dodds je ekstrapolirao da će se radiološki izgled mezentere i peritoneumskih nabora uskladiti sa stvarnom anatomijom ako mezokolon ostane ekstraretroperitoneumska struktura — odvojena od retroperitoneuma — a tek tada bi se radiološki izgled mezentere i peritoneumskih nabora uskladio sa stvarnom anatomijom.[28]

Opisi mezokolona koje su ostavili Toldt, Congdon i Dodds uglavnom su bili ignorirani u glavnoj literaturi do nedavno. Formalna procjena anatomije mezenterinih organa provedena je 2012. godine; ponovila je njihove nalaze.[6] Najveći pojedinačni napredak u tom pogledu bila je identifikacija mezenterskog organa kao susjednog, jer obuhvata gastrointestinalni trakt od duodenojejunalne fleksije do mezorektumske razine.[6]

U 2012. otkriveno je da je mezentera jedinstven organ, što ubrzava napredovanje u operacijama debelog crijeva i rektuma[29] i u naukama vezanim za anatomiju i prenatalni razvoj.

Limfangiologija[uredi | uredi izvor]

Poboljšano razumijevanje mezenterne strukture i histologije omogućilo je formalnu karakterizaciju mezenterske limfangiologije.[7] Stereološke procjene limfnih sudova pokazuju bogatu limfnu mrežu ugrađenu u rešetku mezenternog vezivnog tkiva. U prosjeku, sudovi se javljaju na svakih 0,14 mm i unutar 0,1 mm od mezokoličnih površina – prednje i stražnje. Limfni kanali su također identificirani i u Toldtovoj fasciji, iako njihov značaj nije poznat.[7]

Dodatne slike[uredi | uredi izvor]

  • Odnos crijnih mezentera. Duboka sisekcija, prednji pogled
    Odnos crijnih mezentera. Duboka sisekcija, prednji pogled

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "Definition of Mesentery". MedicineNet (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 21. 4. 2018. Pristupljeno 21. 4. 2018.
  2. ^ a b c d e f g Coffey, JC (august 2013). "Surgical anatomy and anatomic surgery - Clinical and scientific mutualism". The Surgeon. 11 (4): 177–82. doi:10.1016/j.surge.2013.03.002. PMID 23597667.
  3. ^ Coffey JC, Sehgal R, Culligan K, et al. (juni 2014). "Terminology and nomenclature in colonic surgery: universal application of a rule-based approach derived from updates on mesenteric anatomy". Techniques in Coloproctology. 18 (9): 789–94. doi:10.1007/s10151-014-1184-2. PMID 24968936.
  4. ^ "Irish surgeon identifies emerging area of medical science". Arhivirano s originala, 5. 1. 2017.
  5. ^ Beth Mole, The human body may have a new organ—the mesentery (arstechnica.com, 4 January 2017)
  6. ^ a b c d e f Culligan K, Coffey JC, Kiran RP, Kalady M, Lavery IC, Remzi FH (april 2012). "The mesocolon: a prospective observational study". Colorectal Disease. 14 (4): 421–8, discussion 428–30. doi:10.1111/j.1463-1318.2012.02935.x. PMID 22230129.
  7. ^ a b c d Culligan K, Walsh S, Dunne C, et al. (januar 2014). "The Mesocolon: A Histological and Electron Microscopic Characterization of the Mesenteric Attachment of the Colon Prior to and After Surgical Mobilization" (PDF). Annals of Surgery. 260 (6): 1048–56. doi:10.1097/SLA.0000000000000323. hdl:10344/4895. PMID 24441808.
  8. ^ Ellis, Harold; Mahadevan, Vishy (april 2014). "Anatomy of the caecum, appendix and colon". Surgery. 32 (4): 155–8. doi:10.1016/j.mpsur.2014.02.001.
  9. ^ Mitchell B, Sharma R. Embryology: An Illustrated Colour Text, 2e. Churchill Livingstone; 2 edition (June 22, 2009). ISBN 978-0702032257
  10. ^ Moore KL, TPersaud TVN, Torchia MG. The Developing Human: Clinically Oriented Embryology with Student Consult Online Assess, 9th Edition. Saunders; ISBN 978-1437720020
  11. ^ a b Gray's anatomy
  12. ^ Sahebally SM, Burke JP, Chang KH, Kiernan MG, O'Connell PR, Coffey JC (novembar 2013). "Circulating fibrocytes and Crohn's disease". The British Journal of Surgery. 100 (12): 1549–56. doi:10.1002/bjs.9302. PMID 24264775.
  13. ^ "Anatomic Problems of the Lower GI Tract". NIDDK. juli 2013. Arhivirano s originala, 28. 7. 2016. Pristupljeno 3. 8. 2016.
  14. ^ a b Sehgal, R; Coffey, JC (juni 2014). "The development of consensus for complete mesocolic excision (CME) should commence with standardisation of anatomy and related terminology". International Journal of Colorectal Disease. 29 (6): 763–4. doi:10.1007/s00384-014-1852-8. PMID 24676507.
  15. ^ West NP, Morris EJ, Rotimi O, Cairns A, Finan PJ, Quirke P (septembar 2008). "Pathology grading of colon cancer surgical resection and its association with survival: a retrospective observational study". The Lancet Oncology. 9 (9): 857–65. doi:10.1016/S1470-2045(08)70181-5. PMID 18667357.
  16. ^ Søndenaa K, Quirke P, Hohenberger W, et al. (april 2014). "The rationale behind complete mesocolic excision (CME) and a central vascular ligation for colon cancer in open and laparoscopic surgery : proceedings of a consensus conference". International Journal of Colorectal Disease. 29 (4): 419–28. doi:10.1007/s00384-013-1818-2. PMID 24477788.
  17. ^ Hohenberger W, Weber K, Matzel K, Papadopoulos T, Merkel S (maj 2009). "Standardized surgery for colonic cancer: complete mesocolic excision and central ligation – technical notes and outcome". Colorectal Disease. 11 (4): 354–64, discussion 364–5. doi:10.1111/j.1463-1318.2008.01735.x. PMID 19016817.
  18. ^ Koo BC, Chinogureyi A, Shaw AS (februar 2010). "Imaging acute pancreatitis". The British Journal of Radiology. 83 (986): 104–12. doi:10.1259/bjr/13359269. PMC 3473535. PMID 20139261.
  19. ^ Carl Engelking, "We Got The Mesentery News All Wrong" Arhivirano 20. 11. 2019. na Wayback Machine, Discover Magazine, January 7, 2017
  20. ^ Treves F (mart 1885). "Lectures on the Anatomy of the Intestinal Canal and Peritoneum in Man". British Medical Journal. 1 (1264): 580–3. doi:10.1136/bmj.1.1264.580. PMC 2255923. PMID 20751205.
  21. ^ Miller, Sara G (3. 1. 2017). "Gut Decision: Scientists Identify New Organ in Humans". Live Science.
  22. ^ Mirilas P, Skandalakis JE (juni 2003). "Not just an appendix: Sir Frederick Treves". Archives of Disease in Childhood. 88 (6): 549–52. doi:10.1136/adc.88.6.549. PMC 1763108. PMID 12765932.
  23. ^ Ellis H. The abdomen and pelvis. In: Ellis H, editor. Clinical anatomy: applied anatomy for students and junior doctors. 12th ed. Blackwell Science; 2010. p. 86.
  24. ^ McMinn RH (1994). "The gastrointestinal tract". u McMinn RH (ured.). Last's anatomy: regional and applied (9th izd.). London: Langman Group. str. 331e42.
  25. ^ a b Toldt C (1879). "Bau und wachstumsveranterungen der gekrose des menschlischen darmkanales". Denkschrdmathnaturwissensch. 41: 1–56.
  26. ^ Toldt C (1919). "Splanchology – general considerations". u Toldt C; Della Rossa A (ured.). An atlas of human anatomy for students and physicians. 4. New York: Rebman Company. str. 408.
  27. ^ Congdon, Edgar D.; Blumberg, Ralph; Henry, William (mart 1942). "Fasciae of fusion and elements of the fused enteric mesenteries in the human adult". American Journal of Anatomy. 70 (2): 251–79. doi:10.1002/aja.1000700204.
  28. ^ a b Dodds WJ, Darweesh RM, Lawson TL, et al. (decembar 1986). "The retroperitoneal spaces revisited". American Journal of Roentgenology. 147 (6): 1155–61. doi:10.2214/ajr.147.6.1155. PMID 3490750.
  29. ^ Zheng, MH; Zhang, S; Feng, B (15. 3. 2016). "Complete mesocolic excision: Lessons from anatomy translating to better oncologic outcome". World Journal of Gastrointestinal Oncology. 8 (3): 235–9. doi:10.4251/wjgo.v8.i3.235. PMC 4789608. PMID 26989458.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

(Wayback Machine copy)

Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Mezentera&oldid=3519566"